Mibok je napisao:
Moj susret sa 1.bVP.....
Rat na vrhuncu, 10.10.1995. lijep sunčan dan. Ne zna se ništa, Banjaluka u strahu, mnogi spakovali kofere. A ja nepun mjesec prije stigao u Banja Luku, pa vidjevši kako nekakva VP po Banja Luci "privodi", odem po svoj poziv koji mi niko ne bi uručio jer nemam adrese, da se osiguram da me ovi ne bi priveli, i tako sa poznanicima i kolegama čekam autobus za Manjaču. Na Manjači grmi a sunčano, meni ništa nepoznato naslušao se toga četiri godine. Ispostavilo se da je to bila poslednja ratna klasa regruta VRS a uz to i najbrojnija. Preskočiću dio povlačenja sa Manjače, pješadijske obuke..... Pješadijska obuka završena igrom slučaja u kasarni gdje je bio i 1.bVP. Viđao sam u prolazu iz stroja te momke. Tog Novembra čini mi se i obukli se oni u nove kombinezone sa novim bijelim opasačima sa brojem, podoficiri i oficiri imali kačkete na glavama a vojnici beretke. Nešto se čeka sa našim prekomandama u jedinice za specijalistučku obuku. 21.11.1995. pred veče stiže vijest potpisan mir. Nastalo neko veselje. Sutra dan smotra. Stižu po nas za prekomande. Pred moju četu onako postrojenu na pisti ispred paviljona, staju neka dvojica sa crvenim beretkama na glavama i prozivaju. Odoše prozvani u Doboj IDO. Poslije prozvaše nekoliko kažu "tenkista" za Rudanku. I onda dođoše dvojica u gore pomenutim novim kombinezonima, opasačima sa brojem i kačketima. Strogoća izbija iz njih, vojnički stavovi. Vidi se profesionalci. Prozvaše i mene. Bili su to tada poručnici, komandiri prve i druče čete 1.bVP. Osjetio sam se ponosno što sam baš tu. Odmah nas postrojiše i odvedoše u 1.bVP. Ubrzo smotra i dolazak komandira nastavne čete poručnika Z.P. a onda i susret sa komandantom bataljona Rašom. Čovjek izduženog, zaleđenog lica, čudnog hoda i pogleda. Mislio i ja da ću se odmah obući u kombinezon, kad ono ništa, moraju se gušteri razlikovati. Dalje slijedi obuka......
Ja ne znam,evo pokusavam se odlučiti koga sam se više bojao

Ili Raše u vojnoj policiji,ili Acica,kao mladi vojnik na Manjači hehe