kaw_liga je napisao:
Nisam polagao zakletvu a rođen u blizini Knina 88e godine..
Uz Tepića su kako piše poginula dva momka ali su oni samovoljno odlučili ostati pa se ne može to stavljati na teret majoru.
Po tom tko je dao zakletvu i njom se držao ispada jako mali broj oficira Rsk,Rs,Jna pa i bivši Jna ovici iz ArBih i Hv zakletva samo na papiru
Definiši mi to da se jako mali broj oficira držao zakletve? Koliko je to Srba u odnosu na sve ostale pogazilo zakletvu datu SFRJ? A kasnije i RS i RSK?
Cijenim svakog oficira i vojnika koji je kad je morao izabrao stranu. I to javno rekao, razdužio se i otišao svojima, a takvih je bilo. Ne cijenim samo one koje su dojučerašnje drugove ostavili na cjedilu i preko noći preobukli dres (velika većina).
Imao sam priliku da vidim i jedne i druge.
Priča ide ovako, juli 91. mjesec dana sam sa jedinicom na Yu-Alb granici ..... Prokletije, granični bataljon Plav. Tadašnje državno rukovodstvo se bojalo sukoba sa Albanijom jer je mjesecima ranije provaljivano po skladištima albanske vojske i iznošeno naoružanje. Redovno smo izviđali granicu naoružani do zuba, dve noći nisam na istom mjestu zanoćio a redovno smo nasilno povređivali albanski granični pojas neovlaštenim ulascima. Nas četvoricu vraćaju u kasarnu u Titogradu i dobijamo zadatak pratnje, vozom preko Bg da se sa poručnikom javimo u kasarnu na Novom Zagrebu (nekadašnja Maršalka) radi preuzimanja oklopnih sredstava i pratnje istih vozom nazad za Titograd. Od nas četvorice jedan je Hrvat i to baš iz Zagreba Domagoj (nisam siguran da sam mu dobro zapamtio ime ali prezime jesam) Crnković, ostali su Srbi. Dolazimo kasno popodne prvo na glavni kolodvor a potom po nas dolaze dva vojnopolicijska Puch-a gdje vozači (obojica mlađi oficiri) komanduju metak u cijev, nekako stižemo u Maršalku i poručniku i nama predočavaju šta nas sutra čeka. TAM predaje JNA tri komada BOV M-86 vojnopolicijski za JNA tj. za bataljon vojne policije Titogradskog korpusa. Ta tri BOV-a treba vozom preko BG dopratiti do Titograda (tada se već uveliko kuvalo u i oko Vukovara i transport teretnim vozom preko Mirkovaca i Tovarnika je bio otežan). Domagoj moli poručnika da ide kući obići roditelje (stanovao je negdje u Ilici), i poručnik mu kaže da ne može da ga pusti jer se boji da se neće vratiti. Zovni roditelje da ti dođu u posjetu. Već tada su telefonske veze u prekidu prema kasarni i nemoguće je nekoga dobiti telefonom. Domagoj uz našu pomoć u civilki koju smo posudili od džombi koji se skidaju za par dana preskače ogradu i odlazi u noć. Htjeli smo da se oprostimo sa njim ali on nije htio jer je rekao da će se vratiti pred zoru. Nismo mu vjerovali. U zoru su nas pozvali na prijavnicu jer nas je tražio civil. Kad ne lezi vraže eto Domagoja nazad. Pošto je već tad u JNA bio problem sa popunom na prijavnicu tj. sobu za posjete unosimo uniformu i Domagoj istu oblači i nonšalantno sa nama prolazi pored dežurnog oficira koji je u momentu skontao šta se desilo ali nije reagovao.
Po preuzimanju BOV-ova iz Maršalke iste prevozimo u kasarnu na Borongaju, tovarimo na teretne vagone i čekamo ponoć da teretnim vozom krenemo za Bg. Kad je pala noć, u razgovoru sa Domagojem pitamo, koji ti je kurac što se vrati ..... kad se mnogi koji su otišli na odsustvo kući nisu vratili. Reče nam tad Domagoj da je položio zakletvu i da će je održati dok ne odsluži svoje, a poslije kako bude. O noćnom putešestviju prema Bg i događaj sa ZNG u Mirkovcima neki drugi put.
Major Tepić se našao u bezizlaznoj situaciji, da je predao skladište Bedenik bez borbe vjerovatno bi ostao živ ali je pitanje kako bi se JNA ponijela prema njemu. Vjerovatno bi bio proglašen za izdajnika i osuđen za izdaju. Da je predao skladište mnogi JNA vojnici se ne bi vratili kući jer je Bedenik bio centralno skladište minsko eksplozivnih sredstava koje je bilo u zoni odgovornosti 32.Varaždinskog korpusa JNA. Ako je tačno da je u vazduh otišlo preko 170 tona municije, granata, mina i ostalih MTS onda je možda i jasno što se nije predao već izabrao smrt, po meni časnu oficirsku. Ako je bio ostavljen sa malim brojem vojnika u obezbjeđenju bez hrane i vode, a o struji i telefonu da i ne govorimo, i ako znamo da je porijeklom iz Kozarske Dubice gdje je srpsko stanovništvo dobrano najebalo za vrijeme 2.svjetskog rata i da mu se to isto spremalo 1991/92 (što se u napadu HV na Kozarsku Dubicu 1995. potvrdilo operacijom Una 95) mogu da zamislim šta mu je prolazilo kroz glavu ..... pitanje je šta bi se desilo i protiv koga bi se koristila zarobljena municija, mine, granate iz tog skladišta. Napomenuću da je uz Majora Tepića poginulo još dva vojnika, Stojadin Mirković (okolina Valjeva) koji se borio do zadnjeg dok mu transporter nije pogođen i Dragan Draganović (selo Kijevci Potkozarje) čija je pogibija pomalo nejasna. Pored njih trojice nakon eksplozije skladišta a po zarobljavanju ostalih pripadnika JNA koji su se predali od strane predstavnika HV ili ZNG je ubijen/streljan komandir straže u Bedeniku koji je bio oficir (mlađi oficir) i još Srbin (nažalost ne znam njegovo ime i prezime).
Za razliku od majora Tepića, general Trifunović je takođe bio ostavljen na cjedilu od više komande, ucjenjivan da će mu pobiti porodicu u Zg, predao je kasarnu u Varaždinu spasivši živote 280 vojnika i oficira, ali je i pored izjave da je naredio da se tehnika (tenkovi i oklopni transporteri) u kasarni onesposobe na volšeban način se ista, "popravljena", pojavljuje na ratištu u Zapadnoj Slavoniji na strani HV. Napomenuću da je 32.Varaždinski korpus bio jedan od pet najbolje (pored 14. Ljubljanskog, 5. Banjalučkog, 12. Novosadskog i 21. Niškog korpusa) popunjen tenkovima M-84. Usput ti tenkovi iz Varaždinskog korpusa su odlukom predsjednika Hrvatske 1991. u vrijeme borbi u i oko Vukovara povučeni sa ratišta u Slavonski Brod u tvornicu "Đuro Đaković" remontovani, prebačeni u Split i volšebno se pojavili u luci Džeda u Saudijskoj Arabiji, jer je SFRJ iste prodala Kuvajtu pred početak rata u SFRJ. A to je opet neka druga priča.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
