Krštenje je svojevrsni sakrament kojim se nešto postaje u obredu oslobađanja, gdje nam se brišu svi do tada počinjeni grijehi. Njime postajemo nešto novo, preobrazujemo se u osobu sa novim spoznajama, navikama, običajima, bivamo primljeni u nova društva. Ono utiskuje u dušu kršćenika neizbrisiv duševni biljeg, svojevrstan pečat, nečega novoga u što se promovira krštenjem.Uz samo krštenje primaju se i obilježja onoga zbog čega se krstimo.
Ima puno vrsta krštenja: vjersko, vinogradarsko, lovačko, planinarsko . . . svako ima svoja obilježja, ceremonije, pravila kako se obavlja, ali i načela po kojima se nakon tih krštenja moramo ponašati, pravila koja moramo usvajati, poštivati, drugima istomišljenicima usađivati.
O jednome takvome bih se malo raspričao.
Ploveći Dunavom ove godine od Beča do Budimpešte, negdje na njegovim širinama između Korarnoga (Slovačka) i Esztergoma (Mađarska) , susretoh i upoznah divne ljude iz Slovačke, gospodina Juraja i njegovu gospođu Maju.
Veslali su kanuom po Dunavu od Bratislawe kao učesnici 57.TID dunavske regate. Veseli ljudi, ljudi dobre volje i namjera, brzo stekoše moje simpatije, a prema toku druženja i ja njihove. U razgovoru popričasmo o svemu, gradovima u kojima živimo, obali mora u RH koju su posjećivali, obiteljima, rijekama . . . Zajdeno, kanu uz kanu, plovismo neko vrijeme kada me pozvaše da se pridružimo njihovim prijateljima koji su naprijed plovili i upravo pristali na prekrasnu dunavsku plažu.
Uz vesele dosjetke svima me predstavi i pozva da prisustvujem obredu riječnoga krštenja. Trebalo je time obredom da se troje novih rijekoplovaca krste, odnosno promoviraju u osobe koje će dostojno sa nama "starima" dijeliti buduće riječne kilometre ploveći svojim kanuima.
Postavilo se pitanje tko će biti kum ili kuma novokrštenim rijekoplovcima iz Slovačke. Tko će preuzeti tu odgovornost i čast i kao uzor im služiti cijeli budući riječni život. Predložih neka to bude gospođa Eva iz Budimpešte, vrsna rijekoplovka, osoba od iskustva i znanja, osoba ispod čijega kajaka mnoge hiljade kilometara plovidbe su prošle.
Prijedlog biva prihvaćen i dobismo kumu ceremonije. Sa veslom u ruci istupila je pored Juraja, koji započe ceremoniju riječnoga krštenja novih rijekoplovaca.
Na njegov poziv priđoše i krštenici - osobe koje će od ovoga čina nadalje postati ravnopravni rijekoplovci , članovi velike svjetske družine ljudi koji vole rijeke i plovidbu njima. Osobe koje će pri svim plovidbama poštovati i cijeniti rijeke, njihove obale i prirodu.
Kuma i krštenici primiše veslo, a Juraj započe ceremoniju. Najprije ih u prekrasnome govoru upozna sa važnošću rijeka, sa životom rijeka i potrebama da se one vole, čuvaju i respektuju.
Potom spomenu značaj rijeka za život na zemlji, veliku potrebu da se čuvaju i paze, ali i o užicima koje te rijeke pružaju svima koji ih vole i putuju njima. Zaatim prekrasne riječi o Dunavu, "Ocu svih rijeka" Europe, rijeki koja ne razdvaja, već spaja narode, o potrebi nas rijekoplovaca da se družimo, da se uvažavamo, poštujemo i ispomažemo, o kodeksu koji treba da se poštuje kada god se na rijeke dođe, ali duh svega toga pozitivnoga da se unese i u živote općenito, a ne samo na rijekama. Da volimo sve ljude jer će i nas svi ljudi voljeti.
