Većina nas ima svojega ljubimca kojime krati svoje vrijeme, zanima se njime, poigra, troši sate i sate da bi on bio lijep, ljepši ili još bolje, najljepši na svijetu. Ljubimci mogu biti razni : životinje, vozila, razne sitnice koje nam "život znače", planine, šume, rijeke . . .
Moja najveća ljubimica je rijeka Odra. Nizinska ljepotica koja teče od zapada prema istoku između Velike Gorice i Siska. Rijeka na koju često navratim, malo plovim njome, pojedem i popijem donešeno, podružim se sa ljudima uz nju, a prije svega uživam u miru i harmoniji koja uz nju vlada.
Sve to mi napuni "baterije" rastereti me napora i presija koje današnji život nameće, osvježi me i duševno "nahrani". Uz nju me vežu prekrasne uspomene, ljudi, životinje, zvukovi prirode, ljepote okoline, prekrasni trenuci utisnuti zauvijek u moje sjećanje.
Iskoristio sam prošlonedjeljno povoljno vrijeme, "ukrao" malo vremena za sebe i došao na obale moje ljepotice. Najprije sam je pozdravio, onako šutke u mislima, stojeći na njenoj obali pustivši pogledu da odluta niz njeno korito negdje daleko u daljinu.
Potom, iskrcao opremu i kanuu, ušao u njene vode i zaplovio. Najprije uzvodno ispod staroga dotrajaloga drvenoga mosta kojega svi zaboraviše, okrenuše mu leđa i prepustiše ga zubu vremena da ga do kraja pojede.
Na prvima zaveslajima kanua, dočekala me prekrasna priroda. Odra se počela presvlačiti u jesenjsku robu, odbacila je svježe zelenilo boja koje su dominirale tokom ljeta i počela šarati paletama prekrasnih jesenjih boja. Kako na obali tako i u samoj vodi.
