... Prijepodne treceg dana puta prema Beogradu polako izmice. Rijeka Sava postepeno postaje cišca ocistivši svu prljavštinu Zagreba i Siska koja je u nju izrucena na dopušteni ili nedopušteni nacin. Voda i obala pomalo sve više isijavaju mirise po kojima se raspoznaje priroda uz rijeku i rijeka u prirodnom okruženju. Plovim tako i kod jedne rijecne krivine koja oštro zavija u desno stvarajuci pješcani rt vidim pogoleme životinje.
U prvi mah su me iznenadile i zbog daljine i kosine obale nisam odmah shvatio o kojim životinjama je rijec, ali mi tihi rzaj sa obale privuce pažnju i povrh sebe ugledam prekradne konje. Prestao sam veslati da ih ne uznemirim i kako me rijeka polako nosila dalje naidoh na mješano krdo konja i krava.
Sišli su niz strmu obalu do rijeke da se tu napiju vode, malo se rashlade, a zatim da nastave pašu.
Polako sam ih prošao, savladao krivinu i nešto dalje od njih pristao uz obalu sa namjerom da vidim gdje te životinje borave.
Popeo sam se uz obalu i došao na pašnjak koji je predivno izgledao. Smješten je izmedu šume i rijecne krivine, bogato obrastao travom, sa nekoliko drveca koje o podnevnim vremenu daje hladovinu, pašnjak kao iz kakve price.
Jedno vrijeme sam ga razgledao i divio mu se, a nakon toga sišao do kanua i nastavio put.
Nasuprot pašnjaku je selo Puska gdje je postavljena rijecna oznaka udaljenosti na kojoj se na crnoj podlozi jasno ocitavao broj 533. Ako prolazite ovuda uzmite malo vremena, zastanite i popnite se na obalu desne strane rijeke. Pogled na pašnjak možda pobudi i kakve uspomene kod vas kao što je pobudio i u meni na rodno nizinsko selo i pašnjake koji su ga okruživali, a na kojima smo se mi, seoska djeca, rado igrali svakojakih igara koje može izmisliti samo djecja mašta...
Zna se tko stoji iza svega ovoga