Drugi dan dugoga puta od Zagreba prema Beogradu rijekom Savom bliži se kraju. Sa zapada nagomilavaju se oblaci i sprema se ljetna oluja. Obicno kratko traje ali je vrlo bucna i mokra. Dan izmice kraju, a ja dolazim u Bobovac, mjesto na 552 km rijeke. Gledam kartu puta, oblake koji se navlace i vidim da ce uskoro rijeka skrenuri oštro u desno i dovesti me u samo srce oluje. Odlucujem zastati i sacekati da oluja ode svojim putem, bez mene.
U daljini vidim skelu, mjesto kao poruceno da predahnem, upoznam skelara i cujem zanimljive price s rijeke. Zamišljeno - ucinjeno. Pristajem uz skelu, prilazim skelaru, upoznajemo se, izvadim bocu crnoga vina iz kanua i potekoše price, a i vino zajedno sa njima.
Nevrijema protutnja pored nas okrznuvši nas sa nekoliko kapljica kiše i jacim vjetrom. I dan izmice kraju i kao da mi se ispricava zbog nevremena podari me prekrasnim zalaskom sunca. A skelar je prica za sebe.
Za vrijeme Juge radio u nekoj pilani gdje mu je cirkular odrezao obje ruke u podlaktici. Sreca u nesreci da su svi pribrani bili, zbrinuli njega i odrezane ruke i helikopterom biva prevežen u VMA u Beograd. Tamo ga "zakrpali" i zašili i postao mlad ali invalid. Ruke mu u funkciji nekih 30-tak %. U ovome zadnjem divljanju dobiva skelu da prevozi ljude i vozila preko Save i na njoj je po cijele dane od 05.30 do 22.10 sati. Ima svoj vozni red koji poštuje i svi za njega znaju. Placa državi koncesiju za prevoz robe i ljudi.
Kako je isticalo njegovo radno vrijeme, a i smanjivala se kolicina preostalog vina, ponudi me da spavam na skeli u kucici (bojao se valjda ako napravim šator, ode vino sa mnom). Meni se njegova ideja cinila idealnom jer nikada nisam spavao na skeli. Prihvatio sam je po cijeni preostalog vina u boci i tako docekasmo kraj njegovog radnog vremena, a i dno boce osušismo.
Ujutro kada je došao na posao donio je rakijicu, popismo po nekoliko, oprostih se od njega i nastavih put...
