Kao dobar poznavaoc ruže vjetrova koja vlada na ovom mikro djelu Zagreba, zapalio sam vatru gledajući da lagani povjetarac ponese dim u pravcu prozora stanova mojih komšija. Tih petnaestak stanova ima danas da osjete moju osvetu za sve ono što me kod njih smetalo proteklih dana, a što sam prešutio u ime dobrosusjedskih odnosa ne prigovarajući im niti zapodjevajući svađu ili raspravu.
. . . na vatru sam stavio rešetku da se dobro zagrije dok se ne napravi obilati žar koji će mi i te kako dobro doći u mome podlome naumu . . .
Zaleđinu mi je čuvao i obezbjeđivao moj vjerni strašni tjelohranitelj, pobjednik mnogih bitaka sa mačkama lutalicama koje nepozvane naiđoše u dvorište . . .
Potom krenu moja osveta. Nakon što sam im, (komšijama), dimom nagovjestio buduće vrijeme patnji i nakon što se stvorio bogati žar stavih na rešetku papriku ...
Malo kasnije razliježe se dvorištom miris pečene paprike koji moj saveznik, povjetarac, tihano pronese kroz otvorene prozore u stanove komšija. E sada je postalo dinamično.
Miris pečene paprike počeo im je iritirati žlijezde sluznice u grlu. Iziritirane žlijezde počele su lučiti slinuu obilnim količinama tako da mi komšije počeše gutati na prazno. He . . . he . . . he . . .
Taj teror mirisom pečene paprike potraje dobrih pola sata. Kada su se privikli na njega odahnuše sa zadovoljstvom misleći da su prebrodili moju osvetu samo tako.
To sam i čekao. Uzeh drugo pripravljeno "oružje" i raspalih njime sa pune rešetke. . .
. . . opet se, kao na pravome ratištu, diže obilje dima kojega povjetarac, stalni današnji saveznik, ponese ka prozorima komšija.
Sada postade još ozbiljnije. Mirisi upacanoga mesa, slaninice, začina i masti koja je pala na žar začas ispuniše dvorište. I ne samo dvorište već se raširiše i po djelu kvarta u kojemu stanujem. Krug osoba koje su počele gutati slinu se proširio. Neki od komšija su proturili glave kroz prozor čežljivo gledajući u izvor ovih neodoljivih mirisa.
Prvo napunih jednu tacnu pečenjem koje laganim hodom pronesoh kroz dvorište u stan, diskretno, tako da svi dobro vide . . .
Poslije i druga tacna prođe isti put. Oni na prozorima razrogačenih očiju, sa punim grlom sline, gledaše kako prođoh njome prema stanu.
Mogu zamisliti kako im je bilo. Neka, neka. Neka vide da ima načina i bez proturječja, ružnih riječi i psovki da im napravim podlost koju su morali trpiti gotovo dva sata, koja im je sve žlijezde sluznice aktivirala, pobudila čireve u želucu, gastritis i tko zna šta već ne, a ne mogu mi ništa.
I ne samo to. Nakon ovakve "torture" komšija, bezobzirno sam sjeo uz stol i navalio da uništim dokaze torture komšija. Nije me niti savjest pekla za to, već naprotiv, aktivirao mi se apetit do zadnje molekule moga organizma.
Vama za utjehu neka ostane činjenica da mi niste komšija i kao takvi ste lišeni torture. Ali ako vam se moja metoda svidjela, tko vam brani da je primjenite u vašoj sredini. Bolje to nego da se s njima svađate. A osveta vam je doslovce slatka . . .
Dobar tek.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
