Sve više ljudi odlazi u prirodu kako bi se rasteretili stresnog života u urbanim naseljima koji nam je nametnut sve bržim tempom življenja. U prirodu odemo i da bi "udahnuli" malo svježeg zraka i provjetrili pluca, da bi doživjeli kojekakvu zgodu i zgodicu koju cemo kasnije prepricavati i nadogradivati tako da cemo biti sve veci i veci u ocima sagovornika...
Ali koliko nas tu prirodu cuvamo? Pazimo da ostane netaknuta našim prolaskom i bivakovanjem u njoj. Koliko pomažemo samoj prirodi da lakše opstane i zalijeci rane dobivene ljudskim nemarom, nehatom ili namjernim radom? Da li se na odlasku iz prirode osvrcemo za sobom kontrolirajuci da nismo u njoj ostavili nešta cemu nije mjesto u njoj?
Krecuci se prirodom vidio sam svakakvih postupaka neodgovornih ljudi, ali vidio sam i postupaka koje vrijedi pohvaliti, istaknuti i kao primjer drugima pokazati. Evo jednoga od njih.
Na jednom parcetu zemlje, koje za visokih voda Dunava postaje otok, a za niskih poluotok tri mlada bracna para iz Apatina, odluciše provesti jedno vrijeme u prirodi.
Oko otoka (bio je visok vodostaj rijeke) kružile su jake rijecne struje i vitlali rijecni virovi. Mladi ljudi postaviše šatore i uživaju u prirodi i rijecnom miru. Sa mjesta gdje postaviše svoj logor, nekih desetak kilometara uzvodno od Bogojeva na lijevoj strani rijeke, imaju prekrasan pogled na Dunav.
Sama rijeka svojim proticanjem prosto poziva da gledamo u nju i odmaramo i oci i dušu. Tihi šumovi virova i vode u protoku opuštaju organizam, snažeci ga.
Prolaskom pored njih kao ucesnik regate TID 2010, bio sam pozvan da svratim na picence, ali o tome cu posebno da pricam. Svratio sam do tih mladih ljudi, punih životne energije i povjerenja prema drugima i zapazio nešta što mi je zagolicalo radoznalost.
