ovo je isjecak iz knjige inga svona - penetration, gdje on iznosi svoja iskustva o saradnji sa razno raznim americkim tajnim sluzbama, malo je duze, ali jako zanimljivo da se vidi cime su se amerikanci sve bavili.
ako je tacno 10% onoga sto svon tvrdi svi smo u ozbiljnom problemu
Krajem veljače 1975. primio sam telefonski poziv od izvjesnog visokog dužnosnika iz Washingtona. Bili smo se sretali u različitim društvenim prigodama, vodeći vrlo ugodne razgovore potaknute njegovim živim interesom za parapsihološka istraživanja. Divio sam mu se u istoj mjeri koliko sam ga i cijenio. Iskren u pogledu svojih neobičnih interesa, usuđivao se plivati protiv struja moćne rijeke zvane “prevladavajuće mnijenje”, što je u labirintima Washingtona moglo ugroziti čak i iznimno visok ugled. Međutim, u telefonskom razgovoru kojeg ću iznijeti po sjećanju, moj prijatelj nije bio nimalo iskren. “Nazvat će vas gospodin Axelrod”, reče. “Ukoliko ste u mogućnosti, biste li pokušali učiniti što god bude od vas tražio a da zauzvrat ne postavljate pitanja?”
Nakon poduže šutnje upitao sam: “U redu, a tko je gospodin Axelrod?”
Sad je nastupilo zatišje s njegove strane žice. Zatim je odgovorio: “Ne mogu vam reći zato što niti sam ne znam. Međutim, važno je, JAKO je važno, jako HITNO, da pristanete na ono što od vas bude tražio. Ništa vam više od ovoga ne mogu reći, pa vas molim, NEMOJTE me pitati. Samo učinite to što traži. Što god učinili ili ne učinili, nikada nećemo spominjati ovaj razgovor. Kao prijatelja vas molim da ovo više nikada ni na koji način ne spominjete.”
Nakon ovih riječi moj me prijatelj usput kurtoazno pitao kako sam te mi doslovno spustio slušalicu.
Mnogi su mi se obraćali, neki tražeći anonimnost, neki koristeći lažna imena. Bilo je predstavnika policije i detektiva koji su tražili podatke o teškim zločinima, nekoliko znanstvenika čija su istraživanja zaglavila, te jedan umjetnički direktor čuvenog muzeja u kojem se zametnula vrijedna slika. Ljudi u beznađu čine očajničke stvari, primjerice, obraćaju se vidovnjacima, a zabilježeno je da su njihove usluge koristili čak i neki predsjednici.
Na ovaj prilično prikriven način započeo je lanac zaprepašćujućih zbivanja koja su me u jednu ruku oduševljavala, a opet ispunjavajući me zebnjom, kao da sam se iznenada zatekao između dvije zbilje od kojih niti jedna nije posve stvarna.
Kako se ispostavilo, usprkos najavljenoj hitnosti zagonetni gospodin Axelrod nazvao je tek četiri tjedna kasnije. A kad je nazvao bilo je tri sata u jutro. Poziv me trgao iz najdubljeg sna, pa se, logično, nisam mogao sjetiti o kome je riječ.
Raščistivši to, upitao me: “Možete li doći u Washington danas do podneva? Shvaćam da vam to kasno javljam, ali bili bismo vam iznimno zahvalni ukoliko pristanete. Nadoknadit ćemo vam vaše vrijeme i troškove.”
Taman sam kanio priupitati zašto moram doći u Washington do podneva kad sam se sjetio da me moj prijatelj bio vrlo odlučno upozorio da ne postavljam pitanja. Stoga sam rekao da ću doći avionom ili već nešto smisliti.
“Dobro”, odvratio je gospodin Axelrod. “Međutim, ne možemo vas dočekati u zračnoj luci. Da li vam je poznat prirodoslovni muzej Smithsonian?”
Rekao sam da jest. “Dobro,” odgovorio je. “Čim stignete, otiđite tamo i stanite pokraj slona u središnjoj rotondi. Budite ondje u podne. Netko će vam pristupiti. Učinite točno što od vas budu tražili. Ako imate osjećaj da to ne možete učiniti, molim vas da se sada izjasnite. Zaboravit ćemo na ovo.”
Sjedio sam šuteći. “Jeli vam to prihvatljivo?”, upita. “Valjda je.” Nisam se, međutim, mogao oduprijeti jednom pitanju koje se činilo logičnim. “Kako ću prepoznati osobu koja bi me trebala kontaktirati?”
“Ne brinite. Mi znamo kako VI izgledate.” Nakon ovoga gospodin Axelrod je bez pozdrava spustio slušalicu.
Ustao sam, skuhao kavu, sjeo i jednu za drugom popušio nekoliko cigara buljeći kroz prozor u bučnu tamu (New York je uvijek bučan). Uopće mi se to više nije sviđalo i da nije bilo mojeg visokopozicioniranog poznanika u Washingtonu, kojeg sam cijenio, zasigurno bih zaključio da je upuštanje u ovakvu situaciju odjednom postalo previše upitno. Treba imati na umu da je svijet tada, te 1975. godine bio zahvaćen Hladnim ratom. Moji kolege u istraživanjima na Stanfordskom istraživačkom institutu i ja razmišljali smo o tome da bi, razumljivo, sovjetski KGB mogao biti zainteresiran za naš rad. U dramatičnijem sagledavanju ove mogućnosti pomislili smo čak da bi nekoga od nas ova zloglasna i vrlo lukava organizacija mogla i oteti. Uostalom, zaključih, ukoliko u Washington stignem dovoljno rano mogao bih ponovno razgledati veličanstvenu kolekciju minerala i kristala smještenu u prirodoslovnom muzeju. Bio sam njome oduševljen, godinama.
Stoga sam se, dok je svitalo, za prilično hladnog vremena potkraj zime, uputio u zračnu luku La Guardia te se ukrcao na prvi zrakoplov za Washington, udaljen otprilike pedeset minuta leta. Kad sam stigao ostalo mi je još poprilično slobodnog vremena. Zapravo se muzej još nije ni otvorio, pa sam u trgovačkom centru kod jednog od trgovaca uzeo kavu i pecivo i popušio još nekoliko cigara.
Ne treba ni spominjati da moju pažnju nisu privukli ni kristali veličine jednog metra niti dragulji veličine jajeta. Zapravo sam se svo vrijeme preznojavao. Živci? Strah? Napokon sam se spustio na polukat koji je okruživao veliku muzejsku rotondu. Što sam neprimjetnije mogao (barem prema vlastitom mišljenju), osmotrio sam kat ispod u čijem je središtu stajao čuveni preparirani slon u svoj svojoj impozantnosti, vidljiv svakome tko ga je želio na trenutak osmotriti.
Pretpostavljajući da bih se trebao ponašati kao svi ostali turisti u podne sam stajao pred golemim slonom, praveći se zainteresiranim. Iza mene se začuo glas. “Gospodine Swann?” Kad sam se osvrnuo trenutno mi je bila uručena posjetnica na kojoj je pisalo: Molim vas da ne govorite i da ne postavljate pitanja. To je zbog naše kao i vaše sigurnosti. Ako do tog trenutka nisam bio uvjeren, sad sam bio posve siguran da se upuštam u nešto sumnjivo. Jer tip koji mi je uručio posjetnicu piljio je u mene usplamtjelim očima koje su jasno ukazivale da je uvjeren u ono što radi. Nisam se usudio zucnuti. Mlad, izgledao je kao maneken u reklami za obuku marinaca: dakle, povisok, nabildan, ozbiljan i spokojan u svojoj spremnosti da nečujno ubija. No, pritom je još nevjerojatnija bila činjenica što su bila njih DVOJICA i što su po svoj prilici bili blizanci.
Oko nas se kretalo mnoštvo posjetitelja muzeja. Pročitavši karticu, trepnuo sam. Prvi je momak izvukao fotografiju koja je, koliko sam mogao primijetiti, prikazivala mene. Pomno je uspoređivao lice na fotografiji i mene.
Zatim me uhvatio za ruku kao da ćemo se rukovati te stao uspoređivati s drugom nekom fotografijom moju tetovažu zarađenu u pijanstvu 1962. Kimnuo je svom dvojniku koji je do tada profesionalno motrio rotondu. Na to drugi blizanac priđe i ponovi cijelu proceduru. Potom su obojica parafirali nekakvu tablicu u malenom adresaru.
Sve se odvilo u svega nekoliko trenutaka, činilo se da od posjetitelja koji su se vrzmali oko slona nitko nije ništa primijetio. Prvi blizanac pokaže glavom u pravcu glavnih vrata muzeja. Slijedio sam ga, dok mi je drugi blizanac bio odmah za petama. Odmarširali smo ravno do rubnika i ušli u automobil neodređenih obilježja, drsko parkiran u zoni zabrane parkiranja. Vozač je bila žena koja me, čini se namjerno niti jednom nije pogledala. Automobil je bio velik, plave boje, malo prljav izvana ali besprijekoran iznutra. Blizanci su sjeli na stražnje sjedalo, posjevši me između sebe. Jedan od njih izvuče sljedeću posjetnicu: Molim vas, nemojte govoriti. Smijete zapaliti. Što sam ja sa zahvalnošću i učinio. Bio sam mokar ispod pazuha.
Kad smo napustili područje Washingtona, blizanac izvuče još jednu posjetnicu na kojoj je pisalo nešto kao: Molim vas da ovo ne shvatite osobno, moramo vas pretražiti zbog oružja i prislušnih uređaja. Što sam mogao? Oni su krenuli pretraživati sve, čak su mi otkopčali šlic i nakratko povirili u gaće.Nakon toga su obojica ponovno parafirala misterioznu tablicu. Nikada nisam doživio da me netko tako ispipa. Htio sam se uvrijediti. Međutim, nisam se usudio mrdnuti niti zucnuti, osim što sam dimio svoju cigaru. Nit sam znao više gdje bismo mogli biti. Činilo mi se da se krećemo u pravcu drvećem zaklonjenog sjedišta CIA-e. Pomislio sam da bi to moglo biti naše odredište, međutim prošavši ga, povećali smo brzinu.
Sad je stigla nova kartica: Vodimo vas na heliodrom radi daljnjeg transporta. Prije nego stignemo preko glave ćemo vam staviti kapuljaču. Skinut ćemo je na odredištu. Ako ste gladni, na raspolaganju su vam sendviči. Sada sam već razmišljao o svojoj propasti. Ipak, koliko god se bedastim činilo, ja sam DOISTA bio gladan, makar mi se želudac grčio. Jeo sam. Iako su mi se ruke malo tresle, blizanci su se pravili da to ne primjećuju. Dobro, zaključio sam, ili sam uistinu otet, ili ono što će uslijediti stvarno JEST nešto neobično.
Dvadesetak minuta kasnije prvi blizanac izvadi najavljenu kapuljaču pa sam ostatak vožnje proveo u zagušljivom mraku. Nedugo poslije toga automobil se zaustavio. Pomogavši mi da izađem, čvrsto me držeći ispod ruku, blizanci su me smjestili u helikopter. Uzletjeli smo prije no što smo se stigli vezati.
Ovaj dio puta trajao je nekih pola sata, nisam posve siguran. Oštro smo udarili o zemlju iznenada sletjevši. Pomogli su mi da izađem i hodam, čini se podužim putem. Zatim se začulo zatvaranje vrata, osjetio sam da silazimo. Zaključio sam da se nalazimo u dizalu. Ovdje su me okrenuli te smo, kad se dizalo zaustavilo nakon prilično dugotrajnog silaska i kad su se očigledno otvorila vrata, izašli ravno van.Tu su me blizanci stali vrtjeti te smo nakon nekih desetak okretaja krenuli dalje, na jednoj točki se učinilo da silazimo niz neku rampu. Posjeli su me na stolac.
U tom je trenutku neki glas IZGOVORIO prve riječi koje ću čuti tijekom čitavog ovog zastrašujućeg slijeda.
“Sada ću vam skinuti kapuljaču, gospodine Swann. Hvala što ste došli i također hvala što ste trpjeli naše postupke.”
Ne libim se priznati, sada sam već bio prestravljen.
Negdje u podzemlju
Nakon što su mi maknuli kapuljaču, suznih sam se očiju zatekao u polumračnoj prostoriji. Blizanaca nije bilo nigdje na vidiku.
GLAS reče: “Ja sam Axelrod, što nije moje pravo ime, naravno, no vi ste zacijelo već i sami došli do tog zaključka.”
Gospodin Axelrod, dobrodušan tip, nasmiješen, dobroćudnih očiju, bio je odjeven u neku vrst tamnozelenog padobranskog odijela. Podsjetio me na bojnika McBeeja s kojim sam radio u Koreji.
Nastavio je: “Na pitanja o tome gdje se nalazimo i što predstavljamo ne mogu vam dati nikakve odgovore, ali što se tiče svega što se odnosi na zadatak koji je pred nama, stojim vam u potpunosti na raspolaganju.”
Prikupljajući ono malo dostojanstva što mi je preostalo, zakriještao sam: “Koji je to zadatak, dakle?”
Gospodin Axelrod se nasmiješio. “Za početak riješimo neke formalnosti. Mi ćemo nadoknaditi vaše troškove, uz to bit će vam isplaćen honorar. Smatrate li iznos od tisuću dolara dnevno dovoljnim? Dobili biste novac u gotovini prije odlaska.”
“DNEVNO?” ponovno sam zakriještao. “Koliko DANA?”
“Čuli smo da najbolje radite ujutro, a budući da je sada poslijepodne, počet ćemo sutra, u bilo koje doba koje vama odgovara. Nakon toga možemo malo ubrzati.”
Tisuću dolara DNEVNO!!!! Živnuo sam, promuklost je splasnula, čak sam pokušao reći nešto smisleno: “Dočim znate za moje jutarnje navike, mora da ste jako dobro upoznati s našim postupcima na Stanfordskom institutu.”
“Znamo mnogo toga o vama, gospodine Swann. Čini se da ste izniman čovjek, i naravno, ono što bismo u našem zadatku pokušali primijeniti su vaše telepatske sposobnosti.”
“Moje telepatske sposobnosti su, kao što zacijelo znate, vrlo nepouzdane. Ja radim isključivo u eksperimentalnim uvjetima i mislim da se na njih, ukoliko je riječ o doista ozbiljnim stvarima, nitko ne bi trebao oslanjati.”
“Gospodine Swann, mi to u potpunosti razumijemo. Ne smatramo naš zadatak rizičnim, pa se s te strane ne morate opterećivati. Što se tiče druge formalnosti. Htjeli bismo vas zamoliti da nikada ne otkrijete niti jednu ovdašnju pojedinost, uključujući vašu nazočnost. Da su okolnosti drukčije zahtijevali bismo od vas da potpišete ugovor o tajnosti. Jedino što, jednostavno rečeno, ne postoje pisani tragovi o djelovanju naše misije.”
Gospodin Axelrod, zastavši kako bi mi to sjelo, nastavi: “U nedostatku službene zakletve, pravno gledano, Vi niste obvezni na šutnju. Nadamo se da ćete usprkos tome pristati da ove događaje ne obznanjujete najmanje još deset godina. Uvjeravam vas da za to postoje vrlo dobri razlozi, osim toga, za deset godina ova će misija - takva kakva jest - ‘nestati’.
Ukoliko smatrate da se ne biste mogli pridržavati ovakvog sporazuma, počastit ćemo vas večerom, porazgovarati o gledanju na daljinu te vas još noćas vratiti u New York. ”
Da se zna, i druge su grupacije tražeći suradnju na različitim osjetljivim projektima zahtijevale potpisivanje sporazuma o tajnosti. Stoga, izuzevši ekstremnu tajnovitost za koju sam smatrao da je jednostavno pretjerano teatralna, ovo uopće nije bilo neuobičajeno.
Iako silno zagrijan za onih 1000 dolara dnevno ljutito sam odbrusio gospodinu Axelrodu: “Vi ste zacijelo znali da ću pristati, u protivnom se ne bih niti nalazio ovdje, zar ne?”
“Dobro, jako dobro, dakle. Ovdje slijedimo utvrđena pravila. Radit će se u ovoj prostoriji, ako je to prikladno. U susjednoj je prostoriji prilično udoban krevet. Ima i televizor kojeg možete gledati.
Viđat ćete samo mene i onu dvojicu koji su vas doveli. Oni će biti vaši stalni pratioci dok niste sa mnom. Jedan će noću boraviti u ovoj prostoriji, dok će drugi biti smješten pred vašim vratima. Oni ne znaju zašto ste ovdje niti to trebaju znati.
Želite li vježbati, imamo malu dvoranu. Naći ćete kupaće gaće i ostalo što vam treba uz mali bazen, ukoliko želite plivati. Ako poželite neko određeno jelo možemo ga naručiti. Samo recite. Pušite cigare Tiparillo. Pripremili smo ih za vas uz još neke bolje vrste, ako vam se prohtije. Hoćete li moći raditi u takvim uvjetima?”
Sada više zbilja nisam znao što da kažem.
Stoga sam hrabro započeo: “Pretpostavljam da sve ovisi o radu… odnosno zadatku, ili što god već jest”. “Znam da ne bih smio postavljati pitanja, no jesu li ona dvojica stvarno blizanci?”
Gospodin Axelrod se ponovno nasmiješio. “Što vi mislite?”
“Mislim da jesu.”
“Dobro, onda je to riješeno, zar ne? Jeste li uživali u geološkim izlošcima jutros u muzeju?”
Odlučio sam se suzdržati od daljnjih pitanja. Po svoj prilici, pratili su me čitavo vrijeme, još otkako sam napustio New York. Što god da se ovdje zbiva mora da je važno, budući da to očigledno nekog stoji pozamašnih količina sredstava, ljudi i radnih sati.
“Mogu li vas zvati Ingo? Mene zovite Axel. Pričajte mi o gledanju na daljinu.”
Odlučio sam se opustiti. “Dakle, kao što vjerojatno znate, prve intenzivnije telepatske eksperimente vršio sam u Američkom društvu za psihička istraživanja u New Yorku, sa ženom čije je ime Janet Mitchell i dakako s dr. Karlisom Oasisom, tamošnjim direktorom istraživanja. Nakon nekog vremena dosadili su mi pokušaji gledanja predmeta koji su se nalazili po kutijama ili u susjednoj prostoriji. Tako sam odlučio provjeriti što bi se još moglo vidjeti, pa sam se sjetio da bih mogao provjeriti vidim li prolaznike vani na ulici. Jednoga sam dana pomislio da vidim kako ulicom prolazi žena odjevena u narančasto i zeleno. Pojurili smo stubištem i stigli baš na vrijeme da spazimo kako narančasto i zeleno zamiču za ugao. Zaista nije bilo načina da je stvarno vidim, jer sam sjedio u zatvorenoj prostoriji. To mi je dalo misliti. Nakon toga sam predložio prošireniji eksperiment.
Pokušat ću gledati još udaljenije stvari, pod uvjetom da nađemo jednostavan način provjere viđenog. Neko smo vrijeme razmišljali te napokon odlučili da pokušam vidjeti kakvo je vrijeme u većim gradovima, a je li moje viđenje točno ili nije jednostavno ćemo provjeriti tako da nazovemo tamošnje meteorološke službe.”
“Na koji ste način odabirali gradove?”, upitao je Axel.
“Odlučili smo da će Janet nakon što sastavi popis, nasumičnim odabirom izdvojiti grad. Zatim će reći: ‘Taj i taj grad, Ingo, kreni vidjeti kakvo je tamo vrijeme.’
Nakon što bih ja rekao kakve su vremenske prilike, Janet bi nazvala meteorološku službu u tom gradu i dobila aktualne podatke.
U početku nam baš nije išlo, no ja sam predložio da pokušamo više puta. Napokon smo postigli određen broj pogodaka u nizu.
Na primjer, postavila mi je za cilj grad Phoenix. Vidio sam da tamo pada kiša, odnosno da je upravo prestala. I stvarno, u Phoenixu je upravo bilo olujno nevrijeme, što je bilo neobično jer se ne događa baš često. Kako bilo, ovo smo radili nekoliko dana s prilično dobrim rezultatima.
Budući da su ciljni gradovi bili udaljeni od New Yorka, odlučili smo ove eksperimente nazvati gledanje na daljinu. Započeli smo u prosincu 1971. I tako je sve počelo.”
Axel je prstima pritiskao usnice. Nije se više smješkao već se doimao ponešto sjetnim. Prenuo sam ga pitanjem: “Za očekivati je da ćete od mene tražiti da nešto gledam na daljinu?”
“Oh, apsolutno, apsolutno”, uzvratio je, povrativši svoj osmijeh. “Nakon Američkog društva vi ste zatim otišli na SRI i tamo razvili u okviru gledanja na daljinu sustav koordinata?”
“To se dogodilo zato što smo namjeravali gledati lokacije diljem svijeta. CIA je bila zainteresirana, znate. Kada smo pokušali ciljati gradove pomoću njihovih naziva, shvatili smo da ime sadrži previše obilježja koja mi mogu olakšati prepoznavanje zadanog.Znali smo da bi skeptici i kritičari to mogli isticati i na taj način obezvrijediti naš rad. Na kraju krajeva, kad kažemo ‘New York’, na primjer, bilo tko će znati dovoljno da kaže kako vidi nebodere i tome slično. Jednoga dana 1973. plivao sam u bazenu stambenog kompleksa na Mountain Viewu u kojem sam boravio, nedaleko Paolo Alta i Menlo parka gdje je smješten SRI. Pritom sam se pitao na koji bismo drukčiji način mogli obilježiti udaljenu metu, osim njenim postojećim nazivom. U vodi, plutajući na leđima uz rub bazena, pokušavao sam se domisliti što mi je to promaklo. Iznenada sam vidio zemljopisnu kartu s ucrtanim meridijanima i paralelama, znate ono - stupnjevi istočno i stupnjevi sjeverno. ‘Glas’ (naravno, u mojoj glavi) rekao je: ‘Pokušaj s koordinatama’.”
“Tako sam došao na ideju da bi, ukoliko mi netko zada koordinate, one mogle poslužiti kao izvjestan oblik fokusiranja. U početku su moji kolege na SRI smatrali da je to glupo, no ja sam inzistirao da pokušamo. Najprije baš nije funkcioniralo, no, počelo je davati rezultate nakon nekih pedesetak pokušaja.”
“Možete li mi objasniti zašto koordinate imaju bolji učinak od drukčijih načina određivanja cilja?” - upita Axel.
“Nikome baš nije jasno, pa ni meni. Sporno je to što su koordinate dogovoreni skup brojeva koji kao takvi ne sadrže nikakvu povezanost sa stvarnom fizičkom lokacijom.”
“No, ako postoji kakvo objašnjenje, po mom mišljenju to je činjenica što se pomoću koordinata ljudi doista mogu orijentirati. S obzirom da je tako, onda ne postoji niti jedan razlog zašto se na isti način ne bi orijentirali i prilikom psihičkih putovanja. Imajući pritom neku vrstu fokusa.”
Gospodin Axelrod na trenutak se zamislio. “Vjerojatno znače i nešto više od toga? Sigurno ste razmišljali o tome?”
Oklijevao sam. “Malo je teško reći.”
“Pokušajte.”
“Zapravo bih trebao objasniti vjerojatnost da…. Dakle, mi smo naučili vjerovati da se misao isključivo događa u nečijoj glavi, unutar mozga, te da se um nalazi u glavi svakog pojedinca. Ovakvo stajalište izravno je suprotstavljeno činjenici da su neke stvari zajedničke na grupnoj razini: možda ne sama misao kao takva, no u svakom slučaju emocije i osjećaji, primjerice.”
“Primjerice?” - upita Axel.
“Pa, tijekom 30-ih dosta se radilo na nečemu što se zove “masovna svijest” u kojoj se bijes ili histerija izgleda baš ne prenose na razuman i logičan način. Riječ je o sugestivnosti grupnog uma koji je na izvjestan način povezan nekom vrstom kolektivne telepatije. U Srednjem vijeku bilo je dosta grupnih fenomena, odnosno histerije…”
Uočio sam neku vrst promjene kod Axelroda, čini se da je lagano porumenio. Lako je ustanoviti prihvaća li netko ili se opire. Radi se o dobro poznatom magnetizmu.
Nastavio sam. “Ako postoji grupni um, tada je moguće da cijela vrsta posjeduje neki oblik memorije… s kojom se pojedinac može povezati…”
Axelrod me prekinuo. “Govorite li možda o nekom obliku zapisa u akaši ili nečem sličnom?” Sad je zbilja izgledao uznemireno.
“Ne baš. Neki oblik skladištenja memorije vrste može se nalaziti na molekularnoj razini DNA. Znam da se od ove ideje znanstvenicima povraća, no to ionako čine na sve što je povezano s paranormalnim.”
Zastao sam da provjerim je li ovo prošlo kod gospodina Axelroda. Bio je vrlo tih, pa nisam mogao dokučiti. Naposljetku je rekao: “Nastavite.”
“Pitanje zašto su koordinate učinkovite izazvalo je velik interes. Raspravljao sam o tome i s dr. Jacquesom Valleeom, poznatim ufologom koji se bavi teorijama informacija. Neke od teorija informacija drže da je riječ o nečem kozmičkom što se nalazi posvuda. Ukoliko imamo odgovarajuću “adresu” moći ćemo se povezati na sličan način kao što računalo nalazi informaciju ako je zadana adresa točna.”
“Želite li reći da je um računalo koje se može povezivati s…”
“Otprilike tako, ali ne na racionalnoj razini. U stvari, vjerojatno je da postoje mnogi slojevi uma od kojih svaki funkcionira na drukčiji način.”
“Zašto bi koordinate funkcionirale….” - razmišljao je Axelrod, više za sebe.
“U kozmičkom smislu, dakle, ako imamo kuglu ili planet koji želimo razdijeliti, aplicirat ćemo odgovarajući broj širina i dužina. Tako ćemo na kugli odrediti segmente. Ukoliko je inteligencija univerzalna, tada bi ovo bio najbolji univerzalni način podjele koji omogućava da odredimo mjesta na kugli. Slično funkcionira i triangulacija. Nisu li na ovaj način nalazili ilegalne radio postaje; poslali bi dva ili tri automobila s antenama pomoću kojih bi dobili zatvaranje točaka na trokutu. Gledao sam to u jednom filmu o Drugom svjetskom ratu….”
“Univerzalna?” - upitno će Axelrod. Sad se osjetio “vrući” magnetizam s njegove strane. “Zašto ste upotrijebili tu riječ?”
“A zašto ne?”, pomislio sam. “Najbolji dokaz telepatije kojim raspolažemo je taj što je ona očigledno univerzalna. Ljudi je doživljavaju bez obzira na različitost kultura i podrijetlo. Ukoliko pretpostavimo da bi inteligencija mogla biti univerzalna, onda ujedno moramo pretpostaviti da ona sadrži osjetilne čimbenike koji su također univerzalni.”
Rekavši što sam imao za reći, čekao sam Axelrodov komentar. On je samo sjedio gledajući me na neki čudan način. Odjednom mi je pala na pamet ideja: ‘Aha, sigurno ima neke koordinate u Sovjetskom Savezu koje će htjeti da pogledam. Na kraju krajeva, imaju ih i svi ostali.’
Međutim, Axel se sada ponovno smiješio. “Vi ste išli na Jupiter. Jeste li pritom koristili koordinate?”
“Pa, i jesam i nisam. Stvar s Jupiterom bila nam je kao neka ludorija. Meni su, na isti način kao u Američkom društvu za psihička istraživanja u New Yorku, dosadile stotine i stotine eksperimenata na SRI. U to je vrijeme NASA slala Pioneer na prelet pokraj Jupitera, pa sam pomislio da bi mogli prekinuti monotoniju našeg rada na SRI pokušajem da odem na Jupiter prije tog preleta. Eksperimentalno, to je bila dobra ideja zato što smo mogli zabilježiti moje dojmove te ih razaslati uokolo svima koje bi to moglo zanimati, učinivši to prije nego stignu podaci s letjelice. Ti bi podaci mogli poslužiti kao povratna informacija koja bi pokazala jesam li uspio ugrabiti kakvu neočekivanu činjenicu o Jupiteru. Bila bi to samo daljnja provjera učinkovitosti gledanja na daljinu.”
“Što se tiče koordinata, saznali smo gdje se nalazi Jupiter u odnosu na zodijak i u kojem je položaju Zemlja u odnosu na Sunce. Ova tri faktora - položaji Zemlje, Sunca i Jupitera - poslužili su kao neka vrsta triangulacije u određivanju lokacije Jupitera.”
“Vidim” - cerio se Axel - “da ste to prilično dobro izveli.”
Odlučio sam ga potaknuti. “Axel, ja ne volim izvršavati zadatke u kojima ne postoji realna mogućnost da dobijem povratnu informaciju, a vi upravo predstavljate faktor zbog kojeg očigledno neću dobiti ništa….ili?”
“Pa, uzevši u obzir našu situaciju ovdje, to bi moglo predstavljati problem. Ali, iznenađujuće je, neke povratne informacije će vam ipak postati dostupne na drukčiji način. Poslat ću vam ih u neobilježenoj omotnici.”
“Dobro, što je dakle vaš zadatak?”, upitah.
Potrajalo je dok napokon Axel nije postavio pitanje: “Ingo, što Vi znate o Mjesecu?”
MJESEC! On želi da odem na Mjesec. “Znam da je tamo, da je mrtav satelit, da se na njemu nalaze krateri i planine, ako ste to mislili.”
“Jeste li proučavali Mjesec ili išli tamo telepatski?”
“Ne. Nikad nismo ispitivali Mjesec zato što se o njemu previše zna. Iz tog razloga ne bismo mogli osmisliti kvalitetan eksperiment. Ljudi bi mislili da sam prethodno proučio podatke, koristio teleskop i slično.”
“A što je s drugom stranom Mjeseca? Ta je strana uvijek okrenuta od Zemlje. Nitko vas ne bi mogao optužiti da ste to mogli prethodno fizički vidjeti.”
“Da, ali ipak su ga misije NASE oblijetale, pa postoji dovoljno fotografija i materijala.”
Axel se počeo smijati. “Želimo, dakle, da za nas odete na Mjesec i opišete što ste vidjeli. Pripremio sam vam nekoliko mjesečevih koordinata, ukupno deset. Hoće li vam to biti previše?”
“Zapravo neće, iako to ovisi o faktoru stresa. Ne volim raditi previše odjednom, jer se bojim da će mi se početi preklapati impresije.”
“Možda nećemo trebati sve odraditi.” - reče Axel zagonetno. “Znate li tko je George Leonard, jeste li ikada čuli za njega?”
“Ne.”
“Jeste li posve sigurni?”
“Sreo sam do sada na stotine ljudi, ali ne sjećam se niti jednog Georgea Leonarda. Ima jedan Leonard na SRI, no tako i tako imena baš ne pamtim najbolje. Bolje pamtim lica.”
Axel odmah stane kopati po fasciklu, izvlačeći pet fotografija. “Da li vam je itko od ovih poznat?”
“Pa, jedan je dr. Karlis Oasis, ovaj drugi radi na SRI, ali ne znam kako mu je ime. Ostalu trojicu, od kojih je jedan, pretpostavljam, Vaš gospodin Leonard, nikada nisam vidio.”
“U redu. Čini se da smo u dobroj formi. Što kažete na malo vježbanja u teretani, nakon čega bih vam se pridružio na večeri? Mogli bismo onda početi sutra rano ujutro.”
Uvodni razgovor je dakle završio. Nisam baš lud za vježbanjem, no htio sam otići u teretanu u nadi da ću vidjeti druge ljude i ostatak ovog zapanjujućeg podzemnog objekta.
Razočarao sam se.
Blizanci su me pratili praznim hodnicima do svlačionice te su se i sami presvukli za vježbanje. Ovakvi nabildani, naizmjenično su izvodili po sto brzih sklekova, izazivajući u meni osjećaj da sam nerazvijen, što sam uostalom i bio, barem što se tiče fizičke snage i izdržljivosti.
Svako toliko bi nešto REKLI: “Gospodine Swann, ovaj uteg bi vam mogao biti pretežak.”
Sada sam mogao uočiti kako se razlikuju. Između ostalog, jedan je imao južnjački naglasak a drugi, pretpostavljam, australski.
Ovo me začudilo.
Zašto su me, primjerice - ukoliko je sve ovo tako ultratajno - dočekala ova dvojica, očigledno blizanaca koji su pritom iznimno lijepi.
Oni su u rotondi nesumnjivo mogli izazvati pažnju. Onda sam se sjetio da se to nije dogodilo. Također sam se sjetio da ljudi općenito vrlo malo toga zamjećuju.
Postepeno sam uviđao da njih dvojica zapravo nisu slični, već se samo doimaju sličnima na neki neobjašnjiv način.
Nenadano sam počeo zapažati velike razlike među njima. Australac je bio stariji. Četvrtasta čeljust i zelene oči bili su slični, ali su nosevi bili drukčiji. Jedan od njih je imao tanje usnice.
Frizura i čudesna građa bili su identični, međutim, nisam si mogao pomoći da ne primijetim kako je Južnjak bio jače obdaren u području prepona.
Dakle, ipak nisu blizanci. Nedvojbeno čak nisu niti braća. No, što je to u njima da ih čini toliko sličnima, da djeluju kao blizanci.
Njihove energije! Nešto povezano s njihovim energijama.
Jedna od temeljnih karakteristika dobrih vidovnjaka je zaokupljenost detaljnim opažanjem. Sposobnost opažanja kao da je neka vrst uzletišta za više oblike percepcije. Ja sam od djetinjstva bio fasciniran opažanjem.
Kako sam ih počeo podrobnije promatrati postepeno sam uvidio da se kreću gotovo unisono. Kad jedan podigne ruku, podigne ju i ovaj drugi.
Kretali su se kao da ih vodi jedan um. Da, to je bilo to. Bili su dovoljno slični da ostavljaju utisak odraza u ogledalu, sve dok ne bi progovorili.
Pala mi je na pamet riječ “usklađivanje” koja se koristi kod nekih oblika djelovanja na moždane valove kojima se postiže da ljudi počnu misliti, ponašati se, a ponekad čak i sličiti jedni na druge.
Preplivali smo nekoliko krugova u malom bazenu ove podzemne instalacije, oni uglavnom cijelo vrijeme nisu dizali glave iz vode.
Vrativši se sa bazena, zatekao sam simpatičnog gospodina Axelroda pokraj stola krcatog jelima. Pojeli smo odličan odrezak sa svim mogućim prilozima, i očigledno vrsnim vinom kojeg ja nisam smio piti zbog mog sutrašnjeg “posla”.
Živahno smo čavrljali uz objed. Između ostalih tema koje je Axelrod načeo bila su i pitanja o telepatiji. I to smo pretresli. Mislio sam da vodimo posve nedužan razgovor.
Dalekovidno ispitivanje Mjeseca
Proveo sam nemirnu noć. Krevet je bio tvrd, osim toga, u sobu nisu dopirali nikakvi zvukovi. Slušao sam otkucaje svoga srca u mračnoj tišini.
Osjećao sam blagu klaustrofoiju, što me podsjetilo na reakciju koju sam imao u unutrašnjosti velike piramide prilikom posjeta Egiptu 1973. godine.
Razmišljao sam o raznim mogućnostima, pitajući se nije li ovo možda supertajna operacija KGB-a. Axlerod je doduše, izgledao i ponašao se tipično američki. Ali blizanci?
Otvoreno priznajem, moja je pozornost bila usmjerena na 1000 dolara dnevno. Do 1975. već je bilo prošlo gotovo pet godina otkako sam se počeo baviti paranormalnim istraživanjima. Dok smo ugovarali moje sudjelovanje u tim prvim istraživanjima, jedini zadatak kojeg su istraživači imali na umu bio je da smisle kako će mi platiti što manje, po mogućnosti ništa.
Tisuću dolara dnevno za mene bi stvarno bila prijeko potrebna lutrija.
Stoga sam razbijao glavu mogućim razlozima da se to izjalovi.
Prije svega, bojao sam se da neću uspjeti u iznošenju kvalitetnih telepatskih podataka. Prema mojim iskustvima, ljudi brzo izgube interes ukoliko im iznosimo stvari koje ne razumiju. I drugo, da uopće neću uspjeti dobiti podatke koje klijent traži.
Nisam imao pojma što Axelrodu treba. Možda oni, ma tko ONI bili, traže dobre lokacije za izgradnju mjesečevih baza. Možda su izgubili tajnu letjelicu ili tako nešto.
Ali eto, nalazim se, bio ja nervozan ili ne, negdje duboko pod zemljom, prevrćući se po neudobnom krevetu. Pogledat ću Mjesec i odlazim. Nisam očekivao da ću bog zna što vidjeti, osim neživog satelita bez zraka, prašinu i kratere.
Kako bilo, misterij mora da je ipak malo veći kad malo bolje razmislim. Dovučen sam ovamo s kapuljačom na glavi! Stvarno! Odlučio sam se da se više nikada ne uplićem u išta slično.
Počeli smo rano ujutro, čemu sam odmah dao radni naziv “ispitivanje Mjeseca”.
Jednako kao što smo to napravili u projektu Jupiter, tražio sam Axleroda da sazna na kojoj se točki nalazi Mjesec u mjesečevom ciklusu, što se zapravo odnosi na njegov položaj u odnosu na Zemlju i Sunce.
“Mjesec je pun” - reče - “nalazi se nasuprot Suncu i upravo zalazi na zapadu. Hoće li to biti dovoljno?”
“Nadam se”, odgovorih. “Zemlja je znači između Sunca i Mjeseca, te ću stoga pokušati krenuti iz smjera Sunca te pokušati telepatski sletjeti (nasmijao sam se izgovorivši ovo) na površinu Mjeseca.”
“Dobro, napravite ‘to svoje’” - nasmije se Axel i stisne gumb za snimanje na magnetofonu.
Ranije tog jutra dogovorili smo protokol eksperimenta i način na koji se seansa treba voditi. Osim dok diktira lunarne koordinate kad ih zatražim, Axel se ne smije verbalno uplitati.
Ja govorim na glas dok “radim to svoje”, pitajući SAM SEBE niz pitanja. No, to su pitanja koja pomažu mom racionalnom umu da shvati ono što doživljavam. Nije dakle riječ o pitanjima na koja netko treba odgovoriti dok “radim”. Također, ne volim zatvarati oči dok radim tu moju “stvar”.
Smjestio sam se i pokušao dobiti osjećaj Zemljinog položaja između Sunca i Mjeseca, zatim su mi polako počeli dolaziti prizori uspona iznad Zemlje sve dok se nije počela nazirati njena zakrivljenost.
Već sam ranije uočio, prilikom telepatskog odlaska na Jupiter, da gledano psihičkim osjetilima meni Sunce djeluje znatno manje nego gledano golim okom sa Zemlje. Gledano psihički, iako djeluje manje, oko naše zvijezde jasno se vide najmanje tri vrste “omotača”.
Kako bilo, pokušao sam se otisnuti od Sunca prema Mjesecu. Ovo je sada izgledalo veće nego gledano prostim okom.
Nije bilo problema stići na Mjesec. U početku je polako postajao sve veći i veći, a zatim je naglo potpuno ispunio psihičku viziju kao bjelkasta stvar sa sivim, tamnim i - iznenađujuće - puno žutih mrlja. Iznenada sam bio brzo uvučen u to, doživjevši nešto nalik slobodnom padu. Sljedeće što sam osjetio je da se nalazim pokraj nekakvih spužvastih stijena.
“Dobro”, šapnuo sam Axelu “vidim te stijene i neku prašinu, pretpostavljam da sam stigao. Dajte mi sad prve mjesečeve koordinate, ispred svake recite riječ ‘mjesec’.”
Zabilježio sam ‘Mjesec’, zatim dužinu i širinu, ali nije se dogodilo ništa. Još sam se nalazio na mjestu na koje sam se spustio.
“Dajte ponovno, ali sporije” - zatražio sam. Nakon što je on ponovio koordinate javila se zamagljena vizija, osjećaj kretanja površinom, neke planine, a zatim tama koja me je iznenadila.
“Mračno je ovdje” - rekao sam. “Zašto? Retoričko pitanje, Axel! Nemojte govoriti niti odgovarati.” Tama! Nakon toga sam polako, kao da se prilagođavam noćnim uvjetima počeo nazirati oblike. Potom sam shvatio što se dogodilo.
“Ove koordinate” – upitao sam - “nalaze se na tamnoj strani Mjeseca? Da, tako je.”
Pokušao sam protumačiti dojmove koje sam dobivao. “Izgleda da se nalazim u blizini nekakve litice. Prilično je visoka i sačinjena od nekog tamnog kamena. Ovdje je također i bjelkasti, mekani pijesak. Nedaleko od ove litice nalazi se neko prostranstvo. Također se vide i tragovi u pijesku ili što god to već jest, jer nije baš sasvim kao pijesak.”
“Kako izgledaju ti tragovi” - umiješao se Axel. Nije trebao upadati s pitanjima. Ali kad je već to učinio, prihvatio sam.
“Dakle (sad sam zatvorio oči) kao neki mali nabori ili nanosi koje je stvorio vjetar.”
Na trenutak sam razmislio o tim malenim pješčanim nanosima, “ali na Mjesecu ne bi trebalo biti nikakvih vjetrova, zar ne? Nema atmosfere…Ipak, osjećam nešto poput atmosfere… Malo sam zbunjen. Napravimo pauzu.”
Jesam li se zabunio? Axelrod gleda u mene na neki čudan način, kao da suspreže potrebu da nešto kaže.
“Dakle,” nastavih “zapravo izgledaju poput tragova velikog traktora. No, uopće ne razumijem kako je to moguće, očito ne shvaćam. Radi se o nekoj vrsti otisaka. Stvarno čudno.”
Šutio sam neko vrijeme. “Axel, želite li, ovaj… trebao bih tražiti neke metale ili što? Ovdje se nalazim u blizini litice koja sjaji, djeluje poput opsidijana …”
Axel odgovori: “Ne, sada možemo prijeći na sljedeće koordinate.”
“Dajte mi malo vremena” - zatražio sam - “a zatim ih recite na moj znak.”
Zabilježio sam sljedeću dužinu i širinu. Vizija litice je izblijedjela, te sam nakon nekoliko minuta očigledno bio na nekom drugom mjestu za koje bi teško povjerovao da se nalazi na Mjesecu. “Žao mi je, Axel, izgleda da sam se vratio na Zemlju…”
“Zašto to mislite?” - upita.
“Pa tu su …. neke….” Zastao sam. Pogledao Axela. “Možda je bolje da napravimo pauzu, popijemo kavu, onda možemo pokušati ponovo.”
“Može, ali što ste vidjeli?”
“Nemam pojma. Ma što god bilo, to ne može biti na Mjesecu.” (U mislima sam se već opraštao od 1000 dolara dnevno).
Stoga smo pili kavu i čavrljali o svemu i svačemu. Axel je po prvi puta djelovao nekako uznemireno. Nakon petnaestak minuta vratili smo se poslu. Ponovio sam postupak udaljavanja od Sunca dok se nisam zatekao na Mjesecu. “Dobro, dajte sad ponovite koordinate.”
Izdiktirao ih je. Zabilježio sam ih, pazeći da pritom ne napravim neku grešku. Postao sam svjestan zelenkaste izmaglice, što je bilo istovjetno onome što sam vidio ranije. Odlučio sam se time pozabaviti, ne obazirući se na ishod.
“Dakle, nalazim se na mjestu koje se nalazi negdje dolje, pretpostavljam u krateru. Ovdje je ta neobična zelena izmaglica. Izvan nje, svugdje okolo je mračno. Pitam se odakle dopire svjetlo…” Trgnuo sam se i zašutio.
Axel me poticao. “No, i, što još?
“Pa, pretpostavljam da vam se ovo neće sviđati. Vidim, odnosno mislim da vidim…. svjetla. Koja daju zelenu svjetlost …Vidim dva reda svjetala…..da, koja izgledaju slično kao reflektori na nogometnom stadionu, visoko su gore, blokovi reflektora.
Na nekakvim tornjevima …”
Odustao sam. “Očito je, Axel, da ovo ne može biti Mjesec. Pretpostavljam da bih se trebao ispričati, jer ne dopirem dalje od Zemlje.”
Axel je zurio u mene neko vrijeme. Nije se smješkao, niti je djelovao suosjećajno i tolerantno. Pomislio sam da smo sad završili.
“Jeste li sigurni da vidite svjetla, stvarna svjetla?” Napokon je postavio pitanje.
“Da, vidim svjetla! Kako se ona mogu nalaziti na Mjesecu?”
Axel je u ruci držao olovku koju je cijelo vrijeme vrtio. Ozbiljnost njegova lica prerasla je u namrgođenost. “Sranje!” - napokon je procijedio, slomivši olovku na pola. Poprilično sam ostao zatečen, nakon što sam bez imalo dvojbi očekivao da će ustati i napustiti prostoriju, zgrožen mojim ništavnim gledanjem na daljinu. Ali nije.
“Svjetla, ha? Jeste li sigurni da ste vidjeli svjetla?”
“Pa, jesam. Ali ne na Mjesecu, naravno. Kako bi se mogla nalaziti na Mjesecu?”
Zurio je u mene, ne rekavši ništa.
Znam biti poprilično tup, ponekad, ali nešto je počelo zvoniti u toj mojoj tuposti.
Zinuo sam u Axela. “Hoćete reći…” - počeo sam, ne znajući zapravo što da kažem. Shvatio sam da ću morati pažljivo birati riječi. “…da bih trebao uvidjeti kako su ta svjetla doista na Mjesecu?”
Axel nije odgovarao. Navalio sam dalje. “Zar su Rusi sagradili baze ili nešto? Da li bih to trebao gledati?” Opet nije bilo odgovora.
Sjedili smo poduže zureći jedan u drugoga, on očito nije imao namjeru popustiti. Nakon ove konfrontacije odlučio sam preuzeti inicijativu. “Možda biste mi trebali ponovno dati te koordinate.”
Ponovno se vrativši u sjaj zelenkastog svjetla, već sam smogao više hrabrosti da stvarno promatram. “Dakle, svjetlo je na neki način difuzno, kao da je velika magla – ne, to je prašina – prašina! Lebdi u zraku.”
Zastao sam, a zatim nastavio: “Ipak, na Mjesecu nema zraka, zar ne? Također tu je i neka buka, nešto poput tupih udaraca. Sada bolje vidim jedan od tornjeva s rasvjetom. Hej, izgleda da je građen od nekakvih jako uskih osovina tankih kao olovka.”
“Koliko su visoki ti rasvjetni tornjevi?”, prekine me Axel.
“Prilično visoki, moram pronaći nešto za usporedbu. Da vidim. Hej, pa ovdje su posvuda oni tragovi traktora. Ako pretpostavim da su široki oko trideset centimetara, onda, da vidimo, ako izračunam koliko je moguće točno, onda….” Zastao sam gledajući Axela.
Nije se smješkao. “Da?” - podigne obrve.
“Dakle, visoki su recimo preko trideset metara. Ali…”
“Ali što?” - upita Axel naginjući se naprijed.
Progutao sam knedlu, meni su se sad već skoro tresle gaće.
“Pa, mislim da sam uspio virnuti na rub kratera. Na njemu se po mom mišljenju nalazi jako visok toranj, stvarno visok.”
“Da?”
“Da. Velik, jako velik.”
“Koliko velik?”
Ponovno progutah knedlu. “Ako usporedim s nečim što mi je poznato u New Yorku, otprilike jednako visok kao zgrada sjedišta Ujedinjenih naroda koja ima trideset i devet katova.”
Axel stisne usnice. “Vi to znači vidite?”
Pitanje kao da je, koliko sam mogao shvatiti, Axel uputio samome sebi. Opet šutnja. Ponovno sam odlučio preuzeti inicijativu koliko se moglo.
“Trebam li ja sad prihvatiti pretpostavku da ove stvari stvarno JESU na Mjesecu? Ako da, onda je to više nego baza na Mjesecu, zar ne Axel?”
Opet nije bilo odgovora. Stoga nastavih: “Ali ove su stvari velike. Imaju li uopće NASA i Sovjetski svemirski program mogućnost dopremanja tako velikih stvari na Mjesec? Ja sam mislio da su svi na mukama kako u orbitu lansirati nekolicinu momaka i jednog psa. Koliko je meni poznato, jedina stvar koju smo uspjeli dopremiti na Mjesec je ona zastava zabodena negdje u nekakav krater.”
Dok sam sam sa sobom razgovarao o ovim stvarima, neko svjetlucanje je svanulo u mom mentalnom mraku. Iznenada sam zašutio.
S nevjericom sam se zabuljio u Axela. “Hoćete reći, trebao bih pretpostaviti da te stvari nisu NAŠE! Da nisu napravljene na Zemlji?”
Podigavši obrve Axel se pokušao naceriti. “Prilično iznenađenje, zar ne?” - reče. Imao sam osjećaj da nastoji prikriti osjećaje.
Iznenađenje? To je najmanje što se može reći. Ja sam bio potpuno zabezeknut u tolikoj mjeri da sam počeo dahtati, od čega mi se zavrtjelo u glavi. “Vidim da bi vam trebao odmor prije nego što nastavimo”, predložio je.
Ono što je meni doista bilo potrebno je bolnički krevet. U stvari, ponovno ostajem bez daha, čak i pišući ove riječi.
Jedna je stvar čitati o NLO-ima i tim stvarima u knjigama i časopisima. Drugo je čuti glasine o tome da se vlada ili vojska zanimaju za takve stvari, odnosno da su zarobili vanzemaljce i srušili njihov svemirski brod. No sasvim je nešto drugo kad se sami nađete u situaciji koja očigledno potvrđuje SVE. Ne zbog toga što sam iznenada spoznao da su glasine točne. Već zato što sam se zatekao u situaciji u kojoj sam ja putem vlastitih psihičkih procesa dokaze vidio osobno.
“Nebesa!” - uzdahnuh.
Misli su mi počele letjeti povezujući stvari. Naravno, i Axel i blizanci i razrađena tajnovitost čitave ove ‘misije’ bili su najbolji dokaz.
Sada sam bio potpuno siguran da se fizički nalazim na nekom ultra, ultra, ultra tajnom mjestu čija je uloga bila da rasvijetli pitanje vanzemaljaca. Znao sam da je NASA morala imati fotografske dokaze o zbivanjima na Mjesecu koji su već ranije potvrdili prisutnost vanzemaljskih aktivnosti. Ono što nisam razumio, a što sam shvatio tek uz treću kavu i desetu cigaru, je bilo zašto bi takav ultra tajni projekt trebao moje usluge.
Pogledao sam Axela. Ni ja se više nisam smiješio: “Za koga ste me vraga uvukli u ovo, Axel? Ako ste do sada imali dovoljno izvora da ova misija uopće počne djelovati, onda vam moj doprinos zbilja nije potreban?”
“I da i ne, Ingo.”
“Zbunjen sam” - rekao sam prilično neumoljivo. “Objasnite mi, molim vas.”
“Ne mogu. Zapravo vam ne mogu dati informaciju. Procijenjeno je da bi to dovelo u opasnost ne samo nas, već i našu misiju. No, vi mi izgledate bistro.”
“Neizmjerno vam hvala, Axel. Vidite, ova vrsta osiguranja vam je gotovo išla na štetu. Da ja nisam odavna naučio prihvaćati i opisivati stvari koje vidim psihički PRIJE nego što o njima donesem zaključke, ja se ne bih bio usudio reći da vidim svjetla na Mjesecu. Naprosto bi ih cenzurirao u strahu da bi drugi mogli pomisliti kako sam ćaknut. Do vraga! ET na Mjesecu, ni više ni manje!”
“Dakle”, započne Axel, “da sam vam unaprijed rekao, ne biste li pomislili da sam ja ćaknut?”
Dobro je rekao.
I SVE JE OVO STVARNO! Zaklopio sam oči i naježio se. Ježio sam se u valovima, nakon što to više nisam mogao kontrolirati briznuo sam u plač.
“Da vas pustim dok se ne saberete?” - upita me Axel.
“Ako mogu biti sam, onda može, ali ako jedan od onih vražjih mišićavih blizanaca mora tu stajati i gledati me kako ridam, da se niste usudili. Nema šanse da me ijedan od njih vidi u ovom stanju.”
“Oni bi vas savršeno razumjeli. Mi smo svi proživjeli priličnu količinu neočekivanih emocija.”
“Ne mogu povjerovati da bi ijedan od tih blizanaca ikada samo pomislio na plakanje…” No, iznenada sam se počeo nekontrolirano smijati. “Ovo je OZBILJNO, zar ne?” - napokon sam izvalio. No, moje su misli letjele kilometar na minutu.
Poanta je: nismo sami, a neka ultra tajna, po svoj prilici državna agencija, to do vraga, zna! Moje se veselje naglo premetnulo u ljutnju. Sranje! Sranje, sranje, sranje!
Gunđao sam: “Tko god je, dakle, zadužen za ove stvari nije se baš najbolje snašao kad smo u pitanju mi, obična javnost.”
“Priznajem to, Ingo”, reče Axel, “iskreno, nitko nije znao što učiniti, pa je napravljeno mnogo grešaka.”
“Da, a sve u ime čega, informacija u korist privilegirane vojne i znanstvene manjine, ili što?”
“Ponekad. No problema ima više nego što možete zamisliti.”
“Nemojte, Axel. Dovučete me ovdje u zastrašujuću situaciju, zahtijevajući od mene da primijenim “moju stvar” na vrlo čudan način, i još tražite da za vas vidim nešto što ne mogu niti zamisliti? Dajte, molim vas. Neću to popušiti. Ne sviđa mi se to, uopće mi se to ne sviđa.”
Axel i ja smo sjedili zureći jedan u drugoga. Bez osmijeha na licima. “Želite otići, zar ne?” - napokon priupita. “Učinit ćemo što god želite.”
Naravno da NISAM želio otići! Želio sam razumjeti. “Zašto vam trebaju moje usluge, Axel? Barem mi odgovorite na to jedno pitanje. Ako su one stvari na Mjesecu, zašto jednostavno ne pošaljete još jednu lunarnu misiju da to pogleda izbliza…”
Tada me je poput udara groma ošinula užasna spoznaja.
Pogledao sam ga. “Osim ako oni … ne mogu vjerovati… osim ako vam oni nisu jasno dali do znanja da se maknete!”
Sad se Axel ujedno i smješkao i nije se smješkao. Ustao sam sa stolice i stao hodati gore-dolje dužinom stola.
Počeo sam se smijati. “Do vraga! Drže vas za jaja, je l’ tako? Zato vam treba psihička percepcija. Isuse Kriste! Oni NISU prijateljski nastrojeni? Je l’ tako, Axel?”
Axel je zadržao smirenost. “Postoje dva razloga radi kojih smo vam se obratili za pomoć. Vi ste otprilike u pravu što se tiče prvog razloga, ali ne sasvim. Drugi je razlog puno jednostavniji. Vaše su informacije trebale predstavljati neku vrstu kontrolne točke u odnosu na, sad već sami možete zamisliti koliko zbrkane interpretacije fotografskih i drugih dokaza. Bila je to moja ideja, naći vidovnjaka koji nema pojma o Mjesecu i provjeriti što se tamo može vidjeti. Nešto kao neovisni izvor informacija koji bi na ovaj ili onaj način predstavljao oslonac našim interpretacijama.”
“Jeste li koristili i druge vidovnjake?”, bio sam odlučan u namjeri da dobijem odgovore.
“Molim vas, nemojte od mene tražiti da kažem ‘da’ ili ‘ne’.”
Osjetio sam da se moje strpljenje bliži kraju. “Zašto ne?”
“Postoji nekoliko razloga, no najvažniji je faktor povjerenja.”
“Povjerenja u što? U sposobnosti tih drugih vidovnjaka?”
“Da, i to, između ostalog.”
Sjeo sam natrag na svoju stolicu te zapalio cigaru, nastojeći smiriti ruke koje su se jako vidljivo tresle. Misli su mi se kovitlale.
“Znači,” započeo sam, “jedini način uhođenja dotičnih tipova jest putem psihičkih sposobnosti, istih onih koje javno mnijenje naše velike nacije nastoji na svaki način osporiti. Koja obmana. Totalna obmana!”
Počeo sam se cerekati. “Kad već govorimo o tome tko tu koga drži za jaja, ispada da iznenada ja držim vas, jel’ tako?”
Axel uzdahne. “Govore da imate klikere, da ste tvrdoglavi i da ste skloni raditi scene, sad vidim da su u pravu.”
“Tko, tko su oni?” - nisam se prestajao hihotati.
Prije nego što mi je stigao odgovoriti, a što uostalom sasvim očito nije ni želio, u meni se podigla još jedna mentalna oluja.
“Pretpostavljam da se Sovjeti suočavaju s istim problemom. Nemojte mi reći da su se SOVJETI obratili svojim vidovnjacima!!!?”
Axelu se vratio nasmiješeno nenasmiješen stoički izraz lica. Ja sam ponovno skočio sa stolice. “Opet sam vas dobio, jel’ da?” Gotovo sam vikao: “Vi ZNATE da Sovjeti koriste vidovnjake i bojite se da bi mogli doći do psiho-lunarnih informacija prije vas! Jeb…!”
Sada sam se iznenada osjetio, svjestan da sam uspio sve pohvatati, izmoždenim. “Htio bih dvadesetak minuta odspavati” - izjavio sam i krenuo prema spavaonici. “Nakon toga se poslije jela možemo vratiti poslu.”
Uopće se ne sjećam kako sam dospio do kreveta, no očigledno jesam, pošto sam naknadno ustanovio da sam spavao šest sati.
Humanoidi na Mjesecu
Vrativši se poslu, Axel mi je dao lunarne koordinate, od kojih je svaka skupina brojeva predstavljala određene lokacije na površini Mjeseca.
Na nekima od njih nije bilo ničeg osim mjesečevog krajolika.
A na ostalim lokacijama? Pa, bilo je nejasnoća, percipirao sam mnogo toga što uopće nisam mogao razumjeti. Napravio sam mnoštvo skica, utvrđujući da ovo ili ono sliči na nešto treće. Axelrod je bez objašnjenja spremao svaku skicu koju nikada više nisam vidio.
Otkrio sam tornjeve, mehanizaciju, svjetla različitih boja, “zgrade” neobična izgleda.
Pronašao sam mostove čiju funkciju nisam mogao odgonetnuti. Jedan od njih se nadvijao, a da mu se druga strana nije ni sa čime spajala. Bilo je tu i kupola različitih veličina, okruglih predmeta nalik malim letećim tanjurima s prozorima. Bili su smješteni na stranicama kratera, ili u špiljama, a neki u nekakvoj vrsti hangara.
Problem mi je stvarala procjena veličina. Neke od ovih “stvari” bile su vrlo velike.
Našao sam i neke dugačke cjevaste stvari, mehanizaciju tipa traktora koja se stalno kretala uzbrdo i nizbrdo, ravne ceste koje su se protezale nekoliko kilometara, obeliske bez očigledne funkcije.
Na kupolama su se nalazile prostrane platforme, velike križne konstrukcije. U zidovima i na dnu kratera nalazio sam izbušene rupe koje su očito imale veze s rudnicima ili iskopima tla. Preko kratera su bile “mreže”, zatim “kuće” u kojima je očigledno netko živio, jedino što nisam mogao vidjeti tko, osim u jednom slučaju.
U tom jednom slučaju vidio sam nekakve ljude zaokupljene radom na nečem što nisam mogao odgonetnuti. Mjesto je bilo tamno. “Zrak” je bio ispunjen finom prašinom, postojala je i neka rasvjeta u obliku tamnožuto zelenkaste izmaglice.
Oni su ili bili ljudi ili su izgledali jednako kao i mi, međutim bili su sve sami muškarci što sam vidio vrlo jasno jer su bili potpuno goli. Nemam blagog pojma zašto. Izgledalo je da kopaju na nekom obronku ili litici.
Kako sam opisao: “Sigurno imaju načina da stvore dobru klimu, toplu i zračnu. No zašto bi hodali okolo goli?” Nije bilo odgovora na ovo.
Dok sam bio tamo u svom psihičkom stanju, što sam i osjećao, jedan od tih tipova počne uzbuđeno govoriti, gestikulirajući. Dvojica pokazaše u mom “pravcu”.
Trenutačno sam osjetio da moram “pobjeći” i sakriti se, što sam pretpostavljam psihički i učinio jer sam “izgubio” pogled na taj prizor.
“Mislim da su me vidjeli, Axel. Pokazivali su na mene. Kako su to mogli učiniti…. osim ako … i oni sami nemaju neku vrstu snažne psihičke percepcije?”
Axel progovori smirenim, dubokim glasom, tako dubokim da sam ga u prvi mah jedva čuo. “Molim vas da se odmah maknete s tog mjesta.”
Raširenih sam očiju počeo shvaćati. “Vi ste već znali da su oni telepati, zar ne?” Axel podigne obrve i duboko uzdahne.
U tom trenutku on naglo zaklopi svoje fascikle. “Mislim da bi bilo bolje da prestanemo s ovim našim poslom.”
Prilično sam se iznenadio. Ali nisam ni ja baš jučer pao s vidovnjačke kruške.
“Mislite da ste već ZNALI da oni imaju nekakve, hm, telepatske sposobnosti i da su u stanju odrediti odakle stiže psihičko sondiranje? Jeste li to mislili?”
Axel se opet počeo smješkati, ali očigledno nije kanio odgovoriti. “Dajte Alex, opustite se malo.”
Nisam se dao smesti. “Bi li oni mogli ubiti vidovnjaka sa Zemlje ako osjete da je on ili ona dovoljno jak da ih dođe špijunirati?”
“Ne postoje utemeljeni dokazi za tako nešto.” Odgovorio je Axel. Stisnuo sam zube. “Nema ‘utemeljenih’ dokaza! Što Vam to, do vraga, znači?” Glas mi se povisio za nekoliko oktava.
“Vrlo nam je teško donijeti bilo kakvu procjenu” - započne Axelrod. “Ne znamo ništa osim očigledne činjenice da oni imaju sredstva i sposobnosti koje pokušavamo pojmiti. Jesu li vas zapazili ili ne, ostat će nejasno, međutim, mi ne smijemo preuranjeno donositi zaključke na osnovu kojih se rukovodi naša misija. U svakom slučaju, ne želimo Vas više izlagati daljnjim rizicima.
Večerajmo, pa ćemo vas vratiti u New York. Na žalost, morat ćemo ponoviti postupak koji smo primijenili prilikom vašeg dolaska. Nadam se da nemate ništa protiv. Doista smo vam iznimno zahvalni….”
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
.
