batica je napisao:
elem, da i ja napisem koju. kasam bio dosta mladji, mozda 6-7 razred osnovne skole, meni moji roditelji plate d treniram kosarku. ma sta oni nekom pricali zasto su me upisali, ja znam da je glavni razlog bio da izrastem jos koji cm jer sam bio niskog rasta. kako sam trenirao tako sam i zavolio taj sport i nekako samo od sebe je doslo do toga d sa prijeteljem pocnem ici na utakmice KK Borca. u to vrijeme je Borac bio jak, igrao tadasnju Jadransku ligu, ma bila stalno puna dvorana. Za mene igraci kk Borca su tad bili...znate kako je to kad si malen pa imas omiljenog fudbalera, kosarkasa, plesaca, baletana...kako ko voli. vecina, manje vise zna dalju sudbinu kk Borca pa necu trositi rijeci. nakon desetak godina, jedan jesenji ali suncan dan, odlucim da odem do studenCkog da malo igram basket. skupilo se tu i mojih par drugara i mi idemo laganim hodom pokusavajuci da izgovorimo sto vise glupoti po predjenom metru. kad smo dosli do studenckog, tamo par ekipa igra basket i ja uocavam na terenu nikog drugog do Borisa Blagojevica igraca Borca iz one generacije koju sam ja isao gledati i bodriti. prvo sto mi je proslo krzo glavu jeste " ...jbote igracu protiv Blagojevica..." kad su oni zavrsili taj basket, ja i jos dva prijatelja pitamo mozemo li igrati protiv pobjednika. ali tad Boris oce da ide kuci. ja onako u sebi ne vjerujem pa zar sam toliki baksuz. medjutim, uspiju ga nagovoriti da odigra jos jednu pa da ide. pocinje igra, ja nesto kao znam s loptom, a stalno razmisljam kako to sve izgelda i hocu li se provaliti, sta ce Boris pomisliti i sve to nemam pojma zasto. stojim na trici malo na lijevoj strani i vidim prolaz do kosa. krenem hrabro, dvokorak, Blagojevic izlazi na mene da me blokira, ja izaledja proturam loptu prijatelju kojeg je Blagojevic cuvao i on daje kos. ja stojim ispod kosa pomalo ponosan jer je bila zasti dobra akcija kad u tom momentu prilazi mi Blagojevic, pruza ruku i izgovori "bravo"...ja pruzi ruku, sav u soku, zbunjeno cutim, rekao bih nesto ali ne znam sta. igra se nastavlja, a ja onda kontam koji sam glupan pa ni hvala nisam rekao tom covjeku kojem sam se divio i slavio sa njim svaki njegov kos. zatim se u meni radja neka uzdignutost i zelja za kur.enjem. u glavi smisljam nacin kako cu da pricam pricu kao "Boris lagano prilazi pruza ruku i kaze "bravo", ja opasno iskuliram..." taj fazon. igra se dobro, mi vodimo. rezultat 19-13 za nas. mene neka trema ne smijem ni da pomisljam da cemo pobjediti. to bi bilo materijal za kvaliteno qr.cenje pa sigurno za jedno godinu dana, a moglo bi se spomenuti i u nekim narednim pokoljenjima. i zaista sudbina nije tako htjela. izgubimo loptu, Blagojevic stane na tricu i sa 4 vezane trojke objasni nam da smo jos uvijek maleni i da sam se trebao zahvaliti kad mi je cestitao na dobrom potezu. pozdravi se sa nama i ode kuci. meni krivo. krivo sto covjeku nisam rekao hvala i krivo sto smo imali jbnu pobjedu u rukama. eto kako se to okrene. kad sam mislio da sam veliki, shvatim da sam mali. mislim, znam da vas ovo sve ne zanima, al eto...morao sam nekom reci....
Ovo me podsjeti na jednu anegdotu koja se takođe vrti oko Borisa Blagojevića, jedine prave muškarčine iz te Borčeve postave, na Borčevom kalendaru su svi imali gejasto izbrijano ispod pazuha, svi, osim Borisa, koji je imao pravu mušku šumu, ma, šumetinu.
Negdje tamo početkom 21. vijeka, dok sam aktivno igrao basket, nakon par godina bezuspješnih pokušaja da prođemo prvo kolo na Stritbolu, okupim ad hok ekipu u sastavu moj burazer, čovjek dugih ruku i dobre volje, ali sa malo košarkaškog znanja, Dado, moj dobar drugar, gitarska legenda Banjaluke, u čijim rukama je lopta imala dijametralno suprotan učinak od gitare, u stvari, mislim da ju je veče prije naše prve utakmice po prvi put uzeo u ruke, dok sam mu objašnjavao osnovna pravila. Treći član sam bio ja, jedini koji je tu nešto "znao".
Dobili smo opaku grupu, prvi meč sa tadašnjim juniorima Borca, prvim favoritima turnira, bilo je bitno samo ubaciti jedan koš, da ne bude poniženje, a mi smo ubacili pet
Na nekih minut prije kraja, pri rezultatu 17-18-19:5, mi tražimo tajm aut, i ja kao nešto galamim, i crtam im neku akciju u prašini. To se desilo spontano, ali je bilo prilično smiješno, pa smo, iako levati, ispali šaldžije i simpatični momci.
Druga utakmica je bila protiv momaka koji, kako se ispostavilo, nisu bili pretjerano vični basketu, ko ni mi, ali su bili visoki i krupni
Igralo se koš za koš, i onda se desila legendarna situacija, i najbolji koš u istoriji banjalučkog Stritbola. Dado je stajao negdje u daljini slobodnog bacanja, samo malo iskosa. (Inače, on nije nešto pretjerano vodio loptu, često je pravio korake, jednom čak sve vrijeme noseći loptu u rukama dotrčao do koša i promašio zicer, ali je to bilo toliko smiješno da sudije nisu imale srca da išta sviraju, a protivnici se nisu žalili). Elem, stoji tako Dado, leđima okrenut košu, vidim mu očaj na licu, buraz i ja pokriveni pa nam ne može dodati, i onda učini jedino što je mogao. Baca loptu kao što je Radivoje Korać bacao slobodnjake, samo ne pred sebe, nego iza sebe, ne gledajući koš. Lopta pravi visok luk, i, na oduševljenje svih, upada. U tom trenutku spomenuti Boris Blagojević, koji je sjedio na stolici blizu terena, ustaje, prilazi i kreće da mu se klanja. Ah, kakav je to trenutak bio!
Tekmu smo ipak izgubili jedan razlike, iako sam ja imao slobodno bacanje za izjednačenje u zadnjim sekundama, ali sam se napravio budala i navukao majicu preko glave dok sam šutirao kontajući, ako zabijem biću facetina, ako promašim reći će, jebiga, ipak je imao majicu preko glave
Inače, i tu smo izveli neki performans, na tajm autu smo sjeli u lotos položaj ikrenuli da meditiramo. Bilo je smiješno, iako sad već vješto smišljeno.
I treću utakmicu u grupi smo izgubili, ali smo postali ko neke maskote i rado viđeni, pa su nas zvali da igramo revijalnu utakmicu u finalnoj večeri, protiv Borčevih pionira, klinaca par godina mlađih, ali odreda viših od nas, koji su sve vrijeme pokušavali zakucati. Treba li naglasiti da smo ih isprašili čitavih dva razlike?
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
