Maloprije sjedim vani i divim se prirodnom fenomenu pražnjenja elektriciteta visoko u oblacima.
Nevjerovatan prizor, kao pokvarena neonska sijalica, treperi svakog sekunda i objasja čitav jugozapadni dio neba bijelom svjetlošću. Ne čuje se grmljavina, čudna tišina.
Kada bljesne munja vide se na obzorju kao po danu golemi kumulonimbusi dok su direktno iznad mene nevini cirusi.
Iako munje i gromovi nisu nimalo bezazlena pojava, ne može im se osporiti grandioznost i ljepota.
Pošto vidim da nema slična tema našla sam ponešto o njima.
U olujnom nevremenu olujni su oblaci napunjeni elektricitetom poput velikih električnih kondenzatora, gornji dio oblaka nabijen je pozitivno, a donji negativno. Naučnici se još nisu usuglasili kako zapravo nastaje ovo električno punjenje oblaka, no pretpostavlja se da je to jedan od rezultata globalnog kruženja vode na Zemlji.
Kapljice s parom se sudaraju i tokom padavina, jer dok se jedan dio vlage vraća na Zemlju, drugi isparava. Upravo tokom ovih sudara iz vodene pare izbijaju elektroni, koji tako stvaraju električni naboj. Kako do sudara dolazi u donjem dijelu oblaka, izbijeni elektroni ovdje stvaraju negativan naboj (višak negativno nabijenih čestica).
Vlaga, koja nakon sudara nastavlja put prema gornjim slojevima atmosfere odnosno oblaka, na vrh oblaka stiže s pozitivnim nabojem – nedostaje joj elektron koji je izbijen u sudaru. Tako se na vrhu oblaka stvara višak pozitivnog naboja.
Što se oblaci više pune nabojem, električno je polje sve jače. U nekom trenu postaće toliko jako da će se elektroni na površini Zemlje pokušati „odmaknuti“ – utisnuti dublje u Zemlju. To je rezultat odbijanja jednako nabijenih čestica. Kako se elektroni „povlače“ u unutrašnjost, tlo postaje sve jače pozitivno nabijeno. Oluja tako dovodi do naglog stvaranja električnog polja u oblaku i između oblaka i tla. Kad se stvori dovoljan višak naboja, to jest kad električno polje postane dovoljno jako ono će natjerati okolni zrak da „pukne“.
Ovo „pucanje“ zapravo je razdvajanje pozitivnih i negativnih čestica u zraku. Taj proces nazivamo jonizacija. Jonizacija ne označava višak nekog naboja, već stanje u kojem su naboji razdvojeni.
Drugim riječima, zrak ne postaje nabijen, već se naboji u njegovim česticama međusobno razmiču. Jonizovani zrak ima znatno veću električnu provodljivost. Kako se zrak ne jonizira jednako na svim mjestima, na dijelovima gdje je jonizacija intenzivnija stvaraju se „staze“ – putevi kojima munje mogu lako „preskakati“.
Da bi nastala munja potrebno je da električna staza stigne do tla i pronađe „uzemljenje“ – tačku ili predmet na kojem će se zaustaviti. Kad se to dogodi, sijevnut će munja.
Svjetlost koju vidimo zapravo je rezultat električnog pražnjenja između oblaka i zemlje koje slijedi put stvorene električne staze. Bljesak munje koja se prostire od oblaka do tla čine dva osnovna udara (može ih biti i više zaredom): odvodni udar i povratni udar.
Na ovoj temi ćemo postavljati slike ovog prirodnog fenomena.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
.jpg)
