Sve što danas znam, znam zahvaljujući Robiju. Zvuči suludo? Pročitaj moju priču

Bila sam djevojčica od 3-4 godine kada me prva sjećanja vode njemu...
Neobično visok i krakat, odudarao je od svojih vršnjaka, ne samo po visini i štrokavosti, već i po Ramones frizuri koja mu nikako nije stajala, tregerima i piskutavom glasu. Mislim da su mu se svi rugali. Takođe mislim da zbog toga nikad nije imao ni jedan jedini kompleks. Robi je bio samouvjeren. I Robi je znao.
Bio je stariji od mene 3-4 godine, kao i svi klinci iz mog naselja. Bila sam trinaesto prase, mala djevojčica koja smeta i koja je u igri uvijek dobijala: najgoru pušku, najgori autić i najgori kliker. Bila sam ona koja je uvijek "žmirila" i ona koja je uvijek "ganjala". Bila sam uvijek Ledeni čiča i nikada nisam stigla do kraja igre "Care, care, gospodare, koliko ima sati?". I sve me to nije ni malo brinulo. Važno je bilo učiti od Robija.
Robi nikada nije došao po mene da se igramo. Meni nije smetalo d svaki put idem po njega, da se popnem dobro poznatim stepenicama (bilo ih je 12), i da ga sačekam dok ruča. Robi je uvijek ručao.

Tada sam naučila da muškarci uvijek ručaju i da je dati im da jedu nešto mnogo važno i ozbiljno.

Mene su za to vrijeme moji ganjali sa tavama i sendvičima po ulici.

Robi je bio moj zaštitnik. Gdje god bi išli, dobro bi pazio da sam na trotoaru, da pazim kud hodam i da ne zvjernjam naokolo kad zvjernjanje zaista nije bilo potrebno.
Tada sam naučila da je ok prepustiti se muškarcu da te vodi.

Robija je zaista bilo teško fascinirati. A i čemu bi ga naučila jedna mala šmizla koja još ni u predškolsko ne ide. Ali to me nije spriječilo da se trudim. Dva bukvara, jedan na latinici, drugi na ćirilici, stigli su tajnim kanalima u moje ruke i veoma rano sam znala oba pisma tečno čitati i pisati.
Tada sam naučila da neke stvari moraš naučiti sam da bi mogao pratiti korak.

Robi me naučio da bojim. Nije bilo dovoljno što sam znala da crtam. Kada mi je prvi put dao prazan krug da obojim, mislila sam da je poludio. Ništa zabavno nema u bojenju jednog običnog kruga, a nema ni ništa lakše. Tada sam naučila da muškarce ne treba podcjenjivati:
Mučio me s tim krugom pola dana. Obojila sam ga za cirka 2 sekunde, ali je bilo neobojenih praznina koje je Robi prosto nazvao "rupe". Vraćao bi me iznova i iznova na popunjavanje rupa, dok svaka, pa i najmanja nije bila potpuno obojena.
Tada sam se naučila i strpljenju i ovo mi je mnogo pomoglo za razne stvari.

U nemogućnosti da ga fasciniram, počela sam da izmišljam. Tako sam izmislila postojanje neobičnog mekog kamena u jednom komšijskom dvorištu. Tajno bih sjekla stiropor, bojila ga vodenim bojicama (temeljno kako me Robi i naučio bojenju) i stavljala ga pod šimšir u to dvorište. Vodila bih Robija da se upozna sa čudnovatim mekim kamenom i govorila bih mu da je to naša tajna.
Tada sam naučila da znanje kojem te neko drugi naučio, može da bude upotrebljeno protiv njega.

Robi se strašno mučio da dokuči kako kamen može biti mekan, pisao je i nekim dječijim časopisima, ali nikad nije dobio odgovor.

Robi me često plašio. Najčešće vukom i vješticom kada bi prolazili nekim mirnim ili mračnim putem. "Eno ga vuk, eno ga vuk!" Ja bih skočila preplašeno i privila se uz njega. To ga je činilo srećnim.
Tada sam naučila da se muškarci služe jako neobičnim tehnikama da bi dobili bliskost.

Bilo je tu i drugih dječaka Ljepuškastih, nestašnih, dobrih, vragolastih, ali na njih uopšte nisam obraćala pažnju. Međutim, oni na mene jesu.
Tada sam naučila još nešto jako važno - muškarcima je rejting u društvu izuzetno bitna stvar. Jer evo šta se desilo...
Robi me nije poznavao u društvu drugih dječaka. Govorio bi mi stvari koje mi nasamo nikad ne bi rekao. Odgurivao me i pravio se važan pred drugim dječacima. Sve dok me jedan od njih nije gurnuo u koprive. Drečala sam da i sad čujem taj zvuk. Robi je prvo preblijedio, pa je dobio rumenu boju, a onda me izvadio iz kopriva. Stavio me na neku stepenicu da sjednem i rekao da sačekam. Otrčao je za tim dječakom i pretukao ga. Zatim je istukao i par obližnjih "dobacivača". Ona se vratio po mene i odnio me kući na rukama.
Tada sam naučila da muškarac koji te voli, nikada te neće ostaviti u nevollji samu. Naučila sam nešto još i važnije - on će čak pokušati nevolju sam i da riješi, a da to od njega ne tražiš.

U mojoj kući se slušao rock. Ali na TV-u je u to vrijeme išla Lepa Brena. Ona je bila popularna. Sve djevojčice su znale za Lepu Brenu i stajale bi ispred ekrana, imitirale, zabacivale kosice i nevješto se klatile gore-dole u ritmu. Mislila sam da treba nešto od toga i ja da znam, i uprkos protivljenju mojih ukućana, naučila sam jedan dio neke pjesme sa sve koreografijom. Jedan dan sam potražila Robija u haljinici na volane i lakovanim cipelama (u tome se inače ide samo doktoru). Prvo što me pitao je da li ja to idem doktoru. Ma, reko, ne, i zacrvenila se, nešto još mrmljajući. "Htjela sam da ti nešto pokažem." Postavila sam ga na trotoar da sjedi, stala sam ispod ulične rasvjete i krenula da pjevam i "šizim". "Šta je to?" - pitao me. "Lepa Brena." "Slušaj, to ti je seljački i nemoj to da slušaš." "OK Robi."
ZEMLJO OTVORI SE! Tada sam prvi put propala kroz istu i osjetila neviđeno poniženje i sramotu. Pa da ja to bar slušam, aaaaaaaaaa....
Tada sam naučila dobru lekciju - treba biti svoj i ne furati trendove. Možeš se samo ukopati.

Robi me naučio još dosta toga: kako lizati ledenicu a da se grlo ne upali, kako se sahranjuju ptice i insekti, kako od jedne gliste dobiješ dvije. Naučio me i da brzo trčim, u slučaju da se ponovi slučaj sa koprivama, a njega ne bude tu.

Robi se volio igrati škole. Ja sam bila učiteljica, a on učenik. Uvijek bi to bila matematika. Postavljala sam mu zadatke, on bi rješavao, a ja onda ocjenjivala.
Tada sam naučila da muškarci vole pohvale... i ocjene. Naravno one najbolje.

Robi je jednom, iz čista mira, rekao: "Ti ćeš kad odrasteš biti moja žena."
Tada sam naučila da svi mi volimo na različit način, i način na koji me tata voli, nikad neće biti isti kao kada me voli neki drugi muškarac. Oni umiju zaista da ne pokazuju emocije, a da vole i da to bude iskreno.

Najveća lekcija koju me Robi naučio bila je da neko može nestati.
On se odselio u inostranstvo i nismo se ni pozdravili. Tek tako. Preko noći. On se ujedno odselio i iz mog života - zauvijek. Nisam tugovala. Bila sam zbunjena, a onda sam pomislila da to tako treba, jer je to Robi - a on zna najbolje.
Morale su proći godine da bih shvatila da nije bilo do Robija i da za neke stvari postoji jedna mnogo jebena stvar, koji odrasli nazivaju - "splet okolnosti".
Te dvije surove riječi sam često upotrebljavala kada sam kasnije raskidala veze.

Ni danas ne znam gdje je, al' nekako mislim - dobro je on. Robi mora biti dobro, jer Robi zna najbolje.

Da sam znao da ce biti tako dobra riba, zenio bi ja to na vrijeme, prije polaska u skolu.

pih talija, tako dobra prica... i jos si ga vidjela.. pa sto se nisi vise potrudila, pa da bar ova tvoja prica ima sretan kraj... ili nam nisi htjela dalje ispricati..