O viša silo...
evo moj stav. Ja imam mačku u kući. Dok sam živjela sa roditeljima imali smo vanjsko-kućne mace.
Ko nije vidio mačku u tjeranju, a koja nema pet mačora oko sebe da se pare nije vidio đavla. Mačketina se dernja idan inoć, samo se povlači po podu, stenje i pati se da ju je muka gledati. Mačori zapišavaju sve i smrdi neviđeno. Plus, mačka koja je u stanu ima otpimalne uslove ishrane i topline tako da joj sezona parenja nije samo u februaru već cijele godine, tako da ako ne dođe do oplodnje slijedeće tjeranje nailazi za od deset, pa nadalje dana. Maca za to vrijeme dosta smrša. Ako se pari i parenje uspije eto mačića, pa ako nisu neki rasni treba naći kome ih uvaliti. Mi smo imali rasne mačiće, pa sam se opet ugnjavila i rekla nikad više. Ako ćeš da se brineš o tim mačićima kako valja tu su i izdaci za hranu, a micani treba da budu najmanje 2.5mjeseca sa mamom, pa računaj.
Pa sad zamisli to sve, ali svakih 5-6 mjeseci. Ove vanjske mace imaju mačiće kad hoće, ali više od pola ih uopšte ne preživi, pocrkaju od gladi ili ih nešto satare ili pojede, smrznu se, obole...
Šta je onda humanije? Da se maca bjesomučno koti, pa da ih izbacim majci prirodi na milost i nemilost?
Moja mama ima tu vanjsku mačku koja je ove godine triput kotila mačiće, sve po petoro i onda ih donese u kuću, pa se mama mora brinuti za njih. Žena je rekla da ne može više i da će je voditi na cap-cap.
Kad ja i sav svijet budem imala savršene životne uslove i kad ja ne budem morala živjeti u stanu neće morati ni moja mačka. Ona svako i ovako "zlostavljana" ima četvero djece više od mene
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
