banjalukaforum.com

Hvala Talija

Moram priznati i da je tvoj avatar jako inspirativan

Opa!


Osecam da je ljubav na pomolu....


Eto srece!

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

veverushka ne čačkaj po cickovim ranama, bar ne ovako javno 'oćeš da se samoubije

sreca je kada si u gostima ili u nekom restoranu i nazderes se ko konj a onda shvatis da mozes bez problema ,da niko ne primjeti, otkopcati dugme na pantalonama i odahnuti...i mozda pojesti jos malo....

Na pomolu??Nikad se ne zna jer,,,"čudni su putevi Gospodnji"

Poziv

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Neka blagoslov punog življenja dotakne sve nas!

S omota knjige:
"Poziv" poetična deklaracija namjere da se živi iskreno, potpuno i srčano.
Munjevito se proširio svijetom, i još se širi … Poziv je začudno jednostavan
i zapanjujuće snažan, hrani um i srce, on je pjesma novog svijeta.

Naslov izvornika: "The Invitation" by Oriah Mountain Dreamer
Nakladnik: Biovega d.o.o. Zagreb, 2003.

Vidis stvarno.... Dobro mi rece!


Ja Cicka nisam na forumu videla, pa....ne pamtim. Zna li iko gde je?

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

amidza, dobro dosao na forum. Onaj tekst o stablu je odlican. Hvala ti za tu divnu pricu . A i ovaj "Poziv" je dosta poucan. Samo nastavi.

Amidža, da nema ovo na netu u pdf-u?
Tekst je zaista dobar, pročitala bih i ostatak.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Imam običaj inspirativne tekstove pohraniti u računaru.Ovo sam već davno pohranio.
Pretpostavljam da se može naći preko googlea.
Uglavnom posjećujem portale koji promovišu humanistička,religijska i filozofska gledišta tako da sam vjerovatno i ovo pokupio tu negdje.

Slijedi istinita priča jedne naše bosanke:

....Sjećam se, bili smo jedina porodica s djecom u restoranu. Svoga dječaka postavila sam na visoku stolicu i primjetila kako svi jedu i piju u miru. Iznenada, moje dijete okrenu glavu i viknu:

“Zdravo, haloo!”

Svoje malehne, dječije ruke upinjao je prema jednoj od susjednih stolicâ. Oči su mu svijetlile dok se smijao i plazio jezik pokazujući zelenu boju koja se na njemu ufatila od lizala.

Pogledala sam oko sebe i primijetila čovjeka kojemu se javio. Bio je to muškarac srednjih godina, poluzatvorenoga šlica i poderanih cipela iz kojih bi provirio pokoji nožni prst. Majica mu bijaše prljava, kosa rasčupana i neoprana. Ono što je nosio ne može se nikako nazvati bradom. A tek izgled nosa… Bili smo podaleko od njega ali sam sigurna da je i smrdjeo.

Ruke toga čovjeka zamahnuše i lupiše po koljenima. Reče:

“Zdravo mala bebo! Vidim te mali vraže!”

Suprug i ja se pogledasmo:

“Šta ćemo sad?”

Naš dječak nastavio je smijati se i izgovarati riječi koje je znao:

“Zdravo, zdravo, haloo.”

Svi su nas u restoranu primijetili i počeli gledati u nas. Srednjovječni čudak počeo se glupirati zajedno s mojim divnim dječakom.

Stiglo nam je jelo koje poručismo. Čovjek poče dobacivati:

“Šta to hapiš? Znaš li šta je to ispred tebe, ha?”

Nikome se ovaj čovjek nije sviđao, vjerujte. Bijaše očito da je pijan. Suprug i ja čutasmo posramljeno. Jeli smo u miru. Samo se naš dječak vrpoljio i izmjenjivao zvukove zajedno sa strancem, čudakom kojeg smo zatekli.

Konačno smo završili s jelom i krenuli ka izlazu. Suprug je otišao platiti račun i rekao mi da ga sačekam na parkingu. Onaj čovjek sjedio je baš pored puta ka vratima.

“Dragi Bože”, pomislih, “učini samo da izađem prije negoli se ovaj obrati meni ili mom dječaku!”

Kako sam mu se približavala okrenuh leđa ne bi li izbjegla njegov pogled, čak i zrak oko njega jer vjerovatno bijaše pun neugodnih mirisâ.

No, noseći dječaka u naramku, on mi se najednom prope, nadvi preko ramena i mojih leđa i pruži ruke ka čovjeku kao da mu govori:

“Uzmi me u naramak!”

Prije nego sam uspjela išta uraditi moj dječak je već bio u naramku čudaka. Na čudđenje svih, mali dječak i srednjovječni čudak zagrliše se i počeše nešto šaputati jedan drugome. Moj dječak potpuno mu vjerovaše te ga s nekom ljubavlju jako povuće i još mu se jače privi.

Strančeve oči se zatvoriše i vidjeh suzu kako mu izmiče ispod kapaka i slijeva se niz obraz. Njegove ruke pune žuljeva i nabora grlile su moje dijete i tapšale ga po leđima. Mislim da se nikada dvoje ljudî nije tako zbližilo za kratko vrijeme. Stajala sam zapanjena.

Otvorio je suzne oči, pogledao me i rekao:

“Čuvajte ovo mâló.”

“Hoću”, jedva promrmljah.

Nevoljno je odvojio moga dječaka od svojih grudi, čežnjivo, kao da je sav u bolu. Kada sam prihvatila dijete reče mi:

“Da vas Bog dragi nagradi, gospođo. Dali ste mi najljepši dâr. Vidite, nisam dočekao da vidim moje dijete kako odrasta. Moji supruga i sin poginuli su u automobilskoj nesreći veoma rano. Nikada to nisam prežalio.”

Ništa nisam uspjela reći već:

“Žao mi je”, a i to jedva progovorih. Sa svojim dječak potrčala sam do auta. Plakala sam i stiskala svoje dijete jako. Moj suprug se čudio mome plaču i uzvicima:

“Bože oprosti mi, Bože oprosti mi!”¨

Bila sam svjedokom Božije ljubavi pokazane kroz nevino dijete, čisto od grijehâ, koje nemaše nikakve predrasude. Dijete, puno duše, i mati koja ne vidje ništa doli prljavu odjeću.

Bila sam vjernica ali slijepa, i držah dijete koje dobro viđaše. Osjetila sam da Bog dragi pita:

“Da li spremna podijeliti s nekim ljubav svoga djeteta, kao što Ja dijelim Svoju ljubav?”

Eto, taj čudni, srednjovječni, prljavi čovjek podsjetio me da moramo biti kao djeca želimo li Džennetu (Raju) pristupiti.

kad vec krenuste sa stihovima evo nesto od Miroslava Antica:

Putokaz

Kad nekoga u prolazu pitaš: kako si,
ti to sebe proveravaš i sebe pitaš.
Nauči se da umeš da uplašiš svoj strah,
umesto strah da tebe plaši.
Nauči se da umeš da zaboliš svoj bol,
umesto da on tebe boli.
Nauči se da umeš da vodiš svoje puteve,
umesto putevi tebe da vode.
I nauči da umeš da odživiš svoj život,
umesto da on tebe živi.
Jer njemu je svejedno
da li nas ima ili nema
i da li, uopšte,
i mislimo da mislimo...


nije direktno spomenuta sreca ali pjesma je o njoj cini mi se

_________________
i teletabisi su ljudi

Sreća je u malim stvarima... kao npr. da mi sad neko izmasira ukočena ramena ... skromna sam.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Da,slažem se...sreća se zna kriti i u malim stvarima:

http://www.youtube.com/watch?v=Tx4cRw6TIIg

Vala jesi! I ja bih samo da mi jedno jutro donesu dorucak u krevet, uplate kod pedikira i manikira, pa i masaza, pa tretman lica.... Pa da me izvedu na veceru, i da me obraduju putovanjem u neku egzoticnu zemlju... Da mi spreme kucu, da operu, opeglaju, nahrane i okupaju psa... I da me, nak raju, ceskaju dok ne zaspim!

Eto, i ja sam skromna.

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

Sve to možeš imati ako budeš imala SREĆE pa si nađeš pravog muža

Cure, bajke se pričaju maloj deci

Kao što je već rečeno sreća je u malim stvarima skroz malim, skoro neprimetnim

„Moguće“ upita „Nemoguće“: Gdje živiš?
"Nemoguće" reče: U snovima nesposobnih.

(arapska poslovica)

Pozdrav optimistima

Sve je to u redu ali baš da mi čovek bude toliki mlakonja da mi uplaćuje tretmane kod kozmetičara to baš i nije nešto što bih poželela, radije o svom izgledu brinem sama.

Iskreno, bila bih najsrećnija, kada su ovi muško/ženski odnosi u pitanju, da mi muškarac samo dozvoli da ga volim onako kako ja to najbolje znam i to mi je dovoljno za sreću a to povlači za sobom onda i njegov odnos prema meni, ne bi imao obraza da radi na moju štetu.

Pa zar je muškarac mlakonja ako obezbjedi svojoj voljenoj da posjećuje kozmetičara??

"Sreća koju tražimo izmiče nam; sreća koju pružamo vraća nam se!"

(amidžina poslovica)

Pa recimo da muškarac treba da bude muškarac zato ga i volim, sa svim negativnim stranama, ne kažem ja da me treba gaziti i ponašati se kao pračovek ali nisam za preterivanja i preseravanja.

Izvini,posmatram ti avatar (ugašena šibica/žigica) pa se sjetih jedne fine mudrosti:

"Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati mrak"

Ugodan i aktivan dan ti želim