Po mome misljenju covjekov napredak se mjeri time koliko odgovore na svoja pitanja trazi u sebi a ne drugima.
Svijet o kojem ti govoris Bice jeste idealan svijet ali se on po mome misljenju ne sastoji u jednoj komuni u kojoj svako kaze "Bicu dobar jer su i drugi dobri", sto znaci da ces biti los kad su i drugi losi. Da li ti i ja mozemo da kazemo da smo istinski slobodni ako nasi postupci bivaju uslovljeni izvana? Svijet ce biti takav kakvim ga zelimo tek kad budemo zajednica slobodnih individua koji djeluju u skladu sa onim sto nam je u srcu a ne iz inata nekome tamo. Takav svijet nastaje spontano bez da smo svijesni toga. Mi ne mozemo izdati zakon koji nam nalaze da budemo dobri ili ovakvi ili onakvi. Tek kad otkrijemo i razumijemo odredjene Zakone zivota oni ce biti u nama i mi cemo zivjeti prema njima bez potiskivanja i sizofrenije. Covjek koji dobije samar i uzvrati samarom ne razumije te zakone, onaj koji sebe naziva religioznim i ne uzvrati a pri tome guta bijes isto ne razumije te zakone. Ali onaj koji dobije samar i pri tome ga srce zaboli zbog toga sto zna motiv koji covjeka tjera da daje samar, on razumije te zakone, zato ga boli kad vidi mrznju, bijes, nepostivanje drugih zivih bica, prirode, svega. Hocu da kazem da postivanje bilo cega i bilo koga ne smije da dodje izvana vec iz nas samih. Ono je istinsko ako dolazi iz nas a ne zato sto je tamo neko "zasluzio" nase postovanje. Covjek koji tako razmislja nikad nikoga nije istinski postivao jer postivanje zaslugom drugog je robovanje drugom.
Ja mislim da se napredak moze definisati onda kad vidimo da mozemo biti nesto drugo od ovog sto jesmo i kad pocnemo da tezimo tome drugome. Evo opet se tebe spominjem Bice
, opisao si jedan svijet koji bi trebao da bude, otkud nam to znanje, kako to znamo, kako znamo da je to nesto najbolje sto moze biti? I zasto nije tako kako treba da bude? Zasto svi govore o takvom svijetu kao savrsenom a i dalje cine sasvim suprotno tome? Ja mislim da, kako da kazem... da je svako od nas centar svijeta za sebe, nemojte me pogresno shvatiti, zamislite to ovako: sve sto se desava u svijetu, sve sto vidimo, sve sto mislimo ili kazemo, bilo lijepo ili ruzno, je prilika da upoznamo sebe i da se pitamo da li postupamo ispravno. Znaci sve sto se desava desava se zbog svakog pojedinog od nas... da bi upoznali sebe i da bi naucili da postupamo ispravno, prema odredjenim zakonima. I mislim da, ako takav stav imamo prema zivotu, onda cemo poceti istinski da napredujemo, jer nas napredak kao covjeka nece biti zavistan od bilo cega izvana nego samo od nas, i onda cemo preuzeti odgovornost prema sebi. Ja licno tako gledam na sebe i pokusavam tako da zivim. Ono sto sam iskusio je da, kad tako postupam, osjecam da nisam sam, kao da je citav kosmos sa mnom, kao da sam dospio na neko slavlje, kao da u svemu sto me okruzuje odjednom pocinje da pulsira zivot koji se raduje sa mnom. Nesto slicno kao na kraju onog crtanog "Ljepotica i zvijer"
. I tada znate da apsolutno ispravno postupate i da je to zivot kojim treba da zivite. Jer znate sta je u vasem srcu i znate da je tako ispravno i niko ne moze da vam vise kaze "Vrati mu oko za oko" ili "Osveti se", ili "Nemas pojma sta radis" ili recimo.... npr. kad zrtvujete svoj ugled machoa (manje vise
) u tudjim ocima da bi postupilji ljudski (takvo nesto se meni desilo).
Veliki pozdrav!