Nemoj neko Srbe da mi dira
Crna Gora je, razumije se, danas u teškom položaju, usljed ogromnih žrtava koje je dala za slobodu nove Jugoslavije, usljed neviđene pustoši koju je rat u njoj ostavio. Ona će morati dugo da dobija pomoć od bratskih jedinica, dok se, poslije svih strahota, opre na noge. To je i prirodno i razumljivo. I srpski narod je već učinio mnogo što-šta da pomogne svojoj braći, a zimušnji napori seljaka i omladine iz užičkog kraja za pomoć Crnoj Gori spadaju u najdirljivije primjere kovanja bratstva među narodima Jugoslavije. Uostalom, da Crna Gora i nema sopstvenih uslova za razvitak, to ne može ni u kom slučaju opravdati težnju da ona bude "prisajedinjena", t.j. ugnjetena. NJoj bi trebalo pomoći i razviti je, a ne - pritisnuti je i zaustaviti njen svestrani nacionalni razvitak.
Drugi argument: Crnogorci su Srbi i nema nikakvog smisla niti treba dozvoliti cijepanje srpstva. I još dalje: Crnogorci ne samo što su Srbi, nego su naj-čistiji Srbi, kolijevka srpstva. Kao opravdanje ovog stanovišta navodi se prošlost Crne Gore, NJegoš, narodna pjesma itd.
Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. U prošlosti, u osamnaestom, pa i na početku devetnaestog vijeka, Srbi u Srbiji bili su raja pod Turcima, Crnogorci - dijelom raja a dijelom slobodni seljaci u stalnoj borbi protiv Turaka. Jedinstvena religija je bila idejni oblik u kome se odvijala borba jednih i drugih protiv turskog feudalizma (krst protiv polumjeseca). Sasvim je razumljivo da su kod pravoslavne raje, iste po istorijskim tradicijama, i srodne po jeziku i običajima, postojale i iste težnje za oslobođenjem i jedinstvom u borbi. Ali putevi razvitka ka naciji, bili su, kod jedne (u Srbiji) i kod druge (u Crnoj Gori) različiti.
Ovdje treba, ukratko, objasniti zbog čega Crnogorce smatraju "najčistijim" Srbima, Crnu Goru "kolijevkom" srpstva. Crna Gora, boreći se stoljećima protiv Turaka, bila je, za seljaštvo srpskog porijekla, ognjište slobode, čuvar starih istoriskih tradicija. Crnogorski seljaci, seleći se u druge krajeve (naročito u Srbiju), prenosili su duh otpora protiv turskog (islamskog!) feudalizma, bili su nosioci srpskih tradicija. Sa stvaranjem srpske nacije oni su se, nalazeći se zajedno sa srodnim seljaštvom, kada je otpočelo formiranje srpske nacije, u nju ulili i sa njom stopili. Kolijevka ustaničke borbe protiv Turaka, na taj način se, u svijesti ugnjetenih narodnih masa pretvarala u kolijevku srpstva; uporno, čisto čuvanje tradicija, koje su služile kao idejna osnova borbe, stvaralo je pretstavu o Crnogorcima kao najčistijim Srbima (što su oni u pogledu tradicija i bili). O formiranju nacija - srpske i crnogorske - u to vrijeme, razumije se, ne može biti ni govora. Ali iz gornjih činjenica su ljudi, koji nijesu znali zakone formiranja nacija, koji nijesu shvatili suštinu nacionalnog pitanja, izvukli zaključak da su Crnogorci "najčistiji" Srbi, Crna Gora "kolijevka" srpstva. To je poslužilo kao idejna osnova, kao opravdanje za prisajedinjavanje Crne Gore, za osporavanje nacionalnih prava Crnogorcima.
Danas bez razlike. A sutra?
Srpski narod u Srbiji, na početku devetnaestog vijeka, počeo je da se pretvara u modernu naciju. Taj period pada uporedo sa stvaranjem samostalne države i - bez čega moderne nacije nije ni moglo biti - sa kapitalističkim razvitkom (koji je, kao i nacija i nacionalna svijest, počeo da se razvija najprije u Vojvodini, pa tek u Srbiji). Srpske nacionalne manjine (u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj) nijesu imale nikakvih uslova za razvitak u neku posebnu naciju: ekonomski su bile nepovezane, bez jedinstvene teritorije - razbacane i izmiješane s drugim narodnostima. Zato su se one, prirodno, orijentisale ka srpskim državama Srbiji i Crnoj Gori (proces formiranja Crnogoraca u naciju bio je tada tek u začetku). Te manjine su postale, tako, dio srpske nacije, prije no što su se Crnogorci pretvorili u posebnu naciju i sasvim je razumljivo što one ni dan-danji ne prave i ne osjećaju razliku između Crnogoraca i Srbijanaca, pripadajući po svom osjećanju i jedinima i drugima.
Turska, koja se usjekla preko Sandžaka izmeću Srbije i Crne Gore baš u vrijeme kad se u Srbiji stvarala nacija, a u Crnoj Gori još nije bila počela da se stvara, omela je spajanje i ujedinjavanje jednih i drugih u jednu nacionalnu jedinicu, do koje bi, možda, i došlo da je razvitak išao jednovremeno. Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima. Iz činjenice da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je ustvari bio ideološka osnova i opravdanje hegemonizma.
Kao ilustracija različitih puteva razvitka Srbije i Crne Gore može da posluži politika Obrenovići. Tada se u Srbiji već bila formirala nacija i Obrenovići (počinjući s Mihailom) već ispoljavaju tendencije da "pripoje" Crnu Goru. To je uočio i Svetozar Marković, koji je sjajno razotkrio namjere Obrenovića da povećaju broj podanika. (Kralj Nikola je, kasnije, iz istih pobuda, takođe isticao srpstvo - Prizren, Kosovo, Hercegovinu, itd., iako je u to vrijeme već bio poodmakao proces formiranja Crnogoraca kao nacije.) Nasuprot toj i takvoj težnji nekih slojeva tadašnjeg srpskog građanstva i birokratije, u Crnoj Gori se ispoljava težnja za ujedinjenjem (NJegoš, Marko Miljanov), - tamo još nema formirane nacije, nacionalne svijesti, i te težnje su samo izraz davnašnjih želja narodnih (seljačkih) masa da se ujedine u odbrani od turskog feudalizma sa jednoplemenom srpskom pravoslavnom rajom (koje više nije bilo i koja se već bila pretvorila u naciju!) u Srbiji. Prema tome, tendencija koja je dolazila iz Srbije (od druge polovine devetnaestog vijeka, od vladajućih krugova), nije istovjetna sa onom u Crnoj Gori. U Srbiji se već radi o proširenju teritorije, povećanju broja podanika, u Crnoj Gori - o slamanju osmanlijskog mača koji stalno visi nad glavom, o seljačkoj masi koja se tradicionalno osjeća srpska, i koja je tek bila počela da se pretvara u posebnu naciju.
Stvaranje nacije jer tako pobednik hoće
Stvaranje nacije u Crnoj Gori počelo je čitavo stoljeće kasnije nego u Srbiji. Ovdje su postojali sasvim drugi i svi uslovi (teritorija, ekonomska povezanost i dr.), kojih nije bilo kod manjina u Bosni i Hercegovini. Proces formiranja crnogorske nacije i dan-danji traje, a u ovome ratu posebna crnogorska individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti, najoštrije su došli do izraza. Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost.
Po plemenskoj tradiciji oni se osjećaju, a i jesu, Srbi (srpska plemena u Srednjem vijeku, srpska raja, srpski narod pod Turcima), ali su oni u nacionalnom pogledu danas i nešto posebno, svoje, crnogorsko (kao što i npr. Srbi iz Srbije nijesu Crnogorci i ne osjećaju se takvima). Gledajući stvar tako, kroz istoriski razvitak, sasvim je razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim (ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan i razumljiv.
Ali taj položaj, jedino, nije prirodan i razumljiv okorjelim hegemonistima u Srbiji, njihovim slabim i neuticajnim agentima u Crnoj Gori. Taj položaj, nažalost, još nije jasan ni mnogima koji nasijedaju hegemonistima i koji se još nijesu oslobodili konzervativnog i konzerviranog mišljenja, nataloženog u toku dugog vremena, - mišljenja koje ne vodi računa o različitim putevima razvitka Srba (u Srbiji itd.) i Crnogoraca, i o različitim epohama u formiranju jedne i druge nacije (prva u vrijeme tzv. liberalnog kapitalizma, druga - u najvišoj fazi kapitalizma, u imperijalizmu). Ko negira crnogorsku individualnost
Tako sada stoje činjenice. A o budućnosti se može nagađati. Neki vele da će između Crnogoraca i Srba u Srbiji, bez hegemonije i hegemonista, brzo doći do ujedinjenja, do stapanja. Bilo bi, razumije se, smiješno osporavati takvu mogućnost. Ona se teoretski ne može osporiti ni za narode koji su srodni kudikamo manje. Ali ona, tim prije, ne može biti argumenat da se vještački, t.j. silom, briše crnogorska individualnost. Pretjerano isticanje, forsiranje gornje pretpostavke, kako to danas neki rade, krije u sebi potajne hegemonističke želje i snove o vaskrsu šestojanuarske "slave" i "veličine" ili ide njima na ruku. Opravdanije je misliti (s teoretske tačke gledišta), da će se Crnogorci, u slobodi, još snažnije, još izrazitije ispoljiti kao posebna individualnost. Ali to ispoljavanje, pod uslovima nove Jugoslavije kakva ona treba da bude, neće ih udaljavati od Srba u Srbiji, pa ni od Hrvata, i drugih, nego - primicati, približavati, s njima zbratimljavati. Uostalom, zar iskustvo ovog rata, tako bogatog u svakovrsnim poukama, ne govori da su baš u njemu, ispoljavajući snažnije nego ikad u svojoj istoriji svoju nacionalnu individualnost, Crnogorci našli zajednički jezik sa Srbima u Srbiji i postali jedni drugima bliži nego ikad ranije. Prema tome, borba za slobodu i ravnopravnost crnogorskog naroda, za slobodno, otvoreno isticanje njegove nacionalne individualnosti i za poštovanje njegovih federalnih prava, jedini je put za zbližavanje, sjedinjavanje, za stvarno bratstvo srpske i crnogorske nacije, koje su proizišle iz srpskih plemena.
|