Ovo što vi postavljate meni je toliko morbidno i nepojmljivo da mi se najradije ne živi. Evo jednog zanimljivog teksta, oprostite što je poduži:
Citiraj:
HRVATSKI NAROD JE KOLEKTIVNO KRIV ZA USTASKE ZLOCINE
U sopstvenom izdanju, u Svicarskoj 1972.g., Lazo Kostic je objavio pravno-politicku raspravu "Ko je kriv za zlocine nad Srbima u "NDH", u kojoj razmatra sa prvenstveno pravnog aspekta cinjenicu da su u hrvatskoj ustaskoj drzavi Srbi stavljeni van zakona i svaki je pravovjerni Hrvat imao pravo, cak i duznost, da ih ubija. Ne samo da ih ubija, vec da ih mrcvari, da ih podvrgne mukama koje jedva ljudska masta moze da shvati, takvim mukama koje moderna istorija ne poznaje." Posto je objekat zlocina potpuno poznat jer su to bili svi Srbi zateceni pod hrvatskom vlascu, dotle cinjenicu ko je bio subjek tih zlocina, kako zapaza Kostic, "ne zeli niko da poimence i nesporno izrazi. To je tabu, u zemlji da se ne bi pokolebalo nacelo "bratstvo-jedinstvo", u emigraciji da se ne bi vredjali Hrvati i otezala egzistencija Jugoslavije." Ipak, nikakvim falsifikatima se ne moze negirati cinjenica da je ogromna vecina Hrvata prihvatila i svojski podrzala ustasku drzavu, pa se tu postavlja i pitanje kolektivne odgovornosti cijelog hrvatskog naroda za genocid izvrsen nad Srbima.
U krivicnom pravu je opceusvojen princip individualne odgovornosti za sva pocinjena krivicna djela, cak i kad je u pitanju veci broj izvrsilaca, jer se svakom odredjuje prava mjera njegovog licnog ucesca i izrice odgovarajuca sankcija. Skoro svi Srbi, koji su se naucno, pravno ili politicki bavili pitanjem ustaskih zlocina, kategoricki su inzistirali da i tu odgovornost moze biti strogo individualna za naredbodavca i neposredne izvrsioce. Na tom se cak i inzistira i u deklaraciji cetnickog kongresa iz sela Ba, s pocetka 1944.godine.
Cak je i srpska emigracija uporno izbjegavala da se odgovornost za zlodjela pripise cijelom hrvatskom narodu, dok su, s druge strane, hrvatski emigranti sistematski i na osnovu izmisljenih podataka tvrdili da nikakvih masovnih ubijanja nije ni bilo. Srpski autori u prekomorskim zemljama najdalje su isli do optuzivanja ustaske vlade, ali su se i tu ekskulpirali hrvatski narod tvrdeci da vladu nije on uspostavio nego tudjinski osvajac i okupator.
Kostic takvo neuko i snishodljivo reagovanje komentarise na sljedeci nacin: "Ljudski um stane kad ovo cita: znaci da bi se za sva ubistva i mrcvarenja Srba mogla da stave pod odgovornost samo vlade u Zagrebu, nekolicina lica. Ali u ovom slucaju mozda ne ni oni, jer ih nije postavila vlada naroda vec tudjin osvajac. To je drska laz: tu vladu je postavio saveznik i prijatelj hrvatskog naroda, a taj sam hrvatski narod je drzavu, i njenu vladu, i njene akte odusevljeno i "plebiscitarno" odobrio, kako je kazao, niko manje do arhibiskup Stepinac."
Kako na to pitanje gledaju sami Hrvati najupecatljivije pokazuje clanak iz broja 4.argentinske "Hrvatske revije" za 1962.g., u kome, inace, autor obasipa hvalospjevima proustaski intonirane memoare Ivana Mestrovica, pa zakljucuje: "Njegovi memoari su nepobitno svjedocanstvo, da su Hrvati i Srbi dva svijeta, da se nijedna "Jugoslavija" bez sile i diktature ne moze odrzati, pa je jedino rjesenje pitanja mira u tom dijelu Evrope, rastava Hrvatske i Srbije. Oni su u isto vrijeme nepobitni dokaz, da je poglavito dr Ante Pavelic bio drzavnik prvog reda, da je znao sta hoce, i da je htjeo, sto je zeljelo 99% hrvatskog naroda, te na koncu, da ustaski rezim nije mnogo grijesio, kad je primjenjivoa krvave metode protiv neprijatelja Hrvatske, koji su pokazali da jedino te metode razumiju i postivaju. Oni, koji su nozem i macem htjeli srusiti drzavu Hrvatsku, morali su i trebali ginuti od hrvatskog noza i maca. Ustase se nemaju zasta kajati, pa ako nisu svoju duznost do kraja mogli izvrsiti, jer su ih prilike i vrijeme u tome sprijecili, zauvjek stoje, kada ih domovina pozove, 'Za dom spremni'".
Pokazujuci da su se nacela kolektivne odgovornosti prvenstveno drzali Hrvati, pa su sve Srbe optuzivali za nabjedjene politicke krivice izvjesnih srpskih politickih predvodnika, pa pribjegavali masovnom zlocinu kao odgovoru, kazni i odmazdi, Kostic se upusta u teorijsku elaboraciju samog pojma.
Uostalom, jedan od fundamenata kolektivne odgovornosti sadrzan je u jevrejskom i hriscanskom ucenju gdje se kaze da je Bog kolektivno kaznio sve ljude jer je njihov praotac okusio zabranjeno voce. Milijarde ljudi su nasljedno odgovorni za djelo jednog covjeka (Adama). Od svih ljudi se ocekuje da taj prvobitni grijeh priznaju i u skladu s tim pokaju i nastoje da se poprave, zapravo da ga ispastaju molitvama i zrtvama. Upravo na toj kolektivnoj odgovornosti ljudskog roda najvise inzistiraju katolicki teolozi. Rimokatolicka crkva je tako cjelokupnom jevrejskom narodu pripisala krivicu za stradanje Isusa Hrista,pa je to bio motiv za sistematska proganjanja Jevreja tokom 2000 godina. Tek pred kraj 20.v. ta predrasuda je djelomicno ublazena od najvise vatikanske hijerarhije. Drugih biblijskih primjera stradanja potomaka zbog grijehova predaka ima poprilican broj.
Princip kolektivne odgovornosti sadrzao se i u najnovijem vremenu. Jedan od primjera je i kad u ratu pobjednicka strana porazenoj nametne placanje ratne stete, pripisujuci joj krivicu za izbijanje rata. Rjec pobjednika tu je uvjek odlucujuca, a teret placanja ratne odstete redovno pada na pleca cijelog naroda pobjedjene drzave.
Iz Ceske, Rumunije, Madjarske, Jugoslavije milioni Njemaca su proterani jer im je kolektivno pripisana krivica za sve nacisticke zlocine. Stradali su i oni koji se nisu slagali ili su se primjetno suprostavljali Hitlerovoj politici. I podjela Njemacke je jedna vrsta kolektivne kazne za hitlerovske krivice iz Drugog svetskog rata. U medjunarodnom javnom pravu jos uvjek je u prilicnoj mjeri prihvacen princip da je cjela zemlja odgovorna za zlocine pocinjene ili organizovane sa njene teritorije. To je primjenjivano kao pravilo i u bliskoistocnom ratu gdje je Izrael reagovao odmazdom prema arapskim civilima za svako oruzano ugrozavanje njegove teritorije od vojnih formacija nad kojima nerjetko susjedne drzave nisu imale nikakve efektivne kontrole.
Hrvati su Srbe kolektivno okrivljavali za sve istorijske nedace koje su imali i za sve lose sto im se stvarno ili prividno desavalo u Jugoslaviji, iako su jugoslovensku unutrasnju i spoljnu politiku odredjivali razliciti politicki krugovi, cesto inostrani, pa cak i medjunarodne konspirativne organizacije. Hrvati otvoreno i preizno krive "Srbe kao narod, sve Srbe bez izuzetka, i samo Srbe. Sve sto im nije valjalo u Jugoslaviji, za sve su Srbi bili krivi, i to svi Srbi bez razlike. Bilo je medju Srbima njihovih osvjedocenih prijatelja, sve su slobodne srpske stranke njihovog vodju uzele kao nosioca liste na izborima 1938, pa opet su za sve nedace Srbi bili krivi. Hrvati stavljaju Srbima na teret sve nezgode bivse Jugoslavije, sve akte vlasti jugoslovenskih organa i privatne akte pojedinaca. A istovremeno ne dozvoljavaju da se ma sta stavlja na teret Hrvatima sto je uradjeno od samih Hrvata, iskljucivo od Hrvata u drzavi koja je bila njihova i po nazivu i po sustini."
I po pitanju politickih atentata primjenjuju se dvostruki arsini. Kad je 1934.g. u Marseju ubijen kralj Aleksandar Karadjordjevic, bilo je zabranjeno da se govori i pise kako je atentator Hrvat. "Kad je jedan egzaltirani narodni poslanik ubio usred beogradskog parlamenta sefove HSS-a, to ludacko i bezumno djelo pojedinca baceno je na cijeli srpski narod. Ne samo to, ubica je istina Srbin, rasni Srbin iz Vasojevica, ali Hrvati smatraju da Crnogorci nisu Srbi, pa su cak tu misao uspjeli 1945.da sprovedu u drzavni ustav. Ipak zato, Radica, Basariceka itd. ubili su Srbi. Za ubistvo su prema hrvatskom gledistu, krivi svi Srbi iako je skoro cijeli srpski narod djelo osudio iskreno i spontano."
KOLEKTIVNA ODGOVORNOST - SRBE NA VRBE
Slicna pojava zabiljezena je u vreme Sarajevskog atentata, pa na tom primjeru Kostic pokazuje kako su i pod austrougarskom vlascu Hrvati konstruisali "kolektivnu odgovornost Srba za licna djela pojedinaca". On pise: "Na Vidovdan 1914. ubio je austrijskog nasljednika prestola jedan Srbin iz Bosne, otvoreno i muski kao sto Srbima dolikuje. To je bio tiranoubica, kojega bi stari Grci u zvijezde kovali. Hrvati su osudili ne samo njega nego cijeli srpski narod u Srbiji i van Srbije. U Zagrebu je nastala povika "Srbe na vrbe", nastala je pljacka srpskih ducana, maltretiranje Srba na ulici i u njihovim domovima itd. Razumije se, pod zastitom hrvatskog "redarstva", jer inace Hrvatima nedostaje kuraz za ekscese... Kad se pak radi o organizovanim masovnim zlocinima hrvatske drzavne vlasti, uz izreceno ili presutno sadejstvo cijelog hrvatskog naroda, onda se ne smije za zivoga Boga spomenuti u vezi s tim hrvatsko ime. Kakva je to dosljednost, kakva je to logika?"
Iako inzistiraju na srpskoj kolektivnoj odgovornosti za takva stroga individualna ili djela ogranicene grupe ljudi, Hrvati na sve nacine odbacuju i samu pomisao da su na bilo koji nacin odgovorni za ustaske zlocine. "Oni to prosto prebacuju na nekoliko malih i anonimnih ustasa, s kojima hrvatski narod nema toboze nista zajednicko. Ostali Hrvati "ni luk jeli, ni na luk mirisali". A nikad u istoriji nije jedan cijeli narod zahvatila psihoza ubijanja, mrcavrenja kao sto je bila zahvatila Hrvate u pomenutim godinama u odnosu na Srbe. Razumije se u cvrstoj vjeri da oni (Hrvati) za to nikad nece odgovarati. A cim se ukazala mogucnost odgovaranja, zarad moralnog, oni odricu sve. Takav je hrvatski karakter i on se ne moze izmijeniti. Nikad u njemu nije bilo niceg viteskog. Uvjek su ubijali i pljackali iz potaje, preruseni, izbjegavajuci borbu, nabacujuci poslje svoja nedjela na pandure, austrijsku vojsku, ustase itd. Dok Srbin sve to radi otvoreno, iskreno, muski. I kad treba da se primi odgovornost, on je prima viteski. Vec sama ta razlika karaktera cini nemogucim nas zajednicki zivot. Zato sto im nedostaje vitestvo i snaga , oni to nadoknadjuju dostavama, farbanjem, spijunazom, oni to zovu propagandom. Zato su uspjeli da Srbe svuda u svijetu ocrne i da strani svijet se zgrazava nad jednim hapsenjem hrvatskih zlikovaca, a ne zna za milionska ubistva Srba."
Posebno izrazena hrvatska podvala je podemtanje Srbima kroz frazu o beogradskom rezimu nedjela hrvatskih komunista, pa Kostic o tome pise: "Najveci kulmen drskosti i falsifikovanja pokazuju Hrvati kad danasnji komunisticki rezim u Jugoslaviji nazivaju "srbo-komunistickom", ili rposto "beogradskim". Danasnji rezim diktatora Josipa Broza, najogrezlijeg Hrvata iz Klanjca.
I za sva djela tog rezima cine odgovornim Srbe, ne pojedine Srbe, vec Srbe kao cjelinu. Za vreme rata su Hrvati zvanicno oglasili kod Njemaca cijeli srpski narod kao komunisticki, pocevsi od njihovog patrijarha...(jer je bio inicijator 27.martovske pobune, sto je bio prirodni izraz teznji naseg naroda u borbi protiv zla, a ne komunisticka ideologija, koja se sticajem okolnosti nasla na istoj strani, tj sa zajednickim neprijateljem) Oni su htjeli da nas Njemci sve pobiju. Kad je na celo komunistickog pokreta dosao najcistiji Hrvat, koji tamani Srbe, a brani Hrvate opet je to srpski rezim. A mi ne smijemo sam Pavelicev rezim nazvati hrvatski."
U stranoj literaturi ima mnogo primjera prihvatanja kolektivne odgovornosti naroda za djela pojedinaca i grupa. Povodom Sarajevskog atentata, Austro-Ugarska je taj princip primjenila u praksi pokrenuvsi kaznenu ekspediciju na Srbiju. Na njemu su zdusno inzistirali i njemacka, i austrijska i hrvatska stampa, mnogi istaknuti politicari, a posebno Hjuston Stjuart Cemberlen, njemacki rajhskancelar Tesbald fon Betman-Holveg, austrougarski nacelnik generalstaba grof Franc Konrad fon Hecendorf itd. Medjutim, po pitanju Drugog svjetskog rata i u njemu pocinjenih zlocina, oglasili su se mnogi ugledniji intelektualci i potencirali pitanje kolektivne odgovornosti njemackog naroda za sve sto je Hitlerov rezim prouzrokovao.
Kostic u svojoj knjizi citira nekoliko najupecatljivijih izjava, pocevsi od londonskog predavanja francuskog intelektualca Luja Marina koji je krajem 1944.godine rekao "da njemacki narod mora odgovarati za sve sto je Hitler ucinio, jer je prije Hitlera bio Viljem, prije Viljema Bizmark, a prije Bizmarka Fridrih Veliki. Marin je objasnjavao da su se u Francuskoj njemacki gradjani ponasali gore od njemackih vojnika, a da su iz Njemacke u Francusku evakuisana njemacka djelca bila gora i od okupacionih trupa. Prema tome, cijeli se njemacki narod dugo mora drzati pod stegom."
Krajem pedesetih godina Englez Dzon Simpson je to pitanje na sljedeci nacin tretirao: "Mada je taj zlocin zamislio i organizovao mozak nenormalnog Hitlera, njemacki narod kao cjelina ne moze da umakne odgovornosti. To je sadasnja vlada Zapadne Njemacke uvidjela i pristala je da ispravi ono sto se ispraviti da, odredivsi vecu novcanu svotu vladi Izraela. Ali, mrlju ne moze da spere potok zlata."
Kostic zahtjeva da se upravo taj princip primjeni na Hrvate, jer kod Hrvata "cak nije ni ideja potekla od samo jedne licnosti (mozda prvobitno od Ante Starcevica, oca domovine), vec od ogromnog dijela naroda hrvatskoga, a primljena je bila takoreci bez zazora od cijelog hrvatskog naroda. Neka se iznesu imena onih koji su to osudjivali: u Njemackoj ih je bilo prilicno, iako kazne za to nisu bile manje nego u NDH. U svakom slucaju, ako se primi kolektivna odgovornost Njemaca, prima se i ideja kolektivne odgovornosti uopce. Ona je moguca, ona postoji, nju priznaju svjetski autoriteti."
Nije imao nikakvih vjerodostojnih argumenata nijedan autor koji je osudjivao Njemce, a ekskulirao Hrvate za ratne zlocine. Kako Kostic istice, "cjelokupni njemacki narod nije ni izdaleka toliko kolektivno kriv za ubistvo Jevreja u Njemackoj i okupiranim zemljama kao sto je kriv hrvatski narod za ubistva Srba u svojoj kriminalnoj drzavi. Njemci su to mogli jos lakse prebaciti na naciste i Vermaht ali su oni bili gospoda i priznali su svu svoju opcu krivicu. Interesantno je da to priznaje cak neujedinjena Njemacka, drugim rijecima jedan njen, iako poveci, fragment, jedna drzava na cijem se celu nalaze same zrtve nacistickog rezima. Pa oni ne isticu sebe kao zrtve vec kao krivce."
Njemacki Bundestag je, 27.septembra 1951.g., na predlog saveznog kancelara Konrada Adenauera, primio vladinu deklaraciju u kojoj se, izmedju ostalog, navodi: "Savezna vlada i sa njom ogromna vecina njemackog naroda svjesni su neizmjerne patnje koja je nastala prema Jevrejima u Njemackoj i okupiranim predjelima u vreme nacional-socijalizma. Njemacki narod se u svojoj preteznoj vecini gnusao nad pocinjenim zlocinima i nije u njima ucestvovao. Bilo je u vreme nacional-socijalizma mnogo njih koji su, uz sopstvenu opasku, pokazali svojim jevrejskim sugradjanima gotovost za pomoc bilo iz religioznih razloga, iz pitanja savjesti, zbog stida. Ali su u ime njemackog naroda pocinjeni neizrecivi zlocini, koji obavezuju na moralne i materijalne reparacije." Na to je izraelska ambasada u Londonu saopcila "da njemacka savezna vlada priznaje bez ikakvog ogranicenja neizrecive zlocine izvrsene u ime njemackog naroda, a time i obavezu za moralnu i materijalnu restituaciju na individualnoj i kolektivnoj bazi."
POKAJANJE NJEMACKIH POLITICARA
U oktobru 1968.g., Adenauer je objavio svoje memoare u kojima stoje i sljedece njegove rijeci: "Jedan od najcrnjih kapitela je progon Jevreja od nacional-socijalista u vremenu koje lezi iza nas. Ovi su prvo u Njemackoj progonili i poslje pobili Njemce koji su bili jevrejskog porijekla iako nisu imali nista protiv njih dokazano, iako su i nasi jevrejski sugradjani igrali istaknutu ulogu u nasem duhovnom zivotu; progonili su i ubijali ljude i zene, djecu i starce, bogate i siromahe. Po nastupu Drugog svjetskog rata produzili su nacional-socijalisti uzasno djelo unistenja Jevreja i u drugim zemljama koje su njemacke trupe bile osvojile. Jevreji su bjezali ako im je bilo moguce, ali vecini nije bjeg uspjeo. Nista nije osramotilo njemacko ime i u tolikoj mjeri povuklo prezir drugih naroda kao ovo unistenje Jevreja. Nisu svi Njemci krivi za ove zlocine, mnogi su tek kasnije o tome doznali, ali su nacionalsocijalisticke vodje djelovale, kako oni izjavise, u ime njemackog naroda. Kad je doslo do propasti Njemacke, Njemce je okruzilo more mrznje, straha i prezira. Njemacki narod je potpuno priznao svoju duznost ispravljanja nepravde."
Posebno je interesantan onaj dio memoara u kome Adenauer opisuje svoj susret sa predsjednikom Svjetskog jevrejskog saveza, Naumom Goldmanom, koji mu je rekao "da jevrejski narod ne moze nikad da zaboravi ono sto mu je u vreme nacional-socijalizma ucinjeno sa njemacke strane. Naknada stete od strane Njemacke moze da se izvrsi u formi dobrodusnog gesta, koji ce manje u svojoj materijalnoj vrednosti, a vise u svom simbolickom znacaju moci da se ocjeni. "Ja sam", kako dalje pise Adenauer, "izrecno priznao moralnu odgovornost njemackog naroda za odstranjenje nepravde i izjavio da ja smatram kao casnu duznost njemackog naroda uciniti sve sto je moguce da bi se nepravda nacinjena Jevrejima mogla da ispravi."
U vreme sudjenja Adolfu Ajhmanu, u februaru 1961.g., oglasio se i vrh njemacke Evangelisticke crkve deklaracijom iz koje Kostic prenosi sljedece dijelove: "Mi ne smijemo, s obzirom na zlocin za koji mi kao narod snosimo odgovornost, da zatvorimo oci i usi. Svi prezivjeli Njemci koji su samo zivjeli u doba grozota unistenja Jevreja kao lica koja mogu da pocjene sta se dogadja (ne kao maloljetnici), pa cak i oni koji su svojim jevrejskim sugradjanima pomagali u njihovoj bijedi, moraju pred Bogom da priznaju da su postali sukrivci usljed nedostatka budne ljubavi gotov na zrtve... Zbog toga mi hocemo da se stavimo pred Bozji sud i da priznamo nasu ravnodusnost. ili strah, ili cak saucesce u zlocinima kao nas udio krivice. Mi hocemo jedan drugoga da hrabrimo da ispovjedimo nasu sukrivnju i svim srcem vjerujemo da cemo u Bozjem oprostaju naci slobodu i zivot. Ako pri tome uvidimo da izvrsena krivica vapije i za zemaljskom kaznom, bice mnogi gotovi da se stave pred sudiju."
O istorijskoj i moralnoj krivici njemackog naroda tih godina su pisali i mnogi njemacki listovi, pa, primjera radi, Kostic citira clanak i katolickih novina "Rajnise merkur" iz Kelna, koje u broju od 10.aprila 1961.g. donose: "Nepojmljivim sramotnim djelima se Adolf Ajhman, zajedno sa svojim nevaljalim drugovima od ministra do cuvara koncentracionog logora, za sva vremena postarao da uvjek kad se spomene jevrejski narod padne misao na njemacki narod, u cije su ime sramotna djela izvrsena. On je nama svima, pa cak i nevinim godistima do 30, koji danas cine polovinu stanovnistva, objasio jedan nevidljiv "orden krvi", koji mi moramo da nosimo, bez obzira na licno ucesce u djelu, isto onako kao sto neka postena porodica pati zbog sramote jednog zlocina iz njene sredine." I Vili Brant se, kao tadasnji gradonacelnik Berlina, izjasnio povodom Ajhamnovog procesa rekavsi:
"Ako ce se proces cesto smatrati neprijatnim, to Njemci ne smiju da se boje svjetske osude. Svaki Njemac svjestan odgovornosti mora da se srami za ono sto se u osramocenom imenu Njemacke zbilo za vreme Hitlera."
Njemci su u raznim prilikama verbalno izrazavali svoj stav, ali i nadoknadjivali Izraelu materijalnu stetu u milijardama maraka, financirali obnovu porusenih sinagoga i drugih jevrejskih kulturnih spomenika. Sljedeci savezni kancelar Ludvig Erhard je, 3.decembra 1963.g., na konferenciji za stampu izjavio da ce njemacki odnos prema Izraelu biti "opredjeljen pokusajem najvise mogucih ostvarivanja da bi se njemacka krivica prema jevrejskom narodu konpenzirala."
Predsjednik republike Hajnrih Libke je, 25.aprila 1965.godine, povodom obiljezavanja dvadesetogodisnjice oslobodjenja zatocenih u koncentracionim logorima, u svom govoru kritikovao sve one koji bi precutkivali i nacisticke zlocine ili koji su trazili da se poslje toliko vremena ratne grozote prepuste istorijskom zaboravu pa je izvukao pouku da Njemcima "zabasuravanje istine nije donelo povjerenje drugih u nasu iskrenost i postenje, kao ni nasa sutnja ili potiskivanje uspomena. Samo time sto smo mi nasom politikom dokazivali da ozbiljno imamo namjeru da prema nasim snagama i u granicama mogucnosti ispravimo grijehe za nepravdu pocinjenu u ime njemackog naroda naisli smo ponovo na povjerenje u svijetu. Nema grubljeg izvrtanja istine nego sto je tvrdnja da mi Njemci time svoje gnjezdo prljamo. Ugled Njemacke ce pretrpiti stetu ako ne bi gotovost na samociscenje bila dijelom dokazana." I njegov nasljednik na predsjednickoj funkciji Gustav Hajnemah je, na slicnoj ceremoniji u aprilu 1970.g., izjavio: "Njemacka snosi odgovornost za sve sto se desilo u koncentracionim logorima. Bergen, Bazel, Dahau, Ausvic, Terezijenstat, Mathauzen, Simrek, nisu nista izgubili od uzasa 25 godina poslje rata... Necovjecnost zlocina i ubistava, pocinjena u ovim logorima nosice jos dugo zig jedinstvenosti u istoriji. Nista ih ne moze ublaziti, i oni se ne smiju nikako bacati u zaborav."
Predsjednik njemackog Bundestaga Eugen Gerstenmajer je, u avgustu 1966.g., u Briselu, na Svjetskom jevrejskom kongresu rekao da "danas nema Njemacke koja bi svoju proslost savladala, ali postoji Njemacka koja se stidi i koja se zarekla da joj se tako nesto nikad n desi." On dalje kaze da je ludilo antisemitskog raspolozenja imalo dubokog korjena, koji se sada mora iscupati. Sin Tomasa Mana, inace istoricar Golo Man, pisao je da je po posljeratnom povratku u Njemacku i kao emigrant u svom srcu osjecao "samo stid: zbog neizrecivih zlocina koje je njegova sopstvena nacija skrivala, stid i zbog osvete koja nas je pristigla." On je smatrao da se njemacki narod mogao suprostaviti Hitleru i spreciti katastrofu, ali nije, pa nedostatak ozbiljnijeg otpora "cini njemacku naciju ne manje odgovornom, a vodece licnosti nacije, kao industriju, armiju, univerzitete, bitokraciju, sudstvo cine ne manje prezrenim... I kad svud unaokolo nestadose jevrejski susjedi, malo se kod naroda moglo da nadje samilosti i srama, malo prezira i vrlo mnogo ravnodusnosti."
Kostic navodi jos nekoliko svjedocanstava o priznanju kolektivne krivice njemackog naroda od strane najvisih pravnickih i vjerskih krugova, a u martu 1968.g., u gradicu Bensbergu kod Kelna, na skupu istaknutih katolickih laika izdan je memorandum o njemacko-poljskom pomirenju u kome se izricito govori o "odgoornosti cijelog njemackog naroda za sve sto je u njegovo ime izvrseno u vreme nacista." U njoj lezi takodje da Njemci sem naknade stete i individualne kompenzacije moraju na sebe primiti i politicke gubitke, pri cemu gubici teritorija nisu iskljuceni."
Kako zapaza Dusan Ivancevic u beogradskom "Pravoslavlju", 16.jula 1970.g., "Njemci i ne pokusavaju da zlocine nacista opravdaju nekim izmisljenim krivicama svojih zrtava, a jos manje pokusavaju da spominju sta je njima koji narod mozda ucinio nesto zla u proslim ratovima, ili cak u srednjem vijeku, pa da se kaze: vracali su milo za drago! I u tom pogledu posteno izjavljuju: krivi smo i odgovaramo i za ono sto nismo mi ucinili, ali su ucinili nasi ljudi, nasa vojska i nasa drzavna vlast. Iako su glavni ratni zlocinci kaznjeni odmah po svrsetku rata, iako njemacki sudovi jos uvjek kaznjavaju ratne zlocince koji se otkriju, ipak pored svih tih kaznjavanja predsjednik Republike kaze: 'Necovjestva, zlocini i ubistva u koncenrtacionim logorima ne mogu i ne smiju da se zaborave." Predsjednik Republike ne samo sto od postradalih naroda ne trazi da svoja stradanja vise ne spominju, nego naprotiv, on u ime cijele njemacke nacije odlucno izjavljuje da se veliki zlocini nad velikim zrtvama nikada ne mogu i ne smiju da zaborave."
Prilikom prvog medjunjemackog susreta na vrhu, 19.marta 1970.g., tadasnji zapadnonjemacki kancelar Vili Brantu pozdravnom govoru je rekao: "Poslje malo nedelja proci ce 25 godina otkako je nacionalsocijalisticka vladavina nasilja zavrsila sa slomom Njemackog rajha. Taj dogadjaj nas sve koji ovde za stolom sjedimo povezuje, ma sta nas inace dijelilo. Opet je ispunjen uzasom o nedjelima izvrsenim u njemacko ime, o rusenjima koja su izvrsena. Za ova djela svi smo mi odgovorni, ma kud nas inace sudbina razbacala. Ova odgovornost koju nam je nametnuo svijet sa dobrim temeljima (punim pravom), ona je jedan od uzroka danasnjeg stanja u Njemackoj (misli jamacno na podjeljenu Njemacku)." Krajem te godine usljedilo je i cuveno Brantovo klicanje pred spomenikom jevrejskih zrtava iz varsavskog geta, kao i priznanje novouspostavljene granice na Odri i Nisi kojom je njemacka teritorija kaznjena.
Vodeci i nesporni autoritet svih Jevreja, Naum Goldman, pisao je 1966.g. u clanku "Njemacko-jevrejska koegzistencija" o necuvenom zlocinu "koji je izvrsio njemacki narod nad jevrejskim narodom." Mnogi Jevreji su smatrali da njemackom narodu ne treba pruziti nikakvu sansu za pokajanje i iskupljenje, te da Izrael treba odbaciti bilo kakvu materijalnu pomoc njemacke drzave. Prevagnula su ipak racionalnija stanovista i Njemcima je omoguceno da bar djelomicno prezivjelim potomcima ublaze nesrecu koju su im prouzrokovali sistematskim genocidom. Ovdje je ipak najvaznije javno priznanje krivice vodecih njemackih politicara i drzavnika, sto je najupecatljivije zigosalo i sam zlocin i obeshrabrilo sve one koji bi u ideoloskoj zasljepljenosti eventualno planirali da se on ponovi nekom novom istorijskom prilikom.
BROZOV BEZOBRAZLUK I CINIZAM
Nasuprot tome, kako istice Kostic, "po nacinu izvrsenja genocidnih zlocina, Hrvati nose rekord daleko ispred Njemaca. Niko im ravan nije, niko im ni primaci ne moze. Razumije se, hrvatsko-komunisticka vrhuska Jugoslavije neda da se o tome govori: ona je prihvatila nacelo "pojeo vuk magarca". To Titu uopce nije smetalo da se i on licno, 27.jula 1955.godine, govorom na mitingu u Karlovcu prikljuci onima koji su svim Njemcima pripisivali odgovornost za nacisticka nedjela. Tito je tom prilikom rekao: "Njemacka je ona bivsa, fasisticka razumije se, ratovala ovdje kod nas puskom i nozem. Cijeli njemacki narod odgovara za to, jer neko mora biti odgovoran za ono sto je kod nas poruseno. To treba da bude ucinjeno sa njemacke strane, i zato neka tome ne misle, da cemo mi odustati od svojih minimalnih zahtjeva."
Kako Lazo Kostic taj Brozov bezobrazluk i krajnji cinizam komentarise "ne samo da je komunisticki rezim Jugoslavije, preko svoga marsala, stavio svim Njemcima na teret zlocine njemackog Vermahta, pa sad pokusava cak da im stavi na teret i ocite zlocine Hrvata (logor u Jasenovcu) vec je on proglasio domace Svabe kao kolektivno odgovorne za zlocine okupatora i sve ih odreda proterao iz zemlje. A oni su daleko manje bili krivi od Madjara, a kamoli Hrvata. No glavno je da je tu kolektivna krivica deklarisana i primjenjena bez suda i bez davanja mogucnosti pravdanja."
Francuski publicista Zan Isar kolektivni zlocin hrvatskog naroda nad Srbima definise sljedecim rijecima: "Ako bi se pokusao razumjeti ovaj kolektivni zlocin, ne ostaje nego jedno objasnjenje: predumisljaj da se potpuno istrebi stanovnistvo koje je bilo odlucno da uvjek cuva svoju posebnost i koje bi sutra moglo da pruzi ruku prema braci u Srbiji, sa vjernoscu koja se oslanja na pakt koji se ne moze izdati, na pakt krvi... Jedno normalno bice nece nikad akceptirati zlocine. To je jedan tipican primjer zeljene perverznosti, unapred smisljene da bi se, pomocu terora, postigao odredjeni rezultat: unistenje cijele jdne populacije."
Cak su i katolicke novine, da bi skinule odgovornost sa pape i rimokatolickog klera otvoreno optuzile Hrvate, kao na primjer list "Katolicki svijet", koji, kako Kostic prenosi, kaze da su ti ratni zlocini i masakr stotine hiljada Srba "bili zlocini hrvatskog naroda, vodjenog od Ante Pavelica, i Stepinac je cinio sve sto je mogao da ih obustavi." Na reagovanje jednog hrvatskog emigranta koji se suprostavio optuzivanju cijelog hrvatskog naroda, urednik "Katolickog svijeta" je odgovorio: "Nirnberg nije rijesio problem "kolektivne krivice" njemackog naroda, niti ja tvrdim da su svi Hrvati individualno krivi zbog zlocina pocinjenih od Pavelicevog rezima. Medjutim, mi mozemo da kazemo da jedan narod, kao kolektivna licnost, jeste odgovoran zbog prihvacanja jedne vlade i zlocina pocinjenih u njegovo ime. Hrvati na to ostaju gluhi jer su oni jedini narod na svijetu koji se ne stidi svojih zlocina, niti nedjela uopce priznaje za zlocin, nego se njima ponosi.
Istina, bilo je svega nekoliko pojedinacnih primjera da je izvjesni hrvatski intelektualac shvatio kolektivnu krivicu koju je prihvatio, pa je cak Zelimir Mazuranic demonstrativno izvrsio samoubistvo, ali je ono u hrvatskoj javnosti zataskano i zato proslo nezapazeno. O tome je pisao Josip Horvat u knjizi "Hrvatski panoptikum", objavljenoj u Zagrebu 1965.g.: "Apokalipticna tmina sve je zastirala, sred nje je bljsnula eksplozija bestijalnosti. Zapocelo je masakriranje Srba i Zidova, konstruirani su posebni nozevi za klanje ljudi, a koljacke su kolone jurile Kordunom, Pokupljem i Likom, uz pratnju pojedinaca u svecenickim haljinama koji su bodrili neodlucne: "Kolji, ja cu te odrijesiti...(od grijeha) Tada je, Zelimir Mazuranic, sin Vladimirov, unuk Ivanov... pocinio harakiri obavijestivsi pismima uski krug znanaca da polazi u smrt, "jer ne moze podnijeti sramotu nanesenu hrvatskom imenu."
Dr Zelimir Mazuranic je inace bio predsjednik Senata Kraljevine Jugoslavije, a slicno je postupio i drugi istaknuti javni djelatnik Dinko Kriskovic, za koga Horvat pise kako je reagovao na vijesti o uzasnim ustaskim pokoljima srpskog naroda: "Kriskovic se ne te glase hvatao za glavu, na sledjenom licu javljala mu se grimasa gnusanja i bola, jedino je mogao mehanicki ponavljati: "Stid me je, osramotili smo se za vjecna vremena"!"
Rijeci pokajanja je u bozicnoj poslanici 1963.g. izgovorio i banjalucki katolicki biskup Alfred Pihler, ali uz karakteristicno poravnanje nesrazmjerne krivice i poziv na sveopce prastanje. Pihler je naveo: "Upravo u ovoj zemlji su u proslom ratu mnoga nasa braca pravoslavne vjere poginula sto su pravoslavni. Oni koji su ih ubijali imali su u dzepu katolicki krsni list. Zvali su se katolici. I ti krscani ubijali su druge ljude, takodje krscane zato sto nisu Hrvati i katolici Mi bolno priznajemo ovu strasnu zabludu tih zalutalih ljudi i molimo bracu pravoslavne vjere da nam oproste kao sto je Krist na krizu oprostio svima. Ujedno i mi oprastamo svi ako su nas mozda mrzili ili nepravdu ucinili. Danas pred kolijevkom Isusa Krista neka se izbrisu svi dugovi i neka zavlada ljubav."
Kostica ne iznenadjuje sto su Hrvati sistematski prikrivali sopstvena zlodjela i negirali odgovornost za ona koja se nisu mogla sakriti. Ali se cudi i ljuti kada im Srbi u tome pomazu ustrucavajuci se da stvari nazovu pravim imenom i zanoseci se iluzijama da je zajednicka drzava jos uvjek moguca. Ipak, u ovoj knjizi navodim jedan od svjetlijih primjera, kroz prikaz knjige Dragoslava Dragutinovica, koji je napisao pukovnik Branislav Pantic i objavio ga u "Kanadskom srbobranu" od 26.jula 1962.godine. Pantic pise da Dragutinovic "nije mogao da ostane ravnodusan, kad oko njega ljudi umiru od gladi, kad Hrvati ubijaju stotine i hiljade navinih sunarodnika.
Pa ipak, pise dosta mirno o svima uzasima i najstrasnijim uspomenama hrvatsko-nacistickog progonjenja... Suprotno nasim mnogobrojnim izgubljenim sinovima, on precizno navodi da je izvrsilac tog strasnog genocida - hrvatski narod. On je jedan od mnogobrojnih Srba, koji ne zatvaraju oci pred stvarsnocu, vec jasno uocavaju i iznose pravu i cistu istinu. Dok izvjestan broj Srba, pisaca "jugoslovenske orijentacije" prelazi cutke preko ovih strahovitih zlocina i umjetnicki sklizne sa tih pitanja, ili ih pripisuje nekim "ustasama", koji su, evo, tako odnekud pali s neba, dotle Dragutinovic u svakoj hrvatskoj kuci, u svakom Hrvatu, osjeca i vidi ubicu!
Uistinu, i on na jedno dva mjesta pominje nekakve "ustase"! Ali iz smisla cijelog teksta jasno se cita, da Dragutinovic cijeli hvatski narod stavlja na optuzenicku klupu. A to je jedina i prava istina!.A u ovom slucaju izneti istinu znaci otkriti i priznati da postoji krvava srpska istorija i stvarnost, obiljezena brdima srpskih leseva i rijekama srpske krvi. A ovu istinu Srbi "jugoslovenske orjentacije" kriju kao zmija noge.!"
Cak i oni istaknuti emigrantski pisci, koji su u prvo vreme stedili Hrvate i stitili ih od opravdanog izjednacavanja sa ustasama, popustali su pred bujicom neumoljivih kontraagrumenata. Tako je i Adam Pribicevic u "Amerikanskom srbobranu" od 2.marta 1956.g. priznao da je "skoro sva danasnja hrvatska inteligencija ili poluinteligencija koljacka." Sve sto je radjeno protiv Srba, cinjeno je radi realizacije hrvatske nacionalne ideje i hrvatskog drzavotvornog programa. "Izvrsioci nedjela i zlodjela imali su mandat od vodjstva drzave, a to je bilo i jedino priznato nacionalno vodjstvo. Jeste, pojedinci su izvrsili ta djela, ali kao mandatari drzave i naroda hrvatskog, oni su obavljali javnu, drzavnu funkciju, oni su vrsili osnovnu drzavnu misiju, na osnovu koje je i drzava obrazovana, ispunjavali su njen glavni zadatak. Ubijanje Srba nije bila izolirana akcija pojedinaca, vec smisljena politika drzave, "plebiscitarno hrvatske", sto je rekao Stepinac. U krajnjoj liniji sve je radjeno po delegaciji i u interesu hrvatskog naroda kao cjeline. Ovaj narod kao cjelina je i odgovoran za to. Jer bi njemu kao cjelini, i samo njemu, imale da pripadnu i sve koristi od utamanjenog Srpstva da se u tome uspjelo. Niti bi tada hrvatski narod pozvao natrag preostale Srbe (pobjegle u Srbiju, ili zarobljene od Njemaca), niti bi pak ijednom Srbinu vracao, a kamoli nadoknadjivao otetu imovinu."
Prema svjedocenju Bozidara Purica, predsjednika jugoslovenske emigrantske vlade, nijedan hrvatski ministar u toj vladi nije pristao da preko londonskog radija apeluje da se obustave hrvatski zlocini nad Srbima. Ne pojedinci, ne grupe, vec cijeli narod. Jedni su, istina, ucestvovali aktivno a drugi pasivno, jedni komisivno a drugi omisivno, jedni su vrsili pokolje a drugi podsticali, odobravali i koristili se njima. Ali u odbranu nije uzeo Srbe niko. Nije se niko ni nasao da upozori pocinioce na eventualne posljedice takvih zlocina. Ne samo Hrvati u zemlji nego i u inostranstvu saucesnici su tih pokolja."
Sve cinjenice ukazuju da su Hrvati bili u velikom kolektivnom "zanosu da ce Srba potpuno nestati i da ce se oni siriti na njihovim imanjima, da ce oni preuzeti njihovu ulogu na Balkanu. Oni su toliko bili zagrezli u krv da povratka nije bilo. Moralo je nestati svih Srba i onda nema ni osvete ni konkurencije. Kad su vidjeli da im to nije uspjelo, svi su zajedno presli u komuniste."
Kostic posebno insistira na specifikaciji i jasnom razlucivanju oblika odgovornosti. "Jasna je stvar da svi Hrvati nisu aktivno ucestvovali u ubijanju Srba i da su, sljedstveno, liseni svake krivicno-pravne odgovornosti. Ovde je vise rijec o moralnoj odgovornosti, ona pogadja cijeli hrvatski narod. Mi vjerujemo da je samo mali broj Hrvata direktno, fizicki, ucestovao u ubijanju Srba. Ali cijela konstelacija zlocina i psihologija momenta ne samo da ne oslobadja ostatak od moralne odgovornosti, nego to naprotiv podvlaci. Rimljani su prilikom kolektivnih pojava govorili o geniju mjesta i geniju vremena... Kod Hrvata se moze govoriti o demonu vremena i demonu mjesta, koje je, te demone, cijeli hrvatski narod izazvao."
Zlocin je sadrzan u samom hrvatskom nacionalnom bicu i sluzi mu kao glavna duhovna hrana. "Od Starcevica ili ranije, tek u Hrvatskoj je vladala jedna psihoza da je potrebno unistiti Srbe da bi se spasili Hrvati. Ta je psihoza ponekad tinjala, ponekad buktala, ali je latentna ili aktivna, postojala vazda... Ustastvo je njena emanacija, jedna od njenih varijanti, njegov je izvor u hrvatstvu kao takvom, njegov je opseg hrvatski, njegov je cilj hrvatski. Sad se zove ustastvo, ranije se zvalo drukcije, sutra ce se zvati opet drukcije, ali ce hrvatstvo biti uvjek. Zato ga tako treba i obiljeziti ako se zeli ostati na terenu istine."
Kad insistira na kolektivnoj odgovornosti Hrvata Kosticu je jasno da ona ne moze biti krivicnopravna, pa se poziva na znamenitog njemackog filosofa (nepravilno je reci filoZof,jer je to ljubitelj mraka, a filoSof je ljubitelj mudrosti,jer je mudrost sofia,na helenskom) Karla Jaspersa koji kaze: "Kriminalisticka krivica pogadja uvjek samo pojedince. Moralna nije predmet svjetovnog pravosudja. Ona trazi individualno pokajanje... Politicka odgovornost, medjutim, odnosi se na sve one koji politicki zlocin nisu blagovremeno uvidjeli, kasnije nisu poveli akciju protiv njega i nisu htjeli da rizikuju svoj zivot radi otpora." Cak i kad bi se utvrdila krivicna odgovornost cijelog naroda zbog podstrekavanja, pasivnosti, nesuprostavljanja, tu je nemoguce izreci bilo kakvu pravnu sankciju. Zato prestaju gradjanska i moralna odgovornost, a Srbi na tome moraju insistirati prije svega zato da bi zigosanjem zlocina i krivaca sprecili da im se ponovi istorijska tragedija prouzrokovana voljom hrvatskog naroda, pogotovo u uslovima u kojima je komunisticki rezim vrlo rijetko sudio neposrednim pociniocima zlocina i mahom im suvise blage kazne izricao.
Kako je pisao "Glas kanadskih Srba", od 8.februara 1962.godine, ustaski genocid je bio "zlocin upravljen protiv cijele srpske nacije, od strane cijelog hrvatskog naroda. Nijednom ustasi nije bio cilj unistiti samo jedan zivot ili jednu porodicu, nego cijeli srpski narod, na teritoriji svoje nakazne drzave Hrvatske, da bi se oni mogli siriti na racun Srba. To je bio drzavni program cijelog hrvatskog naroda. Nije sam Pavelic, kao sto bi neki vajni Srbi htjeli da prikazu, pokretac i naredbodavac, pa prema tome nije on ni jedini krivac za one zlocine. Kriv je cijeli hrvatski narod koji je dao Pavelica, posao za njim ravnodusno i drage volje izvrsavao njegove zelje. Jer to su bile zelje cijelog hrvatskog naroda. Da nije tako, Hrvati su imali prilike za posljednjih 20 (sada vec skoro 70 godina) da osude one zlocine, ili bar da pokazu znak kajanja. Ali oni nisu ni pokusali da to ucine. (Mesicev demagoski antifazisam zbog ulaska u EU, je samo farsa, jer je jasno rekao u Australiji da se Hrvati nemaju za sto kajati! A pred kraj mandata je pomilovao ubicu nevine srpske porodice Zec, smanjivsi mu godine robije!) Naprotiv, oni jos i danas prete novim pokoljima, da dovrse ono sto nisu stigli od 1941.do 1945."
Potezanje principa gradjanske odgovornosti podrazumjeva inzistiranje na povratku u prvobitno stanje, ali je to nemoguce. Ako nije moguce, ide se na nadoknadu stete. U komunistickoj Jugoslaviji ne samo da Hrvati nisu nadoknadjivali stetu pricinjenu Srbima, nego su reparacije pristigle od strane okupatora na ime srpskih zrtava usmjeravane u hrvatske ruke i razvoj krajeva u kojima Srba gotovo nije ni bilo. Kako primjecuje Kostic "Jugoslavija stalno trazi od Njemacke neke naknade stete, koje su ucinjene Srbima (u zemlji, u koncentracionim logorima itd), a koje su daleko manje od stete koje su Srbima Hrvati naneli. To se pitanje pokrece sad ponovo (1971). Tada je ono uslo u novu fazu: vlada njemackog saveza je sklona da nesto plati, ali su takodje jake i protivne sile. Tako je, negdje u proljece 1971, ugledni casopis "Frankfurter rundsau" pisao da "Jugoslavija ne moze da knjizi na njemacki racun stetu koja je proizasla iz zlocina koje je Pavelic izvrsio u Hrvatskoj nad Srbima."
Moralna odgovornost u slucaju hrvatskog zlocina je najizrazenija. "Moralna odgovornost prostire se na dug period vremena, koji se ne da lako ograniciti. Ona ima svoj korjen prijeg samog djela, kao sto se moze i poslje djela uvjek iznova manifestovati i zasnivati. Ne samo sto prethodi djelu, nego ga donekle i uslovljava. Pojavljuje se kao njegova pretpostavka, da ne kazem uzrok. Prije samog izvrsenja hrvatskih zlocina stvorena je njihova duhovna podloga, koja se izrazavala u sijanju mrznje na Srbe i cjelokupni srpski narod, u blacenju svega sto jesrpsko (nikada pravoslavni ne bi provocirao prvo Šokca, uvjek je indoktrinirani Šokac taj koji izaziva, pljuje, psuje Rankovica, Kralja Petra, Aleksandra...): istorije srpskog naroda, njegovih moralnih svojstava, njegovih duhovnih vrednosti, uopce ljudskih osobina, njegovih clanova. Usvojila se i sirila toliko, da je zahvatila cijeli hrvatski narod ideja Ante Starcevica da su Srbi samo "pasmina zrela za sjekiru".
Ratni period je znacajan samo po tome sto su se u njemu stekli uslovi da Hrvati realiziuju ono sto su odavno planirali. Psihoza genocida se postepeno radjala (jer je nezamislivo sada da Srbi odjenom pokolju sve Rumune u Srbiji, bez podloge, razloga, razrade planova mrznje, mnogih kleveta...), razvijala i jacala uporedo s konstruisanjem hrvatske drzavotvorne ideje i obnovom nacionaln svjesti. "U toj psihozi izvrsenje zlocina u pogodnom momentu izgledalo je samo kao logicna posljedica duhovnog ustrojstva cjelokupnog hrvatskog naroda. Iz moralne odgovornosti nastupila je krivicna i gradjanska, ali moralna nije iscezla. Naprotiv, samim izvrsenjem djela, ispunjenjem paklenih posljedica koje su joj sljedovale, ona je tako-reci supstantizirano, dosla do izrazaja, dobila realnu podlogu, pokazala se nesumnjivom, i odmjerena je u svojoj stetnosti i paklenosti. Do tada nije mogla da se sagleda niti joj je iko pridavao toliku efikasnost. A bila je, ta psihoza, toliko rasprostranjena u hrvatskom narodu, da ga je zaista cijelog obujmila. Ako se ikad moglo govoriti o kolektivnoj odgovornosti jednog mnostva, jednog cijelog naroda, to se moze govoriti o kolektivnoj, opcoj, ukupnoj moralnoj odgovornosti cijelog hrvatskog naroda, za zlocine ucinjene u ime tog naroda prema srpskom narodu za vreme Drugog svjetskog rata." (i nakon njega do danas)
U krivicnom pravu postoje komisivni i omisivni delikti. Komisivni su oni koji se vrse neposrednim cinjenjem, aktivno, dok se omisivno vrse necinjenjem, pasivnoscu, ne preduzimanjem neke moguce radnje da bi se zlo sprecilo, posmatranjem skrstenih ruku nekoga ko je u nevolji, kao na primjer ne pruzanje hitne pomoci. Omisivna krivicna odgovornost hrvatskog naroda je nesumnjiva, ali se tu isprecilo nepostojanje adekvatnih sankcija. Njegova moralna odgovornost je jos izrazitija i veca. Krivicno odgovorna bi mogla biti samo muska odrasla lica, koja bi bila u stanju da zlocine sprece. Moralno svi oni koji su ih odobravali, koji su im se radovali, koji su srpsku imovinu raznosili ili u besjenje kupovali, ili se na srpska imanja naselili, ili svetkovine slavili dok su Srbi grcali u krvi. Cak i oni koji su vec nazirali velike etnografske promjene u dijelovima neprirodno prikljucenim "NDH", koji su se radovali da ce ti dijelovi biti ocisceni od "srpske pasmine", da ce nastati homogena Hrvatska itd. Jednom rjecju: da ce nestankom Srba biti Hrvatima bolje. A takvi su bili skoro svi Hrvati, sa minimalnim izuzecima."
Ni moralna odgovornost nikada ne zastarjeva, kao sto ne zastarjeva krivicna odgovornost za ratne zlocine. Kako istice Kostic, "poslje izvrsenih zlocina, pa i do danasnjeg dana, ta odgovornost moralno ne samo da ne opada, ne samo da se ne smanjuje, vec se uvjek iznova poradja. Ona se ocituje u prikrivanju zlocina, u sutnji o njima, o propustu da se osude itd. To je redovna pojava ne samo u zemlji, vec i u slobodnom svijetu. Ona je toliko opca, da izuzetaka skoro i nema. Ako s eikada u svijetu moglo govoriti o nekoj ukupnoj odgovornosti jednog naroda, to se jamacno moze sad iskonstruisati opca moralna odgovornost hrvatskog naroda za zlocine ucinjene prema Srbima, prema srpskom narodu kao takvom; ona je prethodna i naknadna, ona je stalna i nepromjenjena, ona je bez demantija."
Kostic citira i radikalskog emigrantskog prvaka Stevana Trifunca, koji je izdavao casopis "Radikal", pa je u decembarskom broju 1956.godine objavio sopstveni esej o moralnoj odgovornosti hrvatske politike, u kome kaze: "U toku zivota u toj nasoj zajednickoj drzavi, hrvatski politicki vodji su sistematski za sva i opca i posebno - hrvatska zla optuzivali Srbe. Za njih nisu bili odgovorni pojedini rezimi, ili pojedini politicki ljudi, ili mozda i sam politicki sistem. Oni su prelazili bezobzirno preko cinjenice da su u vladama sa Srbima uvjek sjedili i Hrvati i Slovenci i muslimani, da su cesto puta u nacinu politike i uprave nesrpski elementi imali presudnu rijec. Za njih je postojala samo odgovornost Srba i Beograda kao simbola Srpstva. Dvadeset i nesto godina trovan je hrvatski narod nesavjesnom i nepostednom propagandom, da mu sve zlo dolazi od Srba i da mu je Srbin dusman, i u Beogradu, ili i tu na istoj rodnoj grudi. (Ivana Brlic Mazuranic se zgrozavala nad srbofobijom i nije joj bilo jasno zasto ona postoji, a ako im je tada iko zlo nanosio onda su to bili Madjari na koje ni priblizno nisu toliko negodovali, sto je sama konstatovala, jer je bila ipak obrazovanija i nije ulazila u klise zavedene mase.) Te zlocine sjetva patoloske mrznje, sljepe i neopravdane, pocela je da znje jos u tzv.banovini Hrvatskoj. Na vise mijesta i u vise prilika, mrznja na Srbe je odsvirala uveritru potonjoj krvavoj ustaskoj NDH."
Trifunac dalje argumentovano pokazuje kako je vec Macek pripremio kompletnu infrastrukturu ustaske vlasti i politike. "Ustase su 1941.g. nasli sve pripremljeno: u hrvatskoj gradjanskoj i seljackoj zastiti, prve trupe naoruzane brigom nesvjesnog tutorskog rezima. U birokratiji banovine Hrvatske vec je bio opremljen administrativni kadar. U narodu pasivne posmatrace biokoskog i genocidnog istrebljenja Srba. Kad je ustaska sjekira pocela sve ubrzanije da pada na srpske vratove, hrvatski narod je pasivno posmatrao taj zlocin, koji ce mu ostati hiljadugodisnja mrlja. Ali je sutilo i odgovorno hrvatsko politicko vodjstvo. Nijedne rijeci protesta, ako ne osude."
Posebno macekovci, kao daleko najmasovnija hrvatska politicka opcija, kako su se drzali u toku rata, tako se ponasaju poslje rata, u emigraciji. "Sutili su sefovi HSS onda, iako su umjeli da preporuce hrvatskom narodu da primi i slusa novu ustasku vlast, pa neka sute i danas, dok drugi aktivno saradjuju sa ustasama i spasavaju ustaske zlocince od izdaje sudu. Jer, dok prvi tajnik HSS ljubi zlocinca Artukovica i stavlja sve svoje usluge u njegovu odbranu, dok taj isti tajnik i danas javno pise da su Srbi zlo u Hrvatskoj, te tako ostri hrvatski noz i za nova klanja, dotle sef HSS, s mijene na ustap, pokusava da imitira pitijska prorocista izjavama, npr. "da se bezdusnom cetnistvu suprostavilo bezdusno ustastvo", ili da su narod u krajevima bivse NDH oterali u partizane "italijanski, ustaski i cetnicki zlocini." Iz ovih redova, koji su sve samo ne posteni, mogao bi se steci utisak da smo mi Srbi prvi poceli da koljemo nesretne ustase i da su oni, a ne mi, bili zrtve koje su morale da se brane."
Sto se tice politicke odgovornosti Hrvata, ona je bila toliko upecatljiva da se i americki predsjednik Ruzvelt zalagao da se prema njima, kao narodu nedostojom da ima svoju drzavu, primjeni institut medjunarodnog starateljstva. Kako kaze Lazo Kostic, "izjava Ruzevalta stoji i uvjek ce ostati kao zig sramote nad hrvatskim narodom. O njemu je receno sto nije receno ni o jednom drugom evropskom narodu; to je reklo najkompetentnije lice tadasnjeg medjunarodnog foruma u slobodnom svijetu. Saopcavajuci ovo, mi ne osporavamo da Hrvatskoj, svakako u njenim etnickim granicama (tamo gdje ih je preko 50 %) treba dati slobodu i samostalnost. Ali iz ovoga treba izvuci konsekvence da Hrvati ne smiju vise da vladaju manjinama, narucito ne manjinama koje su tamanili. To je njihova "politicka odgovornost", koja se i te kako tice bas nas Srba. Sta ce inace biti sa Hrvatima, to nas se ni najmanje ne tice, ali sta ce biti sa Srbima u njihovoj sredini, to se direktno na nas odnosi. Zato i rasvjetljavamo pitanje politicke odgovornosti Hrvata, cijem "staranju", cijoj drzavnosti, ne smijemo vise nikad svoje sunarodnike povjeravati."
MNOGI SRBI PRIKRIVALI HRVATSKE ZLOCINE
I mnogi Srbi su ucestvovali u prikrivanju hrvatskih zlocina, neki svjesno, ali najvise nesvjesno, prihvacajuci floskule o gradjanskom ratu, bratoubilackoj borbi, nacionalnom obracunu Srba i Hrvata itd. Kostica posebno revoltira situacija u kojoj, "kad govore o zlocinima koji su pocinjeni nad srpskim narodom za vreme posljednjeg rata (2.Svj.rat), skoro svi Srbi spominju najprije Njemce, pa onda Italijane, Madjare, Arbanase, Bugare itd., pa tek naposljetku, kao kroz zube, osmjele se da sapunu jos "i ustase". Ali to izgovore sa nekom strepnjom, bojeci se cak da ih nisu uvredili. Ponekad se lista zavrsi jos i bez ustasa, pa se kaze prosto "i tako dalje". U tom pogledu jedva da ima razlike medju Srbima, cije se ime cuje i cije se izjave citaju. I u zemlji se tako govori i u emigraciji. Nikakve razlike nema napr. izmedju rijeci Mose Pijade i nasih najistaknutijih ljudi u emigraciji. Kad se citiraju srpski neprijatelji za vreme posljednjeg rata, stim rijecima i istim redom se citiraju i od komunista i od antikomunista. Nema tu razlike ni medju "Jugoslovenima" i "Velikosrbima" u okviru ovih posljednjih, nema razlike izmedju "ravnogoraca" i "zborasa", ni medju pojedinim novinama makar kakav inace oprecan stav zauzimali u nasim odnosima prema Hrvatima."
A Hrvati su objektivno zlocinci bez premca. "Oni stoje na celu liste srpskih krvnika, a svi drugi narodi im sljeduju u dalekoj distinkciji. Bez preterivanja se moze reci da od svih srpskih zrtava u Drugom svjetskom ratu bar cetiri petine, a to znaci 80%, proistice od Hrvata. Oni su na celu liste, na prvom mjestu, a na drugom nije niko, ni na trecem, ni na cetvrtom, ni na petom itd. Niko im se ne moze pribliziti. Tek valjda na deseto mjesto dolaze Njemci ili Madjari, pa onda mozda Arbanasi ili Englezi. Ustase se stavljaju iza Bugara, mada, ruku na srce, Bugari u ovom ratu nisu ubili ni sto Srba, a "ustase" vise stotina hiljada."
Glavna zelja Hrvata je da se o njihovom kolektivnom zlocinu suti, da niko nista ne govori, da se nigdje o njemu ne pise. Ako se to ne moze izbjeci, onda se konkretne cinjenice nipodastavaju, dovode u sumnju, relativiziju, traze se vjestacke simetrije (Jasenovac-Blajburg) ili opravdanje srpskim postupcima koji su navodno isprovocirali odmazdu. Nerjetko se osnovna krivica pripisuje Njemcima ili tvrdi da su Srbi prvi poceli obracun unistavanjem Hrvata, a nerjetko se sva ratna zbivanja porede sa legendom o istrazi poturica u Crnoj Gori. Izvjesno je da cak ni u uslovima Sestojanuarske diktature nikakvi zlocini prema Hrvatima nisu vrseni. Diktatura je bila uspostavljena nad svim gradjanima, a posebno su bili na udaru manifestacioni elementi srpske nacionalne svijesti.
Uostalom, hrvatska ustaska vlada objavila je, 1941.godine, u "Hrvatskom narodu" statisticke podatke prema kojima je za sve vreme trajanja Kraljevine Jugoslavije ubijeno 230 Hrvata. Dr Branko Miljus, ugledni srpski emigrantski intelektualac, u knjizi "Ivan Mestrovic i antisrpska klevetnicka propaganda" komentarisao je da se iz takvih statistickih podataka "ne vidi koliko je Hrvata stradalo u politickim demonstracijama protiv sestojanuarskog rezima, koliko prilikom pokusaja pobune u Lici, koliko zbog izvrsenih teroristickih dijela, koliko u tucnjavama u pijanom stanju, koliko za vreme pobune zbog zigosanja konja za vojsku u Slavoniji i najzad, koliko po sudskim presudama, zasnovanim na krivicnom zakonu. Nasuprot ovom treba postaviti pitanje koliko je Srba izginulo u politickim demonstracijama, koliko ih je pobijeno gvozdenim vilama od strane Hrvata u zloglasnom Kerestincu, koliko je Srba, cinovnika ubijeno na zagrebackim ulicama poslje uspostave banovine Hrvatske 1939.godine."
Umjesto da se provede pravda poslje rata, da se individualna krivica precizira i krivicno sankcionise, da se utvrdi moralna i politicka odgovornost naroda i, shodno tome, odredi pravicna satisfakcija zrtvama, komunisti su opet udarili po srpskom narodu, likvidirali i progonili njegove najistaknutije patriote, a hrvatsku krivicu potisnuli u drugi plan. "Hrvati su poslje rata dobili svoju federalnu jedinicu "Narodnu Republiku Hrvatsku", sa opet velikim dijelom Srba u njoj. Sta su onda radili? Veliki dio ustaskog aparata oni su ostavili u funkciji, i sudskog i administrativnog. Oni koji su upravljali Srbima za vreme Paveliceve "strahovlade", produzili su to i poslje. Oni koji su sudili Srbima, odnosno koji su hrvatske ubice oslobadjali svake kazne, produzili su to da rade opet. Najeklatantniji je primjer svestenstva. Ono je ostalo u funkciji sa svojim episkopatom. Ni najgori zlocinac nije rascinjen, nije ni agitimiju dobio. Nije li to puno solidarisanje posljeratne hrvatske jerarhije sa ratnom, ustaskom? Nije li to solidarisanje sa zlocinom (nasilnog) prevjeravanja, ubijanja, mucenja "inovjernika"?"
Kostic upozorava da HRVATSKE ZLOCINE NE SMIJEMO NI ZABORAVITI NI OPROSTITI JER BI NAM SE U TOM SLUCAJU SIGURNO PONOVILI. (u nesto blazem vidu su se i ponovili devedesetih godina 20.vijeka) "ZAHVALJUJUCI HRVATIMA, MI SMO MNOGE SRPSKE ZRTVE IZ PROSLOSTI MORALI DA PREDAMO ZABORAVU. AKO TO DALJE CINIMO, ONDA RUSIMO SRPSKI PATRIOTIZAM. SVAKI BI POSLJE TOGA BIO LUD KOJI BI HTJEO DA SE ZRTVUJE ZA SRPSTVO."
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
