banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 28 Mar 2024, 11:33

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 599 Posta ]  Idi na stranicu 1, 2, 3, 4, 5 ... 30  Sledeća
Autoru Poruka
PostPoslato: 23 Sep 2008, 15:14 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Citiraj:
Sjevernoafrički teritorij prekriven mnoštvom grobova srpskih vojnika

TERITORIJ Sjeverne Afrike gotovo je čitav prekriven grobovima srpskih boraca iz Prvog svjetskog rata, objavljeno je na srpskom Mondu.

Naime, na groblju u Mendez Burgigi nalazi se 1.200 metalnih križeva probodenih mačevima, a na kojima se mogu pročitati imena stradalih srpskih vojnika iz Kragujevca, Darosave, Stragara, Zaječara, Niša i ostalih srpskih gradova i sela.

Uglavnom se radi o grobovima srpskih vojnika koji nisu preživjeli povlačenje preko Solunskog fronta do svojih kuća, nego su preminuli zbog iscrpljenosti, tifusa i drugih zaraznih bolesti.

Naime, vojnici čiji su ostaci ostali u Sjevernoj Africi, u zimu 1916. godine prebačeni su kao najteži bolesnici s Krfa na oporavak u vojne bolnice Saveznika u Italiji, Francuskoj, i njezinoj koloniji u Sjevernoj Africi. Po dolasku u Afriku, jedan dio vojnika nije krenuo na Solunski front, nego je preminuo u Africi pri čemu za mnoge od njih nije utvrđen identitet.

Prema nekim informacijama, u neposrednoj blizini vojničkog groblja Menzel Burgibi bilo je još nekoliko masovnih grobnica stradalih srpskih vojnika.

Kako piše Mondo, takvih neobilježenih grobova u svijetu je danas velik broj, pri čemu se za one poznate u tuđini brinu mještani, kao što je npr. obitelj Hamdi Muljdi u Menzel Burgibi, ili obitelj Janisa Janulisa na Krfu, koja čuva i uređuje imanje na kojemu su pokopani srpski vojnici.

U posljednjih nekoliko godina srpska je vlast preko Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku istraživala postojanje srpskih groblja u svijetu, pri čemu je do sada evidentirano postojanje više od 400 sličnih lokaliteta u 37 zemalja svijeta, na svim kontinentima.


Citiraj:
Данко Поповић

ЗАБОРАВЉЕНИ ГРОБОВИ



За време ll Светског рата и неколико година после рата у Србији се није јела риба из реке Саве.

Питаш - зашто?

Због тога, што је многе српске мученике, поклане од хрватских усташа, река Сава носила према Београду.

Камом хрватских усташа на кожи српских новомученика било је урезано: »срећан пут у Србију«.

Тела српских мученика која је вода носила ближе обали тадашње Недићеве Србије, вађена су и сахрањивана поред обале.

Тела мученика која је вода носила даље од обала Недићеве Србије, пловила су поред Београда у воде Дунава.

Очевидци говоре да су тела изнакажених Срба стизала чак и до Прахова.

Новомученици Срби из Хрватске, сахрањивани су како се могло у условима рата. Обележени су импровизованим крстом. Веровало се да ће њихови гробови, кад се рат заврши, бити обележени, уређени и опојани по реду и закону православном.

Дабоме, крајње је време да се опет подсетимо.

Реком Савом у народ Светога Саве стизале су пошиљке од хрватских усташа у кацама. На тим кацама је писало »Купус за српски Божић«. Усташе су лагале, каце су уместо купусом биле испуњене дечијим главама.

Шта је било са тим дечијим главама? Где су сахрањене? Где им је подигнут споменик?

Има ли дана који је деци – мученицима Србима из Хрватске посвећен у календару?

Када се њима служи помен и молебан?

Шта о свему томе знају млади Београђани?

Да су то биле главе деце којег другог народа, њима би морао бити посвећен дан у календару!

Ако није било ничега од оног што означава дужну пошту морамо се бар упитати – зашто смо се и као народ и као црква огрешили.

На твоје питање одговор је јасан.

Да би смо мирније спавали у својој југословенској ноћи.

Да би смо заборавили оно што се може заборавити само по цену губљења свог националног поноса и достојанства?

Да би смо удовољили вођи и учитељу који нас је уверавао да је у Новој (његовој) Југославији национално питање решено на најбољи могући начин?!

Размисли мало – шта смо тиме постигли?

Нисмо ли и тиме дали шансу следбеницима хрватских усташа да после педесет година цинично смањују број Срба које су побили за време ll Светског рата и тиме створили услове за појачање притиска на непоклани део Срба у Хрватској, да нестану , да се иселе, да се испишу из свог народа, да се упишу у Југословене и Хрвате, да дело започето у једној буде завршено у другој хрватској држави - пре последњег погрома од 1991 (примедба уредништва).

За време Независне државе Хрватске, река Сава није у Београд доносила само унакажена тела српске деце.

Реком Савом пловиле су читаве свадбе, поклани и масакрирани младенци, кумови, свештеник и сватови. У овом случају није било никакве шале и подвале као у случају са »купусом за српски Божић«.

Српске очи су се кочиле, ужасавале, али су после рата зажмуреле као да нису виделе шта су виделе!

Где су те свадбе сахрањене?

Где је тим мученицима подигнут споменик?

Ако није, због чега није?

Река Сава је доносила српске мученике које су јој доносиле и њене притоке.

Вероватно да је реком Савом стигло до Београда и нешто од оних триста девојака које су се, да би избегле силовања усташа и напад њиховог ножа, усмрћивале скакањем у Дрину.

Да су те девојке мученице припадале неком другом народу, да ли оне не би биле проглашене за светице, а да ли не би стекле свој дан у календару?

А оне у свом народу немају ни помена!

Нису ни опојане ни опеване!

На шта још треба да се чека да би нестала разлика између наше свести и наших очију.

Српском народу данас је потребно више будности него икада.

Сада су Србима потребне страже више него у било којем рату.

Страже живе, мртве страже и страже мртвих! То Срби морају знати ако им је стало до опстанка!

Међу многим својствима које смо после ll Светског рата до последњег рата (примедба уредништва), изгубили због страха од »ослободилаца« и »спасиоца« а и »савезника« јесте поштовање наших светиња, међу којима су свакако и гробови наших мученика.

Наша савест се за последњих пола века супростављала нашим очима. Нагонила их је да зажмуре. Или, да се не окрећу према оним странама са којих је река Сава доносила српске мученике.

Јесмо ли се историји препоручивали за рецидив?

Да! И доживели га. И на Космету и у Хрватској и у Босни...

Замишљам градоначелнике Београда и друге руководиоце, градске и републичке, како својим гостима показују знаменитости Београда. Обавезно им показују Калемегданску тврђаву – а под њима су у шипражју гробови српских мученика које је Београду у наручје донела река Сава. Ти гробови су нестали из њихова памћења и са лица земље. О томе ћуте функционери домаћини и пред својим гостима и пред својим народом.

Неки од апаратчика дозволе себи да својим гостима говоре о одбрани Београда 1915. године. Можда и о мајору Гавриловићу (не знам да ли кажу да је у време њихове владавине мајор Гавриловић умро и да је сахрањен без икакве војничке поште). Можда су руководиоци, градски и републички, говорили да је мајор Гавриловић изашао пред војнике и рекао им да их је отаџбина избрисала из спискова живих и одредила да умру бранећи Београд. А да ли је ико од тих руководилаца домаћина помислио да својим гостима, странцима, каже да под тим Калемегданом, у шипражју, леже кости српских новомученика страдали од ножа и маља хрватских усташа само зато што су Срби.

Под зидинама тврђаве на Калемегдану су гробови неких комунистичких лидера а под тим зидинама нема споменика ни једном српском ратнику из устанака, нити су тамо сахрањене велике српске војводе: Путник, Мишић, Степановић, Бојовић, тамо није било места ни за мајора Гавриловића, - сви су они на гробљу са својим народом. Револуционари, међутим, нису хтели са народом, ни на гробље!

На гробовима комунистичких лидера се обнављају венци и цвеће. Испод њих, између Небојшине куле и капије Еугена Савојског, закопани су новомученици српски.

Ни белега над њима!

Ни једног венца или цвета! Никад!

Ни капи воска!

И држава, и народ и црква – сви су их заборавили?!

И црквене великодостојнике замишљам, и они често имају своје госте у Београду. Често су то представници других цркава, такође, великодостојници. Предпостављам да великодостојници наше светосавске цркве, великодостојницима других конфесија показују српске светиње у Београду.

Наши црквени великодостојници свакако говоре да Београд има заштитну повељу Свете Петке, чије су мошти биле сахрањене у цркви Светог деспота Стефана Лазаревића, сина Светог ратника, Честитога кнеза Лазара, Великомученика Косовског.

На храму Светога Саве на Врачару блиста златан крст, блиста купола која тако охрабрујуће доминира и одјекује над Београдом. Са поносом, наравно, великодостојници наше светосавске цркве говоре о томе да се у Београду подиже највећа православна црква на свету, али, ја не могу да не размишљам како Света Петка или Свети Сава - утемељивач наше српске цркве и државе, гледају на све нас, због тога што су његова деца, новомученици, страдалници од ножа хрватских усташа у шипражју, без белега?

Не смеш мислити да нас Свети Сава не прекорава због тога што смо се тако понели према гробовима мученика његове светосавске вере, што нисмо одредили дан за помен тим мученицима, што смо их оставили саме, под теретом заборава.

Ни Свети кнез Лазар не опрашта Србима што над мученицима погребеним у шипражју већ пола века није изговорена молитва за покој душа мученика и за спас душа живих Срба. Свети кнез Лазар, Великомученик Косовски се брине да мученици из Хрватске буду сахрањени, сачувани за колективно памћење. Али, која вајда. Није имао на кога да пренесе своју бригу.

Ни Свети деспот Стефан, писац »Слова љубве«, неће се радовати своме споменику све док су српски мученици у његовом Београду без помена и без споменика. Није он Београд учинио престоним градом свију Срба зато да би он окретао главу од српских новомученика и живих Срба изван Србије!

Уверен сам да се Свети Сава неће уистину радовати своме храму на Врачару све док се његовој деци, мученицима које је река Сава донела из Хрватске не подигне достојан споменик у Београду.

Наша јавност је у последње време обавештена да су односи српске православне цркве и државе у најбољем реду.

Ако је то тачно, онда ће и мученици страдали од усташких зверстава бити враћени у наше колективно памћење и после пола века добити достојно спомен – обележје и све што им као деци светосавске цркве припада.

чланак преузет из »Гласа Цркве«

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Sep 2008, 15:31 
OffLine
Pripravnik
Pripravnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: 08 Jul 2008, 14:20
Postovi: 185
Lokacija: Banja Luka
Pa sta da kazem, uostalom i sami smo bjezali u hrvatsku pred turskim progromom, sami smo htjeli sa njima u drzavu iako smo 1918 dobijali za ratne zasluge dve trecine bosne, pola dalmacije i veliki dio slavonije. Sami smo birali put u Jugoslaviju, nudili smo se njima pod noz. Cak n i radikali kao najveci srbi ne pominju te zrtve ni crkva ni najveci nacionalisti. znaci sami smo sebi krivi a ne hrvati ni bilo ko drugi, jer ne bi oni klali da nisu mogli, da se digla kuka i motika ili da smo pametniji u plitici sveg tog klanja nebi ni bilo... kao ni sada bijele kuge, niti bi nas cio svet mrzio i tuko... :wink: :evil3:

_________________
Zaintresovan za sve, samo me pitajte


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Sep 2008, 16:42 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
airfantom je napisao:
Pa sta da kazem, uostalom i sami smo bjezali u hrvatsku pred turskim progromom, sami smo htjeli sa njima u drzavu iako smo 1918 dobijali za ratne zasluge dve trecine bosne, pola dalmacije i veliki dio slavonije. Sami smo birali put u Jugoslaviju, nudili smo se njima pod noz. Cak n i radikali kao najveci srbi ne pominju te zrtve ni crkva ni najveci nacionalisti. znaci sami smo sebi krivi a ne hrvati ni bilo ko drugi, jer ne bi oni klali da nisu mogli, da se digla kuka i motika ili da smo pametniji u plitici sveg tog klanja nebi ni bilo... kao ni sada bijele kuge, niti bi nas cio svet mrzio i tuko... :wink: :evil3:


Опет лупеташ... Али немам живаца да дискутујем с тобом.


Citiraj:
Hleb koji je ratovao za Srbiju

Slika

U Muzeju Ponišavlja u Pirotu već decenijama se ljubomorno čuva eksponat, po mnogo čemu jedinstven u Srbiji, a možda i u Evropi. Reč je o vojničkom hlebu - tainu, napravljenom još daleke 1912. godine, u vreme kada su se nad Srbijom nadvili ratovi i beda.

Priče o hlebu ne bi bilo da nije Alekse Zdravkovića, pirotskog regruta i terzije, koji je uoči Prvog balkanskog rata, kao i mnogi njegovi vršnjaci, dobio poziv za mobilizaciju, da "spasava čast Srbije"m piše agencija Beta.

Dugogodišnji direktor Muzeja Branislav Najdanović govorio je svojevremeno da je Aleksu pre nego što će krenuti u rat, majka zavetovala da nipošto ne pojede prvo sledovanje vojničkog hleba koji dobije u kasarni, već da vrati kući. Verovala je da prvi vojnički hleb čuva vojnika, da na njega neće tane, ni geler. Uz hleb su obično išle i druge amajlije koje su se ušivale u šinjel i ostalu vojničku odeću.

Kada je Aleksa stigao u kasarnu i primio svoje prvo vojničko sledovanje taina, odmah je pao u iskušenje da ga proba, ali je odoleo i umesto njega pojeo ono što je poneo od kuće, pričao je svojevremeno Najdanović.

A onda su, jedna za drugom, krenule bitke. Sa tainom na dnu torbe, Aleksa je ratovao na jugu Srbije, u Makedoniji, a zatim je kroz kosmetske i albanske gudure dospeo do Krfa. Sledi proboj Solunskog fronta, Kajmakčalan, Bitolj, Skoplje i, konačno, 1918. otadžbina Srbija.

Najdanović je pričao da je Zdravković amanet majke shvatio veoma ozbiljno i da je tain za njega istinski postao prava amajlija, u koju je verovao i koja ga je, kako je govorio za života, "svih onih godina čuvala".

Aleksa Zdravković se posle šest godina ratovanja vratio kao narednik u svoj Pirot sa tainom u torbi, ovenčan brojnim odlikovanjima.

Zdravkovići su tain u jednoj drvenoj kutiji čuvali sve do kraja šezdesetih godina prošlog veka. Aleksa je svojim sinovima često pričao kako je sa drugovima, pre svakog juriša, ljubio taj budjavi hleb i opet ga vraćao u torbu.

Nijednog momenta mu na pamet nije palo da prekrši majčin zavet i pojede ga. Amajlija je nadživela svog vlasnika, ali i mnoge u porodici Zdravković.

Aleksa se posle ratovanja oženio i podigao četvoricu sinova i jednu kćerku. Jedno vreme je radio kao poštar, zatim terzija, a naprasno je umro 1941. godine, kada je bugarska okupaciona vojska ušla u Pirot.

Junak ove priče u Pirotu nema direktnih potomaka. Svi su se raselili ili poumirali. Jedine uspomene na njega su tain i pregršt medalja u muzeju.

Krajem šezdesetih godina prošlog veka tain je, zajedno sa kutijom u kojem su ga čuvali Zdravkovićevi potomci, dospeo u pirotski Muzej, i to na nesvakidašnji način.

Tadašnji direktor Muzeja Ponišavlja Branko Najdanović je, u dogovoru sa direktorom Elektrodistribucije Predgragom Igićem, potomcima Alekse Zdravkovića obećao priključak za struju, pod uslovom da tain poklone Muzeju. Obećanje je ispunjeno, i od tada je stari vojnički hleb na sigurnom.

"Ovo je zaista jedan od naših najdražih eksponata o kome posebno brinemo", kaže istoričarka u Muzeju Mila Savić.

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Sep 2008, 16:43 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Citiraj:
Politika: Ledi Pedžet i njeni Srbi

Slika



"Neka me svi zaborave! To mi je svejedno! Ali će mi teško pasti ako me moji Srbi zaborave!"

Nekoliko dana pre nego što je preminula pre pola veka, 24. septembra 1958, ove reči je izgovorila ledi Lejla Pedžet (rođena 1881), engleska plemkinja, velika srpska dobrotvorka, požrtvovana bolničarka u vreme Prvog svetskog rata, koja je posle Drugog svetskog rata Srbima, sada političkim izbeglicama, širom otvorila vrata svog imanja i više od četrdeset odaja zamka "Varen hauz".

Kako je napisao Kosta St. Pavlović godinu dana posle njene smrti, "ledi Pedžet je u svom životu imala tri ljubavi: ljubav za pticama, ljubav za cvećem i ljubav za Srbima".

Kao supruga britanskog poslanika u Srbiji, ser Rafa Pedžeta, mlada ledi Pedžet je stigla u Beograd 1910. godine. U Prvom balkanskom ratu ledi Pedžet se odmah posvetila brizi o drugima, postala je jedna od prvih dobrovoljnih bolničarki u vojnim bolnicama u Beogradu. Uz brigu za ranjene, njena svakodnevica su postali i ribanje podova ili iznošenje okrvavljenog rublja. Ponovilo se to i u Drugom balkanskom ratu, posle koga se sa suprugom, kome je u Beogradu 1913. prestala služba, vratila u London.

Kada je buknuo Prvi svetski rat, posle bitaka na Ceru i Kolubari, u novembru 1914. godine, ledi Pedžet se s velikom britanskom sanitetskom misijom i sanitetskim materijalom, preko Soluna, obrela u Skoplju.

Boreći se požrtvovano protiv tifusa u skopskoj vojnoj bolnici, u martu 1915. i sama je obolela od ove opake bolesti, kao jedna od poslednjih žrtava epidemije. Lebdeći između života i smrti, ledi Pedžet je ipak prezdravila i u maju otputovala na oporavak u Švajcarsku.

Vratila se u Skoplje već u julu, opet je upravljala bolnicom, a kada se srpska vojska povukla, ostala je u tom gradu, sada pod bugarskim okupatorom, uz ranjenike koji nisu mogli da se evakuišu. Odbila je zahteve svog muža i starog oca da sa srpskom vojskom odstupi preko Albanije.

Kada su poslednji ranjenici napustili skopsku bolnicu, u februaru 1916. godine, ledi Pedžet se vratila u Englesku. Skrasila se na svom imanju nedaleko od Londona, gde je u ogromnom parku negovala cveće i hranila ptice.

Svakako je pratila pobedonosni pohod srpske vojske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali se u svojoj skromnosti i povučenosti, čak stidljivosti, nije nametala odanim prijateljima.

Slučaj je hteo da na njen 53. rođendan, 9. oktobra 1934. godine, u atentatu u Marselju pogine kralj Aleksandar Karađorđević.

Došla je u Beograd na sahranu monarha, posle čega se opet povukla u tišinu svog imanja, da bi tokom Drugog svetskog rata u svojoj kući otvorila veliku bolnicu, uzdržavajući se od bilo kakvih komentara ratne situacije u Jugoslaviji.

A onda je, u miru, pošto je rat okončan, njeno imanje postalo središte okupljanja srpskih političkih izbeglica.

"Ja sam uz one koji pretpostavljaju izgnanstvo sužanjstvu. Njima je moja kuća otvorena", rekla je u nekoj prilici ledi Pedžet, dajući sve od sebe da pomogne znanim i neznanim iz "njene Srbije".

Pomogla je Milošu Crnjanskom da dobije englesko državljanstvo, osim što je izvesno vreme i stanovao u njenom zamku. U svom dobročiniteljstvu ledi Pedžet je dala presudnu novčanu pomoć za uređenje Srpske crkve i Srpskog kluba u Londonu, a u crkvi Svetog Save podigla je bronzanu ploču generalu Mihailoviću.

Kosta St. Pavlović piše da je "na Srbe potrošila svu svoju gotovinu, prodala je kuću u kojoj je odrasla, vek vekovala, za koju su bile vezane tolike uspomene, otuđila je park koji je toliko volela, cveće koje je negovala, ptice koje je zorom svakodnevno hranila, ali je svojim Srbima prethodno priredila oproštajno veče, primila ih je poslednji put i ugostila kako je samo ona umela".

Nedugo zatim, ledi Pedžet je preminula, pritisnuta pred kraj života jedino mišlju da li će je njeni Srbi zaboraviti.

Valjda se to nije dogodilo.

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 04 Okt 2008, 21:25 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 12 Maj 2007, 12:39
Postovi: 998
Два текста о српско-британским односима, један поетски и други историјски:
--------------------------------
1. Борислав Пекић

Носталгични помен српско-британским односима

Већ сама чињеница да они постоје, да неки односи између Срба и Енглеза егзистирају, чак и да су прилично стари, треба да нас чини поносним. Бити запажен од Форин офиса није ни најмање лака ствар. Чак је и Хитлеру то пошло за руком тек када је опалио из свих топова. Из оног што сам прочитао о немачко-енглеским односима тог доба, уверио сам се да је за буђење Енглеза потребна само велика бука и да не пали ништа мање од метка у срце.

Историјски узев, први је однос био олфактичне нарави. Тицао се енглеског мириса, а нос је био српски. Негде око 1200. године, српска је принцеза из куће Немањића, удата за византијског цара, пала у несвест када јој је приликом аудијенције представљена франачка делегација у којој је био и један Британац. Није у питању био његов изглед, премда ни он није био за одбацивање, него егзотичан мирис његове природне, од рођења ничим недирнуте коже.

Отада је с Острвом, срећно по нас, изгубљена свака веза, да се опет успостави заобилазним путем. Кроз Африку, Азију и преко Турске. Столећима није Енглеска примећивала Србе, скривене под еуфемистичким појмом „несрећних хришћана”, који су се оплакивали по викторијанским салонима, али се за њих никад ништа није учинило. Грчкој борби за независност Енглези су послали бар једног залудног и хромог песника, кога су наплатили с пола Партенона, а нама ни то. Нама су дали оно што народ зове шупљим носем до очију. Приметили су на с тек када смо и ми из топова опалили. Нажалост, без консултације са Даунинг Стритом 10 и за Лондон у крајње незгодно време. Енглеске уши још су заглушене канонадом Бонапартиних топова. Турска је тада Наполеонов савезник. Сваки покрет који слаби Турску, Енглеској, у начелу добро дође. Али, у проклетој пракси која сва начела квари, нарочито она за која се ми хватамо. Турска лежи на британском путу за Индију. И све што је слаби, излаже тај пут деструктивном утицају Руса и Аустријанаца, чему ни најмање не противуречи што су они енглески савезници у антинаполеоновској коалицији. Заплетена ситуација везана за освајање Индије не допушта хришћанској Британији да за хришћанске Србе и њихову ослободилачку борбу ишта уради, осим да је, кад год може и како може, омете. На европским конгресима на којима се расправљало о судбини

болесника с Босфора, Србима је увек лакше било изаћи на крај са неверничким Турцима него са сопственим хришћанским протекторима у Лондону.

Идући корак био је слање енглеског конзула у полузависну Србију. Господин конзул је из кочија угазио право у коњски измет и онесвестио се. Несвестица српске принцезе била је најзад наплаћена. Познато је такође да смо енглеског посланика добили пре енглеског клозета, и да би боље било да је обрнуто. Од клозета бисмо имали више користи него од посланика, од кога смо имали углавном штете.

Године 1903. десило се да смо убили краља и краљицу из куће Обреновић, а њихова тла избацили кроз прозор који је био отворен према Европи. Конзул је демонстративно напустио Београд. Поступак је био апсолутно shocking. Слажем се. Било је то грубо, брутално, варварско убиство. А надасве, по изведби - глупо. Недостајало му је историјске елеганције с којом су ти исти Енглези смакли свога Чарлса I. Али ја се кладим, да смо финије поступили и краљевски пар дискретно за вечером потровали, да би нас назвали проклетим Византинцима!

У I светском рату Енглези су поновили традиционалну несебичност у односу на Србе. Сасвим су несебично од нас захтевали да Бугарима уступимо целу Македонију и Јужну Србију и 1915. купимо бугарску неутралност. Нисмо пристали. И Бугари су стали на страну Немачке. Лорд Киченер је рекао: „Проклета балканска банда!” а Форин офис је још и сада због тога на нас љут. Дне 27. марта 1941. увалили су нас у бесмислен, унапред изгубљен рат. Черчил је рекао да је Југославија нашла своју душу. То је била она иста душа коју смо нашли и на Косову и од које нам је пет векова после изгубљене, такође бесмислене битке, душа остала - у носу. Како би било пожалити Енглезе што нису сачували душу, а изгубили битку код Ватерлоа? Рећи ће вам да сте луди. И да је победа код Ватерлоа лепша и кориснија од сваке проклете душе.

Година 1944., на дан Христовог васкрсења, гађали су нас бомбама. Схватили су да као савезници морамо разумети оно што нису очекивали да разуме ни Рим ни Беч. Пошто смо рат изгубили, кад се све израчуна, спорије од свих земаља Запада, гњавили су нас преко радија с којег вам говорим позивима у нови рат. Господин Харисон, мој уважени претходник за овим микрофоном, позивао је „своје дхрахгхе прихјатеље Схрбе” да убијају Немце, док је његов компатриота, говорећи окупираном Гернцију и Џерсију, тамошње поробљене Енглезе позивао да кушују и с Немцима сарађују. Читаву српску и југословенску ситуацију током последњег рата сумирао је Черчил у питању упућеном бригадиру Маклину: „Намеравате ли да живите тамо после рата?”. Пошто бригадир то ни у сну није намеравао, судбина нам је закључена како је следило и данас је свима видна.

Слика англо-српских односа није ведра али је поучна. Британија је гледала своје интересе. Ми смо се бавили душом.

Ко нам је крив?

----------------------
2. Историчар др Петар Опачић

Engleski cinizam i egoizam

Šta reći za našeg starog "prijatelja" - Veliku Britaniju?

Pre 150 godina, 1851, jedan engleski lord je zamolio Njegoša u Napulju da mu pokloni svoj portret i napiše za uspomenu nekoliko stihova. Njegoš mu je dao portret bez posvete, rekavši da više ne piše stihove i da pred sobom već vidi grobnu ploču na kojoj stoji: "Ovde leži vladika crnogorski; umro je, a nije dočekao da vidi spasenje svojega naroda" i da za to treba najviše da zahvalimo Englezima "koji i mrtvu tursku ruku drže pod našom gušom". Zatim je dodao: "Srbi bi mogli da pobjede Turke, ali ne mogu umolistiviti vas, hrišćane."

- Verodostojnost tih Njegoševih misli vreme nije opovrglo - nastavlja dr Opačić. - Već posle desetak godina, za vreme bombardovanja Beograda 1862, Engleska je držala stranu Turskoj. U ratovima 1876-1878. njeni oficiri su sedeli u turskim šatorima i pomagali polupismenim turskim komandantima u vođenju operacija protiv Srba.

Posle Prvog balkanskog rata nametnuli su obavezu Srbiji i Crnoj Gori da otplaćuju deo turskog duga srazmerno procentu dobijenih bivših turskih teritorija. Na Londonskoj konferenciji 1912. podržali su Austro-Ugarsku u nastojanju da se stvori albanska država. Nikla je Albanija, ali ona nije morala da otplaćuje turske dugove kao mi. Uzalud su bila upozorenja ruskog diplomate Sazonova da bi "uključivanje hrišćanskih plemena u malu muslimansku Albaniju poslužilo u budućnosti kao povod za nova krvoprolića i nove međunarodne komplikacije".

A kakva je bila uloga Velike Britanije u Prvom svetskom ratu?

- Sam lord Kičiner je priznao da je Britanija učestvovala "u balkanskoj ekspediciji iz čiste solidarnosti sa Francuskom, a protiv svoje volje". Sabotirala je i otezala gotovo sve akcije. Njenim ucenama nije bilo kraja, tako da je Nikola Pašić u jednom trenutku, vidno razdražen, optužio saveznike "da Srbijom raspolažu kao da je afrička kolonija" i da Srbiji "preostaje da se bori ne samo protiv Austrije, već i protiv svojih saveznika, da bi zaštitila svoju grudu i svoje interese".

Dr Petar Opačić ističe da Velika Britanija snosi najveću odgovornost za slom Srbije 1915. i patnje koje je srpski narod podneo u toku okupacije. Naime, u to vreme mnoge međunarodne humanitarne organizacije odazvale su se na apel srpske vlade da porobljenom i opljačkanom srpskom narodu upute pomoć u hrani i lekovima. Čak su vlade Nemačke i Austro-Ugarske odobrile da se žito uveze iz Rumunije. Britanska vlada, međutim, pozivajući se na pravo veta prema Londonskoj konvenciji od 5. septembra 1914, sprečila je isporuku humanitarne pomoći pod izgovorom da su okupacione države dužne da brinu o stanovništvu na zaposednutim teritorijama. Pri tom se nije usprotivila dostavljanju humanitarne pomoći okupiranoj Belgiji.

- Savezničke vlade nisu ispoljavale očekivanu lojalnost prema Srbiji koja je s toliko vernosti izvršavala savezničke dužnosti - veli dr Petar Opačić. - Držanje britanske vlade, kad je reč o izboru mesta za oporavak i reorganizaciju srpske vojske, bilo je mnogo štetnije od svih doktrinarnih diskusija o Solunskom frontu. Sve do sredine januara 1916, britanska vlada je blokirala svaku akciju u tom pravcu, s jasnom namerom da se sama izvuče sa balkanskog ratišta.

Ostavili su nas gladne

Kada se uvidelo da Italija ometa prebacivanje srpske vojske iz Albanije i tako radi kao da želi da ona sasvim propadne, srpska vlada je uputila molbu ruskoj i francuskoj vladi, preklinjući ih da ne dopuste totalni slom. Rusija je potom uputila oštar protest zapadnim saveznicima i zapretila da će istupiti iz rata ako se dopusti da propadne srpska vojska. Tek tada je Francuska izjavila da preuzima na sebe brigu oko zbrinjavanja i snabdevanja srpske vojske.

Po dolasku na Jadransko primorje Srbi nisu našli ništa od onoga što su im saveznici obećali: ni hranu, ni oružje, ni municiju, ni savezničke trupe koje bi ih štitile dok se ne oporave. Prošao je čitav mesec dok su se saveznici najzad sporazumeli da se Srbi prebace na Krf. I još toliko dana dok su stigli do ostrva.

Za to vreme, od sredine decembra do kraja februara, srpske trupe su gladovale. Francuska je, doduše, doturala hranu u Brindizi, ali su Italijani sabotirali njen prevoz na drugu obalu. Italijanski komandanti su pretili oružjem srpskim trupama ako pređu reku Škumbu, odakle je počinjala "njihova" zona u Albaniji.

- Solunci su se na Krfu pitali u pesmi zašto su morali da ostave svoju zemlju. Sećali su se Cera i Kolubare i onih četrdeset hiljada artiljerijskih metaka koje su morali prepravljati da bi ušli u francuske "lafite". Naručeni i plaćeni još 1913, stigli su za zakašnjenjem od dve godine, duži za dva i po milimetra nego što treba. U razgovorima su s pravom za svu srpsku tragediju okrivljavali saveznike - veli dr Opačić.

Ta vojnička zapažanja su bila tačna. Sam general Žofr je na međusavezničkoj konferenciji decembra 1915. bez uvijanja i javno priznao da su veliki saveznici krivi za slom na Balkanu, za gubitak Srbije.

Plaćena je svaka pertla

Ogorčen na vlade Antante, posebno na vladu Engleske, koja je dvoličnom politikom blokirala svaku ozbiljnu akciju Rusije i Francuske da se pomogne Srbiji, vojvoda Stepa Stepanović je rekao: "Ona uznemirava ceo svet svojom imperijalističkom politikom, svojim egoizmom i hladnim nagonom za svoje interese."

- Bilo bi potrebno napisati posebnu knjigu da bi se potkrepile reči vladike Nikolaja Velimirovića upućene Vinstonu Čerčilu na kraju Prvog svetskog rata, kada mu je rekao da je on "grobar srpskog naroda" - govori dr Opačić.

Koliko li tek knjiga treba da se napiše da bi se objasnila naša lakoverna ljubav prema Francuskoj? Pomogla nam jeste da bi zaštitila sebe. Posle Cerske bitke sami Francuzi su govorili da su "Srbi spasli Pariz" odvukavši nemačku i austrijsku soldatesku na svoj teren.

I sve što je Srbija dobila, a narod naivno verovao da je to iz čistog prijateljstva, plaćeno je i preplaćeno uz zavidne kamate. Od 11. avgusta 1914. do 31. marta 1918, kada je Narodna skupština izglasala prvi i poslednji Zakon o vanrednim kreditima, ukupan dug Srbije u toku Prvog svetskog rata dostigao je milijardu i sto deset miliona dinara.

Na osnovu posebnih aranžmana Francuska i Velika Britanija su snabdevale srpsku vojsku naoružanjem, ratnom opremom i hranom, što je, takođe, knjiženo na poseban konto srpskog ratnog duga. Godine 1934. Srbija je samo Francuskoj morala isplatiti dug u iznosu dva svoja godišnja budžeta. Plaćena je svaka pertla, svaka šungla, svaki tain i svaka cokula.

- A mi smo ih bezrezervno, ipak, voleli, iako su bili s nama samo kad smo im potrebni. Zato tvrdim: Francuska danas - to nije Francuska Voltera, Zole, Brijana, Klemansoa ili De Gola, kada je bila šampion progresivnih ideja, odlučne borbe protiv germanskog imperijalizma i američke dominacije. Sadašnji francuski predvodnici su napustili De Golovu ideju o Evropi od Atlantika do Urala, kao brani američkom imperijalizmu na evropskom kopnu i u svetu. Ti epigoni su postali američki lakeji i nostalgičari koji žude za nekadašnjom kolonijalnom slavom - rezimira dr Petar Opačić.

_________________
Nikad Srbin kukavica nije,
smrt ga gleda , on se na nju smije.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Dec 2008, 14:54 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Citiraj:
Politika: Srpska ljubav prema dugim oštricama


Novija arheološka istraživa govore da je postojalo oružje karakteristično za srpske vojnike – mačevi sa ”S” nakrsnicama

Od davnina bili su simbol snage, ponosa i bogatstva. Za mačeve se čak i kazivalo da ”ističu čisto srce vojnika, a potiru grešnog napadača”. Koliko su se ljudi zaista vezivali za njih govori i to da su se čak i bitke vodile oko nasledstva ovih oštrica s kolena na koleno.

Stari Rimljani su teritorije osvajali spatama i gladijusima, Japanci već nekoliko hiljada godina posmatraju katane kao svetinje, Arapi su sabljama dimiskijama skidali glave protivnicima, Francuzi floretama izazivali suparnike na dvoboj. A, da li se iko zapitao čime su se naši preci branili od Turaka?

Na ova i još mnoga pitanja o sjajnim oštricama odgovorio je arheolog Marko Aleksić u knjizi ”Srednjovekovni mačevi u jugoistočnoj Evropi” objavljenoj na engleskom jeziku, a nedavno predstavljenoj na srpskom tržištu.

Prvi put u jednom izdanju istaknuta su nalazišta mačeva sa Balkanskog poluostrva, kao i svih zemalja bivše Jugoslavije i Panonske nizije. Po obimu, sa više od 400 prikupljenih sečiva, ovaj priručnik za svetsku naučnu javnost predstavlja jednu od najširih zbirki o tipovima srednjovekovnih mačeva uopšte. Za srpsku kulturu ova knjiga je značajna i zato što su u njoj prikupljeni svi danas poznati nalazi mačeva sa teritorije nekadašnje Srbije, što otkriva novi model mača – srpski kov, ali i zbog toga što poseduje evidenciju u kojim se muzejima oni danas čuvaju.

” Iz starih zapisa može se zaključiti da su ratnici na teritoriji Balkana nekada rukovali sa „skijavonama”, što u prevodu znači slovenski mač. Međutim, tada su Sloveni uglavnom poistovećivani sa Srbima pa oko toga postoje mnoge nedoumice “, priča Marko Aleksić

Novija arheološka istraživa govore da je postojalo oružje karakteristično za srpske vojnike – mačevi sa „s” nakrsnicama – delom između rukohvata i sečiva, koji zapravo štiti ruku od sečiva protivnika. Podsećajući na velike istorijske bitke i bežanje naroda pred strašnom sudbinom rata, Aleksić je zaključio da su nalazišta ovih mačeva sa osobenom ”s” oznakom uglavnom utvrđena u državama kojima je neposredno pretila najezda Turaka.

Mišljenja naučnika oko pronalaska srpskih mačeva ipak su podeljena. Neki tvrde da su ih Srbi uvozili, dok su neki ubeđeni da su ih nekadašnji vojnici kovali. Nijedna teorija nije sto odsto utvrđena, dodaje Aleksić, jer uvek postoji zrno sumnje pošto je veoma teško proveriti mnogobrojne istorijske podatke i utvrditi njihovu verodostojnost.

Jedno je sigurno, neobična nakrsnica, karakteristična za naše podneblje, potpuno se uklapa sa sečivom krive turske sablje – kilidža. Davno je utvrđeno da izgled ovog dela sečiva nije bio samo estetski, već da je imao i upotrebnu namenu. U poređenju sa turskim kilidžom, mačevi su bili mnogo teži. Da bi savladao protivnika, naš vojnik morao bi da poseduje izuzetnu veštinu i brzinu u borbi.

”U vreme ratova, mnogi borci nisu bili skloni okretnosti i vojničkoj karijeri pa su dovitljivi Srbi osmislili nakrsnicu koja na neki način usporava tursku konjicu. Uloga nakrsnice bila je hvatanje i zarobljavanje protivnikovog oružja na trenutak kako bi naš vitez srušio protivnika sa konja i zadao udarac”, objašnjava strastveni arheolog kojem je studija o mačevima od diplomskog rada prerasla u životnu strast.

Da ledeno sečivo posle boja postaje najbliži saborac, i seljaku koji samo čeka da se vrati svojoj porodici i velikom vojskovođi koji je zabeležio još jednu bitku u nizu, svedoče i brojne epske pesme i mitovi. Bliskost ratnika i njegovog oružja ogledala se i u tome da su mačevi jedino borbeno sredstvo kojem je davano lično ime. Svi se verovatno sećamo čuvenog Ekskalibura, čiju oštricu je iz kamena mogao izvaditi samo Artur, kraljević čistog srca, ili Hneitira, koji igra pored kreveta starog kralja Olafa.

Mada ih smatraju jednim od najvažnijih izuma za čovečanstvo, malo ko zna čije su ih ruke kalile.

”Najpoznatija radionica koja je proizvodila Franačke spate bila je ona koja je stavljala na svoje mačeve oznake Ulfberht. Kod nas, srednjovekovni spisi iz unutrašnjosti Srbije u nekoliko navrata pominju mačara Bogdana u selu Čabić na Kosovu kao i još nekoliko starih kovača iz Prizrena, tadašnje prestonice Srbije, iako je prostorima naše teritorije bilo na hiljade mačeva i veštih ruku majstora”, priča Aleksić i zaključuje da njegovu ljubav prema dugim oštricama dele mnogi bez obzira na to što smo daleko od vremena vitezova i Krstaških ratova. Pomenimo samo Džedaje, Gospodare prstenova, Letopise Narnije, Harija Potera, Indijanu Džonsa...

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Jan 2009, 20:40 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
http://www.youtube.com/watch?v=L0vUQNqB6jw

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 14 Feb 2009, 07:54 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 02 Dec 2008, 18:06
Postovi: 32
Jedan od najpoznatijih lužickih Srba je pisac Handrij Zejler

Slika

1842. god. - Gde je Srbima rodni zavičaj?

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Je li to Saksonija ili Pruska možda,
gde Laba tiho teče
i sa Šprevom se sastaje?
Ah ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Da nije to Pomorje ili Litva možda,
gde još žive uspomene polabske
i ;gde je potonula Vineta?
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
da nisu to moravska ili češka zemlja?
Ah, snaga Češke i njena sloboda
pretvorene su u prah...
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Da nije, možda, riterska Poljska,
koja je slobodu izgubila .isto tako
i koju rastržu nesloge?
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Da nije u Iliriji ili Dalmaciji?
Tamo gde je - Raguza* prastara
kraljica mora?
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Nije li to Slovenija, ili možda Srbija,
čija nam je reč bliska
i gde Miloš kraljevski presto ima**?
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Gde je Srbima rodni zavičaj?
Da nije to Rusija beskrajna,
trećina sveta,
u kojoj sunce ne zalazi nikad?
Ah, ne, ah ne,
Naš rodni kraj mora biti još prostraniji!

Reci mi onda gde je taj prostrani kraj!?
Od Labe počinje on, pa ide do Dunava,
od Crnog Mora čak do Kamčatke,
eto, to je taj prostrani kraj,
nas Srba rodni zavičaj...!


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 14 Feb 2009, 09:57 
OffLine
Veteran
Veteran
Korisnikov avatar

Pridružio se: 12 Feb 2002, 01:00
Postovi: 2615
Lokacija: Republika Srpska
Izuzetan tekst Danka Popovića.
Naše pravo ogledalo, šta smo i gdje nam je mjesto.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Feb 2009, 21:52 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
urbana_extravaganca je napisao:
Citiraj:
Politika: Srpska ljubav prema dugim oštricama


Novija arheološka istraživa govore da je postojalo oružje karakteristično za srpske vojnike – mačevi sa ”S” nakrsnicama

Od davnina bili su simbol snage, ponosa i bogatstva. Za mačeve se čak i kazivalo da ”ističu čisto srce vojnika, a potiru grešnog napadača”. Koliko su se ljudi zaista vezivali za njih govori i to da su se čak i bitke vodile oko nasledstva ovih oštrica s kolena na koleno.

Stari Rimljani su teritorije osvajali spatama i gladijusima, Japanci već nekoliko hiljada godina posmatraju katane kao svetinje, Arapi su sabljama dimiskijama skidali glave protivnicima, Francuzi floretama izazivali suparnike na dvoboj. A, da li se iko zapitao čime su se naši preci branili od Turaka?

Na ova i još mnoga pitanja o sjajnim oštricama odgovorio je arheolog Marko Aleksić u knjizi ”Srednjovekovni mačevi u jugoistočnoj Evropi” objavljenoj na engleskom jeziku, a nedavno predstavljenoj na srpskom tržištu.

Prvi put u jednom izdanju istaknuta su nalazišta mačeva sa Balkanskog poluostrva, kao i svih zemalja bivše Jugoslavije i Panonske nizije. Po obimu, sa više od 400 prikupljenih sečiva, ovaj priručnik za svetsku naučnu javnost predstavlja jednu od najširih zbirki o tipovima srednjovekovnih mačeva uopšte. Za srpsku kulturu ova knjiga je značajna i zato što su u njoj prikupljeni svi danas poznati nalazi mačeva sa teritorije nekadašnje Srbije, što otkriva novi model mača – srpski kov, ali i zbog toga što poseduje evidenciju u kojim se muzejima oni danas čuvaju.

” Iz starih zapisa može se zaključiti da su ratnici na teritoriji Balkana nekada rukovali sa „skijavonama”, što u prevodu znači slovenski mač. Međutim, tada su Sloveni uglavnom poistovećivani sa Srbima pa oko toga postoje mnoge nedoumice “, priča Marko Aleksić

Novija arheološka istraživa govore da je postojalo oružje karakteristično za srpske vojnike – mačevi sa „s” nakrsnicama – delom između rukohvata i sečiva, koji zapravo štiti ruku od sečiva protivnika. Podsećajući na velike istorijske bitke i bežanje naroda pred strašnom sudbinom rata, Aleksić je zaključio da su nalazišta ovih mačeva sa osobenom ”s” oznakom uglavnom utvrđena u državama kojima je neposredno pretila najezda Turaka.

Mišljenja naučnika oko pronalaska srpskih mačeva ipak su podeljena. Neki tvrde da su ih Srbi uvozili, dok su neki ubeđeni da su ih nekadašnji vojnici kovali. Nijedna teorija nije sto odsto utvrđena, dodaje Aleksić, jer uvek postoji zrno sumnje pošto je veoma teško proveriti mnogobrojne istorijske podatke i utvrditi njihovu verodostojnost.

Jedno je sigurno, neobična nakrsnica, karakteristična za naše podneblje, potpuno se uklapa sa sečivom krive turske sablje – kilidža. Davno je utvrđeno da izgled ovog dela sečiva nije bio samo estetski, već da je imao i upotrebnu namenu. U poređenju sa turskim kilidžom, mačevi su bili mnogo teži. Da bi savladao protivnika, naš vojnik morao bi da poseduje izuzetnu veštinu i brzinu u borbi.

”U vreme ratova, mnogi borci nisu bili skloni okretnosti i vojničkoj karijeri pa su dovitljivi Srbi osmislili nakrsnicu koja na neki način usporava tursku konjicu. Uloga nakrsnice bila je hvatanje i zarobljavanje protivnikovog oružja na trenutak kako bi naš vitez srušio protivnika sa konja i zadao udarac”, objašnjava strastveni arheolog kojem je studija o mačevima od diplomskog rada prerasla u životnu strast.

Da ledeno sečivo posle boja postaje najbliži saborac, i seljaku koji samo čeka da se vrati svojoj porodici i velikom vojskovođi koji je zabeležio još jednu bitku u nizu, svedoče i brojne epske pesme i mitovi. Bliskost ratnika i njegovog oružja ogledala se i u tome da su mačevi jedino borbeno sredstvo kojem je davano lično ime. Svi se verovatno sećamo čuvenog Ekskalibura, čiju oštricu je iz kamena mogao izvaditi samo Artur, kraljević čistog srca, ili Hneitira, koji igra pored kreveta starog kralja Olafa.

Mada ih smatraju jednim od najvažnijih izuma za čovečanstvo, malo ko zna čije su ih ruke kalile.

”Najpoznatija radionica koja je proizvodila Franačke spate bila je ona koja je stavljala na svoje mačeve oznake Ulfberht. Kod nas, srednjovekovni spisi iz unutrašnjosti Srbije u nekoliko navrata pominju mačara Bogdana u selu Čabić na Kosovu kao i još nekoliko starih kovača iz Prizrena, tadašnje prestonice Srbije, iako je prostorima naše teritorije bilo na hiljade mačeva i veštih ruku majstora”, priča Aleksić i zaključuje da njegovu ljubav prema dugim oštricama dele mnogi bez obzira na to što smo daleko od vremena vitezova i Krstaških ratova. Pomenimo samo Džedaje, Gospodare prstenova, Letopise Narnije, Harija Potera, Indijanu Džonsa...



Meni lično je draži rimski gladius.Oružije brutalno,koliko i praktično.Gladius i pilum(nakon inovacija Gaja Marija) su pokorili poznati svijet.Primitivno i efikasno.

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 29 Maj 2009, 14:50 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Једном сам питао овде да ли неко може да ми препоручи литературу о Првој српској револуцији (или првом српском устанку). Нисам добио одговор али сам се зато потрудио па ја вама сада дајем одговор :)

Значи кога занима подробније о првој српској револуцији и хоће да сазна више о тадашњим догађајима, размишљања савременика, подела и опис административне, војне и судске власти,Србија између Русије, Аустрије и Француске, више о српским вођама и још много тога онда прочитајте следеће књиге:

1. Историја српске револуције 1804-1813 - Геодон Маретић
2. Историја српске револуције (сведочанства великих савременика) - Роман Мулић
3. Вештина ратовања вожда Карађорђа - Новица Стевановић

Књиге су одличне.

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 01 Jun 2009, 10:22 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 16 Mar 2009, 21:45
Postovi: 692
а пођемо ли од свега напред изложеног и кренемо стопама Јиргена Шпанута све до Краљевског Острва, које је он представио на овде приложеној репродукцији карте у његовом делу о "Атлантиди", запазићемо - пре свега - да то острво није удаљено, ни од давне ЛАБЕ - АЛБЕ, а нити од СЕРБОН - ланда, садашњег Јитланда. По историчарима, који Словене налазе свуда по Европи као староседеоце још далеко пре ХII века пре Христа, када је - по Шпануту - то острво задесила катастрофа, која је присилила "Филистинце" да га напусте, можда заједно са "другим народима севера", како овај аутор често понавља - у то доба, дакле, у том делу северне Европе - по обалама, полуострвима и сигурно на том острву, као и по неким другим, које писци спомињу, живели су древни да кажемо - Словени, огрешујући се о давно нестале људе, који онда себе нису тако називали. За те Србе старих времена Шафарик каже у својим "Старожитностима", да су били на обалама северних мора давно пре него што је Мојсије добио Законе на гори Синајској. Па, судећи по ономе, што је сачувао Платон у своме дијалогу "Критија", што спомиње Шпанут, а што ни најмање не личи на легенду, већ - напротив - на оно, што је сачувано о словенским мудрацима старих времена, на том острву се - не само знало за писмо, него је оно било урезивано и овековечено на стубовима и на плочама од злата. Ево, најпре, тог текста онако, како нам га је Платон приказао:19

'Εν δε τη στηλη προζ τοιζ νομοιζ ορκοζ ην μεγαλαζ αραξ επενχομενοζ τοιζ απειθοθσιν.20

ωζ ο νομοζ αυτοιζ πάρε—δωκεν και γραμματα υπο των πρωτων εν στηλη γεγραμμενα ορειχαλκινη ν κατα μεσην την νησον εκειτ εν ιερω21

δικασαντεζ δε, τα δικασθεντα, επειδη ψωζ γενοιτο, εν χρυσω πινακι γραψαντεζ μετα των σιολων μνημεια ανετιθεσαν.22

Горњи одломци Платоновог текста у преводу гласе:

1. - На стубу, осим закона, (било је урезано велико проклетство за свакога, ко би се (о њих) огрешио.

2. - "...њима је то закон налагао и слова (натпис) првих (краљева), исписана на стубу од орихалка, који се налазио у средини острва, у храму..."

3. - Пошто би пресудили, када дан настане, пресуду би урезали на златној плочи, коју су, заједно са оделом, остављали за успомену."

19. Platon, Critias ou Atlantique.

20. О.ц.,119е.

21. О.ц.,119л

22. О.Ц., 120ц.

Какво је било писмо Краљевског острва? Којим језиком су говорили становници тог давно потонулог дела земље, претвореног у земаљски рај, захваљујући поштовању традиција, реду и законима? Платон каже, да су ти још у његово доба давно ишчезли људи имали мисли истините и велике, показујући доброту при суђењу о догађајима, а и једни према другима. Исто тако, они су презирали све друго осим врлине, не ценећи никакво богатство у злату, не губећи власт над самима собом и држећи се увек правог пута...

Овај Платонов опис слово по слово се слаже с оним, што се зна о старим Словенима, посебно о Србима, што је сигурно дало повода, да се још од најдавнијих времена створи појам о "небеској Србији"; што је служило као основа васпитања младих српских нараштаја, којима је мајка говорила, попут мајке Јевросиме:

"Немој, сине, говорити криво!...

Боље ти је изгубити главу,

него своју огрешити душу!"

И на то је сигурно мислио Живанчевић, кад је писао о:

"...људској мисли, која и данас - зрачећи - извире

из безгранично простране и несравњиво чисте,

бесмртне Словенске душе, осветљујући остали део човечанства. "

Сличне мисли сигурно су биле записане на златним плочама Краљевског Острва, несталог заједно с његовим племенитим и праведним житељима... Како су те златне плоче изгледале, нека нам о томе да неку представу слика, коју Јирген Шпанут доноси на стр. 185. свога значајног дела. Испод те слике пише: "Златне плоче, лево: филистинско писмо, десно: етрурско писмо." Ова слика носи у Шпанутовој књизи број 104. а узета је из текста под насловом: "Проналазак писма", објављеног, Тајм-Лајфу ("Die Erfindung der Schrift" -Time-Life). следи слика ,

А којим словима су писали и на ком језику, да ли ће та тајна Краљевског Острва остати заувек прекривена водом?

Човек који ради, он верује. А рад кроз веру у оно што се ради, најчешће доноси плодне резултате... особито, када унутрашњим погледом успевамо да обухватимо - бар на кратко - и време и простор. Тако смо - дознали, да је - отприлике у исто доба, када је потонуло Краљевско Острво, на другом крају Европе један народ писао и певао, под именом, које је сачувао Диодор Сицилијски... А ако се неким писмом и писало, и ако су се њим писале и дуге епске песме, претпостављамо - такво је писмо бројем својих слова морало превазилазити број руна... Биће, да је то исто оно писмо, о коме је реч у VI певању '"Илијаде": о коме је реч у Еурипидовој "Алкестиди", тамо, где се спомињу "Трачке таблице", везане уз име Орфеја, трачког краља. Судећи по ономе, што нам је сачувао Платон у "Критији" о језику "варвара", који су још у његово време говорили "варварским језиком", на територији Грчке и то особито жене, као већи чувари традиције, судећи по ономе, што он о том некад потпуно заједничком језику Грка и "Варвара" каже, нама тај језик ни данас није непознат...

Био је то језик оних, чије су име Грци и Римљани проширили као "Пелазги", који су - по многим писцима Хеленима били истински учитељи, јер су их научили: земљорадњи, искоришћавању руда, архитектури, градњи канализације, епском певању и, како кажу старе књиге - писмености. У прилог те идеје говоре јасне, једноставне и пуне смисла и логике чињенице, које ћемо изложити у наставку овога поглавља.

Није било само на северу мудрих, племенитих и светих људи. Многа сведочанства нам сасвим нехотице говоре, да је таквих људи било и на југу европског континента. Људи, који су се удаљавали од света, да би медитирали, живели чистим животом и постали слични боговима. И они су били духом отмени, чином племенити и мудраци, који су уливали поштовање.. Такви људи, код којих је УМ доминирао целим њиховим бићем, приближавајући их космичкој духовној сили - они су били она надахнута - митска лица, која су зидала успон човека као супериорног бића... Ми с таквима повезујемо и стварање писма, које од оних давних дана игра најодлучнију и најузвишенију улогу при остварењу везе човека с човеком и генерације с генерацијом. Тиме ћемо да пређемо на излагање грађе, коју смо до данас открили о СРПСКОМ ПИСМУ: ГЛАГОЉИЦИ И ЋИРИЛИЦИ.

_________________
Once you're grown up, you can never come back!


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Jun 2009, 22:05 
OffLine
Početnik
Početnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: 25 Dec 2007, 01:03
Postovi: 60
Lokacija: R. Srpska
Добро историјско штиво представљају записи Константина Михаиловића из Островице на Косову. Он се прихватио писања после ослобађања из турског ропства крајем XIV вијека,. Његова запажања и сјећања из времена окупације јужних крајева Србије од стране Турака и пада Новог Брда нпр. врло су вриједан извор. Такође, може се наћи читав низ мање познатих детаља, врло занимљивих.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 16 Jun 2009, 16:03 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Citiraj:
Rusi će možda doći, ali na kukovo leto
Kako je na demokratiju kroz duhovitost gledao najdemokratskiji kralj Petar I Karađorđević, ali i kako se posle jednog veka njegove opaske čine stvarnim u današnjoj Srbiji


Petar I Karađorđević, knez, a kasnije kralj Srbije, rođen 1844. godine, umro 1921. godine, ostao je poznat u srpskom narodu kao izuzetan vladar, najdemokratskiji kralj i pre svega kao izuzetan čovek „narodni". Sa suprugom Zorkom, ćerkom knjaza crnogorskog Nikole I Petrovića, izrodio je petoro dece: sinove Aleksandra, Đorđa i Andreja i kćeri Jelenu i Milenu. Voždov unuk, sin kneza Aleksandra, na presto je došao zahvaljujući majskom prevratu i Apisovoj organizaciji 1903. godine.

Bio je izuzetan. I kao vladar i kao čovek. Cenio je vojnike, uvek je u ratu bio sa njima u rovu, zajedno se povlačio kroz gudure albanskih planina, pratio njihov oporavak i žudeo za oslobođenjem Srbije od austrougarskih i nemačkih snaga. Konačan mir našao je u Topoli, na Oplencu, gde je za života podigao svoju zadužbinu.

Glupi magarče inostranih dela

„U avliji velika hrpa artije, vele tu su stari računi koji se ne mogu vući. A u stvari to su računi da se ne može utvrditi zloupotrebe i krađe koje su dotični učinili. Kao i u opančarskoj aferi. Blagosloveni lopovi kojima u ovoj zemlji nema zatvora jer su ministri i rođaci njihovi umešani. Prizren, crkva Sv. Đorđe bio kod naslednika, pa Živka Pavlovića.

Došli mi Pašić, Lj. Davidović, Ljuba Jovanović, Voja Marinković, Jurišić i puk. Nešić.

Oko 14 izašao po varoši, sreo đener. Atanackovića koji baš tada polazi sa porodicom za Đakovicu.

Siljanov rekao: ‘Šta vi hoćete u Makedoniji, ja sam uveren da u Makedoniji žive samo Bugari i vi nemate nikakvo pravo na nju - u Glavnoj komandi imaju pismo Lazbišića kom je ovaj to rekao!!! Alal ti vera glupi magarče inostranih dela u bratskoj Rusiji. Mora da ti je Švaba bio pomagač, a i lice ti kazuje kakav si."

Malo je poznato da je kralj Petar vodio svoje zabeleške, jednu vrstu dnevnika od kojih se u depou Zadužbine čuvaju dve sveske, tvrdih korica. Tu je Petar svakodnevno zapisivao događaje, ljude, šta je radio, koliko je para potrošio. Sve uredno i krajnje pedantno. Kao da je znao da će to ugledati svetlo dana. I zahvaljujući razumevanju ljudi u Zadužbini, istoričari, a posebno javnost, nisu uskraćeni za ove rukopise.

Odmah po dolasku na srpski presto, knez Petar je rešio da Srbiji i srpskom narodu daruje jedan pravi - demokratski ustav. U tu svrhu uzeo je da pročita Ustav Kneževine Srbije iz vremena dinastije Obrenovića - Milana i kralja Aleksandra. Analizirajući pojedine članove svojom rukom je dopisivao određena svoja razmišljanja, koja su ponekad bila duhovita, ali iznad svega i tačna. Neka danas deluju proročanski.

U članu 48 Obrenovićevog ustava stoji: „Kralj daje zakonom ustanovljene ordene i druga odličja." Petar je dopisao: Kelnerima i portirima.

Član 49: Kralj ima pravo kovanja novca prema zakonu. Kralj Petar (tada je bio knez) dopisao je: „Ali zlato meće u svoj džep."

U članu 51 stoji napisano: „Kralj ima pravo pomilovanja u krivičnim delima." Petar je dopisao: „Naročito za rafinirane lopove." Izgleda da je video u daljinu, u godine koje će doći.

U članu 52 je zapisano: „Kralj zastupa zemlju u svim odnosima sa stranim državama." Petar je dopisao: „Naročito kad mu treba para, drugim rečima po ćefu..."

U članu 53 piše: „Kralj stalno stanuje u zemlji." Petar je dopisao: „Dok ga ne najure..." Dalje stoji: „Kad bi kralj, po potrebi, otišao za neko vreme iz zemlje...", knez Petar je dopisao: „Srećan mu put bio..."

Analizirajući sve napomene kralja Petra, evidentno je jedno: Petar nije želeo da novi ustav bude kao u dinastičkoj kući Obrenovića, ali je ujedno i želeo da novi ustav onemogući da vladari budu ti koji će biti maltene bogom dani, imati pravo da nemilice troše novac iz državne kase i ponašaju se kako hoće. On to niti je hteo, niti želeo, a na ovaj način želeo je da i svoje naslednike nauči kako da u budućnosti vladaju.

Kralj Petar i Karađorđević, pored svoje izuzetne prisnosti sa narodom, sa vojnicima, seljacima, vodio je i izuzetno pedantno dnevnik. Posebno su značajne stranice iz perioda povlačenja preko Kosova i Metohije prema albanskim gudurama i dalje prema Grčkoj. Iz ovog dnevnika ekskluzivno za javnost objavljujemo nekoliko stranica izvorno:

„Priština, 8. novembar - Slava Saborna

Prištinskoj crkvi 20+40+40+100 dinara

pukovniku za kujnu________200 din.

Nered u kolonama u varoši, policija ništa ne valja, i ona sama da drži nered. U crkvi danas vladika da je došao da bar prisustvuje bogosluženju, on je blamirao svojim odsustvom. Sramota da je odsustvovao bogosluženju jedan vladika, i to u Prištini. Mrski vladika, zato je samo bik.

Ustav... Kralj stanuje u zemlji, pa kralj Petar dopisuje: „Dok ga ne najure"

Novosti državne ne javiše. Svi se žale na bekstva. Jučerašnjim danom i noćas imali smo na hiljade bekstava!

- Sva vojska povlači se. Jurišić po podne došao, a u 5 bio kod mene, moli da sutra rano pođem za Prizren. On moli da preko severa napustimo Prištinu. Joca Jovanović, ex građevine bio da poželi srećan put, on je rešio da ostane sa porodicom ovde i sačeka neprijatelja.

18.00 - dao pukovniku Borislavu da da svešteniku 300 dinara kao pomoć što je ostao sa tri sina iz Kruševca bez pare i moli za najmanju pomoć". Sa strane Petar dopisao: „Đukanović od danas u službi kod mene."

„Prizren 9. Pošli iz Prištine, došli preko Štimlja... kod Gojkovića, tu našli Rašića i Viktorovića, pošli na pozicije, kod Sojeva I br. V prekobrojnog puka i 1 već zaplenjenu austrijsku bateriju na koti 533 tačno kod sela Sojeva. Zatim I prekobrojni puk na kotu 587 severoistočno od sela Ribe. Vratili se automobilom sa Gojkovićem, Rašićem i stigli preko Štimlja u Prizren u 15.50, srećan, Drvarević trgovac.

- Nasljednik došao oko 7/19 veče."

Sa strane dopisao: „Razno - pranje rublja = 6.

Poslao u Prištini = 45"

„Prizren 11. Razgledao grad na bregu i crkvu svetog Spasa, sad grad Dušanov. Užasan strm put do grada. Tamo lep pogled na varoš, dosta nečistu i kuće zbijene jedna do druge i nad drugom, ulice uzane i kaldrma, da te bog sačuva: prava turska varoš.

- Dobili izveštaj da i Francuzi vraćaju Solun, bojeći se da je Grci ne napadnu. A Rusi se još koncentrišu i nema nade da će skoro poći napred. Možda na kukovo leto.

- Jadna Srbijo na koga si polagala! Stara srpska poslovica: ‘Use i u svoje kljuse' na nikog više i nikad. Bar da nam nijesu obećavali sami. Mi im tražili nismo, ali smo im ludo poverovali. Ali, Majko Srbijo, tvoj te Bog čuva i neće dozvoliti da tako hrabar i velikodušan narod propada, krivicom kako zvani tako i nezvani prijatelja."

Dnevnik... Jadna Srbijo, na koga si polagala nade. Bar da nam se nisu sami nudili

Na osnovu ovih nekoliko stranica beleški starog kralja Petra I može se zaključiti koliki je vizionar bio, kakva ličnost i koliko je dalekosežno video. Čak i u najtežim trenucima nije ga ostavljala duhovitost. Posebno je zanimljivo kakvu je brigu vodio o novcu. Na tome bi mu svi mogli pozavideti i od njega učiti.

A zanimljivost koju je reporteru našeg lista ispričao Miladin Gavrilović, upravnik Zadužbine Petra I na Oplencu, još više odslikava ličnost kraljevu: Kada je uradio testament na kraju istog je dopisao: „Svom posilnom Zdravku ostavljam 5.000". Čak i pred kraj svog života nije zaboravio svog vernog pratioca. A dok je iz svoje kućice na Oplencu gledao kako se gradi njegova zadužbina, došao bi mu posilni Zdravko i zapitao ga: „Vaše visočanstvo, šta ćete za ručak?" Kralj bi pogledao kroz prozor i videvši da se za radnike koji rade na crkvi u velikom kazanu kuva pasulj, pokazao Zdravku prstom i rekao: „Ono što i oni jedu".

Bio je velikan srpske istorije, mudar, čestit i pre svega narodni kralj. Veliki čika Pera - Oslobodilac.

Piše: Ž. Zirojević

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Avg 2009, 16:54 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Вест од јуче:

Citiraj:
ЛОЗНИЦА - У селу Текериш, код Лознице, данас ће бити обиљежена 95. годишњица Церске битке, прве побједе српске војске, уједно и савезничке побједа, у Првом свјетском рату над моћном Аустроугарском, која је морала да се повуче из Србије.

Програм обиљежавања годишњице битке почеће у 11.00 часова крај споменика у Текеришу, полагањем вијенаца и одавањем државне и војне почасти.

Вијенац ће, у име Владе Србије, положити министар одбране Драган Шутановац, а свечаној церемонији присуствоваће највиши државни и војни званичници, дипломатски представници земаља учесница у Церској бици, као и савезника Краљевине Србије у Првом свјетском рату - најавило је Министарство одбране.

Битка одиграла се током августа 1914. године на планини Цер, на истоку Србије, и представља једну од најзначајнијих и највећих побједа Српске војске у Првом свјетском рату.

Српска војска је, послије три дана борбе, поразила аустроугарску војску и присилила је да се
повуче са територије Србије.


сцена из легендарног филма "Марш на Дрину"
http://www.youtube.com/watch?v=4LTYNeprPbs

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Avg 2009, 18:22 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 21 Maj 2006, 19:12
Postovi: 31179
Lokacija: Je Suis Ahmed
Bravo, ako ima u arhivi ili ako neko zna država Srbija je dužna da obilježi spomenikom takva mjesta.

_________________
SlikaSlikaSlika
BL 1993, 2003, 2013, 2023Mala Mediha treba vašu pomoć!
Najbolji citati BL forumaKultne teme BL foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 25 Avg 2009, 13:29 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
filozof sa vrbasa je napisao:
Bravo, ako ima u arhivi ili ako neko zna država Srbija je dužna da obilježi spomenikom takva mjesta.


Постоји споменик.

http://images.google.com/imgres?imgurl= ... N%26um%3D1

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 25 Avg 2009, 13:54 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 21 Maj 2006, 19:12
Postovi: 31179
Lokacija: Je Suis Ahmed
Ja sam mislio na ta neobilježena mjesta na prostoru sjeverne Afrike.

_________________
SlikaSlikaSlika
BL 1993, 2003, 2013, 2023Mala Mediha treba vašu pomoć!
Najbolji citati BL forumaKultne teme BL foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 25 Avg 2009, 15:24 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
filozof sa vrbasa je napisao:
Ja sam mislio na ta neobilježena mjesta na prostoru sjeverne Afrike.



А то. Па ми би прво требали да обележимо ове по Европи па онда и до Африке.

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Okt 2009, 15:29 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Feb 2008, 23:04
Postovi: 7327
Lokacija: Satriale's Pork Store
Citiraj:
Turci Nišlijama odneli dva padeža

To što se danas u Nišu priča tako da se u "ostatku" Srbije jedva razume verovatno treba kriviti Turke, koji su se na jugu Srbije "zadržali" taman toliko da dva padeža ozbiljno u razgovoru i danas manjkaju, pišu "Novosti".

Ipak, tokom celog 18. i kasnije tokom 19. veka, žitelji Niša trudili su se da uče, makar, krišom od Turaka. O toj borbi za pismenost i opismenjavanje Nišlija svedoči novi poduhvat stručnjaka Istorijskog arhiva Mice Ćenić i Miljane Đorđević "Od časlovca do bukvara", koje će javnost videti 8. oktobra.

Koje su bile prve škole i učitelji, kako su odvažni daskalini "švercovali" knjige "na srpski način" iz oslobođene Srbije na severu, šta i kako su učili prvi niški osnovci, dovijajući se da izbegnu jake turske, grčke i bugarske uticaje, predmet je ambiciozne potrage naučnika.

Prve lekcije niški mališani dobijali su u privatnim kućama (najpoznatija pop-Veljina škola u današnjoj Vardarskoj ulici).

Demokratski duh, živ i danas, duboke korene vuče još od druge polovine 19. veka, jer su u Nišu istovremeno radile osnovne (pravoslavne) škole, jevrejska škola, mehmedska i katolička škola.

Iako je Niš oslobođen od Turaka sa zakašnjenjem od pola veka (1878) pismenost je uspela da sramežljivo stigne do ovdašnjih skamija putem učitelja uglavnom iz Vojvodine.

"Škole nisu imale imena, već su se zvale po lokacijama - "Kod Saborne crkve", "Kod Beograd mahale", "Kod Jagodin mahale", "Na Trgu kneza Mihaila", "Kod Stambol kapije", objašnjava za "Novosti" Mica Đenić, jedan od autora projekta.

I pre 1907. godine kada se u Državnom kalendaru spominje tačno 16 učitelja i tri učiteljice (Hristina Popovićeva, Angelina Hermanova, Jelena Petrovićeva), nastava je održavana zahvaljujući velikom entuzijazmu viđenijih Nišlija, popova.

Osim što su Turci pokušali da osujete srpsko obrazovanje i jačanje nacionalnog identiteta, na istom zadataku našli su se Grci i Bugari u dva navarata 1820-1844. i 1860-1870. godine.

Istraženi izvori u Istorijskom arhivu pokazuju da je Niš kasnio u opismenjavanju, ali prednjačio u brizi o najmlađima.

Otuda i podaci o prvim obdaništima i privatnim vrtićima u građanskim porodicama, što većini nije bilo po volji, smatrajući da će se onda "gospoja u kući samo izležavati".

Prva osnovna škola zvanično je sazidana 1863. godine i to prilogom od 2.000 groša Midhat paše, tadašnjeg turskog upravnika Niša, navodi se u materijalu.

Najstarija poznata niška učiteljica je Prizrenka Anastasija Dimitrijević, a u školama se učilo iz Tasinog "Presada mudrosti", knjige iz 1858. godine, koja se čuva u Narodnoj biblioteci Srbije.

Knjige koje su se skoro krijumčarile iz oslobođene Srbije stizale su do đaka u Nišu željnih znanja uglavnom u jednom primerku, pa bi ceo razred učio deleći udžbenik.

Pisalo se i na drvetu, a pored tradicionalnih skamija donosile su se i tronoške, kako bi svi osnovci stali u "učionu".

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 599 Posta ]  Idi na stranicu 1, 2, 3, 4, 5 ... 30  Sledeća

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs