Занимљив фељтон Миодрага Милановића!
Citiraj:
Istorijsko poreklo Srba
Prapostojbina i arijevske seobe
Nemački istoričar J. E. Bikerman, u svojoj "Hronologiji drevnog sveta", navodi da je oko 2.500 godina pre nove ere, došlo do razdvajanja plemena Srba, Germana i Nordijaca - Skandinavaca
U drugom milenijumu pre nove ere, indoevropski narodi su se učvršćivali u oblastima zapadne Azije, Irana, Kavkaza i severne Indije. Najraniji pokreti tih naroda, još u trećem milenijumu pre nove ere, možda su primorali neke od starosedelačkih plemena da se sele dalje, u Mesopotamiju i Siriju.
Nemački istoričar J. E. Bikerman, u svojoj "Hronologiji drevnog sveta", navodi da je početkom arijevskih seoba, oko 2.500 godina pre nove ere, došlo do razdvajanja plemena: Srba, Germana i Nordijaca - Skandinavaca. Tokom prve polovine drugog milenijuma pre nove ere, gorštaci su pod vođstvom indoevropskih Arijevaca držali pod vlašću starije narode iz ravničarskih krajeva - uglavnom semitskog porekla. Najmoćnija od tih indoevropskih plemena bila su plemena Hetita, koji su vladale Anadolijom. Oni su kasnije svoju vlast proširili na severnu Siriju. NJihova veza sa moćnim plemenima Skita iz zaleđa nije bila bliska, osim u vreme udruženih vojnih pohoda. Sa hetitskom kulturom su neposredno bili povezani i Sarbi (Srbi) iz luristanskog dela planinskog masiva Sabroca (Sagros), kao i plemena Hurita, stiglih iz severnih krajeva, naročito iz Jermenije. I jedni i drugi su govorili istim jezikom, koji je pripadao kentumskoj grupi indoevropskih narečja, nekada široko rasprostranjenoj. Sarbi su bili u srodnim vezama sa Kimerijcima i Skitima.
Tokom svoje vladavine, Sarbi su obrazovali vojnu kastu - Sebre, koja se držala odvojeno od ostalog stanovništva. Ova kasta će se, na Balkanu, održati do pada Srbije pod tursku vlast. U njihovo "zlatno doba", Vavilon je bio najmanja od važnih sila. U vavilonskim se zapisima malo govori o Sebrima, što nas navodi na zaključak da Vaviloncima nisu ostali u lepoj uspomeni. Ipak, vladavina Sebra je značila osetno slabljenje centralne vlasti.
LUGANIJA - ŠUMADIJA
Preimenovanje Lugije je izvršila tzv. nemačka kartografska škola. Zanimljivo je da su, pri tom, ostavili ime jedne visoravni pod imenom Kosovo. Na kućnim oltarima, prinošene su žrtve "majci bogova" - Velikoj Majci, boginji Zob i bogu Vidu. Luganija ili Lugija je zemlja lugova, šumovita oblast - šumadija. Ove "šumadije" su u preistoriji registrovane na mnogobrojnim lokalitetima. Najslavnija je svakako Likija u Maloj Aziji, Lukanija u južnoj Italiji, Lugija u dolini Elbe i istočne od nje, Lugija u Moravskoj i Lugija na Moravi - Šumadija, kao i lužička Lugija na tromeđi Poljske, Nemačke i Češke, koja je izvršila presudan kulturno-civilizacijski uticaj na sve narode preistorije srednje Evrope.
Lugistan ili Luristan, oblast iranske visoravni u južnom delu planinskog masiva Sabros, proslavio se polovinom 20. veka po specifičnim predmetima od bronze, koji su, u svom punom razvoju, karakteristični samo za oblasti koje su još naseljavali Tirseni, Rašani ili Eturci i Sauromati - odnosno Srbi. Većina lugistranskih predmeta nađena je u grobovima, u sastavu megalitskih nekropola na visoravnima i u dolinama masiva Sabros, južno od poznatog **** od Bagdada, preko Kirinda i Kermanšaha, do Hamadana, odnosno stare Ekbatane i severnog Irana.
Savremena istorija ovu teritoriju zovu Luristanom ili Laristanom po Larima, kućnim duhovima, odnosno zaštitnicima doma, čiji kult je negovala svaka porodica poput negovanja srpskih hrišćanskih slava, danas.
Iz oblasti Luristana, krenuće seobe koje će, tokom vekova, Sinde odvesti u dolinu reke Ind. Neke grupe će se naseliti na Bosforu, oko današnjeg Kerča, duž reke Oks (Amu Darja) i okolo solunskog zaliva - dopreće i do ušća Save u Dunav i naseliće delove današnje Vojvodine. Sinde ili Singe, Herodot u IV knjizi svoje Istorije naziva "azijskim sauromatima", govoreći o kimerijskom Bosforu, u sedmoj ih spominje povodom pohoda Kserksove flote, koja je doplovila u grad Sind, kraj kog su bila još dva manja naselja: Bela (Pela, današnja Palatica kod Alaksisa) i Ihna.
Istorijsko poreklo Srba (2)
Odupreli se germanizaciji
Singe su naseljavale dolinu Vardara, gde su podigle brojna naselja, od kojih je danas najčuvenije Skoplje, osnovano posle kratkog rata s Pelazgima. Otuda i ime grada zadobijenog - sa kopljem u rukama (s-koplje).
Vremenom su se Sine izmešale sa starosedeocima Pelazgima i raširile se po celoj Heladi. Tirseni će zaposesti široke predele u Maloj Aziji, napadaće i na Egipat, gde ih ondašnje hronike spominju kao Turše - konačno, naseliće se u južnoj Italiji - Luganiji ili Lukaniji. Tirsene često brkaju sa Etrurcima (Rasenima) i mada je u pitanju isti narod Sarba, Etruriju su osnovali delovi naroda "polja sa urnama", koji su u Italiji došli preko Alpa. To je bio narod visoke kulture i graditeljskih sposobnosti, poreklom iz Podunavlja. Istorijski je paradoks da se isti narod, nakon 1500. godina, sretne na teritoriji na koju je svaki došao s potpuno suprotne strane: Tirseni iz Male Azije, a Raseni iz srednje Evrope i s Balkana, njihovo ime i nacionalnu samobitnost će sačuvati potomci na Balkanu i u Lužicama, gde su opstali uprkos neprekidnim talasima germanizacije.
Četiri hiljade godina pre n. e, na zapadu je izgrađen Jerihon (danas Tel Es Sultan), dok na iranskoj visoravni niču prva naselja u Sijalku. U Avganistanu i susednim oblastima grade se prva zemljoradnička neolitska naselja (kulture Džejtun i Kajl Gul Muhamad). U protoistorijskom periodu, dalje, se razvijaju naselja na Sijalku; na zapadu niču kulture Čašmi i Ali. U Avganistanu, za vreme srednjeg neolita, dolazi do snažnog razvoja neolitskih kultura: Namazgah, Tepe, Kara Tepe, Anau i Hisar.
BOGINJA ZOB I BOG VID
Plan kuće "hise" dopunjavalo je ognjište u jednom i niša u suprotnom delu. Niša je imala obrednu namenu - služila je za smeštaj figurine božanstva - zaštitnika doma.
Najčešće je u pitanju bila boginja plodnosti i žetve Zob, pandan bogu Vidu. Zob je prikazivana kao i Vid, sa velikim okruglim očima, često ispupčenim, ukrašena niskom teških ogrlica. Arheološka istraživanja sugerišu da je njeno obožavanje započelo u oblasti reka Gornja i Donja Zob, možda čak u 24. veku pre naše ere. Verovalo se da ona poseduje sposobnost da predvidi budućnost i reši sukobe na mudar način, te je bila predmet poštovanja sve do ranog 20. veka među Slovenima.
Na lokalitetu Hisara dolazi do prvog, istorijskog pomena imena plemena Sarbin i imena sorab, koje pripada praindoevropskom kompleksu kultura Kot Didži i Mira (Amri). One su zapravo nukleusi kasnije civilizacije Inda. Sanskritsko beleženje imena Sorab i Srbinda odnosi se, zapravo, na imenovanje vojnika - borca Inda naoružanog tipičnim oružjem - nastalim od oruđa prednje Azije, srepom ili srbom. Lokalitet Hisar jedan nalazi se na obroncima Elbursa, nedaleko od Kaspijskog mora, a Hisar dva na reci Sorabsin, Zarabšan. Reč hisar označava mesto stanovanja - kuću "hižu". Hisar je planina i drevno naselje u Srbiji, a od ovog toponima vuku imena poluostrva Istra i reke Dunav - Istar. Masiv Elburs dobio je, arabizacijom toponima, ime i po Bursi, gradu s druge strane planine na obali, čije pravo ime skriva anagram od Sarbu, Srba. Kultura Sarbina (Sarba) potpuno je neolitskog karaktera, o čemu svedoči njeno kameno oruđe i oružje. Pravljeno je od kremena ili opsidijana - dovoženog sa Kavkaza. U domaćoj radinosti, od kostiju su pravljena šila i igle, a od gline vretena.
Najzanimljivije oruđe bili su srpovi. Napravljeni su od sitnih, kamenih nožica, usađenih u povijeno drveno ili koštano držalje. Kasnije, ovi srpovi (srbe) će evoluirati u povijene mačeve - upravo sablje, postavši oružje i znak vladara. Ova specijalna vrsta naoružanja je originalni sarbski pronalak, koji će se, vremenom, proširiti po celoj prednjoj Aziji.
Istorijsko poreklo Srba (3)
Glad i seoba u nove krajeve
Oskudica u hrani dovela je do velikih seoba u nove krajeve. Tako je uslovljena i najezda arijevskih plemena. Prvo su se horde, predvođene konjicom, probile kroz prolaze za Indiju, u slivove reka Ind i Gang. Seobe, koje će trajati vekovima, išle su u tri pravca: na sever, preko današnjeg Kazahstana sve do Sibira; zatim preko Volge u Podunavlje i dalje na sever, sve do Atlantskog okeana; preko današnje Turske i Grčku, Sredozemlje i Afriku. U prvoj arijevskoj provali, Sarbi se naseljavaju u Baludžistanu. U dolini cveća (Kveta), zatiču preko dvesta naselja, a u Oraču (južni deo Kalata), bilo ih je osam. U ravnici oko Duklje (Dukija), bilo je bar pet naselja. Jedno od njih se izdvajalo svojom veličinom, pa se moglo nazvati gradom. Kuće u Belom naselju i Servo-horionu, bile su tako gusto zbijene da su ličile na kasnije moderne gradove mediteranskog tipa.
SANSKRIT
Sansrkit, ne samo da je sličan srpskom i slovenačkim jezicima, već ima i dodirne tačke u gramatici sa nemačkim, persijskim, latinskim i grčkim. Ali, najpotpuniju vezu ostvaruje sa srpskim. Nije reč o nekoj slučajnoj podudarnosti, nego o srodnosti, koju otkrivaju lingvističke strukture dva jezika. Gramatika sanskrita se poklapa sa gramatikom srpskog - razlike su zanemarljive. Inače, u indoevropskoj grupi jezika, potekloj od prvobitnog jezika, sanskrita, ističu se sledeće grupe i grane: germanska (kelto-germanska i keltska), srpska slovenska, litvanska, jermenska) grčka (iransko-pelaška, grčko - latinska) i mešovite (srpsko-germansko-slovenska i hungaro - albanska). Radovan R. Raska (1814-1826) lingviste upućuje na povezanost germanskog, srpsko-slovenskog i grčko-latinskog jezika. Tako, jezici određuju Indoevropljane, a oni su, kasnije: Kelti, Germani, Srbi, Sloveni, Grci, Rimljani i Skandinavci (Nordijci). Svi oni su potekli iz prvobitnih arijevskih plemena.
Za ove, domorodačke zadruge, neće dolaskom osvajača nastati "mračno doba" - one postaju kolevka indijske kulture, koju će kasnije, zahvaljujući sve novim i većim talasima seoba, baštiniti cela Evropa, odnosno svet. Dolaskom Arijevaca u doline Inda i Ganga, počela je da se rađe indoevropska civilizacija.
Indi, Arijci, pripadaju indoiranskoj grupi indoevropske jezičke zajednice. Razilazak Inda i iranaca bio je u trećem milenijumu pre nove ere, a dolazak Inda u Indiju između 2500. i 1500. godina pre nove ere.
Pokušaji da se odredi mesto gde se nalazila kolevka naroda koji su govorili zajednički indoevropski jezik (zajednički koreni u većini starih jezika proistekli iz njega - na sličan način označavaju pojmove iz biljnog i životinjskog sveta, i iz društvenog života, nisu više na nivou nesigurnih pretpostavki - reč je o prostoru ogromne iranske visoravni, između Persijskog zaliva i Kaspijskog mora. Arijevci su bili prvo pastiri, pa zemljoradnici. Imali su oružje, ratovali su na konjima, koristili su "borna kola" i bili izvrsne zanatlije, ističući se u grnčarstvu, kovanju metala i tkanju. Metal koji su upotrebljavali zvali su "ajas" (bakar ili gvožđe), čija vidljiva osobina je bio visoki sjaj (sjajno oružje), odnosno pravili su "sjajan ajas".
Adolf Poktet je krajem 19. veka rekonstruisano civilizaciju najstarijih Arijevaca na osnovu veda, gde se indoevropski koreni izvlače iz sanskrita. Jezik sanskrit (u značenju savršen), po legendi je dat ljudima od bogova, a ponovo će ga Evropljanima otkriti osnivač lingvistike Franc Bop, 1816. Sanskritu će posvetiti gotovo celo svoje naučno delo.
Istorijsko poreklo Srba (4)
"Jezički fosili" kriju se u toponimima
U toponimima se kriju brojni jezički "fosili", od kojih je za srpski najvažniji onaj veza za reku Amu Darju (ranije Oks), Sarbaan, njenu pritoku na granici Turkmenistana i Uzbekistana i Dunav. Pronalazak pisma se, prema jednom akadskom mitu, pripisuje čoveku - ribi Oaksu. Oksu ili Oanesu. Ovo biće je došlo na Zemlju da bi ljude naučilo zanatima i drugim veštinama. Oaks, čovek-riba, u mesopotamskoj religiji je Dagon, bog vode. Njegove brojne statue su pronađene pored navedenih reka i reke Zerb (Serb) u mesopotamskoj niziji.
Obilje figurica sličnih Oaksu nađeno je na lokalitetima kultura Lepenskog vira i Vinče, gde su direktno povezane sa vinčanskim pismom. To je neke arheologe podstaklo da izjave kako u ovom slučaju arheološki nalazi čvrsto podupiru mit, s obzirom na to da je vinčansko pismo najstarije od svih, datirano u vreme čak 6000 godina pre n. e. Međutim, u vinčaskom slučaju, reč je Oaku (eng. Hrast) šumskom bogu Lugu, odnosno božici Lužici.
SLIČNOST SANSKRITA I SRPSKOG JEZIKA
Najočitija sličnost sanskrita i srpskog jezika vidi se u fonetici, zasnovanoj na redosledu konsonata, grupisanih na osnovu načina i mesta izgovora. Posle vokala i diftonga, dolaze kao u srpskom velari (ka, ga, ha), palatali (ša, dža, nja, ja, sa) retrofleksni (ta, da, na, ra, ša), dentalni (na, la, sa), i labijali (pa, ba, ma, va). Kad ih glasno izgovaramo, primećujemo jasno uočenu opoziciju između bezzvučnog glasnika "k" i zvučnog "g", te nazala "n" između njih. Takođe, srpski i sanskrit imaju oko 250 različitih konsonantskih grupa tipa: ras, srb, rba, kta, pre, tka, tra, itd. Promene konsonanata na sanskritu u srpskom su identične: "", u "b", b" u "t", "t" u "p".
Zabunu je izazvalo ime reke Oks (hrast) koja se na srpski uobičajeno prevodi kao Lužica, Lugomir - po vrsti hrasta lužnjaka, koji raste na njenim obalama. Obožavanje Luga (hrasta) za sva arijevska plemena je bilo uobičajeno, a kadski Oanes je za njih bio stranac. Na svim pomenutim lokalitetima su živeli Sarbi (Sobari, Srbi), s tim da se na vinčanskim natpisima spominju i Rasi, što je jedan od uobičajenih naziva za Srbe. Inače, Akađani kao i Srbi, sistematski klasifikuju slogove uvek istim redosledom: ma, me, mi, ka, ke ki, ta te ti, sa, se si, ar, er, ir.
Dakle, ovaj jezik u trećem milenijumu pre n. e. percipira pojmovno vokal, što je za ostale jezike nezamislivo i milenijume nakon toga. Laba, jedan od njegovih prvobitnih znakova i naziv mnogih reka od Kosova do Skandinavije, oko kojih su živeli Srbi, predstavljao je vokal plus glas "h" i označavao je neočekivanu radost ili iznenađenje. Kako se čitao: kao u srpskom: uh, ah, eh, ili ih!
Oruđe, srpu ili srbu, prvobitno zatičemo u Šurupaku, akadskom trgovinskom centru oko 2700 godine pre n. e. Ime naselja znači "grad u rupi", kotlini - mesto gde se melje i skladišti žito, uzima "ušur" (vrsta poreza) i gde se roba pakuje. Tu srpa služi kao gramatička oznaka ili znak - reč, kojim se prosti brojevi pretvaraju u redne, jer ondašnji pisari nisu umeli da beleže gramatički ili sintaksički znak. Jedan srp znači "prvi", dva 'drugi", itd.
Te zbirke znakova predstavljaju ono što se naziva "sumersko-akadska nauka o spiskovima". Postoje katalozi božanstva, zanata, krupne i sitne stoke i raznih predmeta - određenih pomoću reči. Na primer "kus" (bure, označava posuđe), itd. Tu su i liste svih životinja izvedenih od znaka "pas". Pas se kaže "kujna" (ženka psa je: kuja), a ime mu potiče od srpske "kujne" - kuhinje, mesta gde se kuvalo i gde su psima bacani ostaci od obroka.
...