Ko ima iz I. Sarajeva neka pita komšije koje su prije rata živjele na Grbavici gdje nestadoše. Do 92. smo kahve zajedno pili, u BL se na tribinama Bosna spominjala, govorilo se o zajedničkom životu, u Ferhadiji se klanjalo, Islamske deklaracije se potpisivale za vrijeme NHD-a da se zaustavi pokolj Srba u Jugoslaviji od strane Ustaša. Ali onda dođe jedan glavonja i kaže kako će muslimanski narod nestati. Poreda vojsku iznad Sarajeva, i drži narod u šaci, i svoj i Bošnjački. Dovoljno sam star da se sjećam da su ih puškom u rat tjerali i sa vrata ih kupili, dok mi blesavi Bošnjaci ništa nismo kontali. A onda raspališe, ubijajući i svoje i njihove, u stvari nije se ni znalo ko je čiji, ako si se našao u Sarajevu morao si se braniti, a onda momci uhvatiše se puške, nije se pitalo ko je ko, i Ante i Miro i Bajro, svi su zajedno stajali i branili ženu, djecu. Ko je stajao na pragu i branio svoje ognjište, a ko je dolazio na vrata sa puškom? Prvi moj amiđa je ubijen, nije htio da ide u rat, ostao kući, neće on nikog da bije, pa mu dođoše na vrata i ubiše ga pred djecom njegovom, jel se tako brani srpski rod?
Nemojte se lagati godinama, htjeli ste silom da isposlujete ono što niste znali diplomatijom, i ne možete to oprati zaštitom srpskog interesa i teritorije, budite bar sada ljudi, i pomirite se sa tim, pobili ste 100.000 ljudi, hiljade djece ste ostavili bez roditelja, hiljadama ljudi ste sjebali živote, i budite ljudi pa barem priznajte!
A svi znate da se ti Srbi poslije rata nisu smjeli vratiti u Sarajevo, mislili su da će sve drukčije da se završi, da će Sarajevo ali i Bosna da bude srpska, ali mantrak, ostadoše na Romaniji, u Sarajevo više ni kahvu da popiju ne smiju, ne zbog muslimana, nego zbog stida.

Tekst ću tek da pročitam.