@Vincent Corleone
Pozdrav Vinsente, izvinjavam se na ovoj pauzi, ali u pitanju je stvarno bila viša sila.
Sledeće o čemu si ti govorio u svom postu je brojnost jednih i drugih. Tačno je da su Sovjeti bili iznenađeni brojnošću agresora, ali vrlo brzo (već 1941.) ta iznenađenost je prešla na stranu Njemaca. I Hitler i njegovi generali, od Moskve pa do Kurska, stalno su ponavljali jednu te istu grešku, uvijek su svoje planove podređivali neutemeljenoj tezi da su Sovjeti iscrpili svoje ljudske resurse. To je naročito vidljivo kod Kurska gdje je Njemačka rezerva bila evidentno nesrazmjerna takvoj operaciji i što je glavno, vrlo brzo i ishitreno je iskorištena. Slično je, kao što sam to i prije rekao, bilo i kod Moskve i kod Staljingrada.
Da su Vermaht + sateliti do otprilike treće dekade novembra bili jači (mislim na operaciju "Tajfun", ali i na druge djelove fronta, gdje je bilo isto, ako ne i gore) to je nesporno. Može se reći da je njihova premoć na pojedinim djelovima fronta bila prisutna čak sve do jeseni 1943. Prekretnica je bila Moskva. Tu su i jedni i drugi uložili sve na jednu kartu. Nijemci su za onaj generalni napad od 15. nov. Grupi armija "Centar" pridodali svu svoju rezervu na Istočnom frontu 24 divizije i još su dovukli 21 diviziju i 20-tak brigada iz Zapadne Evrope. Svako daljne pojačavanje armija koje su krenule na Moskvu značilo bi opasno slabljenje njemačkih pozicija na drugim djelovima Istočnog fronta, a ujedno bi dovelo i u pitanje i njihove zadatke, od kojih je najvažniji bio da svojim agresivnim djelovanjem ne dopuste, da Sovjeti steknu utisak da mogu sa bilo kojeg dijela fronta premjestiti neke jedinice na odbranu Moskve.
Kod Sovjeta je stanje bili isto, pa čak i teže, ljudi je bilo, ali nije bilo opreme i naoružanja. Do pojačavanja trupa koje su branile Moskvu došlo je tek tada kada su fabrike, koje su premještene na istok stale na noge i počele armiji isporučivati koliko toliko normalne količine naoružanja i kada je Zorge iz Tokija javio da je Japan odlučio napasti SAD, a ne SSSR ( ovoga puta je shvaćen ozbiljno, a koliko je ta njegova dojava bila važna vidi se po tome da mu je poslije rata podignut spomenik i to je jedini primjer u istoriji da je jedan špijun nagrađen spomenikom).
Tek tada, a to se sve događalo u novembru, mogle su se sa dalekoistočnim trupama i novoformiranim jedinicama popuniti odbrana Moskve (ali i dalje, sve do kraja 1943, na istoku je SSSR držao 40, a na granici sa Turskom 20 divizija).
Igrana tu već pomenutu jednu kartu podrazumijevala je da svi, ali apsolutno svi faktori, koji mogu uticati na konačni ishod igre, moraju biti sa istom pažnjom tretirani i krajnje ozbiljno shvaćeni. Među njima je i klima.
Podaci koje sam prošli put pomenuo u vezi temperature su od holandskog istoričara Ten Katea, koji je je posebnu pažnju poklonio meteorološkim izvještajima za oktobar i novembar.
Ali i da su drugačiji, meni bi pozivanje na njih svejedno bilo apsurdno. Ja koliko znam Nijemci nisu južnjaci, a opet kod Sovjeta je skoro polovina vojnika bila iz krajeva koji su južno od teritorije Njemačke.
Ako je sovjetska tehnika bolje funkcionisala u tim uslovima, to je samo dokaz da je ona i stvarno bolja. Ako su oni bili bolje opremljeni za zimu, to je pokazatelj pravovremenih odluka sovjetske Vrhovne komande. To što su vozovi sa zimskom opremom kasno natovareni jeste posljedica neutemeljenog optimizma Hitlera i njegovih generala, ali to što su stajali u Varšavi, e tome su razlog bili partizani kojima je broj do kraja '41. porastao do 90.000. Na teritoriji djelovanja Grupe armija "Centar" znači one koja je napadala Moskvu, digli su u vazduh oko 120 mostova i preko 100 km pruge. Guderijan pred tzv. generalnu ofanzivu piše Generalštabu da će u napad morati poći nepotpuno snabdjeven, jer njegova 2. tenkovska armija, zbog partizanskih sabotaža, dobila ispod 50% onoga što joj je bilo potrebno da bi bila optimalno operativna (o tome koliko su Nijemci ozbiljno shvatali problem partizana, dovoljno govori i podatak da je pred i u toku bitke za Moskvu 300 hiljada njemačkih vojnika bilo zauzeto borbom protiv partizanskih jedinica).
Nije valjda da neko misli da su Sovjeti trbali da im dopuste da u punoj snazi krenu na Moskvu (kao da su Nijemci njima dali iste mogućnosti 22. juna), to jeste viteški, ali to ne da nije totalni rat, nego to nije rat uopšte.
Ja sam rekao da je temperatura početkom dec. naglo pala i do kraja sovjetske kontraofanzive početkom januara bila je stalno niska (-30). No sve što se Nijemcima dogodilo kao posljedica te zime, greška je Hitlera i njegovih generala, koji nisu uzeli u obzir sve faktore koji mogu uticati na kampanju u SSSR-u.
I sada o onome posljednjem što si ti primjetio u svojoj poruci. U Moskvi '95. (jedno sam vrijeme živio u Rusiji) slušao sam na jednoj od brojnih tribina (posvećenim pedesetoj godišnjici pobjede) istoričara Sergeja Kudrjašova, koji je rekao da je sovjetska vlast u '41. imala tri ogromna i za dalje pobjedonosno vođenje rata i ključna uspjeha. Po njemu to su (krenuo je od broja 3), usporavanje i zaustavljanje agresora, te prelazak u kontraofanzivu; pod 2, evakuacija preko 1500 fabrika i zavoda i 10 miliona radnika i inženjera (taj posao je engleski publicist Nikolas Vert označio kao podvig kojem nema ravna u istoriji) i pod brojem 1, on je stavio animiranje naroda, koji je vrlo brzo shvatio da vlast ne laže i da je stvarno u pitanju borba za opstanak slovenskog istoka.
Majka žene od koje sam iznajmio stan imala je '41. 13 godina. Otac joj se prijavio u armiju i rečeno mu je je da će biti primljen samo ako nađe zamjenu za rad na svojem radnom mjestu u fabrici konzervi. Gdje god da je pitao svi su mu odgovarali da su oni sami zamjene ili da i oni traže zamjene. Pošto nikoga nije mogao naći ona mu je sama predložila da uzme nju. Pristao je, ali mu je morala obećati da neće popustiti u školi i da će dostići njegovu normu u roku od dvije sedmice.
Sva ponosna, rekla mi je da je normu postigla za 11 dana, rekla mi je i koji je to datum bio, a zapamtila ga je, jer joj je tog dana u okolini Mogileva poginuo otac.
|