banjalukaforum.com

U Jastrebarskom će pred očima svijeta neoustaše žaliti za ustašama koje nisu stigle pobiti još djece, napisao je Bursać

Osnovan ustaški logor za djecu u Jastrebarskom







12.07.1942





U napuštene barake talijanske vojske, u dvorac grofova Erdödy i franjevački samostan kraj Jastrebarskog, stigli su sredinom srpnja 1942. prvi transporti djece iz logora u Staroj Gradiški. Prvi transport od 650 djece-logoraša iz Stare Gradiške dopremljen je do Zagreba 12. srpnja 1942. Na putu koji je trajao neoubičajeno dugo zbog ustaške opstrukcije, umrlo je 17 djece, a na zagrebačkom kolodvoru još 30, dok je 37 najteže oboljele djece smešteno u bolnicu u Zagrebu, ali su i ona umrla. Istog dana transport je upućen ka Jastrebarskom. Već 13-14. srpnja stigao je novi transport djece-logoraša iz logora Stara Gradiška u kom je bilo oko 770 djece. Potom je 31. srpnja 1942. pristiglo 850 djece iz logora Jablanac, a 5. kolovoza 1942. još 800 djece iz logora Mlaka. Ova dva logora nalazila su se u srpskim selima Mlaka i Jablanac između Stare Gradiške i Jasenovca. Posljednji transport bio je transport dječaka iz logora Gornja Rijeka, pristigao 14. kolovoza 1942. Budući da su barake u dvorcu Erdödy bili krcate logorašima, odlučeno je da oko polovina djece bude smešteno u barake u obližnjem selu Reke. U oba logora bilo je oko 3.336 djece od kojih je od srpnja do zatvaranja logora u listopadu 1942. godine umrlo 768.

Masovni ustaški pokolji srpskog stanovništva Korduna i Bosanske Krajine najteže su pogađali najmlađe stanovnike tih područja, bilo da su bili direktno ubijeni ili lišeni roditeljske skrbi što je u siromašnim krajevima zahvaćenim ratom značilo povećani rizik smrtnosti, bilo zbog gladi, bolesti ili nekog drugog uzroka.

Ustaše su u nastojanju “zbrinjavanja” ove ratni siročadi priskočili svojoj verziji nacističke politike Lebensborna ili Hitlerjugenda, proizvodnje nove politički i rasno pogodne generacije. Velik broj ratne siročadi smješten je u “dječje domove” odnosne sabirne logore u kojima su kontrolu nad njima preuzimale, uz ustaški represivni aparat, strukture katoličke crkve. Cilj ovoga bio je odgoj djece, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, u fašističkom duhu. Ostvarenje ovakvog cilja predstavljalo bi još teži udar Narodnooslobodilačkom pokretu od fizičke likvidacije ove djece.

Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. srpnja 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti. Većina djece logoraša bila su smještena u prostorijama dvorca Erdody i barakama koje je talijanski okupator 1941. izgradio za smještaj vojnih konja. Uvjeti u kojima su djeca boravila bili su katastrofalni, a mnoge časne sestre zadužene kao čuvarice logora isticale su se u zlostavljačkim postupcima.

Bivši logoraš Mihajlo Veljić prisjeća se:


“Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.”



Glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena je za ratnog zločinca.

Logorašica Zorka Delić-Skiba prisjeća se:


"Budakova svastika je govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.”


U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do krajakolovoza 1942. umrlo najmanje 449 djece.

Međutim, dio djece ipak je izbjegao tragičnu sudbinu zahvaljujući herojskim partizanskim naporima. Dolaskom Četvrte kordunaške udarne brigade u Pokuplje, čiji je komandant bio narodni heroj Nikola Vidović, razrađen je plan napada na ustaško uporište i za oslobođenje djece iz logora. U zoru 26. kolovoza 1942. partizani su od željezničke stanice krenuli prema sjeverozapadu. Zapalili su veliko skladište sijena i zaplijenili veće količine šećera. Prolazeći pored dvorca začuli su zapomaganje. U jurišu su oslobodili djecu, koja su kasnije s partizanima otišla na slobodni Žumberak i bila smještena kod tamošnjih ljudi dok je 350 veće djece vraćeno na Kordun.

Pročitajmo i zapis samog Nikole Vidovića o oslobođenju logora Jastrebarsko:


U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su "prevaspitavale" časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove "janjičare". Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo "U", Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina "vaspitanja" dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.

Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu ... Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija. To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati...


Najveću pomoć u preživljavanju djece u logoru, prije i poslje partizanskog oslobođenja Jastrebarskog, pružila je Tatjana Marinić, učiteljica u Rudama pokraj Samobora, članica Komunističke partije Jugoslavije. Ona je na osnovu sugestije i pomoći ilegalne komunističke organizacije iz Zagreba organizirala grupu djevojaka, simpatizerki Narodnooslobodilačkog pokreta iz Zagreba i okoline, koje su kao aktivistkinje Crvenog križa ušle u logor i nastojale da olakšaju patnju zatočenoj deci, boreći se sa nepovjerenjem i zlovoljom časnih sestara koje su upravljale logorom. Ove hrabre i humane žene i djevojke postale su 1943. borkinje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zahvaljujući zalaganju Tatjane Marinić i drugih humanitarki, do kraja rujna 1942. godine je 1.637 djece ilegalno izvučeno iz logora i smješteno u obitelji iz Jastrebarskog i Zagreba.

Barta Pulherija, šezdesetogodišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema djeci, bila je upravnica logora. Kao svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, uspjela je pri kraju rata da pobjegne iz zemlje. Preko časnih sestara „milosrdnica“ ustaše su, sistematski i na surov način, sprovodile plan „prevaspitanja“ partizanske djece u ustašku mladež i svoje „janjičare

Ustaški logor u Jastrebarskom osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske za djecu Kozare

Jastrebarsko, najorganizovaniji ustaški logor za djecu, osnovan je 12. jula i postojao do kraja oktobra 1942. U razgovorima vođenim dva dana ranije između Ante Pavelića, poglavnika ustaške „Nezavisne Države Hrvatske“, Glaze fom Horstenaua, njemačkog generala i Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu, nastao je ovaj dokumenat: „U vezi sa daljim postupcima prema zarobljenicima sa Kozare poglavnik je naredio da se iskoriste sve mogućnosti logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški za izdavanje i kažnjavanje partizana i njihovih saputnika i da se što više prikupi i pridobije sposobne radne snage za Rajh. Takođe je odlučeno da se djeca izbjeglica sa Kozare smjeste u poseban logor u Jastrebarskom i podvrgnu planskom odgajanju. — Prvi transporti djece su već u pokretu. Ovaj logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Barta Pulherija, šezdesetogodišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema djeci, bila je upravnica logora. Kao svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, uspjela je pri kraju rata da pobjegne iz zemlje. Preko časnih sestara „milosrdnica“ ustaše su, sistematski i na surov način, sprovodile plan „prevaspitanja“ partizanske djece u ustašku mladež i svoje „janjičare“.

Kroz logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 dječaka i djevojčica. Prema utvrđenim podacima umrlo je 768 djece. Međutim, u Jastrebarskom je vođena i neobična borba za spasavanje djece, kojom, je, po zadatku Partije, rukovodila Tatjana Marinić (njeno pravo ime je Josipa), član KPJ od 1919. godine. „Bila je neumorni radnik, trčala je i stizala na sve strane, imala je širok krug poznanika u Zagrebu, od proletera i skromnih domaćica do intelektualaca, od kojih su mnogi, uvjeren sam, pomagali našu borbu samo zato što je to tražila Tatjana. Nije bilo mnogo takvih žena u našoj Partiji kao što je bila Tatjana Marinić“ — zapisao je o njoj Rodoljub Čolaković u svom „Kazivanju o jednom pokoljenju“.

Uz pomoć profesora Kamila Breslera i Velimira Deželića, visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, te grupe ljekara i naroda Jaske i okoline, Tatjana je, sa grupom djevojaka iz škole za odgoj predškolske djece u Rudama kraj Samobora, uspjela da uđe u logor Jastrebarsko. Gotovo stotinu dana trajala je bespoštedna borba za djecu. Da toga nije bilo i akcije Četvrte kordunaške brigade od 26. avgusta 1942, kada je oslobođeno 727 dječaka, ko zna da li bi iko preživio „krilo časnih sestara milosrdnica“ u Jastrebarskom.

Jastrebarsko, to je Jaska. Tako smo i mi zvali ovu lepu varošicu, podjednako udaljenu od i Karlovca, sa svih strana opkoljenu šumama i voćnjacima. Sve do kuća s crvenim krovovima, kao u talasima, spušta se Plešivica prekrivena vinogradima.

U Jaski se još prije rata nalazio dječji dom, a jula 1942. ustaše su pretvorile ovo mjesto u opšti koncentracioni logor za djecu. Istina, na ulazu u logor stajao je bezazleni naziv: „Sabiralište za djecu"

Kraj žive ograde u Jaski, na mermernom platou stoji statua majke sa djetetom u naručju.

Pred tim spomenikom nedavno se jedan zatočenik logora Jastrebarsko i ratnik koji je bio manji od svoje puške obratio pionirskom zboru:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Broj 21 Marija, broj 3 Darinka
Za vrijeme ratnih zbivanja i određenog straha od prijetnji svakojakih vojski ili naoružanih skupina ljudi su bili u panici. U takvim je okolnostima i Marijina i Darinkina majka Sara sama otišla u bijeg ostavivši supruga i malu djecu, a veća djeca su se priklonila svojem odabiru i tadašnjim mogućnostima. Otac Rade je ostao s dvadesetogodišnjom kćerkom Ankom i petero mladih od tri do devet godina (Vid, Vidosava, Marija, Jovo i Darinka). Jednog dana do obitelji Škaljac došla je neprijateljska vojska koja je odvela oca Radu i ubila ga na polju u Skakavcu te zapalila sav posjed, uključujući kuću i mlin. Otac Rade (nadimka Puzić) je bio vrijedan i marljiv seljak te je svu svoju djecu školovao u Sjeničaku Lasinjskom. Gospođa Marija rođ. Škaljac, udata Ivnik, ponosno kaže da su joj sva braća i sestre nakon rata završili srednje, više i visoke škole, svi su osnovali obitelji i doživjeli visoke godine. Nakon odvođenja oca i zapaljenog imanja najstarija sestra Anka je na zaprežnim kolima s petero mlađih braće i sestara krenula prema Skakavcu. Slijedilo je noćenje u hrvatskoj kući na željezničkoj stanici u Skakavcu i drugi dan ukrcaj na vlak. Nakon toga, slijedeće sjećanje tadašnje osmogodišnje Marije je bio Jasenovac, gdje su završili. Poslije nekog su vremena prebačeni u Staru Gradišku da bi ih odvojili od starije sestre Anke i braće. Ukrcavaju ih u vlak bez smjera koji završava u Zagrebu, pa u ožujku 1943. Jastrebarskom. Smještene su u ogromnu zgradu (dvorac Erdödy) i dobivaju brojeve po kojima gospođa Marija i danas pamti neke djevojčice među kojima su bile smještene. Najmlađa Darinka je dobila broj 3, Marija 21, a najstarija devetogodišnja Vidosava broj 24. Marija i Vidosava kao starije djevojčice spavaju u velikoj prostoriji (na desnoj strani najvišeg kata, u ravnini prozora koji se nalazi na sredini jednog krila dvorca), a trogodišnja Darinka u drugom dijelu. Viđali su se na doručku. Gospođa Darinka je bila premlada da bi se sjećala mnogih detalja i ona je uglavnom slušala i pratila gospođu Mariju, kao i ja prilikom ove priče.

Život u dječjem domu Jastrebarsko
Gospođa Marija Ivnik u današnje vrijeme živi u Rijeci, a gospođe Vidosava Martinović i Darinka Šlabek u Zagrebu. Sjećanja gospođe Marije kažu da su časne sestre prema njima bile vrlo korektne i dobre, a ostale starije djevojčice iznad broja 50 su znale dobiti „packu“ i blago šibom po guzi. Manja djeca, među kojima je bila i gospođa Darinka, dane su provodila u domu, išla se igrati i ležati na livade u pratnji časnih sestara, a odrasla djeca su išla u školu i crkvu koje su se nalazile u blizini dvorca (dječjeg doma). Dobra učiteljica koju gospođa Marija pamti je bila Ljubica Kos, koje se nažalost u Jastrebarskom više nitko ne sjeća.

Kada u današnje vrijeme pišemo o ovim događajima svakako treba napomenuti da je narod u Hrvatskoj oduvijek imao ljubavi prema djeci bez obzira na ratne okolnosti. Dokaz toj tvrdnji je i podatak o koloniziranju te nesretne djece u katoličke porodice još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Crveni križ, katolička organizacija „Caritas“, brojni svećenici i redovnice putem župa su proveli propagandu o smještaju djece po obiteljima.


Kod obitelji Jugović 1944. Stoje slijeva: Nevenka Modrić (kćerka obitelji Modrić), Đuro Jugović, sjede: Katarina Jugović, Anica Modrić, djeca: Marija, Darinka, Vidosava

Bio je to pravi odgovor čestitih Hrvata, a među njima i Jaskanaca, na ustaška nasilja i zvjerstva. Nekako u isto vrijeme u Zagreb je stigao transport ustaške siročadi i izbjeglica, no unatoč svim službenim ustaškim krugovima, nijedna porodica ih nije primila. Tada su morali osnovati poseban dječji dom za tu također nesretnu djecu, za koju sam mišljenja da jadna, mala i nemoćna nisu nikome ništa kriva i da im se također trebalo pomoći. Vjerojatno su poslije završetka rata neka i osuđivana i cijeli život nosila na leđima križ, zbog tamo nekih nasilnika. Tvrdnju poštenih ljudi i obitelji, bez obzira na nacionalnost, potvrđuje i moja sugovornica gospođa Marija.


Gospođa Marija i Darinka cijeli život održavaju međusobni kontakt i nekako imaju najbolje odnose između braće i sestara. U životu nemaju nikakve negativne konotacije prema bilo kome, a gradu Jastrebarskom i njegovim građanima žele sve najbolje i posebno žele doživjeti uređenje dvorca. Prilikom razgovora i posjeta spomeniku na mjesnom groblju gdje su pokopana nedužna djeca iz Drugog svjetskog rata upoznao sam ih s podatkom da je u Jastrebarskom u vremenu od 1972. do sredine osamdesetih godina održavan Zbor pionira ondašnje države, te da je izgrađen Pionirski centar „Bratstvo i jedinstvo“ koji danas služi za vrtićku djecu. Poslije toga sam dobio odgovor da taj podatak nisu nikad znale. Nakon toga su se pomolile ispred spomenika majke s djetetom u naručju i upalile svijeću za sve male pokojnike.

Na kraju ove tužne i istinite priče s djelomično sretnim završetkom, mogu zahvaliti gospođi Mariji i Darinki na posjetu našem gradu, ugodnom druženju, saznavanju novih zanimljivosti iz vremena njihove mladosti i dijela života koje su provele u našem gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Meni je posebno drago da sam upoznao dvije divne gospođe Mariju i Darinku, koje neizmjerno vole grad Jastrebarsko i zaslužuju da ih se u naš grad uvijek primi s posebnom pozornošću. Ovdje navodim i literaturu koju sam koristio za ovu priču koja ima posebnu težinu i vrijednost.
Literatura: Juraj Batelja; Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko, Ćiril Petešić: Dječji dom u Jastrebarsko, Dokumenti (1939-1947, Tomo Rašić: Spojimo naše ruke
Zdenko Vuković Cena

Serijal KRUGA br. 5 Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom

http://www.jasca.hr ili http://www.jaska.co

Lili Bencik, Koordinatorica KPK projekta

Stjepan Mazar, Koordinator KPK projekta


Prešućivalo se kako je časna sestra Lukrecija Terezija Mlakar, pomažući djeci u logoru, i sama dobila zarazu i umrla u dobi od 23 godine, 19. studenog 1942.

U dječjem prihvatilištu je radio i poveći broj slovenskih časnih sestara i svećenika od kojih su neki i sahranjeni na groblju u Jastrebarskom. Oni sigurno nisu imali nikakvih loših namjera i nisu podržavali NDH. Treći, po mom mišljenju najvažniji razlog, bilo je pogrešno tumačenje: dovođenje djece u Jastrebarsko da ih se tu ubija. To sigurno nikome nije bio interes bez obzira na ratnu situaciju. Zbog ta tri navedena i krivo tumačena razloga dječji dom ili prihvatilište je nazivano logorom. Prilikom boravka djece u Jastrebarskom brojni se tim liječnika brinuo o njihovom zdravlju, oporavku i kolonizaciji. Tu svakako treba spomenuti prof. dr. Branka Dragišića sa suprugom dr. Ninom, kotarskog liječnika iz Jastrebarskog Branka Davile, dr. Karla Weismanna, dr. Mileta Kneževića (tada u mirovini), prof. Kamila Brösslera (preko Crvenog križa) i Dianu Budisavljević, suprugu prof. dr. Julija Budisavljevića, koja se potrudila da se spase djeca iz Jasenovca i dopreme u Jastrebarsko.

Djeca su iz Stare Gradiške dovezena željezničkim vagonima u Zagreb, a dana 11. srpnja 1942. i u Jastrebarsko. Zbog lošeg postupanja, smještaja i prehrane u Staroj Gradiški upravo su i premještena u Zagreb i Jastrebarsko zahvaljujući prof. Brössleru i Diani Budisavljević. Po dolasku u Jastrebarsko na kolima, teretnjaku i u mjesnom autobusu prevezena su i smještena u improviziranu bolnicu u dječjem domu, a nakon toga su smještena po nastambama, muška djeca kod samostana, a ženska u dvorac, dok je drugi transport djece smješten u barake ciglane, sela Donja Reka. Nažalost, mnoga su djeca zbog zdravstvenih razloga i iscrpljenosti svoj život završila u Jastrebarskom gdje su na mjesnom groblju i sahranjena.

Vjerojatno je prema nekome i bilo nekog lošijeg postupka (povišen glas, neko plašenje ili podjela premale količine hrane), ali umorstava svakako nije bilo jer su to demantirali brojni liječnici i časne sestre kojima se vjerovalo.