Citiraj:
INTERVJU/GENERAL JOVO KAPIČIĆ: 'Eto im, neka slave Dražu i četničke zločine, koljače u Foči i Višegradu, neka slave Miloševića, Karadžića i Mladića, pa će daleko dogurati'
Subota | 24.12.2011.
Prošle nedjelje, u centru Beograda pretučen je Jovo Kapičić, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice, general JNA, ambasador Titove Jugoslavije u Mađarskoj i Švedskoj. U razgovoru za sarajevski magazin "Dani" Kapičić objašnjava kako je i zbog čega napadnut, šta mu je, nakon hapšenja, rekao Draža Mihailović i zašto danas komunisti, u poređenju sa onima koji su došli poslije njih, djeluju kao – engleski džentlmeni
Razgovarala: Tamara Nikčević (Dani)
“Udario me je iznenada, s leđa” – kaže Jovo Kapičić.
Kapičićevo lice je još uvijek modro. Šareno, kaže, kao uskršnje jaje. Preko nosa – ogromni flaster; mladi patrijota ga je, dok je general još bio na zemlji, u nesvijesti, polomio nogom. Na Burberry kaputu pokoji izblijedjeli trag krvi.
“Udarac je bio silovit, kao grom”, priča Jovo Kapičić. “Sjećam se da sam pao, a onda sam, kažu, krvav, nekoliko sekundi ležao tu, na trotoaru, bez svijesti... Dva nepoznata čovjeka su mi pomogla da ustanem, otpratila me do kuće. Sin i snaha su me odveli u Urgentni centar... Očigledno, nesretnici koji su poslali tog mladića htjeli su da me kazne, da me ponize, da poruče kako nisam poželjan... Ne mogu ni biti. Kako bi neko ko je partizan i antifašista danas u Srbiji bilo poželjan?! Nažalost, ova zemlja ponovo brzim koracima grabi u nasilje i nacionalizam. Izvinite, svašta sam prošao, vidio mnogo, ali, nikada se nije dogodilo da mladić tuče starca od devedeset i dvije godine. I u haosu se znao neki red...”
Zašto su Vas napali, šta mislite?
Napadnut sam kao Crnogorac, kao čovjek čije se ime posljednjih godina vezuje za Goli otok i kao neko ko je koordinirao hapšenje Draže Mihailovića. Zato!
Zašto – kao Crnogorac?
Već dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj su vladajuće strukture – sa izuzetkom Zorana Đinđića – sluđivale ovaj nesretni narod pričama o tome kako su okruženi neprijateljima; početkom devedesetih, Srbe su navodno mrzili Slovenci, onda Hrvati, pa Bošnjaci, Albanci i na kraju Crnogorci... Moji javni istupi protiv politike Slobodana Miloševića i zalaganje za crnogorsku nezavisnost jedan su od uzroka prošlonedjeljnog napada. To mi srpska vlast nikada nije oprostila.
Za napad optužujete vlast?
Nego koga?! Govore: skinuli smo Miloševića, dobili smo demokratiju! Kakvu demokratiju?! Pa, ovdje nema demokratije još od Svetog Save. U Srbiji se nikada nije vladalo pravom, logikom, položajem najbrojnije nacije i jedne od najljepših zemalja Evrope; vladalo se silom. Srbija je uvijek željela da pomoću sile gospodari Balkanom. Vijekovima prijete kasapnicom. Milošević je četiri godine bombardovao Sarajevo, sravnio sa zemljom Vukovar, poklao one silne ljude u Srebrenici, kamionima dovozio leševe albanskih civila u Batajnicu, prijetio Crnoj Gori, okretao topovske cijevi ka Cetinju... Znate, svašta sam prošao, ali, ovo je prvi puta da, poslije sedamdeset i četiri godine, razmišljam da se iselim iz zemlje koju sam oslobađao...
Zašto?
Kako – zašto?! U ovom gradu živi moja porodica; ovdje su mi rođeni sinovi, unučad (sin, Dragan Kapičić, legendarni košarkaški reprezentativac SFRJ; unuk, Stefan Kapičić, jedan od najpoznatijih glumaca mlađe generacije sa prostora bivše Jugoslavije, op. T. N.), sva porodica... Ali, kada doživite da vas – starca sa obje noge u grobu – neko u po’ bijela dana napadne u centru Beograda, da vas kao posljednja kukavica udari mučki, s leđa, da vas obori na zemlju i tako, u nesvijesti, šutira nogama u lice, onda u takvoj zemlji nemate više šta da tražite.
Potencirate to – s leđa?
Potenciram, zato što se zna ko udara na taj način. Kada časno izađete na dvoboj, licem u lice, i da poginete od junaka, pa, Bože moj; ovako, mučki napasti čovjeka, to može samo nitkov! Jedan sam od heroja Drugog svjetskog rata; sa Nijemcima i njihovim saradnicima sam se borio u dvije najslavnije i najteže bitke – na Neretvi i na Sutjesci – i nikada sebi nisam dozvolio da izgubim obraz i udarim s leđa. To je sramno, nečasno; to se ne radi. Zato vam kažem: htjeli su da me ponize...
Jesu li uspjeli?
Nisu. Kako može da vas ponizi neko koga duboko prezirete?! I, što bi se dogodilo da sam imao pištolj?
Šta bi se dogodilo?
Ubio bih ga kao zeca, u to možete biti sigurni. Srećom, eto, tog dana nisam imao pištolj... Đe po stare dane da prljam ruke i idem u zatvor?! Znate, star sam čovjek; bio sam prijek, težak; na mene ni otac nikada u životu nije digao ruku, pa neće, vjerujte, ni ta fašistička gamad... Nažalost, ovo je zemlja u kojoj se više ništa ne poštuje; siledžijsko društvo koje ponovo pokušava da ovim dijelom Evrope zagospodari pomoću biča. To je zemlja koja je poništila svoj antifašizam, koja ga se stidi.
Tito mi je jednom rekao: “Znaš, Jova, srpskom narodu moramo biti veoma zahvalni; dali su nemjerljiv doprinos pobjedi naše Revolucije.”
Tačno je, ali – koji su to Srbi? Pa, Srbi iz Hrvatske, Bosne, Vojvodine... U Drugom svjetskom ratu, Sremci su bili veliki heroji! Možda niko nije bio hrabriji! Srbi iz uže Srbije su – i to jednom moramo reći – imali mali učinak.
Zašto?
Zato što je Beograd, za razliku od Hrvatske i Bosne, bombardovan 6. aprila 1941; drugo, Srbija je dala ogromne žrtve tokom Prvog svjetskog rata, pa su rane bile još uvijek svježe; treće, s obzirom na to da je Šumadija postavila neke od stubova srpske države – od dinastije, crkve i vojnih struktura – taj kraj nije bio baš najpogodnije tlo za propagiranje komunističkih ideja. Usprkos svemu, kao najbrojnijem narodu koji je imao i najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, Tito je Srbima dao 7. jul; htio je da im učini čast, da budu prvi, ispred svih. E, ovi su i to poništili! U Beogradu ne postoji više ulica 29. novembra, Lole Ribara, Đure Strugara; ne spominje se 27. mart, datum kojim bi se svaki narod ponosio. Bio sam tog 27. marta 1941. ovdje i vidio kako cio Beograd viče: “Bolje grob, nego rob!” Hajde, recite mi – koji je narod u Evropi tako nešto poručio svijetu. Nijedan! Znate li šta je bila Kadinjača?! Pa, to su srpski Termopili! Kao da je lako stajati i čekati metak. Ako jeste, da vidimo, neka probaju ovi junaci. Cio Radnički bataljon je poginuo i danas, kada se obilježava sedamdeset godina od herojskog stradanja srpskih rodoljuba, umjesto da ode na Kadinjaču i položi vijenac, predsjednik Tadić tamo šalje svog petog savjetnika... Na sve su pljunuli!
Početkom devedesetih, podržavši Slobodana Miloševića, toga su se prvi odrekli vaši nekadašnji saborci, partizani.
Jesu i sram ih bilo zbog toga! Sa tim ljudima sam se nekada borio za slobodu ove zemlje, za bratstvo i jedinstvo i prosperitet velike Jugoslavije koja je, za razliku od ovih čuda u kojima danas žive gotovo svi jugoslavenski narodi, u svijetu bila uvažavana i poštovana. Kada je, početkom devedesetih, od strane Slobodana Miloševića i JNA krenula agresija na Hrvatsku i BiH, javno sam apelovao i upozoravao da će takva politika neminovno dovesti do stravičnih zločina i da će zemlja biti stavljena na stub srama.
Sjećam se da sam 1990, sa Markom Orlandićem prisustvovao skupu u beogradskom Sava Centru, na kome je blizu sedam stotina mojih nekadašnjih drugova i saboraca, partizanskih generala, oficira, narodnih heroja, dalo podršku ratnoj politici Slobodana Miloševića. Bio sam zaprepašćen. E, nećete ga majci! – pomislio sam i uputio se ka bini. S obzirom na to da nisam bio pozvan i najavljen, odbili su da mi daju riječ; mikrofon sam im bukvalno oteo.
“Drugovi” – rekao sam – “ovim što govorite bacate ljagu na našu slavnu revoluciju, našu istoriju! Prosuli ste danas mutnu vodu na sve naše žrtve, na naše poginule drugove s kojima smo se nekada borili, dijelili muku, bol, glad, ideale... Ta mutna voda, zapamtite, nosi i vas, a sa vama, nažalost, i mene. Zato, stidite se i neka ste prokleti za sva vremena! I na dalje: ni ja vama na grob, ni vi meni na grob!”
Vikali su, zviždali, psovali me, protestovali... Vidjevši kako ljudi lako prodaju svoje ideale, iz te sam sale izašao očajan.
Zašto su prodali ideale? Kako su partizani postali nacionalisti?
Teško me pitate... Kako?! Ne želim nikoga da pravdam. Napravljena je atmosfera u kojoj su Hrvati bili predstavljeni kao rušitelji Jugoslavije, a Srbi kao njeni branioci... Kako?! Moje drugove je zavarao Slobodan Milošević, koga su, zajedno sa njegovim crnogorskim slugama, proglasili novim voždom; ne shvatajući da time daju podršku krvavoj konstrukciji Velike Srbije, nekadašnji partizani i antifašisti to su ludilo bezuslovno podržali. Nasjeli su na propagandu i srušili sve za šta su se borili... Eto, to vam je objašnjenje!
Ne mislite da je u Vašem jednopartijskom sistemu, u Titovom načinu vladanja, bilo nečega što je prouzrokovalo da se, poslije njegove smrti, razbuktaju nacionalizmi?
Tito je vladao na jedini mogući način u zemlji kakva je bila Jugoslavija. Višenacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne možemo Tita za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalsocijalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala. Milošević je, ne zaboravite, na vlast došao kao branitelj Jugoslavije i Tita, da bi završio u najstravičnijem zločinu poslije Drugog svjetskog rata. A to ova vlast još uvijek neće da prizna. Umjesto toga, napadaju s leđa starca, narodnog heroja, koji ih je oslobodio…
Rekli ste – i uhapsio Dražu Mihailovića…
Naravno da sam ga uhapsio! I to mi ne opraštaju. Zanimljivo, ne spominju ko nam je pomogao da ga uhapsimo. Ne govore kako je Nikola Kalabić sarađivao sa nama, sa UDB-om i šta je Draža, onako jadan i prljav, u kancelariji Krcuna Penezića, u Đušinoj ulici, rekao kada sam ga predao Krcunu i Leki Rankoviću.
Šta je rekao?
“Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” To je rekao!
I, kada me optužuju da sam im uhapsio Dražu, zašto ne kažu da to nisam mogao učiniti sam, bez saglasnosti šefa? Ko je bio moj šef? Pa, Aleksandar Ranković, Srbin, antifašista i jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Kada je umro, ispratilo ga je preko stotinu hiljada Beograđana. Ko će njih ispratiti, što se ne zapitaju?! I, eto im, neka slave Dražu i četničke zločine, koljače u Foči i Višegradu, neka slave Miloševića, Karadžića i Mladića, pa će daleko dogurati. Osim kao zločinci, ti ljudi za istoriju ne znače ništa. I Srbi to znaju. Ali, potreban im je amblem, spomenik kojim bi se dičili. Izuzev svojih antifašista – ma koliko se trudili da ih nađu na nekom drugom mjestu – znaju da nemaju nikoga. Da to nije možda Boris Tadić? Naravno da nije. Kao istorijska ličnost, on ne znači ništa. Niti će ikada značiti.
Osim za hapšenje Draže Mihailovića, mediji u Srbiji Vas optužuju da ste bili “upravnik logora Goli otok”...
Prvo, nisam bio upravnik Golog otoka; znaju se imena ljudi koji su bili upravnici. U svojstvu pomoćnika Aleksandra Rankovića, Goli otok sam posjetio tri puta i tamo, sve ukupno, boravio pet dana. Postoje dokumenti, knjige... Nemoj zaboraviti da je “otac nacije”, Dobrica Ćosić, kao pisac, tražeći inspiraciju za novi roman, sa specijalnom dozvolom Leke Rankovića, na Golom otoku proveo neusporedivo više vremena.
Da, taj roman, zanimljivo, nikada nije napisan. Beogradski advokat, Dragoljub Todorović, pozivajući se na svjedočenje jedne od zatočenica, Miluše Jovanović, sestre Arsa Jovanovića, u svojoj Knjizi o Ćosiću kaže kako je “otac nacije”, šetajući se u bijelim kratkim pantalonama i sa slamnatim šeširom na glavi, zatvorenice pitao: Šta je to tako strašno reći – revidiram.
Jeste, ali niko od srpskih “humanista” o tome danas neće da progovori ni riječ. Neka pitaju Dobricu Ćosića kako je bilo na Golom otoku; neka ga pitaju kakvi su bili uslovi, ko je stradao i zašto... Zamislite da je Václav Havel, “tražeći inspiraciju”, išao u Staljinove logore i da o tome nikada kasnije nije napisao ni slova! Znate, dosta je bilo priče o našim čuvenim disidentima! Kao šef beogradske UDB-e i Rankovićev pomoćnik, vrlo dobro znam šta su ti veliki Titovi protivnici radili...
Šta su radili?
Bolje me ne vucite za jezik! Drugo, zar nije licemjerno da javnost koja negira četverogodišnju sramnu opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, logore po Srbiji u kojima su, devedesetih, mučeni i zlostavljani hrvatski civili, zločin biblijskih razmjera počinjen nad kosovskim Albancima, hladnjače, asanacije terena i ostala zvjerstva, danas, gotovo vijek poslije, gusla o Golom otoku?! Izvinite, u odnosu na zločine koje je počinio Miloševićev režim, a koji se ovdje i dalje brane, Goli otok je bio hotel sa pet zvjezdica. Ko od tih boraca za ljudska prava danas spominje činjenicu da su u Beogradu kao psi ubijeni nekadašnji predsjednik Srbije, Ivan Stambolić i premijer, Zoran Đinđić?! Niko! Pa, onda, neka ćute! Na Golom otoku nije ubijen, niko...
Opet Vi!
Ne, nego – opet vi! Goli otok jeste mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija, ali – šta smo mogli?! Bili smo tek izašli iz rata i spremali se za novi. Desetine sovjetskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu.
Očekujući sovjetske tenkove, po Vojvodini smo iskopali rovove u kojima su Staljinovu vojsku čekali jugoslovenski vojnici. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granicama. Da ne govorim o kolebanjima i izdaji u vrhu naše vojske, u svim strukturama… Jeste li se ikada zapitali zašto niko od zapadnih zemalja, njihovih medija ni riječ nije progovorio o Golom otoku? Zašto nijedan od svjetskih lidera pred Titom nikada nije spomenuo Goli otok? Jeste, ne kažem, na Golom otoku je bilo nevinih ljudi, ali, u odnosu na ove koji su došli poslije nas i koji su u paramparčad razbili sve za što smo se borili, mi komunisti djelujemo kao ozbiljna gospoda! Engleski džentlmeni.
Baš – engleski džentlmeni?!
Baš engleski džentmeni! Ljudi koji pljačkaju državu, koji su na vlast došli goli kao pištolji, a sa funkcija odlaze kao bogataši, kome oni mogu da drže moralne pridike?! Pogledajte šta je bilo ko od nas, ratnih i poratnih komunista, ostavio svojoj djeci! Možda neku ruiniranu vilu na Dedinju, koja, kada je usporedite sa kućama u kojima žive tajkuni, finansijeri balkanskih ratova i nesreće, šverceri, sjecikese i saradnici raznih službi, liče na kolibu...
U doba Slobodana Miloševića, 1993, sa Golootočanima sam gostovao u emisiji na beogradskoj televiziji Studio B; govorio sam o Titu, partizanima, Golom otoku, Draži... Svašta sam rekao, pa mi nije falila ni dlaka sa glave; danas, u vrijeme velikih demokrata, ne mogu ulicom da prođem od dobacivanja, psovki... Doduše, ne ostajem im dužan. Nikada se nikome nisam sklanjao, pa neću ni ovima. Napravili su situaciju u kojoj cijela država ratuje sa mnom, sa starcem od devedeset dvije godine. Ko sam ja?! Zašto oni sa mnom polemišu? Nisam ja pisao istoriju; stvarao sam je! A oni, ko su oni? Niko!
Mislite li da će napadač na Vas biti pronađen?
Ne budite smiješni! Ko da ga pronađe? Oni što vode hajku?! Pa, predsjednik političkog savjeta Demokratske stranke, Dragoljub Mićunović, mjesecima upozorava javnost da “Jovo Kapičić još uvek slobodno šeta Beogradom”. Ili Olja Bećković, ćerka akademika Matije Bećkovića, koja u svakoj drugoj emisiji traži moje hapšenje. Štampa tvrdi da sam prvi počeo, da izazivam... Naravno, njima je uvijek kriva žrtva; dželat je – bio izazvan. Osim Čedomira Jovanovića i ljudi iz LDP-a, niko me nije pozvao. Zamislite gradonačelnika koga ne interesuje je li živ čovjek koji u tom gradu živi sedamdeset i četiri godine; da se predsjednik Republike, kome bih mogao otac da budem, ne zapita u kakvom je stanju pretučeni građanin zemlje čiji je on predsjednik!
Možete li i da zamislite šta bi se desilo da je u Americi ili u Francuskoj napadnut heroj iz Drugog svjetskog rata? Uzbunila bi se cijela zemlja. Ovdje – ništa. Naravno, prilaze ljudi; taksisti i prodavci pitaju kako sam...
Znate, volim, obožavam srpski narod, ali mi se gade ova vlast, crkva, Akademija, sudski, policijski sistem... Oni su za sve krivi. I, nikada ovako nije bilo! Nikada! Sve su uništili.
Subota | 24.12.2011.
Prošle nedjelje, u centru Beograda pretučen je Jovo Kapičić, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice, general JNA, ambasador Titove Jugoslavije u Mađarskoj i Švedskoj. U razgovoru za sarajevski magazin "Dani" Kapičić objašnjava kako je i zbog čega napadnut, šta mu je, nakon hapšenja, rekao Draža Mihailović i zašto danas komunisti, u poređenju sa onima koji su došli poslije njih, djeluju kao – engleski džentlmeni
Razgovarala: Tamara Nikčević (Dani)
“Udario me je iznenada, s leđa” – kaže Jovo Kapičić.
Kapičićevo lice je još uvijek modro. Šareno, kaže, kao uskršnje jaje. Preko nosa – ogromni flaster; mladi patrijota ga je, dok je general još bio na zemlji, u nesvijesti, polomio nogom. Na Burberry kaputu pokoji izblijedjeli trag krvi.
“Udarac je bio silovit, kao grom”, priča Jovo Kapičić. “Sjećam se da sam pao, a onda sam, kažu, krvav, nekoliko sekundi ležao tu, na trotoaru, bez svijesti... Dva nepoznata čovjeka su mi pomogla da ustanem, otpratila me do kuće. Sin i snaha su me odveli u Urgentni centar... Očigledno, nesretnici koji su poslali tog mladića htjeli su da me kazne, da me ponize, da poruče kako nisam poželjan... Ne mogu ni biti. Kako bi neko ko je partizan i antifašista danas u Srbiji bilo poželjan?! Nažalost, ova zemlja ponovo brzim koracima grabi u nasilje i nacionalizam. Izvinite, svašta sam prošao, vidio mnogo, ali, nikada se nije dogodilo da mladić tuče starca od devedeset i dvije godine. I u haosu se znao neki red...”
Zašto su Vas napali, šta mislite?
Napadnut sam kao Crnogorac, kao čovjek čije se ime posljednjih godina vezuje za Goli otok i kao neko ko je koordinirao hapšenje Draže Mihailovića. Zato!
Zašto – kao Crnogorac?
Već dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj su vladajuće strukture – sa izuzetkom Zorana Đinđića – sluđivale ovaj nesretni narod pričama o tome kako su okruženi neprijateljima; početkom devedesetih, Srbe su navodno mrzili Slovenci, onda Hrvati, pa Bošnjaci, Albanci i na kraju Crnogorci... Moji javni istupi protiv politike Slobodana Miloševića i zalaganje za crnogorsku nezavisnost jedan su od uzroka prošlonedjeljnog napada. To mi srpska vlast nikada nije oprostila.
Za napad optužujete vlast?
Nego koga?! Govore: skinuli smo Miloševića, dobili smo demokratiju! Kakvu demokratiju?! Pa, ovdje nema demokratije još od Svetog Save. U Srbiji se nikada nije vladalo pravom, logikom, položajem najbrojnije nacije i jedne od najljepših zemalja Evrope; vladalo se silom. Srbija je uvijek željela da pomoću sile gospodari Balkanom. Vijekovima prijete kasapnicom. Milošević je četiri godine bombardovao Sarajevo, sravnio sa zemljom Vukovar, poklao one silne ljude u Srebrenici, kamionima dovozio leševe albanskih civila u Batajnicu, prijetio Crnoj Gori, okretao topovske cijevi ka Cetinju... Znate, svašta sam prošao, ali, ovo je prvi puta da, poslije sedamdeset i četiri godine, razmišljam da se iselim iz zemlje koju sam oslobađao...
Zašto?
Kako – zašto?! U ovom gradu živi moja porodica; ovdje su mi rođeni sinovi, unučad (sin, Dragan Kapičić, legendarni košarkaški reprezentativac SFRJ; unuk, Stefan Kapičić, jedan od najpoznatijih glumaca mlađe generacije sa prostora bivše Jugoslavije, op. T. N.), sva porodica... Ali, kada doživite da vas – starca sa obje noge u grobu – neko u po’ bijela dana napadne u centru Beograda, da vas kao posljednja kukavica udari mučki, s leđa, da vas obori na zemlju i tako, u nesvijesti, šutira nogama u lice, onda u takvoj zemlji nemate više šta da tražite.
Potencirate to – s leđa?
Potenciram, zato što se zna ko udara na taj način. Kada časno izađete na dvoboj, licem u lice, i da poginete od junaka, pa, Bože moj; ovako, mučki napasti čovjeka, to može samo nitkov! Jedan sam od heroja Drugog svjetskog rata; sa Nijemcima i njihovim saradnicima sam se borio u dvije najslavnije i najteže bitke – na Neretvi i na Sutjesci – i nikada sebi nisam dozvolio da izgubim obraz i udarim s leđa. To je sramno, nečasno; to se ne radi. Zato vam kažem: htjeli su da me ponize...
Jesu li uspjeli?
Nisu. Kako može da vas ponizi neko koga duboko prezirete?! I, što bi se dogodilo da sam imao pištolj?
Šta bi se dogodilo?
Ubio bih ga kao zeca, u to možete biti sigurni. Srećom, eto, tog dana nisam imao pištolj... Đe po stare dane da prljam ruke i idem u zatvor?! Znate, star sam čovjek; bio sam prijek, težak; na mene ni otac nikada u životu nije digao ruku, pa neće, vjerujte, ni ta fašistička gamad... Nažalost, ovo je zemlja u kojoj se više ništa ne poštuje; siledžijsko društvo koje ponovo pokušava da ovim dijelom Evrope zagospodari pomoću biča. To je zemlja koja je poništila svoj antifašizam, koja ga se stidi.
Tito mi je jednom rekao: “Znaš, Jova, srpskom narodu moramo biti veoma zahvalni; dali su nemjerljiv doprinos pobjedi naše Revolucije.”
Tačno je, ali – koji su to Srbi? Pa, Srbi iz Hrvatske, Bosne, Vojvodine... U Drugom svjetskom ratu, Sremci su bili veliki heroji! Možda niko nije bio hrabriji! Srbi iz uže Srbije su – i to jednom moramo reći – imali mali učinak.
Zašto?
Zato što je Beograd, za razliku od Hrvatske i Bosne, bombardovan 6. aprila 1941; drugo, Srbija je dala ogromne žrtve tokom Prvog svjetskog rata, pa su rane bile još uvijek svježe; treće, s obzirom na to da je Šumadija postavila neke od stubova srpske države – od dinastije, crkve i vojnih struktura – taj kraj nije bio baš najpogodnije tlo za propagiranje komunističkih ideja. Usprkos svemu, kao najbrojnijem narodu koji je imao i najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, Tito je Srbima dao 7. jul; htio je da im učini čast, da budu prvi, ispred svih. E, ovi su i to poništili! U Beogradu ne postoji više ulica 29. novembra, Lole Ribara, Đure Strugara; ne spominje se 27. mart, datum kojim bi se svaki narod ponosio. Bio sam tog 27. marta 1941. ovdje i vidio kako cio Beograd viče: “Bolje grob, nego rob!” Hajde, recite mi – koji je narod u Evropi tako nešto poručio svijetu. Nijedan! Znate li šta je bila Kadinjača?! Pa, to su srpski Termopili! Kao da je lako stajati i čekati metak. Ako jeste, da vidimo, neka probaju ovi junaci. Cio Radnički bataljon je poginuo i danas, kada se obilježava sedamdeset godina od herojskog stradanja srpskih rodoljuba, umjesto da ode na Kadinjaču i položi vijenac, predsjednik Tadić tamo šalje svog petog savjetnika... Na sve su pljunuli!
Početkom devedesetih, podržavši Slobodana Miloševića, toga su se prvi odrekli vaši nekadašnji saborci, partizani.
Jesu i sram ih bilo zbog toga! Sa tim ljudima sam se nekada borio za slobodu ove zemlje, za bratstvo i jedinstvo i prosperitet velike Jugoslavije koja je, za razliku od ovih čuda u kojima danas žive gotovo svi jugoslavenski narodi, u svijetu bila uvažavana i poštovana. Kada je, početkom devedesetih, od strane Slobodana Miloševića i JNA krenula agresija na Hrvatsku i BiH, javno sam apelovao i upozoravao da će takva politika neminovno dovesti do stravičnih zločina i da će zemlja biti stavljena na stub srama.
Sjećam se da sam 1990, sa Markom Orlandićem prisustvovao skupu u beogradskom Sava Centru, na kome je blizu sedam stotina mojih nekadašnjih drugova i saboraca, partizanskih generala, oficira, narodnih heroja, dalo podršku ratnoj politici Slobodana Miloševića. Bio sam zaprepašćen. E, nećete ga majci! – pomislio sam i uputio se ka bini. S obzirom na to da nisam bio pozvan i najavljen, odbili su da mi daju riječ; mikrofon sam im bukvalno oteo.
“Drugovi” – rekao sam – “ovim što govorite bacate ljagu na našu slavnu revoluciju, našu istoriju! Prosuli ste danas mutnu vodu na sve naše žrtve, na naše poginule drugove s kojima smo se nekada borili, dijelili muku, bol, glad, ideale... Ta mutna voda, zapamtite, nosi i vas, a sa vama, nažalost, i mene. Zato, stidite se i neka ste prokleti za sva vremena! I na dalje: ni ja vama na grob, ni vi meni na grob!”
Vikali su, zviždali, psovali me, protestovali... Vidjevši kako ljudi lako prodaju svoje ideale, iz te sam sale izašao očajan.
Zašto su prodali ideale? Kako su partizani postali nacionalisti?
Teško me pitate... Kako?! Ne želim nikoga da pravdam. Napravljena je atmosfera u kojoj su Hrvati bili predstavljeni kao rušitelji Jugoslavije, a Srbi kao njeni branioci... Kako?! Moje drugove je zavarao Slobodan Milošević, koga su, zajedno sa njegovim crnogorskim slugama, proglasili novim voždom; ne shvatajući da time daju podršku krvavoj konstrukciji Velike Srbije, nekadašnji partizani i antifašisti to su ludilo bezuslovno podržali. Nasjeli su na propagandu i srušili sve za šta su se borili... Eto, to vam je objašnjenje!
Ne mislite da je u Vašem jednopartijskom sistemu, u Titovom načinu vladanja, bilo nečega što je prouzrokovalo da se, poslije njegove smrti, razbuktaju nacionalizmi?
Tito je vladao na jedini mogući način u zemlji kakva je bila Jugoslavija. Višenacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne možemo Tita za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalsocijalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala. Milošević je, ne zaboravite, na vlast došao kao branitelj Jugoslavije i Tita, da bi završio u najstravičnijem zločinu poslije Drugog svjetskog rata. A to ova vlast još uvijek neće da prizna. Umjesto toga, napadaju s leđa starca, narodnog heroja, koji ih je oslobodio…
Rekli ste – i uhapsio Dražu Mihailovića…
Naravno da sam ga uhapsio! I to mi ne opraštaju. Zanimljivo, ne spominju ko nam je pomogao da ga uhapsimo. Ne govore kako je Nikola Kalabić sarađivao sa nama, sa UDB-om i šta je Draža, onako jadan i prljav, u kancelariji Krcuna Penezića, u Đušinoj ulici, rekao kada sam ga predao Krcunu i Leki Rankoviću.
Šta je rekao?
“Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” To je rekao!
I, kada me optužuju da sam im uhapsio Dražu, zašto ne kažu da to nisam mogao učiniti sam, bez saglasnosti šefa? Ko je bio moj šef? Pa, Aleksandar Ranković, Srbin, antifašista i jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Kada je umro, ispratilo ga je preko stotinu hiljada Beograđana. Ko će njih ispratiti, što se ne zapitaju?! I, eto im, neka slave Dražu i četničke zločine, koljače u Foči i Višegradu, neka slave Miloševića, Karadžića i Mladića, pa će daleko dogurati. Osim kao zločinci, ti ljudi za istoriju ne znače ništa. I Srbi to znaju. Ali, potreban im je amblem, spomenik kojim bi se dičili. Izuzev svojih antifašista – ma koliko se trudili da ih nađu na nekom drugom mjestu – znaju da nemaju nikoga. Da to nije možda Boris Tadić? Naravno da nije. Kao istorijska ličnost, on ne znači ništa. Niti će ikada značiti.
Osim za hapšenje Draže Mihailovića, mediji u Srbiji Vas optužuju da ste bili “upravnik logora Goli otok”...
Prvo, nisam bio upravnik Golog otoka; znaju se imena ljudi koji su bili upravnici. U svojstvu pomoćnika Aleksandra Rankovića, Goli otok sam posjetio tri puta i tamo, sve ukupno, boravio pet dana. Postoje dokumenti, knjige... Nemoj zaboraviti da je “otac nacije”, Dobrica Ćosić, kao pisac, tražeći inspiraciju za novi roman, sa specijalnom dozvolom Leke Rankovića, na Golom otoku proveo neusporedivo više vremena.
Da, taj roman, zanimljivo, nikada nije napisan. Beogradski advokat, Dragoljub Todorović, pozivajući se na svjedočenje jedne od zatočenica, Miluše Jovanović, sestre Arsa Jovanovića, u svojoj Knjizi o Ćosiću kaže kako je “otac nacije”, šetajući se u bijelim kratkim pantalonama i sa slamnatim šeširom na glavi, zatvorenice pitao: Šta je to tako strašno reći – revidiram.
Jeste, ali niko od srpskih “humanista” o tome danas neće da progovori ni riječ. Neka pitaju Dobricu Ćosića kako je bilo na Golom otoku; neka ga pitaju kakvi su bili uslovi, ko je stradao i zašto... Zamislite da je Václav Havel, “tražeći inspiraciju”, išao u Staljinove logore i da o tome nikada kasnije nije napisao ni slova! Znate, dosta je bilo priče o našim čuvenim disidentima! Kao šef beogradske UDB-e i Rankovićev pomoćnik, vrlo dobro znam šta su ti veliki Titovi protivnici radili...
Šta su radili?
Bolje me ne vucite za jezik! Drugo, zar nije licemjerno da javnost koja negira četverogodišnju sramnu opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, logore po Srbiji u kojima su, devedesetih, mučeni i zlostavljani hrvatski civili, zločin biblijskih razmjera počinjen nad kosovskim Albancima, hladnjače, asanacije terena i ostala zvjerstva, danas, gotovo vijek poslije, gusla o Golom otoku?! Izvinite, u odnosu na zločine koje je počinio Miloševićev režim, a koji se ovdje i dalje brane, Goli otok je bio hotel sa pet zvjezdica. Ko od tih boraca za ljudska prava danas spominje činjenicu da su u Beogradu kao psi ubijeni nekadašnji predsjednik Srbije, Ivan Stambolić i premijer, Zoran Đinđić?! Niko! Pa, onda, neka ćute! Na Golom otoku nije ubijen, niko...
Opet Vi!
Ne, nego – opet vi! Goli otok jeste mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija, ali – šta smo mogli?! Bili smo tek izašli iz rata i spremali se za novi. Desetine sovjetskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu.
Očekujući sovjetske tenkove, po Vojvodini smo iskopali rovove u kojima su Staljinovu vojsku čekali jugoslovenski vojnici. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granicama. Da ne govorim o kolebanjima i izdaji u vrhu naše vojske, u svim strukturama… Jeste li se ikada zapitali zašto niko od zapadnih zemalja, njihovih medija ni riječ nije progovorio o Golom otoku? Zašto nijedan od svjetskih lidera pred Titom nikada nije spomenuo Goli otok? Jeste, ne kažem, na Golom otoku je bilo nevinih ljudi, ali, u odnosu na ove koji su došli poslije nas i koji su u paramparčad razbili sve za što smo se borili, mi komunisti djelujemo kao ozbiljna gospoda! Engleski džentlmeni.
Baš – engleski džentlmeni?!
Baš engleski džentmeni! Ljudi koji pljačkaju državu, koji su na vlast došli goli kao pištolji, a sa funkcija odlaze kao bogataši, kome oni mogu da drže moralne pridike?! Pogledajte šta je bilo ko od nas, ratnih i poratnih komunista, ostavio svojoj djeci! Možda neku ruiniranu vilu na Dedinju, koja, kada je usporedite sa kućama u kojima žive tajkuni, finansijeri balkanskih ratova i nesreće, šverceri, sjecikese i saradnici raznih službi, liče na kolibu...
U doba Slobodana Miloševića, 1993, sa Golootočanima sam gostovao u emisiji na beogradskoj televiziji Studio B; govorio sam o Titu, partizanima, Golom otoku, Draži... Svašta sam rekao, pa mi nije falila ni dlaka sa glave; danas, u vrijeme velikih demokrata, ne mogu ulicom da prođem od dobacivanja, psovki... Doduše, ne ostajem im dužan. Nikada se nikome nisam sklanjao, pa neću ni ovima. Napravili su situaciju u kojoj cijela država ratuje sa mnom, sa starcem od devedeset dvije godine. Ko sam ja?! Zašto oni sa mnom polemišu? Nisam ja pisao istoriju; stvarao sam je! A oni, ko su oni? Niko!
Mislite li da će napadač na Vas biti pronađen?
Ne budite smiješni! Ko da ga pronađe? Oni što vode hajku?! Pa, predsjednik političkog savjeta Demokratske stranke, Dragoljub Mićunović, mjesecima upozorava javnost da “Jovo Kapičić još uvek slobodno šeta Beogradom”. Ili Olja Bećković, ćerka akademika Matije Bećkovića, koja u svakoj drugoj emisiji traži moje hapšenje. Štampa tvrdi da sam prvi počeo, da izazivam... Naravno, njima je uvijek kriva žrtva; dželat je – bio izazvan. Osim Čedomira Jovanovića i ljudi iz LDP-a, niko me nije pozvao. Zamislite gradonačelnika koga ne interesuje je li živ čovjek koji u tom gradu živi sedamdeset i četiri godine; da se predsjednik Republike, kome bih mogao otac da budem, ne zapita u kakvom je stanju pretučeni građanin zemlje čiji je on predsjednik!
Možete li i da zamislite šta bi se desilo da je u Americi ili u Francuskoj napadnut heroj iz Drugog svjetskog rata? Uzbunila bi se cijela zemlja. Ovdje – ništa. Naravno, prilaze ljudi; taksisti i prodavci pitaju kako sam...
Znate, volim, obožavam srpski narod, ali mi se gade ova vlast, crkva, Akademija, sudski, policijski sistem... Oni su za sve krivi. I, nikada ovako nije bilo! Nikada! Sve su uništili.
http://banjalukain.com/zabava/eto-im-ne ... o-dogurati
Nemojte da vas zavara pretučena faca ovog starkelje, jer umjesto da se udbaši zavuku u mišju rupu, oni i dalje se slade na nesreći srpskog naroda i to u medijima otvoreno govore.
Lika prebiju, a on opet da ovakav pogan intervju, koga jebe.
