Duško Tadić (1. listopada 1955., Kozarac, Bosna i Hercegovina[1]) bivši je stražar u logorima Omarska i Trnopolje, član Srpske demokratske stranke i član srpske paravojske koja je izvela napade na Prijedor tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Znakovit je po tome što je 1997. postao prva osoba osuđena na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) - osuđen je na 20 godina zatvora.[2][3]

Tadić je 1994. uhićen u Münchenu, u Njemačkoj, nakon što su ga bosanske izbjeglice identificirale kao njihovog mučitelja.[4] ICTY je pred kraj 1995. izdao prvu optužnicu protiv njega,[5] nakon čega je prebačen u Haag. Suđenje Tadiću počelo je 1996. On sam se izjasnio da "nije kriv" po točkama optužbe a njegovi odvjetnici branili su ga taktikom da je žrtva zamjene identiteta.[4]
ICTY je tijekom suđenja Tadiću po prvi put oblikovao nekoliko prijelomnih stajališta oko sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Na zahtjev optuženog da mu Međunarodni sud ne može suditi jer je "rat u BiH bio građanski rat", ICTY je naveo sljedeće:
Oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji započeo je nedugo nakon datuma kada su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju neovisnost, 25.6. 1991., između vojnih snaga SFRJ i Slovenije i Hrvatske. Takvi oružani sukobi bi se naravno trebali karakterizirati kao unutarnji jer su zamrznuti na tri mjeseca kao posljedica prijedloga EK-a. Nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, 7.10. 1991., Slovenija je proglasila neovisnost koje je stupilo odmah na snagu, a Hrvatska 8.10. 1991. Dakle, oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji bi se trebao smatrati međunarodnim od 8.10. 1991. jer je neovisnost tih država bila definitivna od tog datuma.[6]

Također, po prvi put je predstavljeno stajalište da je razlog rata u BiH bio stvaranje "Velike Srbije".
Što se tiče optuženog, Pretresno vijeće napominje "da je bio jedan od prvih članova SDS u općini Prijedor i, prema vlastitoj ocjeni, povjerljivi član SDS od koga je traženo da provede ključni plebiscit na području Kozarca. Kao organizator plebiscita u Kozarcu i predsjednik lokalnog SDS, optuženi je bio upoznat sa planom o Velikoj Srbiji i podržavao ga. On to i sam priznaje, kada opisuje sebe kao iskrenog pristašu stvaranja Republike Srpske".[7]

Presuda [uredi]

Suđenje je trajalo 79 dana a za tužiteljstvo je svjedočilo sveukupno 86 svjedoka.[1] 1997. ICTY je donio presudu. Tadić je proglašen krivim za sljedeće zločine:[1]
Hotimično lišavanje života; mučenje ili nečovječno postupanje; hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.)
Tijekom napada na Kozarac i okolno područje, sudjelovao je u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore.
Kao dio grupe Srba, udarao je rukama i nogama jednog zatočenika sve dok se ovaj nije onesvijestio, čime je direktno pomagao u ostvaranju zajedničkog nauma te grupe da nanese tešku fiziku patnju pripadnicima druge grupe.
Jednom zatočeniku je prijetio nožem, a onda ga je ubo.
Ubojstvo (zločin protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja)
Ubio je dvojicu bošnjačkih policajaca u Kozarcu u proljeće 1992.
Sudjelovao je u ubojstvu petorice muškaraca u Jaskićima, selu kraj Prijedora.
Osuđen je na 20 godina zatvora i poslan na služenje kazne u Njemačkoj. Tadić je uložio žalbu na svoju presudu, ali je ona odbijena.[1] 2008., nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu te je otputovao u Srbiju, pošto je dobio srbijansko državljanstvo.[8]
Većina je zaključila da je "od početka 1992. do 19. svibnja 1992, postojao međunarodni oružani sukob barem na dijelu teritorija Bosne i Hercegovine (...) između snaga Bosne i Hercegovine s jedne strane i snaga Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), odnosno JNA (kasnije VJ), koje su djelovale sa različitim paravojnim snagama i snagama bosanskih Srba, s druge", nakon 19. svibnja 1992. godine, ovaj oružani sukob nije imao karakter koji bi opravdao primjenu člana 2 (teške povrede) Statuta, jer žrtve nisu bile zaštićene osobe, to jest, nisu bile u rukama jedne od strana u sukobu ili okupacijske sile koje nisu državljani. JNA se službeno povukla iz Republike Bosne i Hercegovine 19. svibnja 1992." (...) Problem s kojim se ovo Pretresno vijeće suočilo je, da li je poslije 19. svibnja 1992., Savezna Republika Jugoslavija svojim povlačenjem sa teritorija Republike Bosne i Hercegovine i bez obzira na svoju kontinuiranu podršku VRS dovoljno distancirala od VRS da se te snage ne mogu smatrati de facto organima ili agentima VJ, a otuda i SRJ".[7]

– ICTY u svojoj presudi protiv Duška Tadića