Etimolosko znacenje rijeci Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od rijeci islam, u znacenju 'predati se Bogu'. Rijec Musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, Sandzaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom, obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala bosnjackim imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bosnjackom imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije oko lista Bosanski pogledi.
Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. "Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovacki, sandzacki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bosnjaci ili 'bosanski narod'). Isti naziv, tj. Bosnjaci ili "bosanski narod", koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim vlastima i knezom Milosem Obrenovicem. Za Bosnjake se u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv "turcin", kao vjerska oznaka - da su njihovi pripadnici "turske", tj. islamske vjere. Time su se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv "turcin" cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba Bosnjaci su se distancirali od naziva Turci. "Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina".
Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se poceo sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise ulazi naziv Bosnjak ili Turcin. Istovremeno sve vise u upotrebu ulazi i naziv Musliman. Clancima u listovima Bosnjak i Behar, bosnjacka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bosnjackoj stampi i publicistici upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku. Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i Hercegovine, Sandzaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke skupstine narodnog oslobosenja Srbije. U razdoblju izmedju 1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula 'nacionalno ime' Musliman, priznato u toku NOB-e". Ucinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili odredjeni nacionalni zapravo nacionalisticki, u prvom redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti bosnjacki etnos, "sluzbeno je krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bosnjaci su iskazali i potvrdili popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. "Ime Musliman u prvom redu je
proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine, te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne".
Bosna i Otomanska Imperija
Hronologija
Godine 1463. turski osvajac sultan Mehmed II Fatih je zarobio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomasevica, sina kralja Tomasa, i pogubio njega ali i veliki dio bosanskog plemstva (vojvodu Tvrtka Kovacevica iz Podrinja, kneza Radaka sa Bobovca i dr.) Iako u Bosni nije bilo muslimana prije dolaska Turaka, pa se ne moze reci da su Bosnjaci prigrlili osvajaca slicnog po vjeri, ipak cinjenica je da je dobar dio Bosnjaka relativno brzo prihvatio tursku vlast ali i vjeru nosioca te vlasti. Neosporno je i to da su, s obzirom na bogumilsku tradiciju, vec bili pripremljeni za otvorenost prema novoj vjeri.
Pored privilegija koje su isle uz prihvatanje politickog imidza nove vlasti, isle su i obaveze i to su Bosnjaci brzo osjetili. Za vrijeme osmanlijske okupacije Bosne jedino su bosanski muslimani bili obavezni da se bore za imperiju sirom svijeta, dok su ostali imali samo obavezu materijalnih davanja za vojsku. Tako je ginula bosanska mladost i po Bosni i sirom svijeta, cuvajuci ili sireci Osmansko carstvo. Ponekad bi se Bosnjaci pobunili protiv svojih gospodara.
Tako je 1573. godine Bosnjak Hamza bio vodja snaznog pokreta za reformu otomanske imperije, ali je proglasen heretikom u Istambolu i pogubljen 6. juna iste godine. Godine 1582. na podrucju Tuzle, Gracanice i Sprece podignut je ustanak Hamzalija protiv imperije pod vodjstvom Mehmeda sina Hasanova, koji je krvavo ugusen a vodje i vidjeniji ljudi pogubljeni.
Izmedju 1645. i 1669. godine izbio je veliki Kandijski rat (poceo oko otoka Kandija - Kreta) izmedju Otomanskog carstva i Venecije, a vodio se uglavnom u Dalmaciji, Lici, Krbavi, Dalmatinskoj Zagori i dijelovima Bosne. Taj rat je iscrpio Bosnjake i u njemu je izginuo cvijet bosnjacke mladosti.
1683. godine pocinje novi rat Otomanske carevine sa Svetom alijansom, na cijem celu je bila Austrija. Ovaj rat je zavrsen porazom Otomanske carevine kod Beca. Poslije toga vojska Otomanske carevine, u kojoj su znacajan udio cinili upravo Bosnjaci, dozivljava poraz za porazom, a najpoznatiji je onaj od austrijskog nadvojvode Eugena Savojskog 1697., koji je spalio i opljackao Sarajevo i sa svojom vojskom dosao cak do Skoplja. Sa sobom je iz Bosne poveo i vise hiljada Bosnjaka katolika i preselio ih na lijevu obalu rijeke Save, gdje Austrija postavilja novu granicu prema Bosni (mir u Sremskim Karlovcima 1699. godina, razgranicenje dva Ajaleta Bosne i Austrije). To je vrijeme velikih progona i pogroma stanovnistva koje je bilo primilo Islam na teritoriji Slavonije, Ugarske, Pecuha u Austriji i sl. Bilo je obiljezeno ubistvima, pokrstavanjem, progonima, unistavanjem tragova razlicitosti u kulturi i sl. Nijemi svjedoci tih dogadjanja su prezimena koja su nekim slucajem prezivjela kod dijela stanovnistva (Bosnjak, Bosanac i sl.) i ostaci dzamije u Pecuhu.
1737. godine, Austrijska vojska pod vodjstvom generala Hildsburghausena pokusava
ponoviti uspjeh nadvojvode Eugena Savojskog da zauzme Bosnu ali ovaj put i da je prikljuci monarhiji. Generalova vojska je prodrla u Bosnu pravcem Bosanska Gradiska - Banjaluka i opsjela Banjaluku. Porta je naredila svom namjesniku u Bosni Ali-pasi Hekimoglu da ostane pasivan. Na srecu, ovaj put narod i namjesnik nisu slusali Portu, vec su uz Ali-pasu i cuvenog kapetana Mehmeda Fidahica, te druge narodne vodje iz dva pravca, iz pravca Vlasica i Zmijanja napali okupatorsku vojsku i nanijeli joj tezak poraz. Od tada se Austrija nije usudila Savu preci narednih 140 godina. Ova pobjeda je vratila Bosnjacima samopouzdanje ali i pokazala sta im znace dobre vodje.
1829. godine Srbija u Jedrenima dobija autonomiju od Turske ali i sest nahija koje su Bosnjaci smatrali sastavnim dijelovima Bosne (Sabac, Loznica, Valjevo, Cacak, Uzice, Pozega). Posto je Srbija odmah krenula sa iseljavanjem, ubijanjem i progonom muslimanskog stanovnistva, Bosnjaci, nezadovoljni sopstvenim statusom u imperiji i nespremnoscu sultana da zaustavi progon i ubijanja muslimana u Srbiji, 1831. godine pod vodjstvom Husein bega Gradascevica silom smjenjuju veliju Namik-pasu i krecu u rat protiv regularnih trupa Porte. Na Kosovu (mjesto Stimaja blizu Pristine) uz vojno sadejstvo sa Arnautima odnose pobjedu nad vezirom Rusid-pasom. Na zalost, ustanici tada nisu iskoristili uspjeh pobjede u cilju osamostaljivanja Bosne, vec se vracaju prema Sarajevu, gdje ih sa ledja udaraju vojske takodje Bosnjaka Ali-pase Stocevica (Rizvanbegovic) i Smail-age Cengica, koji napadaju sopstveni narod za racun vlasti Porte. Ovdje treba istaci da je tada po prvi put u Bosni pod Otomanskom imperijom trazeno da se vlasti da lokalno i prostorno obiljezje kroz zahtjev: Da se za bosanskog veliju postavi Bosnjak!
Bosnjaci su napokon shvatili da je deviza otomanske imperije "jedinstva u vjeri" bila samo parola vlasti da im se otme zemlja Bosna, pa su zato oni ustankom protiv Porte, 1831. godine, prvi put odgovorili devizom "jedinstva po prostoru". Na zalost, neuspjehom ovog ustanka u Bosni je porazen i taj duh jedinstva po prostoru. Izmedju 1831. godine i 1851. godine traju najcrnje godine za Bosnu i Bosnjake pod otomanskom upravom. Porta trazi da se Bosna smiri i prihvati reforme carstva a sama sjece glave vidjenijim Bosnjacima. Njapoznatiji egzekutor tih sjeca bio je Omer-pasa Latas. Akademik Filipovic pise da su Osmanilije tada unistile bosnjacku elitu, od cega se Bosnjaci nisu oporavili do danas.
Velike epidemije kuge koje su harale Evropom u XVII, XVIII i XIX vijeku takodje su ostavile strasne posljedice i u Bosni, te najvise pogodile urbano stanovnistvo u gradovima, gdje je zivjela bosanska elita. Uz to, bosnjacko stanovnistvo u bosanskom ejaletu je bivalo cesto desetkovano i iseljavanjem, koje bi uslijedilo poslije svakog novog vojnickog poraza otomanske vojske. Interesantno je da je Bosnjake na muhadzirluk podsticala i fetva (vjersko misljenje vrhovnog vjerskog autoriteta muslimana), kojom se pripadnicima Islama preporucuje da napuste prostore na kojima nije djelovala muslimanska vlast.
Bosnjaci u Otomanskoj imperiji
Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. "Bosnjacka muslimanska zajednica, odnosno drustvo, uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bosnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom. Posredstvom Islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bosnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug". Na toj se osnovi formirao na tlu Bosne bosnjacki narod sa svojim manje ili vise prepoznatljivim politickim i kulturno-duhovnim interesima. "Bosnjacki je narod jos od srednjeg vijeka i pocetka osmanskog razdoblja bio klasno strukturiran. Cinili su ga spahije, duhovna inteligencija (ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja)". Prihvatanje Islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine. "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja Islama u Bosni trajao oko 250 godina". Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima Islama". Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmedju grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu.
Sirenje Islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite gospodarske djelatnosti, a posebice trgovine, obrta, te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te gospodarske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje Islama.
Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje Islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uredjenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica. Tu tezu Imamovic opovrgava, izmedju ostalog isticuci da takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uredjenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik". To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada. Vlastelin, koji se odlucio da se ukljuci u timarski sistem, nije bio obavezan da postane musliman. Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju Islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu Islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je
Islam siren drzavnom silom'. Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja Islama u Bosni nadje neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bosnjacima, odnosno bosnjackim narodom".
Pokret za autonomiju Bosne u Osmanskoj Imperiji
Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se medju Bosnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcioniranja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk". Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem januara 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme, vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vodju, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. ", prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831, zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao.
Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak. Vuk Karadzic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam'. Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati. Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake'.
Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca medju Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem svibnja 1866. pocela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampalo uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni
vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uredjivali Mustafa Rifet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bosnjacki list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic.
Bosna i Austro Ugarska
Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bosnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, ciji su uzroci razliciti. Broj iseljenih Bosnjaka u toku ceterdeset godina austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od 61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti, do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici. Nakon aneksije BiH 1908. godine, nastavilo se masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018.
Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju "nastojeci" da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli, zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu, muslimane iz Bosne i istocne Rumelije. Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima, od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom, Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti. Takvo bosanstvo, koje je krajem osamdesetih godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici". U unutrasnjem zivotu zemlje Bosnjastvo je jasno doslo do izrazaja pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanovic-Ljubusak pokrenuo je list Bosnjak. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bosnjacima i njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji. Prema Bosnjaku, elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bosnjake od ostalih naroda su klima, mjesni obicaji i vjera. Isto tako, "Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru Bosnjake i ne naturaju im svoje ime". "Bosnjastvo se moze posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije u Bosni i Hercegovini. Medjutim, ni jedan od nosilaca bosnjastva u sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista Bosnjak, u pocetku, to sire znacenje bosnjastva vise je privid i odraz sluzbene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bosnjaka, i pored njegove uske drustvene pozicije, bosnjastvo je, prije svega, mogucnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove posebnosti".
Bosnjacki autonomni pokret
Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. "Osnovni bosnjacki kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka". Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bosnjacko-srpska politicka suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili bosnjackim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja, te zbog prijedloga srpske strane da "sluzbeni naziv jezika u BiH bude iskljucivo srpski, te da se u javnom pismenom saobracanju, skolama i drzavnim organima koristi iskljucivo cirilica".
U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vodjstvo autonomnog pokreta. Pocetkom prosinca 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uredjenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, muslimanska i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. "naprednih Muslimana", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani gradjani, medju kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su se za odrzanje bosnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa.
Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bosnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bosnjacki klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tesanj itd." Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoeuropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bosnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bosnjackog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te Islam predstavljaju tri bitna elementa bosnjackog nacionalnog omedjivanja". Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka izmedju zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci bosnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno je ostvarivati kroz svoj casopis Behar.
"Napredni Muslimani" su 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku, na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora, MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS)". Bosnjacki autonomni pokret je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene". Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama, Bosnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. "Politicko vodjstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog
nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije. Otvorenim pismom Serifa Arnautovica Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim muslimanima koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo" (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili "europsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je uspjela zadrzati status europske zemlje.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
