Citiraj:
Priznati Kosovo a ne Palestinu
12 novembar 2011 Izmijenjeno 19:35 CET
Srbija je historijski više naklonjena Rusiji, dok Izrael služi interesima SAD-a na Bliskom istoku.
Srbija i Izrael tvrde da su njihove vojne okupacije opravdane [EPA]
U obraćanju Ujedinjenim narodima 21. septembra, predsjednik SAD-a Barack Obama je objavio da će uložiti veto na UN-ovo priznanje palestinske države, jer Palestina nije postigla nezavisnost u dogovoru s Izraelom.
Rekao je da „mir zavisi od kompromisa među ljudima koji moraju živjeti zajedno godinama nakon što su naši glasovi prebrojani... to je lekcija koju smo naučili u Sudanu, gdje se pregovorima došlo do stvaranja nezavisne države. I to jeste i bit će put do palestinske države - pregovori zainteresiranih strana.“
Ali, presjednik Obama je zanemario skori istaknuti primjer unilateralne nezavisnosti, države Kosovo, koju su SAD priznale prije tri godine, iako njena državnost nije proizašla iz dogovora sa Srbijom. Ako će nezavisna država Palestina biti priznata jedino s odobrenjem Izraela, zašto su onda SAD priznale nezavisno Kosovo 2008. unatoč prigovorima Srbije?
Srbi Kosovo smatraju kolijevkom svog nacionalnog identiteta. Tu su doživjeli poraz od Osmanskog carstva 1389. godine. Na Kosovu je stoljećima živjelo većinsko srpsko stanovništvo, ali krajem 1800-ih ono je postalo sjedište albanskog nacionalnog buđenja te su tu kasnije živjeli većinom Albanci. Kosovo je postalo dio Jugoslavije, kojom su dominirali Srbi nakon Prvog svjetskog rata.
Nakon okupacije sila Osovine u Drugom svjetskom ratu, komunistička vlada Jugoslavije dala je Kosovu status pokrajine u okviru Socijalističke republike Srbije i priznala prava kosovskih Albanaca, većinskog stanovništva. Godine 1989. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević je ograničio autonomiju Kosova, pozivajući se na prijetnje srpskoj manjini, što je bio početni potez njegove nacionalističke kampanje za „veliku Srbiju“.
Grobna tišina
Poput palestinskog lidera Yassera Arafata, koji je prvi proglasio palestinski suverenitet 1988. godine, vođa kosovskih Albanaca Ibrahim Rugova prvi je proglasio Kosovo nezavisnim 1990.
U to vrijeme nijedna strana sila nije priznala Kosovo, ali je od tada 127 zemalja članica UN-a priznalo državu Palestinu.
Godine 1998. izbio je građanski rat između srbijanskih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i više od 2.000 ljudi je poginulo. Borci OVK-a ciljali su na srpske civile u pokrajini, kao i na umjerene kosovske Albance, dok su srbijanske snage ubijale albanske civile.
U februaru 1999. Predsjednik SAD-a Bill Clinton predvodio je NATO-vo bombardiranje Srbije.
Kada je OVK došla na vlast u junu 1999, uz podršku NATO-a, izvršila je etničko čišćenje hiljada Srba, Roma, Turaka i Jevreja na svojoj teritoriji, optužujući ih da su stali na stranu srbijanskih snaga. Ove manjine su na Kosovu živjele stoljećima, za razliku od izraelskih naseljenika, koji su uglavnom skorije transplantirani na palestinsku zemlju.
Kada je Srbija 1990-ih naselila Kosovo srpskim izbjeglicama iz drugih bivših jugoslovenskih republika, Vašington je osudio ovaj program, nazivajući ga pokušajem da se promijeni demografski sastav pokrajine. Šačica Srba koja je ostala na Kosovu od 1999. povremeno je bila podvrgavana pogromima, a srpska enklava na sjeveru periodično prijeti da će se priključiti Srbiji, izazivajući nestabilnost u novoj državi.
Dok u SAD-u prevladava mit da je Clinton bombardirao bivšu Jugoslaviju da bi zaustavio etničko čišćenje, ljudi na Balkanu vjeruju da su snage SAD-a intervenirale protiv Srba, izvršilaca etničkog čišćenja, ali da su bile na strani Hrvata i Albanaca, također izvršilaca etničkog čišćenja.
Predsjednik Obama je obećao da će uložiti veto na palestinsku želju za nezavisnošću.
Nakon što su borbe prestale, NATO je udario pečat na ova istrebljivanja i ocijenio da je grobna tišina znak „dugotrajnog mira“.
Kosovski parlament ponovo je proglasio nezavisnost 2008., a ovaj potez bojkotirali su delegati kosovskih Srba. Do sada su 83 zemlje članice UN-a (uključujući SAD) priznale Kosovo, 44 manje od broja država koje su priznale Palestinu. Srbija je od Međunarodnog suda pravde (ICJ) tražila da donese odluku o otcjepljenju. Prošle godine ICJ je donio savjetodavnu odluku da unilateralne deklaracije nezavisnosti nisu zabranjene po međunarodnom zakonu.
U čemu je razlika?
Srbija ima jači pravni argument nego Izrael da se protivi unilateralnoj nezavisnosti, i to ne samo zbog činjenice da je Kosovo istjeralo većinu Srba. Kosovo nije bilo priznato samo kao dio Jugoslavije prije 1990-ih, niti kao posebna jugoslovenska republika, nego kao pokrajina u okviru Republike Srbije.
S druge strane, Zapadna obala i Gaza (da ne spominjemo Istočni Jerusalem, koji je pripojio Izrael) nikada nisu priznati kao dio Izraela. Povrh toga, kada su došli na vlast, borci OVK-a napadno su ugrožavali sigurnost okolnih država, pokušavajući vojnim putem „osloboditi“ Albance u zapadnoj Makedoniji i srbijanskoj Preševskoj dolini.
Razlika je u činjenici da je Kosovo okupirao strani vojni savez, koji podržava samoopredjeljenje njegove albanske većine. Zapadna obala i Istočni Jerusalem su pod okupacijom stranih vojnih snaga, koje žele spriječiti samoopredjeljenje većinskog palestinskog stanovništva te naseliti svoj narod na ta mjesta.
Srbija i Izrael šalju vrlo slične poruke zapadu. Tvrde da su njihove vojne okupacije opravdane, jer žele spriječiti genocid koji je nad njima izvršen u Drugom svjetskom ratu. (Palestinci nisu imali veze s ovim genocidom, iako su Hrvatska i Albanija bile saveznice sila Osovine.)
Srbija i Izrael se predstavljaju kao bedemi koji brane zapadne civilizacije od islamskog ekstremizma, iako su palestinski i kosovski nacionalni pokreti, u kojima ima i članova kršćanskih manjina, zasnovani na sekularnim identitetima utemeljenim na etničkoj pripadnosti. Srbija i Izrael također su koristili postojanje drevnih religijskih spomenika kao opravdanje za vojnu prisutnost u zemljama gdje nemaju demografsku većinu.
Razlika je da je izraelski lobi u Vašingtonu mnogo jači nego srbijanski. Miloševićevo masovno etničko čišćenje kosovskih Albanaca (kao i Hrvata i Bosanaca) je skorije i
prikazivano na na televiziji, za razliku od istjerivanja Palestinaca 1948. iz zemlje njihovih predaka od strane Izraela, koje oni nazivaju Nakba (Katastrofa).
OVK se odavno dovodi u vezu s trgovinom heroina kojom se bavi da bi stekla novčana sredstva za samoodrživost te da bi se njeni pripadnici obogatili. Bivši komandiri OVK-a, uključujući premijera Hashima Tachija, čak su optuženi i za trgovinu organima.
Kosovo je također zloglasni balkanski centar za trgovinu ljudima, pogotovo od kako je tu zapadna vojska. Bez obzira na tačnost ovih navoda, niti jedan nije spriječio SAD da podrži kosovsku nezavisnost.
Razlika je u tome da se palestinski nacionalni pokret ne dovodi u vezu s takvim međunarodnim kriminalnim skupinama. Možemo biti sigurni da ako bi ijedan od palestinskih lidera bio optužen za samo jedan od ovih krivičnih djela izraelski lobi bi razglasio takvu optužbu kao argument protiv stvaranja palestinske države, a Bijela kuća bi podržala njihovu tvrdnju.
Palestina i Izrael su na različitim stranama po pitanju nezavisnosti Kosova. Yasser Abed Rabbo, viši savjetnik palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, citirao je primjer Kosova prilikom govora o unilateralnoj nezavisnosti, kada je rekao: „Kosovo nije bolje od nas. Zaslužili smo nezavisnost prije njih i tražimo podršku SAD-a i Evropske unije.“
Osjetljiva tema
U međuvremenu je izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman kategorički odbio priznati Kosovo, tvrdeći da je njegova nezavisnost „osjetljiva tema“, koja bi trebala biti dio „zaista temeljitog i mirnog rješenja“, koje će biti postignuto pregovorima. Tako su i Palestinci i Izraelci konzistentni u svojim stavovima u odnosu na primjer Kosova. Strana koja nije konzistentna je SAD, koje priznaju jednu novu državu, a blokiraju drugu.
Razlika je možda u tome da od vremena Woodrowa Wilsona Vašington ima tendenciju da podržava unilateralno samoopredjeljenje naroda samo ako se radi o bijelim Evropljanima. Štaviše, Izrael služi američkim vanjskopolitičkim interesima na Bliskom Istoku, ali pravoslavna Srbija je historijski bila više naklonjena Rusiji.
UN nisu priznale Kosovo jer bi ovo bio negativan svjetski presedan za unilateralno otcijepljenje. S druge strane, mnoge države članice Arapske lige i EU vide Kosovo kao pozitivan presedan za Palestinu. Neke vlade se možda protive suverenitetu Kosova i Palestine. Ali, SAD su skoro jedina zemlja koja podržava državu Kosovo, dok istovremeno licemjerno blokira državu Palestinu.
Amerikanci bi trebali pitati predsjednika Obamu: Ako Kosovo ima pravo da postoji, zašto i Palestina nema pravo da postoji?
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uređivačku politiku Al Jazeere.
Verziju ovog članka prvobitno je objavio američki politički on-line
Al dzazira
_________________
Rad je od čovjeka napravio roba, neradu smo odani sve do groba.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
