Ne znam bas je li tema prikladna ali zanima me koji su najstariji kafici u BL
Koji su jos uvijek kao pre, ono ambijent ko da je Tito jos ziv. To su ona mjesta na kojem mozete pobjeci od znatizeljnih ociju i na miru popiti pivo.

Ja cu preporuciti Lovac. Ko ga posjeti nek se javi!

Lovac jeste po izgledu jedan od najstarijih, ali ne pod pojmom kafic, tada toga nije bilo, nego vise kao kafana sa rostiljom na kojem je Mujo pekao cevape, tako da bi se po tom kriteriju moglo reci i za Palas i hotel Bosnu. Bosna je na mjestu danasnjeg Ambasadora imala kafanu koja se zvala sokara, ime sve govori.

Koliko se sjecam prvi kafici koji su otvorenu u gradu su bili Ring i Tane. Poslije je napravljen stari zanatski centar sa nekoliko poznatih kafica, sve dok nisu otvoreni kafici uz Vrbas, bilo je glavno mjesto za izlazak. Za ulaz u zanatski se cekalo dosta jer je bio pun i lagano se u koloni jedan po jedan hodalo u krug da se uhvati neko mjesto. Na zalost na mjestima tadasnjih najboljih kafica sada se prodaju pice i bureci. Jedini koji je ostao sa istim imenom je No1.

Jedini iz titovog ambijenta, opet nije kafic, gdje se na miru i u tisini moze posteno ispricati je slap u Novoseliji ili pivnica (Citadela) u podrumu, gdje je prije rata bila prava pivnica sa crnim pivom, a i sada je jedno do rijetkih mjesta gdje se posteno mozes ispricati a da ti neko ne visi za vratom.

Najstarija postojeca kafana u BL je Sing Sing, na pocetku Karadjordjeve (Rudarske).

Stari duh grada u Krčmi kod Šmita


Boro Šmit rođeni je Banjalučanin. Kada uđete u njegovu porodičnu gostionu dočeka vas izgled i miris nekih davnih vremena.

Njegov se djed Bernard iz Njemačke u Banjaluku preselio prije više od 100 godina. Vremenom je imućna njemačka porodica na početku Karađorđeve ulice, u banjalučkom naselju Lauš, podigla nekoliko kuća u kojima su se smjestili gostiona i nekoliko prodavnica.

Na broju 54 i dan-danas nalazi se najstarija banjalučka kafana – "Sing-sing". Za 102 godine, koliko postoji, mijenjale su se zemlje, režimi i vladari. Mijenjao se i naziv ulice na čijem se početku nalazi.

"Prvo se ova ulica, za vrijeme Osmanlija, zvala Kajdića sokak i baš je taj natpis stajao na našoj kući, a potom je za vrijeme prve Jugoslavije nosila naziv Despota Stefana. Ustaške vlasti su je za vrijeme NDH nazvale Arnaut-pašina ulica, pa su je komunisti preimenovali u Rudarsku, a sada je Karađorđeva ulica", priča nam Boro. Ispočetka su gosti gostione najčešće bili rudari koji su radili u obližnjem kopu.

Od pića se najviše pio rum i Vlahovac, dok su žene pile Imber i kruškovac, ali naravno da se najviše konzumirala rakija iz čokanja, kao i vino. Prva filmska projekcija na ovim prostorima zbila se upravo na ovom mjestu. Danas, kaže nam naš domaćin, nema više gostiju kao prije. Sve su to stare mušterije koje već godinama dolaze u "Sing-sing" i, tek poneki, putnik namjernik. Boro nas provodi kroz odaje svoje kuće i mi nailazimo na pravi mali privatni muzej.

Sve je uredno i složeno, baš kao da je znao da ćemo ga posjetiti. Prepoznatljiva austrougarska peć nalazi se u srcu dnevne sobe. Tu su prekrasne slike, gobleni, rijetki suveniri, stara pegla, raritetni namještaj. Boro nam sa ponosom pokazuje i sat koji je dobio lično od Tita kao i sliku na kojoj se, pored njega nalaze, i pokojni maršal i Aleksandar Ranković. Hiljadu priča krije ova kuća koja je bila svjedok mnogih događaja, upoznavanja, proslava, sklapanja poslova ali i brakova.

Srce jednog grada čine baš ovakve zgrade i ovakvi ljudi, a toga nema baš na pretek. Ne želeći više da remetimo duhove Borinog doma, pozdravili smo se sa našim vodičem-domaćinom i vratili se u 2007. godinu.



Dejan Rakita

Cicak, Citadela je u gospodskoj ulici, u samom centru. Nije to ovo sto si opisao.

a taj kafic, Castra, nesto mi ime nije ostalo, mada je kolega s kojim sam bio pricao o kaficu kako cesto zalazi tu. jeste li sigurni da se tako zove? ima par stolova i na gornjoj etazi. mada je sank dole.