banjalukaforum.com

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

Umjetnička kritika kao hakovanje kulturnih institucija

Umjetnička kritika kao hakovanje kulturni institucija Ovaj tekst bi nas trebao uvesti u pozadinski kontekst tač.kinog rada pod nazivom “Institucionalna kritika bosansko-hercegovačke savremene vizuelne umjetnosti“. Kao vrsta sporednog efekta, tekst nas takođe uvodi u generalni domen percepcije savremene umjetnosti u okviru Bosne i Hercegovine, ali posebno onog dijela kojeg nazivamo „nezavisna umjetnička kritika“ i njenog odnosa prema kulturnim institucijama. Takođe, svi aktuelizovani pojmovi i njihova značenja biće određeni unutar njihovog prostornog konteksta i vrste studije slučaja, Bosne i Hercegovine.
Označićemo dva najznačajnija subjekta za ovaj tekst. Prvi je grupa vizuelnih umjetnika Tač.ka1, koja je uglavnom orijentisana prema eksperimentisanju sa formatima institucionalne kritike i prokopavanju psiho-socijalne patologije. Drugi subjekt je Zvono nagrada za mlade vizuelne umjetnike, kao dio YVAA (Young visual artist award)3, koja se realizuje u poslednjih pet godina u Bosni i Hercegovini. Cilj diskusije smiješta se unutar relacije između ova dva subjekta i nekih marginalno uključenih subjekata, sa fokusom na godinu 2011.
U Bosni i Hercegovini postoji generalan, negativni koncenzus po pitanju umjetničke kritike. Umjetnička kritika u ovoj zemlji jednostavno nije dobrodošla unutar “javnog kulturnog etra”. Nameće se pitanje, zašto spomenuta kulturna zajednica pokušava izbjeći principe umjetničke kritike? Moglo bi se reći da uslijed uskog i malog diskurzivnog kruga savremene umjetnosti, niko ne želi stvarati dodatne tenzije među umjetnicima, koji pored svega prilično teško žive unutar sistema u kome tržište umjetninama ne postoji u nekom funkcionalnom obliku. Međutim, ako priđemo bliže ovoj pretpostavci, shvatićemo da su umjetnici u ovoj zemlji neuobičajno zavađeni i zavisni, što se djelimično locira unutar psihologije izreke “mala bara, puna krokodila”. Zaista, sa ovog stadijuma, diskurs savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini je prepun kritike, pretežno apsurdne, ali takva kritika teško prevazilazi okvire potajnog ogovaranja ili anonimnih forumaških diskusija, i doseže neku širu i dostupniju javnu formu. Drugi problem umjetničke kritike unutar BiH je odsustvo aktivnih teoretičara, ali i gore, odsustvo javnih medija gdje bi se ta kritika mogla učestalo i sistematski objavljivati.
Kako god, “treća” strana novčića kojeg zovemo kritika savremene umjetnosti BiH je za razumjevanje najintrigantnija. Radi se o jakoj ambiciji za sabotiranjem umjetničke kritike, koja pored svih problema uspjeva da se pojavi u nekom svedenom obliku unutar javnog retoričkog prostora. Pri tom se ne radi o delegitimizaciji površno postavljene kritike, već o delegitimizaciji kritike kao kulturne kategorije. Ovdje konačno utvrđujemo početnu tačku tač.kinog rada “Institucionalna kritika savremene vizuelne umjetnosti Bosne i Hercegovine”.

Zabranjeni diskurs

Nagrada Zvono je “bez dileme” najbolje formulisana podrška mladim umjetnicima unutar BiH. Pokrenuta je 2006. godine od strane SCCA (Sarajevo Center fo Contemporary Art), a u saradnji sa Muzejom savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci i Protok kolektivom iz Banja Luke, preuzimanjem programa od prilično uspješne Jindřich Chalupecký nagrade kao dokazanog formata. Formalno, uz mnogo napora i uloženog rada, Zvono nagrada je još uvijek aktivan projekat.
Međutim, kontraverzan aspekat ove nagrade se bazira na motivima saradnje SCCA i Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. MSURS je subjekat za posebnu analizu, za sada je dovoljno napomenuti da je direktor ove institucije osoba potpuno irelevantna za pitanja savremene umjetnosti, te pored svega dobro poznat nacionalist i zastupnik režima Milorada Dodika. Prema ovim činjenicama, Muzej savremene umjetnosti je poslednje mjesto gdje bi se trebala održati izložba četiri finalista ove nagrade, za čiju selekciju je odgovoran SCCA.
Očigledno, ova nagrada je moguća jedino ako kulturne institucije unutar BiH zadovolje model institucionalnog “nacionalnog ključa”, što se smatra vodećim metodom za dostizanje principa idealnog multi-etničkog društva, koje BiH pretenduje da bude. Radi se nečemu što Tač.ka označava kao “đavoli ugovor” za integritet savremene umjetnosti. U domenu zadovoljavanja modela nacionalnog ključa, reflektuju se mnogi
hendikepi koji uređuju umjetničku scenu u ovoj državi kao vrstu holivudskog treš filma, homogenizujući sadržaj savremene umjetnosti kroz unapred pripremljene modele. Ovaj fenomen nije teško primjetiti od samog početka Zvono fijaska. Direktno cenzurisanje ili nejasni potezi su često korišteni od strane organizatora. Rad Mladena Miljanovića, “Nacionalni ključ” je sklonjen na zahtjev Dunje Blažević (SCCA) i Sarite Vujković (MSURS) (2007.). Dio rada grupe Tač.ka koji se bavi reakcijama na naziv “Bosna i Hercegovina” u njenom entitetu Republika Srpska je odbijen za postavljanje (2008.). Od dva selektovana rada Dajana Špirića “Svoji na svome” i “Bosanski minolovac”, prvi, koji se satirično bavi nacionalnim pitanjem, neobjašnjivo je odbijen za postavku, te je izložen samo drugi, više “Zvono-etičniji” rad (2009.). Takođe, iste godine, rad Bojane Tamindžije “TU. OVDJE. TAMO. preispitivanje prisutnosti u nužnosti i izolaciji” je brutalno osakaćen na naredbu Ljiljane Labović Marinković, direktorice MSURS, samo zato što rad nije u skladu sa njenim ličnim pogledom na pitanje ratnog zločina i odgovornosti prema istom u poslednjem ratnom konfliktu (1992.-1995.). Dio rad Mladena Bundala “Kritički intimizmi mentalnih arhiva”, nakon što je produkovan od strane SCCA, neobjašnjivo je odbijen za praktičnu realizaciju, bez zvaničnog odgovora. Jedino što je dobio je obećanje za konverzaciju “u živo”, te “da je sam svijestan problema”. Nakon internet akcije “Kritički outizmi”, gdje se javno aktuelizuje spomenuti problem, priključuje se i Bojana Tamindžija sa svojim iskustvom te zajedno pozivaju sve uključene na javnu diskusiju. Jedini otvoren za diskusiju se našao Radenko Milak (Protok kolektiv), ali zadržavajući raspravu unutar privatnih chat kanala, poziv na diskusiju ostaje kao vrsta “diletantskog bunta”. Grupa vizuelnih umjetnika Tač.ka se “bori” protiv takvih principa, nametnutih od strane autoriteta kulturnih institucija još od 2007., primarno fokusirana na spekulativan rad i politički instrumentalizovano ponašanje gospođe Ljiljane Labović Marinković. Radi osnovnog razumjevanja Tač.kinog anganžmana i uporišta institucionalne, praktične dekonstrukcije koju je ova grupa realizovala u 2011., je uvid u dva osnovna principa sabotiranja bilo kakvog nastojanja za javnim aktuelizovanjem spomenutih “problema”.
Prvi je potpuno ignorisanje kroz izbjegavanje diskusije, tako kritika preostaje nevidljiva, samo-centrična i zanemarljiva za lokalnu kulturu. Ovo je slučaj sa tač.kinim nastojanjem da inicira više retorički zasnovan pristup percipiranju savremene umjetnosti. Kulturne institucije jednostavno ne odgovoraju na email-ove, čak tvrdeći da je grupa Tač.ka “skup provincijski umjetnika”. Drugi je agresivna i trenutna zloupotreba režimski novina (Nezavisne novine) radi delegitimisanja kritike koja pronađe put za objavljivanje. Ovo je slučaj sa Mladen Miljanovićevim skretanjem pažnje na činjenicu da su kulturne institucije u BiH ponovo podbacile da dodju do kompromisa kako bi bosansko-hercegovački paviljon trebao da izgleda na Venecijanskom bijenalu. Ovaj je problem prvi put aktuelizovan 2007. godine na inicijativu upravo grupe Tač.ka koja je tada započela rad na projektu “Imaginarni Paviljon BiH”. Koristeći se režimskim novinama, gospođa Labović Marinković je optužila Miljanovića kao neinformisanu i nepristojnu osobu koji se usuđuje da javno misintepretira kulturnu situaciju. Radi svega toga, grupa Tač.ka se odlučila za radikalniji pristup te pomaku metodologije kritike do praktičnog, gerilskog polja djelovanja.

Trojanski konj

Nezahvalna strana bilo koje institucionalne kritike je vrlo moguće nerazumjevanje institucija koje se nastoje kritički obraditi. Postoji dugoročna dilema da emitovana kritika je nerelevantna, te zasnovana na pogrešnim pretpostavkama. Odlučili smo da formalno testiramo našu kritičku obradu prema principima koje nagrada Zvono upražnjava, počevši od naše dileme o “homogenizovanju diskursa savremene umjetnosti unutar Bosne i Hercegovine”, u okviru zamršenog, te iznad svega čudnog odnosa među dominantnim kulturnim institucijama SU. Video dokument snimljen u junu 2011., prikazuje sastanak grupe Tač.ka u kome učesnici nastoje da hakuju umjetničke stavove nagrade Zvono, te sa mnogo sarkazma da kreiraju kliše “Zvono umjetnički rad”, koji bi trebao zasigurno biti selektovan u četiri finalna rada za 2011. Nismo poznavali imena žirija za 2011., niti smo imali bilo kakvu internu ili eksternu preporuku u bilo kom smislu.
Zbog loše reputacije grupe Tač.ka unutar institucionalnih kulturnih krugova, odlučili smo se da apliciramo kao Igor Sovilj. Za to postoji i nekoliko praktični razloga. Pre svega, Igor je jedan od tri preostala člana grupe koji još uvijek nije prošao u finalnu selekciju sa samostalnim projektom (2006-2010). Igor je poznat po periodicčnim istupima u gej i feminističkom aktivizmu što je popularno unutar današnjeg “uniformnog diskursa savremene umjetnosti”. Ostali članovi odlučuju ne aplicirati individualno, ostavljajući više prostora za “igorov rad”.
Sam rad je treš postavljena priča o igorovom, životnom osjećaju krivice, pretežno ciljajući na medijski manipulisana pitanja, kao što je neprikladno ponašanje za vrijeme ratnog konflikta, posvećenost rodnom pitanju, socijalna odgovornost itd. Opširniji uvid u detalje o formalnoj, površinskoj kogniciji rada “AV dnevnici” i njegovoj nasilnoj konceptualizaciji je sažet u zvaničnoj tekstualnoj eksplikaciji rada.
Ukratko, nakon lažnog apliciranja, ovaj disidentski rad je selektovan u četiri finalna rad za Zvono 2011.

Šta je kritika?

U trenutku kada je rad zvanično selektovan kao reprezentativan za bosansko-hercegovačko promišljanje savremene umjetnosti, otvara se čitav novi spektar čitanja institucionalne kritike i načina na koji ona radi.
Najznačajnija tačka ovakvog djelovanja je dizanje formalne, retorički zasnovane kritike u potpuno praktično efektivna polja. Prestaje se raditi o “komentarisanju sa strane”, izdvojenoj kategoriji sa izvjesnim parametrima unutar generalnog kulturnog tijela, koju je uvijek lako ignorisati te sabotirati od strane establišmenta. Institucionalno hakovanje sprovedeno od strane grupe Tač.ka upućuje praktičnu potvrdu unapred postavljenih kritičkih termina, ugrađujući unutar tradicionalnog diskursa umjetničke kritike, neočekivanu interaktivnost sa objektom kritike.
Paradoks se sadrži u tome da je grupa Tač.ka, generalno gledano, okarakterizovala nagradu Zvono. U pet edicija nagrade Zvono, u četiri se pojavljuje u finalnoj selekciji neko od pet sadašnjih aktivista grupe Tač.ka, ili sama Tač.ka kao grupa. Doslovno rečeno, nagrada Zvono je nešto o čemu se zaista “brinemo”, te nam je žao ako neko misli da se ovakavim pristupom ne može izgraditi aktivan i funkcionalan diskurs savremene umjetnosti unutar BiH. Mi smatramo suprotno, nije moguće izgraditi aktivan i funkcionalan profesionalan diskurs ignorišući samo-propitivanje i samo-pozicioniranje.
Iznad svega, u video dokumentaciji performansa zamišljanja “lažnog rada”, Tač.ka je predvidjela i tri prostala finalista za ovu godinu. Nadolazeće, prvo pitanje diskusije koju hoćemo započeti je: da li nam je potrebna tako uniformna i predvidiva lokalna scena savremene umjetnosti?
PDF file

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

Još smo u okovima naše plemenske prošlosti

Rat se i desio zato što smo tada, a i danas smo bili radije još uvijek u okovima neke vrste nasljeđa naše plemenske prošlosti. Za nas nema nikakvih novih dobrih ideala, samo se maskiramo u iste, a u djelu sprovodimo zakone plemenskih zajednica iz kojih smo potekli. Kod nas i dalje zakon jačega ima prednost nad razumom, mi ne komuniciramo naprednim jezicima nego se radije odazivamo na lelek, urlikanje, i ratne pokliče.

Igor Sovilj je mladi bh. umjetnik koji živi i radi u Prijedoru. Sa svojim kolegama osnovao je grupu vizuelnih umjetnika Tač.ka koja ima za cilj podsticanje subverzivne umjetničke scene u odnosu na aktuelne scene u Bosni i Hercegovini. Sovilj je apsolvent Akademije umjetnosti u Banjaluci, odsjek za slikarstvo u klasi profesora Vese Sovilja. Godinu 2010/11 provodi u Drezdenu kao jedini dosad stipendista Robert Bosch Fondacije iz BiH u programu Kulturni menađžeri iz Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope.

Mladi umjetnik svojim radovima provocira okruženje u kojem živi, a oštrm jezikom kritikuje bh. stvrnost. U intervjuu za BUKU govori o društvu u kojem živimo, umjetničkoj sceni u Prijedoru, koji je poznat kao grad koji ima mnogo umjetnika i daje svoj pogled na najznačajniju bh. nagradu u umjetnosti „Zvono“.


Kako biste prokomentarisali prijedorsku umjetničku scenu? Čini se da je fokus umjetničkih zbivanja usmjeren na Banjaluku i Sarajevo.


Prijedorska umjetnička scena je, ovaj, jako folklorna. U najširem smislu riječi. Iz prijedorske Ljetne bašte, prvobitno namjenjena mladima, zadnje što se čulo bili su “narodni zvuci.” Prilikom bilo koje veće manifestacije organizuju se sletovi kudova i skudova, ojkačkih grupa, narodnih pjesnika. Pjesničko stvaralaštvo kreće se u rasponu od polupatetičnih lirskih promašaja do sasvim patetičnih rodoljubivih naprdavanja, znači čitav milimetar. Prijedor se diči brojem akademskih slikara i grafičara po glavi stanovnika (prednjačimo u regionu) a u isto vrijeme niko od njih ili tek oni pogodni lokalnim vlastima vide neke koristi od te činjenice.


Da li je teško raditi i stvarati u toj sredini?


Umjetnici/e od Opštine ne dobijaju potrebnu podršku. Inače i što se samog umjetničkog izražaja ove ugrožene vrste tiče skoncentrisana je na pastorale i ikonopisanje a vrhunac inovativnosti nazire se kod pojedinaca okupiranih ranom apstrakcijom i akcionim slikarstvom. Ne postoje, podvlačim, u Prijedoru gradu umjetnika, mjesta na kojima se može vidjeti bilo koji umjetnički izražaj mlađi od pola vijeka. Pozorišna scena je siromašna a predstave koje se izvode, ako već nisu obojene neduhovitim bosanskim humorom a la audicija, kreveljenjem i retardiranim šalicama na račun ničega onda mogu biti prilično i dobre. Šaka prisutnih fotografa, ukoliko išta radi skoncentrisana je na crno-bijele odnose, portrete ili fashion od čega su najbolji u ovom četvrtom. Mnogobrojni talentovani mladi prijedorski bendovi pjevuše hitove iz devedesetih, kako Divljih Jagoda tako Oasisa. Ukratko, pjesnici, likovnjaci, muzičari još uvijek elaboriraju kulturna dostignuća 16og, 18og, 19og i rijetko 20og vijeka a otkako je kulture u Prijedoru, tj. od doba aneksije neke (opšte) teme nisu dodirnute ni u jednom od u Prijedoru postojećih vidova umjetničkog stvaralaštva: korupcija vlasti, lažni moral, dvostruki standardi, tijelo i seksualnost, suočavanje sa sopstvenom ružnom prošlošću, siromaštvo i bijeda, materijalna, moralna, duhovna itd. Ne mislim da se nešto ciljano više ulaže u Banja Luku ili Sarajevo, razlozi lošijeg položaja Prijedora su u njegovom specifičnom ekonomskom i političkom položaju. Stvarati u jednom takvom okruženju je naravno prilično teško. S druge strane nemoguće je požaliti se na nedostatak materijala za izučavanje.


Možemo li u takvoj klimi stvarati bolje okruženje za život, jer još uvijek smo zarobljeni okovima minulih (ratnih) vremena?



Jedan moj bivši pravi prijatelj a sad fejsbuk prijatelj jednom je ogorčeno izjavio kako nama nije potrebna revolucija već evolucija. Držim da u tome ima mnogo istine. Trebaće nam puno vremena da od ove naše žabokrečine napravimo neko bolje okruženje za život, a svaki djelić tog vremena svako od nas treba utrošiti radeći makar i male pozitivne stvari za bolju budućnost. Pri tom vjerujem da će efekte našeg rada i zalaganja uživati tek neka treća generacija ali bolje ikad nego nikad. Mi nismo nažalost samo u okovima minulih događaja nego minule nam cjelokupne istorije. Rat se i desio zato što smo tada, a i danas smo bili radije još uvijek u okovima neke vrste nasljeđa naše plemenske prošlosti. Za nas nema nikakvih novih dobrih ideala, samo se maskiramo u iste a u djelu sprovodimo zakone plemenskih zajednica iz kojih smo potekli. U takvom mentalnom sklopu nit je komunizam ikad bio iskren kod nas, niti smo danas iskreni pobornici bilo kakvog, neoliberalnog ili bilo kakvog kapitalizma. Kod nas i dalje zakon jačega ima prednost nad razumom, mi ne komuniciramo naprednim jezicima nego se radije odazivamo na lelek, urlikanje, i ratne pokliče. Zato nas svi mogu nagovoriti na sve, dovoljno je da se domognu dovoljno uzdignutog postolja. Mi imamo svoje društvene fetiše, more tabua i uvijek dovoljno zle faluse u našim političkim krugovima koje bismo slijedili. Ako pak govorimo o savremenoj umjetničkoj sceni (samo)okovanost proteklim ratnim zbivanjima odavna je prešla u dosadu. Al' to se traži pa to moramo i dati valjda.


Živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?



Meni lično velika većina talk-show-ova ne smeta. Mislim da je i s naučne tačke gledišta interesantno imati mogućnost pratiti evolucijski razvoj načina utroška slobodnog vremena kod primata, i pojma slobodnog vremena uopšte. Situacija se pogoršava upravo kada to kao “konstruisano ludilo” stavite u pitanje i pretpostavite da je sve možda iskonstruisano s nekom namjerom. To je međutim jako opširno i komplikovano pitanje. Bitnije za “preživljavanje” je shvatiti da poplava medijskog eksponiranja “svakodnevnosti” ima za posljedicu uspostavljanje jednog sistema vrijednosti koji je kompatibilan sa onim što nudi vladajuća politička elita, ili ona koja to želi postati. I tu je najveći problem. Sami reality show-ovi imali bi jako dosta dobrih strana, što se mene tiče, kada bi i ona kulturna manjina koja ne pristaje na takav vid zabave ili je ne smatra zanimljivom imala nekog izbora. Nek bude i reality show-ova, usudim se reći čak i onih najdebilnije vrste poput Best Friend of Paris Hilton, ali bi bilo dobro i da napokon, nakon dvije decenije, vidimo recimo i neku kvalitetniju emisiju o umjetnosti recimo na RTRS-u. Ako smo već u fazonu da se borimo protiv “negativnih uticaja sa Zapada”.


Šta se može uraditi na tom polju?



Potrebno je jednostavno da država i opštine ulože više novca u razvoj kulture i obrazovanje. Budući da neće i ne mogu, iz više razloga od kojih nijedan nije finansijske prirode, najbolje je bombardovati mase, naučiti ih da to zavole. U takvoj situaciji kome god padne na pamet da zahtjeva više ulaganja u kulturu ili bilo kakve promjene kao protumjera servira se, sada već krilatica vladajuće klase: To narod voli! Da preživiš moraš ponekad reći: Jebo te narod! Što se spektakla tiče opet je najštetniji onaj koji kao sredstvo samoodržanja koriste vlasti i vladajuća “misao”. Najbolji su primjer neki “naši” proizvodi poput “Srbi narod koji izumire” ili opet dnevnik na RTRS-u gdje pet dana zaredom kao udarnu vijest čujemo kako Federacija duguje RS 50 miliona KM, pa opet kako penzije zbog toga ne mogu biti isplaćene, pa treći dan kako ni kredite ne možemo dobiti zbog ovog duga a ustvari zbog činjenice da je Federacija manje razvijena i sl. Reisov govor na Buni, apokaliptične najave povodom Parade Ponosa u Beogradu ili Queer Festivala u Sarajevu, sveopšta frtutma koju nam, zloupotrebljavajući razvoj tehnologije, već decenijama serviraju raznorazni kurčevi-palčevi s jedinim ciljem da svoju udobnost ne podijele s drugima. Na sve to treba hraknuti i preživjećeš, mada možda ne u fizičkom smislu.


Sa radom „AV Dnevnici” bili ste ovogodišnji finalista za jednu od najznačajnijih bh. nagrada za umjetnost, riječ je o nagradi „Zvono“. O kakvom radu je riječ i da li se nadate dobijanju nagrade neke naredne godine?


Značaj Zvono nagrade za savremene BiH umjetnike/ce što se mene tiče naglo je opao nakon prva dva-tri izdanja. Naredne godine se ne namjeravam ni prijavljivati kao što nisam ni ove htio budući da smatram da se radi o jednom ofucanom takmičenju gdje se unaprijed sve zna i gdje, suprotno od onog što tvrde sami organizatori nagrade, ne pobjeđuju ni inovativnost ni kreativnost nego nešto sasvim drugo. Ove godine sam se prijavio jer smo ja i moje kolege iz likovnog udruženja Tač.ka već duže vrijeme raspravljali upravo o smislu ove nagrade i kritikovali istu. No da stvar ne bi ostala na pukom tipično bosanskom lamentiranju u hladovini debele pasivnosti uradili smo to što smo uradili. Prijavili smo se na moje ime radom koji smo nazvali AV dnevnici i koji je kombinacija svih onih elemenata na koje se iz godine u godinu “pale” žiriji ovog takmičenja, što je u savršenom neskladu s njihovom naklonošću ka inovativnosti razumije se. Rad AV dnevnici je potpuni fake, rad kojeg bih se u normalnim okolnostima stidio. Mi smo u dva dana snimili nekoliko kratkih videa, upleli u sve “toplu ljudsku priču” iliti neku vrstu obrisa popularne mikronarative, dotakli se naravno rata, sopstvenog osjećaja krivice, pa dodali i malo nelagodnosti, ličnu i porodičnu traumu (uh što to vole). Tehnički, oslonili smo se na video budući da je to zadnji krik savremene umjetnosti kad je u pitanju Zvono nagrada i savremena BiH umjetnička scena, još kad ga podijelite u petokanalni kao što smo mi to učinili znak je da ste zreli za Star Trek umjetnička odmjeravanja na svjetskoj sceni. Još jedan garant uspjeha je da ste svoj rad radili dugo šta god radili mora biti dobro. Ekspresija i impulsivnost nisu dobrodošli, zaboga to je zaostavština moderne umjetnosti a video je novi medij, iako ga točimo že 50 let. Mi smo zato napisali u opisu rada da je rađen dugo i studiozno a u prilog očekivanom pseudintelektualnom karakteru jednog savremenog umjetničkog rada iz BiH dodali smo tekst začinjen nekolikim neophodnim a divnim terminima poput dekonstrukcija i simulakrum. Da stvar bude puno puno gora ne radi se samo o “estetskim” elementima koji su izlizani i koje smo prokužili kada je u pitanju ova nagrada. Razotkrili smo u potpunosti i uticaj samog konteksta u kom se nagrada održava gdje se ista dodjeljuje isključivo po nacionalnom ključu a ako ste plemenski vezani za bilo kojeg od članova žirija ili za nadžiralnu instituciju SCCA uspjeh je zagarantovan. U diskusijama koje smo snimili u toku realizovanja ovog rada, dakle kad još niti jedan finalista nije bio poznat, mi smo “prorekli” ovogodišnje finaliste. To je meni bio jasan znak da se ova nagrada u potpunosti isfucala i da će najbolje biti da je umjetnici i umjetnice u narednim izdanjima ignorišu u potpunosti. Ostali radovi u finalu kao i pobjednički rad biseri su za sebe no o tome mi još nije dopušteno da govorim budući da su u pripremi zasebni tekstovi i radovi kojima ćemo finalizirati projekat kritike BiH savremenih umjetničkih institucija od kojih su AV dnevnici jedna epizoda.


Ovo bi se moglo protumačiti kao javno ismijavanje bh. umjetnosti, nagrada i kolega iz struke. Mislite li da za Vas i Vaše kolege poslije ovoga ima mjesta u bh. umjetnosti?



Kad 30 umjetnika i umjetnica, koliko ih se u prosjeku svake godine prijavi na Zvono, vrijedno radi i šalje svoje prijedloge svake godine, a vi onda ponizite njihov rad tako što birate na osnovu nekih neprihvatljivih kriterija i ta vrsta ismijavanja ima dalekosežnije i štetnije posljedice po sve nas. Ako nagrada Zvono i njeni organizatori određuju šta je šta i ko je ko u umjetnosti u BiH odnosno ako se njihova moć proteže do toga da određuju tok savremene umjetnosti onda se ustvari nadam da mjesta nikad biti neće. Ono što nedostaje našem cjelokupnom društvu u BiH jest upravo kritika iliti ismijavanje, za one poput mene kojima nedostaje kućni odgoj.

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

OD UTORKA, 06. DECEMBRA 2011. U 19:00 DO SREDE, 14. DECEMBRA 2011.
MAGACIN U KRALJEVIĆA MARKA 4
Vesna Zarev i Zoran Vranesević
Tač.ka - grupa vizuelnih umetnika /Prijedor, Bosna i Hercegovina/ Igor Sovilj, Mladen Bundalo, Dejan Špirić, Dragan Inđić, Milijana Grabovica, Nemanja Čađo
Organizacija: nKa i Dom omladine Beograda

Ars Kozara, Laboratorij Umjetnosti u Prirodi
Projekat Ars Kozara započelo je Likovno udruženje Tač.ka 2007. godine i on se od tada svake godine (sa izuzetkom 2010) realizuje unutar Nacionalnog parka Kozara u blizini Prijedora. Pokret „Umetnost u prirodi“ proistekao je iz Land Art-a. Glavni teoretičar pokreta Vittorio Fagone tvrdi da “je osnovna razlika između ova dva pokreta u tome što „Umetnici u prirodi“ za svoj rad koriste prirodne materijale i metode koji neće narušiti ekosistem unutar kojeg se rad realizuje. Finalni rad ostaje u svom okruženju, predan zakonima prirode koji ga vremenom vraćaju u svoj ciklus postajanja i nestajanja. Jedini trag koji ostaje jeste dokumentacija. Ars Kozara je međunarodna laboratorija „Umetnosti u prirodi“. Svake godine oko deset umetnika i umetnica okupi se na planini Kozari i stvara umetnička dela od prirodnih materijala. Dela su locirana duž pešačke staze na lokalitetu Glavuša, a jedan od ciljeva ovog projekta je i pridonošenje razvoju kulturno-turističke ponude NP Kozara.
Od 2011. godine Ars Kozara doživljava preobražaj i dela nastala u toku ovog desetodnevnog laboratorija nisu više isključivo instalacije ili skulpture u prirodi već i umetničke akcije, performansi, video, fotografija i drugo.

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

Selekcioni žiri, treće internacionalne izložbe minijatura minimum maximum, u sastavu Amalija Stoisavljević, kustos u Muzeju savremne umjetnosti Republike Srpske, Davor Paponja, akademski slikar (član kolektiva uaa!), Miodrag Jović, akademski slikar (član kolektiva uaa!), odabrao je radove od 129 autora, koji će biti prezentovani na izložbi . Prvu nagradu žiri je dodjelio grupi vizuelnih umjetnika tač.ka za rad “www.sexualnost.com”. Druga nagrada pripala je Sari Dabić za rad “Play with sexuality”, a treću nagradu žiri je dodjelio Amiru Ćatiću za rad “Vegofil”
Spisak svih učesnika možete pogledati ovdje:

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

Na izložbi su članovi ove grupe - Dajan Špirić, Nemanja Čađo, Dragan Inđić i Mladen Bundalo predstavili radove rađene u okviru projekta "Imaginarni Paviljon Bosne i Hercegovine".

Grupa "Tač.ka" osnovana je u Prijedoru 18. februara 2007. godine. Umjetnici okupljeni unutar grupe imaju za cilj podsticanje subverzivne umjetničke scene u odnosu na aktuelne scene u BiH. Te scene se kreću u dva prividno različita pravca - manipuliranje kulturnom tradicijom i njenim stereotipovima i brendovima, ali i manipuliranje političnostima i njenim hronologijama vezanim za državnu zajednicu.

Također, cilj je podstaknuti restrukturalizaciju savremene umjetnosti i njenih (re)interpretacija u regionu koje se temelje na inercijskoj glorifikaciji nošenoj pretencioznim retorikama "ozbiljnih bijenala", dok se pionirski razgovori, analitička obrada i kritička sloboda, karakteristična za potrebe uskog diskurzivnog prostora, potiskuje, osuđuje i ne aktuelizira unutar državnih, kulturnih institucija.

Od osnivanja do danas "Tač.ka" je realizirala nekoliko umjetničkih projekata iz različitih područja vizuelne umjetnosti. Jedan od prvih projekata bio je uspostavljanje prvog i zasad jedinog laboratorija "Umjetnosti u Prirodi" pod nazivom "Ars Kozara", koji se svake godine realizira u Nacionalnom parku Kozara. "Tač.ka" je pokrenula prvi i zasad jedini elektronski časopis "Tačka-časopis kulturne akupunkture", koji se bavi pitanjima savremene umjetnosti u BiH. Do sada je imao četiri izdanja.

Još jedan od značajnijih projekata je i "Imaginarni Paviljon BiH" započet 2008. godine, koji se razvija svake godine i do sada je predstavljen u više oblika na različitim domaćim i evropskim umjetničkim događajima.

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

Pričaćemo kad se vidimo uživo
Posted on February 20, 2012
Tač.ka u Zvonu

Otvarati izložbu dan poslije dolaska Angeline Jolie u Sarajevo i premijere filma ”U zemlji krvi i meda” pred mnogobrojnom sarajevskom publikom, odluka je jednaka samoubistvu, s tim što nije planirana, što je izložba dogovorena mnogo ranije već što smo znali kad će Anđa u naše krajeve, a i da smo imali tačan datum njenog dolaska ne bismo sto posto mogli računati na izvijesnos realizacije premijere. U ovoj zemlji nikada ne znaš koji će se vjerski lider pobuniti ili neka ugrožena skupina, nikada ne znaš ko će preko noći vaskrsnuti u filmskog kritičara ili ko će se pozvati na stradanje u minulom ratu, koje nikakve veze sa umjetnosti (pa makar ona bila loša) nema.
U ovom slučaju sve je, za Angelinu i premijeru, dobro prošlo. Čak je i poglavar Islamske vjerske zajednice dao zeleno svjetlo. Svi smo odahnuli. Lijepu Anđu dodatno je krasio nakit izrađen kao replika onog koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, muzeju pred zatvaranjem. Umjesto što je po 369-ti put mnogobrojnim novinarima pod etiketom ekskluzivnog intervjua odgovarala na isti način na ista pitanja, bilo bi bolje da su je domaćini odveli u neku instituciju poput Zemaljskog muzeja, jer bi možda u tom slučaju vlasti BiH primijetili instituciju kulture koja propada (ili bi sve ličilo na obrnuti vic o Peri Ložaču i Papi, možda bi Sredoje Nović pitao-pored koje je ono zgrade Angelina).

Kad smo ispratili Angelinu i Brada, ja sam odahnula. Iz blještavila mejnstrima mogla sam se otisnuti u udobne vode alternativne umjetnosti.
Trebalo je dočekati umjetnike koji će doći dan nakon spektakla.
Za pravu umjetnost i pravo druženje tajming nije važan, uz uzdah olakšanja zaključila sam mnogo sati poslije, dugog petnaestog februarskog dana…

Prijedor je jedan od najnesretnijih bosanskohercegovačkih poratnih toponima.
Čovjek mora biti izuzetno dobronamjeran pa se pored zloglasnih logora zainteresovati i za neke druge stvari u njemu. Umjetnost npr. A Prijedor je svojevrsan rasadnik vizuelnih umjetnika , biti dobar umjetnik iz Prijedora nije ništa neobično, jednako kako je i uobičajeno da sve ono dobro i vrijedno ne dolazi isključivo iz glavnih gradova naših malih nesretnih država nastalih raspadom jedne velike i ozbiljne.

U Prijedoru je nastala grupa Tač.ka.Kada otvorite njihovu web stranicu mogu vam se učiniti kao pretenciozni, nespremni na razumljiviju komunikaciju sa konzumentima, ali ne treba biti površan, to je još jedna lekcija kojoj vas mogu naučiti iz Tač.ke.

Dogovor za njihovu izložbu u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” , postavljenu u kafe-galeriji ”Zvono”, nastao je kao posljedica njihove kritike institucionalne umjetnosti i nagrade ”Zvono” u organizaciji SCCA koja jeste u određenoj vezi sa ovim nabrojanim Zvonima ali je u najdirektinoj sa Likovnom grupom ”Zvono”, odnosno po njoj je dobila naziv.

Umjesto da se rasprava na relaciji Zvono-Tačka odvija na društvenim mrežama, Saša Bukvić, član likovne grupe Zvono i organizator umjetničkih programa u galeriji ”Zvono” pozvao je umjetnike iz Prijedora da dođu i kažu šta imaju.
Oni su odgovorili ”Pričaćemo kad se vidimo uživo”, što je bio naziv izložbe i što su učinili.

Da su nas rukovodili neki drugi kriteriji, a ne umjetnički, da imamo finansijera kojem ćemo umjesto čistog arta servirati priču o pomirenju između dva entiteta, grada i naroda, onda bismo bez sumnje mogli organizovati događaj iz kog ćemo svi materijalno profitirati.
Ovako smo imali jednu drugu vrstu profita. Ličnu satisfakciju uz osjećaj da radimo pravu stvar dok uživo pričamo.

Umjesto u limuzinu, smestili su se u kombi u pet ujutro i krenuli za Sarajevo, Nemanja Čađo i Dajan Špirić, dvojica od ukupno četiri člana grupe Tač.ka.
Onaj ko barem malo poznaje domaće prilike uz preko 100 cm snijega, ne treba mu napominjati da avantura dolaska u Sarajevo podsjeća na onu iz filma ”Ko to tamo peva”.
Sa autobuske stanice odmah su ”odvedeni” na postavku izložbe, uz ohrabrivanje domaćina da će se tada hladni i prazni prostor, kad se izložba postavi, svjetla prilagode a publika dođe, pretvoriti iz bundeve u kočiju.
I bi tako.

Izložba ”Pričaćemo kad se vidimo uživo” zamišljena je kao višemedijski esej uz pomenutu kritiku institucionalne umjetnosti i projekciju izuzetnog video rada Igora Sovilja.
Uz očekivanje razgovora koji se može pretvoriti u žučnu raspravu umjetnici su na vrata toaleta postavili papire na koje se može napisati sve što ostane neizgovoreno tokom večeri.
A toga nije bilo.

Iako je nemoguće zamisliti galeriju kao mjesto konstruktivnog dijaloga u kom ravnopravno i argumentovano razgovaraju svi prisutnih, u duhu ranije pomenute čarolije, razgovor se desio.
I trajao.

Samo šteta što sem jedne medijske kuće nikoga nije bilo da to i zabilježi.
Umorili su se ljudi iz Zemlje krvi i meda od premijere istog naslova, umorili od potjere za selebritijima i ne treba im zamjeriti.
Samo je šteta što su propustili priliku da vide kao se matematički precizno u jednom prostoru i u jednom trenutku suština odvaja od nebitnog.

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....

...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....