Evo nasao sam jos...
Da li Dišan sa Plotinom, tako glasi naše prvo pitanje, hoće da kaže: "Velika i poslednja bitka je suđena dušama ljudskim?" Caunširm, na osnovu sistematski sprovedenih istraživanja, pronalazi pravo mesto iz Biblije, koje se najviše pribli‘ava "ikonografskom sadr‘aju" Dišanovog testametarnog dela. Reč je o Otkrivenju Svetoga Jovana Bogoslova. Caunširm navodi ono mesto iz Apokalipse koje govori o vratima: "I anđelu Filadelfijske crkve napiši: tako govori sveti istiniti, koji ima ključ Davidov, koji otvori i niko ne zatvori, koji zatvori i niko ne otvori" (3. 7.). Kao ikonološki izvor za Dišanova vrata, pored Otkrivenja Svetoga Jovana Bogoslova, Caunširm upućuje i na Platonovu Gozbu. Èini se, međutim, kada je reč o Platonovim dijalozima kao mogućim izvorima, da zaključci do kojih je on došao Dišanovo pitanje pre dovode u vezu sa dijalogom Fedon. U ovom dijalogu, kao što je to dobro poznato, Platon o filozofiji govori kao o "pripremanju na smrt", koje čoveku umesto prirodnog oka treba da dostavi "natprirodno oko", ono oko pod kojim ono što čovek vidi i po njegovoj volji postaje ono što jeste. Sokrat u tamnici, u Flijuntu, uzima da izlo‘i "kako to mo‘e da bude" da oni koji neguju filozofiju ne čine ništa drugo nego se pripremaju na smrt. Apstrahujući shvatanje onih koji ka‘u da "dobro znaju", Sokrat, za koga smrt jeste rastanak duše sa telom, od svojih sagovornika tra‘i odgovor na pitanje: Smatramo li mi da je smrt nešto? Smisao ovog propitivanja, koje prethodi Sokratovim dokazima o besmrtnosti duše, jeste da se doka‘e da smrt postoji, da je ima. Raspolo‘enje Dišanovo prema ovoj stvari, tako bismo mogli da ka‘emo, nekako je jednako sumnji Simijinoj, koji učestvuje u razgovoru u Flijuntu: "Ja, Sokrate, mislim o tim stvarima jednako kao i ti: znati o njima već u ovome ‘ivotu nešto pouzdano, to je ili nemoguće ili veoma mučno; s druge strane, ako čovek ne ispita sve načine ono što se o tome govori, nego odla‘e još pre nego što je sustao ispitujući stvar sa svih strana, to je znak slabosti". Sada nam, mo‘e biti, postaje jasnija Dišanova reč da neće reći ni da je ateista, ni da je verujući, sada nam postaje jasnije šta je to što nema ime, na šta je to Dišan mislio, u istom onom razgovoru sa Pjerom Kabanom. Odbacujući Kabanovu konstataciju o njegovoj slavi, Dišan je napomenuo da je u čitavom njegovom radu bilo nešto više. "Šta je to više?, upitao je Kaban. "To!", odgovorio je Dišan, da bi na novo Kabanovo pitanje: "To?", završio: "To. Ono što nema ime".
136 Iskustva, IV, 11 /12 (2002). Beograd
.....................................................................
Iz ovog razgovora, ali i iz mnogih drugih mesta, kao što su ona u kojima govori o svojoj želji da iskaže razliku između govora o nečemu i posmatranja nečega (crvenoj boji, na primer), saznajemo da Dišan postavlja hajdegerovsko pitanje o postojanju bezimenog, pitanje istovremenog događaja u kojem učestvuju ono imenljivo, ime i imenovano, kako kaže De Div. Naravno, teško je tvrditi da Dišan preuzima neko egzistencijalističko učenje i iz njega izvodi svoj stav, već utoliko što bi tome protivrečilo njegovo često pozivanje na kartezijanstvo, koje je upravo čovekovu egzistenciju i njegov svet "stavilo u zagrade", koje je na čoveka gledalo kao na epistemološki subjekat koji iščezava u egzistencijalnom položaju. Jednako teško je u Dišanovom slučaju tačno izmeriti gde prestaju ontološka pitanja i počinju pitanja egzistencije, kao što se ne može kod Dišana pronaći ni njegova saglasnost sa Platonovom podelom na vidljivo, koje se menja, i na nevidljivo, koje se ne menja. U svome nominalizmu ovaj anahareta polazi od stavljanja sveta u zavisnost od slučajnosti, što nužno dovodi do postojanja u drhtanju i razbijanja univerzalija na pojedinačne stvari, do pripisivanja konačne stvari njemu samom, pojedincu. Ali, ova slučajnost kojoj je dao težinu Aristotelove ananke, za Dišana nije bila poslednja stvar iza koje dalje ne treba pitati, jer je ona najbliža nužnosti: ni jedna, ni druga ne umeju da kažu mnogo o postojanju ili nepostojanju, o onome što nema ime, o onome što je Dišan uzeo da ispita sa svih strana. Možda najdublju metaforu tog propitivanja predstavlja njegovo delo, koje nikada nije ni izložio, ona Vrata, u njegovom ateljeu, sa dva ragastova i dvoje vratnica, koja niko "ne otvori i ne zatvori", ali koja niko "ne zatvori i ne otvori". Svako propitivanje, dakle, završava u paradoksu nominalizma, nekom kazivanju (imenovanju), koje ne polaže pravo ni na logičku, ni na gramatičku istinu, onome što je Dišan, takođe mogao naći čitajući Otkrivenje Svetog Jovana Bogoslova: "I anđelu Sardske crkve napiši: tako govori onaj što ima sedam Duhova Božijih, i sedam zvijezda: znam tvoja djela, da imaš ime da si živ, a mrtav si."
138 Iskustva, IV, 11 /12 (2002). Beograd
Raspetljavamo klupko ili smo se tek sada zamrsili?

_________________
Umjetnost je ono sto neko kaze da je umjetnost! 
Freak_on_a_leasH je napisao:
...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....