KAKO ZAVRŠITI AMERIČKE ŠKOLE
Gledaj naprijed
računaj unazad
Monitor, Podgorica
Izazovi za učenike i za roditelje počinju sa srednjom školom koju uglavnom svako završava. Tu počinje i prva diferencijacija učenika. Za završetak srednje škole učenici moraju da "zarade" zadati broj bodova koje zovu "krediti", a svaki predmet nosi određeni broj "kredita". Najviše nose matematika i engleski jezik i u svakoj srednjoj školi je definisan minimum kredita iz predmeta koje učenik mora da obezbijedi. Sve predmete učenik, uz pomoć školskog savjetnika koji prati njegove rezultate, bira od godine do godine. Može se desiti da završi srednju školu a da nije imao ni jedan čas iz fizike, ili da je uzeo minimum iz matematike. Da bi dobio potreban skor koji mu omogućava da završi školu, odabrao je lakše predmete, kao na primjer kuvanje, fiskulturu i slično. Međutim, sve srednje škole osim privatnih, koje koštaju oko 30.000 dolara godišnje, ne nude istu lepezu predmeta.
Škole se sa preko 90 odsto finasiraju iz poreza na nekretnine građana konkretnog grada, tako da bogatije regije nude veći izbor i bolji kvalitet nastave. Iz tih razloga bogate javne škole angažuju profesore koji su završili prestižne fakultete i plaćaju ih i dva do tri puta više nego one siromašnije. No u "dobrim" gradovima ili djelovima grada su i nekretnine bitno skuplje, tako da nijesu svakom dostupne.
Po završetku srednje škole pred učenicima koji hoće da idu na fakultet stoji najvažniji izazov - polaganje ispita koji se zove SAT. SAT je ispit koji u istim terminima polažu svi učenici širom Amerike i organizovan je na saveznom nivou. Škola sa tim nema nikakve veze. Na testu učenici imaju samo dva predmeta: engleski i matematiku. Oba predmeta se posebno boduju i maksimalno mogu donijeti po 800 bodova. Naravno, učenik koji je tokom školovanja birao "lakše" predmete, na SAT-u ne može da ostvari nikakav značajan rezultat, kao ni onaj koji je došao iz manje kvalitetne srednje škole. Kako od tog skora prevashodno zavisi na koji se fakultet može učenik upisati, njegova "životna" sudbina je već u srednjoj školi u značajnoj mjeri predodređena.
Američki fakulteti bi mogli da se rangiraju u pet kategorija, pri čemu je svaki poznat po određenoj nauci iz koje pruža prestižnije znanje. Prva kategorija je takozvana "Ajvi" liga gdje su čuveni Harvard, Jejl, Kolumbija, Prinston itd. Onda dolaze fakulteti kao što je Njujorški univerzitet (NYU) ili Univerzitet Los Anđeles (UCLA). Treća i četvrta kategorija bi bila čitava lepeza koledža po Americi, a posljednju grupu čine neki regionalni koledži sa čijom diplomom teško da se može dobiti bolji posao od prodavca cipela ili automobila.
Prva liga fakulteta će teško primiti studenta koji ima manje od 1500 bodova na SAT i prosjek ocjena iz srednje škole manji od 3,8 od mogućih 4,0. Na SAT za 2004. godinu najbolji prosječan skor iz matematike imali su Azijati, pa onda bijelci, dok je iz engleskog bilo obrnuto. Za njom kaskaju svi ostali. Škole u Americi forsiraju multietičnost, multirasnost. Iz tih razloga hispanik sa SAT od 1400 i prosjekom od 3,2 će prije biti primljen na Harvard nego bijelac ili Azijat sa 1600, jer takvih ima više nego što škola hoće da primi. Ali, za definitavan prijem škola hoće da zna po čemu je to dijete specifično, koje to odlike ima da bi ga prihvatili. Tada se iz fascikli vade preporuke poslodavaca gdje su djeca radila tokom srednje škole: banzinske pumpe, samoposluge, restorani... Vadi se učešće u raznim sekcijama, sportskim takmičenjima i slično. Ni tu kraj muka.
Najkvalitetniji fakulteti najviše koštaju. Najbolji oko 40.000 dolara godišnje. Međutim, ako je dijete u svakom pogledu izvanredno, škola ga oslobađa plaćanja, djelimično ili u cjelosti. Tu izvanrednost treba pripremati od prvog razreda srednje škole. Roditelji koji imaju limitarane materijalne mogućnosti šalju djecu na najbolje fakultete koje mogu da dostignu, ali koji su spremni da im oproste stipendiju. Ili prikupe pare za prvu godinu, jer ako student pokaze izvanrede rezultate kasnije će mu stipendija biti oproštena.
Ni završeni fakultet u Americi ne daje tržišno primamljivu kvalifikaciju, osim ako se radi o medicinskom ili tehničkom zvanju. Prve dvije godine je produžena srednja škola gdje se uče i biologija i fizika, te se na taj način niveliše sva razlika između šarolikih srednjih škola Amerike. Tek iza dvije godine ide se lagano u usmjerenje.
Kada se završi fakultet slijedi odluka čime će čovjek da se bavi, šta u životu želi da bude i upisuju se adekvatne škole, kao što su recimo pravna ili ekonomska i koje traju tri godine. Amerikanci smatraju da djeca sa 17 ili 18 godina nijesu dovoljno zrela da donesu odluku šta u životu žele da budu. Djeca poslije završenog fakulteta obično počinju da rade i tek nakon stečenog iskustva, pa i prikupljenih para, donose odluke o odabiru profesije. Iz tih razloga u Americi sriječete advokate koji su na fakultetu studirali jezike, ili psihologiju, ili geografiju, a u poslovnoj školi diplomirane inženjere koji se pripremaju za biznis, bankarstvo i slično.
To su budući direktori, a oni sa samo završenim fakultetom-koledžom su njihovi činovnici. A za taj upis opet se prolazi skoro kroz sve kao i za upus na fakultet. Dakle, koji je fakultet završen, kakvim uspjehom, ima li se para. I, evo finala. Onaj ko je završio, recimo Harvardovu poslovnu školu i koju je plaćao 30.000 godišnje, počinje karijeru sa platom od recimo 15.000 dolara mjesečno, a onaj koji je to završio u nekoj trećerazrednoj školi, u istoj kompaniji ima 4.000 dolara mjesečno i ako imaju istu formalnu diplomu. Nema nikakve dileme: te dvije škole nijesu mogle da daju isto znanje. Štaviše, američko tržište počinje bivati sve probirljivije, pa recimo nije dovoljno završiti Harvardovu poslovnu školu, Prinstonovu pravnu ili medicinu na Jelu, već se pita u klasi kojeg profesora, što nameće dodatne kriterije za izbor studenata ali i u okviru iste škole vrši diferencijaciju među profesorima.
Onda: ima li dileme zbog čega Amerikanci dominiraju skoro u svim oblastima prirodnih i društvenih nauka?
Peđa POPOVIĆ
|
. Kako mislis ko pohadja te skole?
.
.