Rusi formalno mogu proglasiti pobjedu, jer je na samitu NATO-a Zelenskom jasno dato do znanja da mu zemlja neće u ući u NATO dok god traje rat.
A po svemu sudeći ni u EU. Svi su ga skulirali. I rekli mu da je NATO spreman da se bori do posljednjeg Ukrajinca. Ko god ima glavu shvatio je gdje je sada Ukrajina. Na političkoj deponiji istoka i zapada.
Zašto deponiji? Pa i jedni i drugi će na njenom tlu istresati sav mogući konvecionalni, pa možda i hemijski, i nuklearni otpad, sve pod plaštom ratnog sukoba. Krenimo za početak od kasetnih bombi i oružja sa osiromašenim uranijumom.
S druge strane, što rat duže bude trajao, zemlja će bivati sve više razorena, biće sve više žrtava. NATO neće slati zvanično ljudstvo, Rusi će štedjeti ljudstvo nauštrb čak i nekog grada i sela, što jeste licemjerno, obzirom da su u obavezi osloboditi sve teritorije koje su na referendumu proglasile prisajedinjenje sa Rusijom, ali ko te pita. A Ukrajina, Ukrajina će jeidna krkati ljudstvo - u groblje.
Da su im "zapadni saveznici" iskreni, kao što nisu, odmah bi im dali rakete velikog dometa da svakodnevno tuku Moskvu, odmah bi im dali bar 2 000 tenkova da stvore ofanzivni kapacitet i bar 200 - 250 aviona.
Ali...
Ovo sve više liči na "zanimljivu igru zamaranja", u kojoj dugi vojni sukob ne odgvoara jedino - Ukrajini, dok očito svima drugima odgvoara.
I da, istina, je, dug sukob ne odgovara ni jadnom ruskom narodu u Donbasu, koji ratuje već punih osam godina i kojem je vjerujem davno dozlogrdilo, ali su se oni, čini se navikli na to stanje.
Možete li zamisliti klinca koji se rodio 2013, u trenutku kada je zapad uz pomoć rulje, na Majdanu rušio regularno izabranog predsjednika za kojeg je glasao njegov otac?
Taj klinac prošao je grom i pakao, gaženja njegovih rodtelja, protestanata protiv fašističkog režima u Kijevu, na trgovima u Lugansku, Donjecku, Gorlovki, Slavjansku, Kramatorsku, Odesi, zabranjivanje jezika kojim su ga roditelji učili, svakodnevno granatiranje od stranje hunte u Kijevu, nestanke struje, vode, gasa, glad, bolesti, ofanzive s ciljem zauzimanja grada, Ilovajski kotao, Savur Mogiilu, Donjecki aerodrom, pakao Debaljceva, Mariupolj...
O svemu tome mu je otac mogao pričati.
Sve te granate je mogao doživjeti. I na Alelji Anđela svoje drugoe tražiti.
Sada ima devet godina, ide u školu, I pri svakom času strahuje da li će ga neka granata 155 mm ili Himmars sa demokratskog zapada ubiti. I tako već devet godina. Ne može otići na trening, igrati fudbal, čeka mir kao Beograđani metro i nada se.
I redovno ide na Aleju Anđela da obiđe svog kolegu iz vrtića.
I moli se. Da neko ubije Zelenskog i da ova fašistička benderovska neman crkne.
