Krušo: Ako Trebinje treba da dobije izlaz na more, bliže su im Kupari, nego Sutorina
Januar 21, 2015, 3:37 pm
HERCEG NOVI| Sutorina treba da pripadne onome kome je i pripala, Crnoj Gori i to se ne može dovoditi u pitanje. Pomjeranje granica više nem, kazao je lider građanske liste “Izbor”, Dušan Radović Krušo.
Radović za Radio Jadran kaže da “Izbor” nije za pomjeranje granica, već za to da se one izbrišu.
“Živio sam u SFRJ, SRJ, državi Srbija i Crna Gora, sad živim u Crnoj Gori. Ne bih bio srećan da me sahrane u Bosni”, kazao je Krušo.
Medijske napise u BiH o teritorijalnim aspiracijama vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Srpske pravoslavne crkve Grigorija prema Crnoj Gori, koje ovih dana prenose crnogorski mediji, Radović komentariše – da vladika Grigorije nije nikada govorio o statusu Sutorine u tom kontekstu.
On je ocijenio i kao glupost da je vladika Grigorije uputio vlastima Bosne i Hercegovinu 15. januara inicijativu za međunarodnu arbitražu oko dijela jadranske obale u blizini Igala u Crnoj Gori, što je objavio portal etrebinje.com, pozivajući se na izjavu Grigorija datu televiziji BN iz Bijeljine.
“To je čista glupost. On je govorio kako je to nekada bilo, a ovo što se sada piše da je izjavio, vladika Grigorije nije nikada rekao na TV Bijeljina, jer tamo nije nikada bio. To je čista špekulacija, čovjek se nikad nije mješao ni u šta, ja to nisam čuo, a i vladika Grigorije tvrdi da to nije rekao. To je izmišljeni intervju, jer nikada nije gostovao na TV BN”, kategoričan je Radović.
Podsjećajući Radovića na raniju izjavu vladike Grigorija da “ne postoji nijedno zaleđe tako blizu mora, a da nema i izlaz na more”, on je hipotetički odgovorio.
“Ako Trebinje treba da dobije izlaz na more, mnogo bliže su im Kupari, nego Sutorina”, rekao je Krušo.
Izvor: CdM, Radio Jadran
I zbog ovakvih Smrdogorčina između ostalog.
Izuzimanje Sutorine sa Njivicama i nekoliko manjih sela iz sastava trebinjske, i pripajanje opštini Herceg Novi samo je jedan u nizu spomenika gluposti, nezrelosti i neodgovornosti hercegovačkih narodnih prvaka kroz istoriju. I na izborima u Kraljevini Jugoslaviji često se događalo da Hercegovci daju povjerenje poslanicima које su kandidovale vladajuće stranke sa područja današnje Srbije i drugih dijelova Kraljevine da ih predstavljaju u Narodnoj skupštini, pa ne treba se onda mnogo čuditi što je 1936. godine Rješenjem ministra unutrašnjih poslova počelo tiho izuzimanje Sutorine, Kruševice i nekoliko manjih sela iz sreza Trebinje. Proces je okončan 1947. godine velikodušnim poklonom Đure Pucara svom kolegi Blažu Jovanoviću, neki savremenici tvrde uz piće, mezu i karte, a nažalost važnu ulogu u predaji Sutorine imao je tada najmoćniji Hercegovac Vlado Šegrt, koji je kao ministar u Narodnoj Vladi dao saglasnost i navodno utvrdio raspoloženje naroda na području Sutorine.
Zahvaljujući iskusnim i sposobnim dubrovačkim diplomatama, koje su na mirovnim pregovorima u Sremskim Karlovcima 1699. godine uspjele da obezbijede da dvije uske kopnene prevlake kod Neuma i Sutorine teritorijalne odvoje i zaštite Dubrovačku Republiku od velikog konkurenta i neprijatelja Mletačke Republike, Trebinje je prije više od 300 godina dobilo izlaz na more, ali je nakon 250 godina strateški važna teritorija izgubljena jednom u nizu besmislenih odluka neodgovornih i neozbiljnih političara.
Na benzinskoj pumpi u Igalu i danas se nalazi austrougarski kamen-međaš na kome piše Hercegovina, a suvišno je govoriti kakav je strateški zanačaj i šta bi Trebinju, Republici Srpskoj i BiH sada značilo sedam kilometara morske obale sa zaleđem od Igala do Prevlake. Istoričari, pravnici i drugi stručnjaci trebali bi dati odgovor postoje li realne šanse da se isprave istorijske greške, i koji bi se koraci trebali preduzeti.
U Evropi trenutno ima dvadesetak sličnih teritorijalnih sporova između država (Vatikana i Italije, Njemačke i Austrije na Bodenskom jezeru…) ali se oni ne razmatraju jer su tobože granice izgubile na značaju u Evropskoj Uniji (baš kao nekada u Đurovoj i Blažovoj Jugoslaviji).Ako bi se rukovodili istorijskim, geografskim i pravnim činjenicama, Trebinje raspolaže pravo na teritoriju koja mu je vijekovima pripadala i koja mu je nepravedno i nezakonito oduzeta. Postoje i uporišta u međunarodnom pravu, ali trenutno je vrlo malo realnih i povoljnih regionalnih i međunarodnih okolnosti koje bi uticale da se ovo pitanje riješi pozitivno za Trebinje, RS i BiH jer je promjena granica na Balkanu uvijek bila teško pitanje i „Pandorina kutija“ iz koje bi svašta moglo da izađe.
Slični sporovi se najčešće rješavaju pred Međunarodnim arbitražnim sudom Ujedinjenih nacija u Hagu, ali je za njegovo pokretanje potrebna saglasnost obje države. Sasvim je izvjesno da Crna Gora neće željeti međunarodnu arbitražu i dati saglasnost, pa je teško očekivati da se problem riješi sudskom odlukom. Pitanje je i kakva bi ona bila, jer je nedavno Hrvatska izgubila spor sa Slovenijom u Piranskom zalivu presudom koja se bazirala na Ugovoru iz 1941. godine o pristupanju NDH Trojnom paktu, kojom se Ante Pavelić dobrovoljno odrekao sporne teritorije u korist Italije. Iako nijedna skupština i državni organ nisu ratifikovale ustupanje Sutorine, vrlo je izvjesno da bi sudije (najčešće se imenuju Njemci, Francuzi i Englezi koji tradicionalno nisu naklonjeni našim interesima) na sličan način presudile i u ovom predmetu.
Spor je Hrvatsku kao gubitnika koštao oko 5 000 000 maraka, i ako se zna da država i razne Vlade u BiH godišnje troše desetine miliona maraka na besmislene projekte i tobožnje jačanje kapaciteta raznih agencija i institucija, ulog i rizik i nije pretjerano veliki i nikako se ne može mjeriti sa značajem koji bi imao eventualni povratak Sutorine u sastav grada Trebinja.Od oko 600 stanovnika koji sada žive na ovom području, 66% njih se na popisu iz 2003. godine izjasnilo kao Srbi, a kada sam kao novinar 2008. godine radio priču o ovom problemu nekoliko sagovornika u anketi kazalo je da nisu srećni zbog odvajanja Crne Gore od Srbije, i da bi voljeli da nema granice sa Trebinjem i Hercegovinom.
Ipak, što zbog praktičnih razloga, jer bi za liječenje i rješavanje svakodnevnih birokratskih problema umjesto u obližnji Herceg Novi morali poutovati u 50 km udaljeno Trebinje, što zbog očekivanog velikog pritiska vlasti i ANB-a (bivše UDB-e koja je u Crnoj Gori i dalje veoma jaka), teško se može očekivati da bi mještani na nekom eventualnom slobodnom javnom izjašnjavaju zatražili povratak Sutorine u sastav Trebinja i Republike Srpske.U ime dobrosusjedskih odnosa BiH se u procesu razgraničenja nedavno odrekla oko 40 hektara šume i zemljišta na području Foče jer je Crna Gora i njena Komisija za razgraničenje uporno insistirala da se umjesto starom AVNOJ-evskom linijom razgraničenje vrši granicama katastarskih posjeda, pa je sporna teritorija prepolovljena i bespotrebno ustupljena.
Ovo je samo jedan u nizu primjera da Crnogorci nemaju puno emocija kada su u pitanju interesi države, i da je nemoguće očekivati bilo kakav ustupak u Sutorini. Iako priznanjem nezavisnosti Kosova i drugim čudnim odlukama Vlada Crne Gore i premijer Milo Đukanović nisu bili previše marili za odnose sa nekim komšijama, jako je važno da ovo pitanje ne zakomplikuje i da se ne naruše dobri odnosi i saradnja između dvije države i Trebinja i Herceg Novog. Ipak smatram da nema potrebe žuriti sa ratifikovanjem međudržavne granice, i da treba na mudar način iskoristiti sve pravne, diplomatske i druge mogućnosti kako bi se eventualno povratile stare granice iz 1699. godine.
Republika Srpska i firma „Hidrogradnja“ finansirale su i gradile novi put Trebinje – Herceg Novi i na crnogorskoj teritoriji, i sigurno da nimalo nije bila poštena i dobronamjerna odluka Vlade Crne Gore da da koncesiju Vuku Hamoviću i da se putarina naplaćuje na samom graničnom prelazu umjesto da su naplatne rampe postavljene na početku puta u Meljinama. Na ovaj način novi put kroz Crnu Goru se koristi besplatno, a jedino se kažnjavaju vozači koji putuju u Hercegovinu. Skupa povratna karta od 12 maraka za dvadesetak kilometara puta znatno otežava saradnju žitelja dva pogranična grada, sve manje Trebinjaca i Hercegovaca ljeti odlazi na kupanje na crnogorsko primorje, pa bi kao dobar gest od Vlade Crne Gore na početku trebalo tražiti da učini bar neki ustupak i nađe način da se ukine koncesija i putarina koja je na snazi do 2028. godine.
Gubitak Sutorine i 7 kilometara morske obale je samo jedna u nizu krupnih grešaka neodgovornih pojedinaca koja će se teško ispraviti u doglednoj budućnosti, ali važno je pokušati i iscrpiti sve legitimne mogućnosti u pokušaju da se isprave nepravde iz prošlosti. Istorija je učiteljica života, ali nažalost, iako nam je prošlost bila jako burna – nismo od nje mnogo naučili, i naši narodni prvaci često su uporno ponavljali greške svojih prethodnika. Valjda će neko izvući pouke iz ovog slučaja, i pokazati dovoljno umijeća i mudrosti u rješavanju važnih problema.
Nebojša Vukanović
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
