chils je napisao:
sto veli jedan moj komso da hoce da se zapuca samo na 5 minuta da promjenim bijelu tehniku po kuci i meni dosta
Prije pola sata, ovdje u kafani priča jedan o tome. Nisam ga slušao od početka. Uglavnom, kako sam shvatio, priča o čovjeku koji se vratio u svoju kuću u jeku rata i zateko kako je opljačkana. Govori: "Pokrali mi sve četnici". A vojnik tu sa linije govori: "Jeste ovdje bila linija, blizu. Ali nisu četnici bili došli dovde. Mi smo ih zaustavili 50-100 m dalje u naselju".
Bio sam djete, mal kada je zaratilo. Ali dobro se sjećam osjećaja iz rata. Svi pričaju kako netko, ovaj ili onaj odnjeo ovo ili ono iz te i te kuće, Muslimanske uglavnom. Znam da se moglo doslovno doći i uzeti iz kuće bilo što. Bio sam i u takvim situacijama da sam mogao jednostavno uzeti i odnjeti bilo koju igračku iz nekih muslimanskih kuća. Ili iz onih hrvatskih kuća gdje su ljudi kliznuli na sigurno. Ali nikada jednostavno nisam mogao poseći za tuđom stvari. Jednostavno nisam. Toga osjećaja i te odbojnosti prema prema tome se odlično sjećam. To je nešto što se čovjeku ureže u pamćenje za cijeli život. Gledaš druge kako rade neke stvari a tebi je to jednostavno odbojno.
A i kada se nekada zamislim o ratu, uhvati me dilema, razmišljam da li bih ja mogao pucati u druge ljude? Pa makar znam da on dolazi sa nakanom da mene ubije. Da li bih ja sebi dopustio ono što bi trebalo biti samo u Božijim rukama? Jer ja sam grešan čovjek, mnogo grešan. Ali taj grijeh bi bio vrhunac, da li bih sebi dopustio da padnem tako nisko? Ili bi opet u tome trenutku prevladao strah? Pa bih možda pucao u toga čovjeka ili te ljude koji idu na mene i imao samo namjeru da ih ubijem. I da budem siguran da mi neće naškoditi. Ili kako bih mogao ići u napad gdje je još veća vjerojatnost da se može poginuti a ja sam toliko grešan i nespreman za umrijeti. Nisam izmiren sa Bogom.
Isto mi nekada padne na pamet, da li bih skočio npr. u rijeku ako vidim da se čovjek utapa? Strah me vode. Ali ne toliko, ni blizu toliko koliko me strah umrijeti neizmirena sa Bogom. Ako ne skočim za čovjekom i barem mu pokušam pomoći, pa ostao ili ne ostao ja živ, kriv sam. Jer rečeno je: "Tko da svoj život za drugoga, spasit će ga". Tako nekako, parafrazirao sam. A da sam u tome trenutku ispovjeđen, pomiren sa Bogom, skočit bi bilo puno lakše. Što onda stalno ne nastojim biti izmiren sa Bogom. Što mi je to tako teško?
Ljudi, rat je zlo, nikome ga ne želim. I mislim i nadam se većina ljudi tako misli. Ako i ne misli dovoljan broj ljudi tako, da je onda barem većini dosta rata radi nekih drugih razloga. Da ga stoga više neće biti. Ako ništa, barem smo se borili za pustu zemlju. Poslije rata smo je toliko opustošili da većinu mladih ljudi programiramo na to da razmišljaju kako da razgule iz ove zemlje. A pusta zemlja ne ratuje, jer nema tko ratovati na njoj. Štokholm brigada je predaleko od Minhen brigade da bi se gađale.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
