Pozdrav svima,

Tema je o transformaciji kroz duhovnost, misli se generalno na duhovnost, sve duhovne prakse. Interesuje me da li ste prosli kroz transformaciju karaktera, uma, razmisljanja, stanja duha, bilo kakvu transformaciju ciji je katalizator bila duhovnost.

Mislim da je fascinantno da se neko toliko posveti idealu, da je spreman da se transformiše. Mada, to je i opasan put. Šta ukoliko se neko razočara u ideal? Ta je onda osoba izgubljena između dva svijeta.

Lijepo rečeno. Ali niko ne govori o tome da ako se razočaraš u jedan ideal, ne mora značiti da ćeš ostati na pola puta, nego treba tražiti sebe u nečem trećem... Ne sastoji se život iz samo dva svijeta i samo dvije mogućnosti.
Ja nisam doživio transformaciju, jednostavno ne osjećam da mi je potrebna. Mnogo volim sebe i mislim da sam savršen.

Ja sam okusio jedan vid te transformacije. Zahvaljuci, molim vas bez smijeha, Svetom pismu, Dostojevskom i ostalim klasicnim piscima te ovom forumu.

Mislio sam na unutrašnju transformaciju duha, duševnog stanja, misli i razmišljanja, talasne dužine, načina kako reagujemo na neke stvari i sl.

Ja ne mogu pisati da imam neka iskustva "transformacije", ali mogu pisati o drugima na kojima sam vidio tu transformaciju.

Transformacija je najcesce prisutna kod obracanja sa jedne vjere u drugu. Na primjer iz hriscanstva u islam, ili obrnuto, ili u neku drugu denominaciju npr. iz katolicanstva u pravoslavlje, ili npr iz pravoslavlja u Jehovine svjedoke i sl.

Ljudi koji promijene religiju u koju su do tad vjerovali se transformisu u skladu sa novom religijom. Gledao sam na tv kako se jedna Amerikanka u Americi obratila na islam. Iako je ranije bila hriscanka, od kako se obratila u islam odijeva maramu bas kao zene u arapskim zemljama, ne jede svinjetinu, moli se 5 puta na dan, posti po danu jede po noci, kad posti cak ne pije ni vodu i slicno. Mislim da ne treba da pominjem koliko je ovo formalisticko ispovijedanje religije, ali eto ona i milioni drugih su to shvatili kao "savrsenu istinu".
Slicna iskustva su i pri obracenju na druge religije. Sretnem jednog druga iz srednje skole i tako pricamo sta ima i gdje je ko, i dodjemo do izvjesnog XXXXX koji je isao sa nama u razred. Kaze mi kolega, on (taj drug XXXXX) je skroz poludio, otisao u Jehovine svjedoke, samo prica o tome i nista ga vise ne zanima. Iz radoznalosti, nadjem tog XXXXX druga na fejsbuku i kontaktiram ga nakon mnogo vremena sto se nismo sreli, i saznam da je promijenio odredjena razmisljanja, dakle transformisao se u skladu sa datom denominacijom. Znaci, transformacija se desava kad ljudi saznaju nesto novo i onda misle kako su sad u pravu a prije nisu bili pa se transformisu u skladu sa novonastalom situacijom.
Ako sam bilo sta naucio u zivotu, to je da covjek nikad ne moze naci "pravu religiju" i obratiti se u nju jer takva religija ne postoji. Samo moze misliti da ju je nasao i obratiti se u nju, ali zivjece u zabludi jer u svakoj religiji ima nesto sto je netacno. Jedini covjekov put prema religiji je da stalno istrazuje i nalazi nove stvari, i nikad ne spozna potpunu istinu, ali se priblizi koliko toliko istini. Sve ove organizovane religije su u stvari kao stranke u politici. u svakoj ima nesto dobro, ali ni jedna ne valja sto posto.
Ali da se vratimo na temu. Dakle, hriscanin se obrati u npr. muslimana i dozivi transformaciju.
I razmislja na sljedeci nacin. "Bio sam u zabludi cijeli zivot, nasao sam istinu". A ne zna da je samo jednu zabludu zamijenio sa drugom. I taj bivsi hriscanin koji je sad musliman pocinje da nosi frak, turban, zene maramu, moli se 5 puta na dan, ne jede svinjetinu, ide u Meku na hodocasce i slicne stvari, a u stvari nije spoznao sustinu. A sustina je ljubav.

Problem kod ljudi koji prihvate neku religiju je da prihvate sve detalje i obicaje te religije, a zanemare sustinu, a to je ljubav. I to nije samo u islamu, nego i u hriscanstvu.

Kad sam gledao na tv kad su pitali zapadnjake zasto su se obratili u islam, vecina ih je odgovorila da su osjetili daleko vecu ljubav izmedju muslimana medjusobno nego hriscana. Da su oni medjusobno dijelili sve i dobro i zlo, da su zivjeli kao braca, dok su hriscani alijenirali (otudjili se, otudjenje-alijenacija).
Jer na zapadu, a i kod nas je primjetno udaljavanje ljudi i onda ljudi nadju prisnost u nekoj religiji i obrate se ne zbog religije, nego zbog toga sto su osjetili tu prisnost, a to je vrlo cesto u islamu. Jer islam kao zatvorena i striktna religija drzi do medjuljudskih odnosa i ljudi su tu vise povezani nego recimo u klasicnom hriscanstvu gdje su te veze nestale.

Ali sta ljudi ne shvataju. Ne shvataju da je prisnost mac sa dvije ostrice. S jedne strane tu je bratstvo, a sa druge tu je osveta za sve koji misle drugacije. Islam je sasvim lijepa religija u teoriji i pocetku, dok ides uz dlaku. Ali cim dodje do razmimoilazenja posljedice su daleko drasticnije nego u hriscanstvu koje ima tu losu osobinu da nema previse bratstva i prisnosti kao u islamu, ali nema ni konzervativnih posljedica. To je razlog sto ne volim islam. Jer u jednom trenutku bices mu brat i dao bi zivot za tebe, a u drugom trenutku bi te ubio. To su krajnosti.

Naime, i u hriscanstvu je postojao slican problem u srednjem vijeku, ali to se promijenilo. Od hriscanstva sad imamo relativno mlaku religiju, ali koja dozvoljava slobode misljenja, bar u vecini denominacija. Kod islama imamo vrucu religiju, ali vruc je i kada dodje do razmimolilazenja.
To sam naveo samo primjer islama i hriscanstva kako se ljudi transformisu u novu vjeru i to je najcesci uzrok transformacije.

Kao sto rekoh u tom filmu na tv, a zadatak tog filma je bio da ispita zasto se na zapadu toliko ljudi i uopste obraca na islam kad vide sta se radi u islamskim zemljama. Mnogi su odgovorili da su se obratili u islam, da su dobili bratsku ljubav koju nisu imali u hriscanstvu. O tome koliko ce platiti tu cijenu bratske ljubavi nisu razmisljali, te neki postadose i teroristi, ali to manji broj.
Uglavnom, sustina transformacije je da covjek promijeni ponasanje u skladu sa novom religijom u koju se obratio i prihvata vecinu ili sve doktrine bez kritike te religije i tako dozivi promjenu u ponasanju. Ponekad su to pozitivne promjene, ali cesce su negativne jer dovode do formalizma u religiji i odstupanja od vlastitog razmisljanja, vec se rade neke stvari iz dogme ili doktrine "jer religija tako kaze".
Npr. kod muslimana je to da trebaju otici bar jednom u Meku na hodocasce ili da ne smiju popiti casu vode kad je post. A znamo da voda prociscava tijelo i da je potrebna kod posta pogotovo u tim pustinjskim zemljama gdje je islam glavna religija. Sad koliko to ima veze sa ljubavlju, a koliko sa dogmom prosudite sami. Slicno je i sa ostalim religijama.

Znaci, da zakljucimo, transformacije su dobre ako se covjek transformise iz prave vjere, i to ne u odredjenu religiju, vec pocne vjerovati u Zivog Boga. Sve te transformacije iz jedne religije ili sekte u drugu su obicno neproduktivne, a cesto i stetne, ali one mogu biti jedan korak do vrha prema pravom cilju, a nikako sam cilj. I najveca greska od obracenika svih religija je sto misle da su stigli na cilj i nasli "pravu religiju" koja sve objasnjava, a u stvari to je samo preskakanje iz jedne zablude u drugu.

Jelly, pravo da ti kažem nisam imao na umu to o čemu pišeš kad sam otvarao temu Slažem se sa dosta napisanog, ali nisam mislio na transformaciju prelaskom u drugu religiju i mijenjanjem rituala i ostalog, logično je da hrišćanin nakon prelaska u budizam ne ide u crkvu i ne čita Pismo i ne moli se nego meditira, ali nisam mislio na tu vrstu transformacije.
Mislio sam na unutrašnju transformaciju duha, duševnog stanja, misli i razmišljanja, talasne dužine, načina kako reagujemo na neke stvari i sl. Znači promjenu naše esencije. Ne mislim na transformaciju tipa juče sam se molio jednom a danas 2 puta

Jedan primjer bi mogao biti naše misli, često se pitamo otkud nam samo dolaze svakakve odvratne i haotične misli, imamo osjećaj kao da 10 radio-stanica istovremeno radi u glavi, na kraju osjećamo grižu savjesti zbog misli kojima maltene ni ne znamo porijeklo, i osuđujemo sami sebe. Da li je neko doživio prelaz iz tog stanja u stanje čistih misli i "radio-tišine" u glavi?

Slijedeći primjer je recimo svadljivost, nekad nas je sve nerviralo i istresali smo se na koga smo stigli, a sada možda toga nema, a taj prelaz se tako sporo odvijao da uopšte nemamo predstavu kakvi smo prije uopšte bili.

Znači ove stvari se ne dešavaju formalnim prelaskom iz jedne religije u drugu, radi se o suštinskoj promjeni, o tome bih htio da pričamo.