O OCAJANJU. Kao što se Gospod stara za naše spasenje, tako se i čovjekoubojica - đavo lati da odvede čovjeka do očajanja. Očajanje se po učenju svetog Lestvičnika, rađa ili od svesti o mnoštvu grijhova, od očajanja savjesti i nesnosne tuge, (pri kojoj se duša,pokrivena mnoštvom rana, zbog neizdržljivog bola pogružava u dubinu očajanja), ili od gordosti i nadmenosti kada se neko smatra nedostojnim grijeha u koji je pao. Očajanje prvog oblika čovjeka vuče u sve poroke bez razlike, a pri očajanju druge vrste čovjek se još drži svog podviga što, po riječima SV Ljestvičnika ne odgovara razumu. Prvo se leči uzdržanjem i dobrom nadom, a drugo smirenjem i neosuđivanjem bližnjeg Lest.26).Uzvišena i krepka duša ne očajava pri nesrećama, ma kakve bile. Juda izdajnik je bio malodušan i neiskusan u borbi zbog čega ga je neprijatelj, videvši njegovo očajanje, napao i prinudio da se udavi. Petar, međutim, kao tvrdi kamen i kao iskusan u borbi, nije pao u očajanje, niti je izgubio duh prilikom pada u veliki grijeh, nego je prolio gorke suze iz vrelog srca. Videvši ih, neprijatelj je, zbog toga što mu se činilo da mu oganj opaljuje oči, pobegao daleko. Prema tome braćo,- uči prepodobni Antioje,- nemojmo se pokoravati očajanju kada nas bude napadalo, nego se krepimo i ograđujmo svetlošću vjere, te sa velikom hrabrošću recimo lukavom duhu: Što mi imamo sa tobom, tuđi Bogu, begunče sa neba i lukavi slugo? Ti ne smiješ ništa da nam učiniš. Hrist, Sin Božji, ima vlast i nad nama, i nad svima. Njemu smo sagriešili on će nas i opravdati. A ti pogubni, idi od nas. Osnažen njegovim časnim krstom mi satiremo tvoju zmijsku glavu. Sveti Serafim Sarovski
|