banjalukaforum.com

Eto, čini mi se da odavno nisam pokrenuo temu na ovom podforumu... pa kontam, zašto da ne... da razgovaramo malo o "tamnoj noći duše", o krizama na duhovnom putu. Ova pojava je dobro poznata svima koji se bave ezoterijom i duhovnim tragalaštvom. Mislim da je to neizbježna pojava koja se dešava svim ljudima koji su integrisali duhovnost u sopstveni stil života i pogled na svijet. Koliko god da predstavlja zastrašujuće iskustvo, kriza na Putu itekako ima svoju svrhu, jer ona stavlja sljedbenika na test koji on mora uspješno da položi kako bi nastavio dalje u svojoj duhovnoj evoluciji.

Dakle, svakom duhovnom tragaocu će se desiti (ili mu se već desilo) da u životu naiđe na izuzetno težak period kako na duhovnom tako i na fizičkom planu. Ovaj period obilježavaju uporna depresivna ili polu-depresivna stanja, doživljaji ništavila, bola, samoće, uzaludnosti i očajanja. U ovom periodu nema sreće ni radosti. Javlja se potpuna bezvoljnost i nedostatak ambicija, slabi zdravlje, veze pucaju, prijatelji odlaze jer se unutrašnja stanja osobe koja je u Krizi preslikavaju na bliske osobe i okruženje. Nema zadovoljstva niti osjećaja svrhovitosti u duhovnom radu, a na materijalnom planu sve ide jako teško i na silu. Osoba upada u turobno raspoloženje koje može potrajati mjesecima, pa čak i godinama. Izlazak iz ovakvog stanja doživljava se kao uskrsnuće ili ponovno rođenje duha i obavezno je praćen dubokim uvidima i otvaranjem novih duhovnih vidika. Svako ko je prošao kroz Krizu dobro zna da patnje nisu bile uzaludne i da je čitavo iskustvo imalo duboki smisao.

Što se tiče mog iskustva, morao sam sebi da priznam kako upravo prolazim kroz takav jedan period i da to nije prvi put u (ovom) životu. Sjećam se dobro da sam imao jedan jako težak period prije nekoliko godina, na kraju kojeg sam "dodirnuo dno" i shvatio da je krajnje vrijeme da nešto preduzmem: to je bila moja prva prava Kriza i ona je imala svoju svrhu: sad mi je potpuno jasno da sam sve to preživljavao u svrhu oslobođenja od straha, naime, smatrao sam sebe duhovnom osobom, mnogo sam čitao i razmišljao o tim stvarima, ali sam vrlo malo praktično radio jer sam imao neki čudan strah od svega toga... e onda je došao trenutak kad sam potpuno potonuo i kad nisam imao šta da izgubim, strah je nestao, pa sam se svom snagom bacio u neke ezoterične prakse i zadivljujuće, za prilično kratko vrijeme, isplivao iz krize. Sve je odjednom krenulo na bolje, život je dobio puni smisao, nizala su se nebrojena duhovna iskustva, sinhroniciteti su me bombardovali sa svih strana govoreći mi da sam na pravom putu; desile su se i promjene na fizičkom planu: napustio sam zaposlenje kojim sam bio jako nezadovoljan, odlučio da se posvetim završetku studija, ambicije su proradile i sve se ostvarivalo nekako lako, samo od sebe... to je trajalo nekoliko godina.

Novi preokret se desio prije nešto više od godinu dana; bilo je raznih upozorenja (ružni i zabrinjavajući snovi, čudni sinhroniciteti itd.) na koje nisam obraćao dovoljno pažnje. Sve je postalo nekako teško i traljavo, izgubio sam volju za bilo kakvom duhovnom praksom, izblijedile su i ambicije vezane za materijalni plan... Duhovno potonuće se preslikalo na fizički plan, sve je krenulo po zlu, iznenada sam ostao bez osobe koja mi je bila najvažnija u životu, prijatelji kao da su zaboravili na mene, čak i onih nekoliko stvari s kojima se uspješno nosim su izuzetno iscrpljujuće i odnose ogromnu količinu energije... sve ide nekako na silu.

I opet po starom... bacio sam se na praksu tek kad je "dogorjelo do nokata"... Prvo sam krenuo s starom praksom, onda sam odlučio da probam nešto novo, i tako... Ali, ne ide to tako lako: recept izgleda jednostavan (ukratko "transformišući unutrašnja negativna stanja u pozitivna postići ćemo transformaciju negativnih životnih okolnosti u pozitivne") ali čovjek koji prolazi kroz Krizu treba itekako da se pomuči da uopšte stvori u sebi nešto pozitivno... Ali, bez obzira na prazninu koja je i dalje prisutna, imam određene znakove da isplivavam iz ove krize (na kraju krajeva, već sam jednom uspio u tome) i mislim da već nazirem svrhu tj. pouku koju sam iz ovog iskustva naučio.

Da zaključim, mislim da će se mnogi složiti sa mnom: Krize na Stazi dolaze i prolaze, imaju svoju svrhu a jedini način da izađemo iz Krize je da prođemo kroz nju. Izgleda da su Krize sastavni i neizbježni dio sudbine svih koji zarone u duhovno tragalaštvo, ili je to cijena koju plaćamo jer se protivimo inerciji, neka vrsta testa koji moramo proći da bi otišli dalje, ili je sve to zajedno... ko će ga znati...

Eto, pišite o ovoj temi, svakako je to teška tema ali je isto tako jako zanimljiva i važna.

_________________
conquering the darkest places

Bhakti Tirtha Swami je u jednoj svojoj "sektaškoj" knjizi napisao: "Rak je živ. Kao i svakom živom biću, preživljavanje mu je od najveće važnosti. Ljudi će po nekom prirodnom nagonu pokušati urediti život tako da opstanu. Moj rak zasigurno predstavlja prijetnju po život fizičkom tijelu. Svrha lijekova koje primam i tretmana kojima se podvrgavam je ubiti stanice raka, stoga je prirodno da se one isto toliko snažno bore za preživljavanje. Konačno, sav život dolazi od Krišne, Boga, stoga sav život ima smisao i može nas nečemu podučiti. Danas želim poslati svoju ljubav raku, jer je uostalom, sve namijenjeno našoj dobrobiti. Hvala vam puno stanice raka, na teškoj ljubavi."

Nadam se da si shvatio šta želim reći.
Ti ćeš naravno poći svojim putem ka "Rimu" kojem svi putevi vode.

Hvala što si podijelio sa nama dio svoje priče.

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

Predložio bih kao prvo da se u miru i pažljivo pročita sledeći tekst:
http://siont.net/magazin/arh/032/03.php

Naša ,,duhovna evolucija,, se ne zasniva na ašem trudu i ili vć n predanju svog života Bogu i to nije ,,evolucija,, već spoznaja da ima savršeni Bog koj želi i kroz tebe savršeno da deluje samo mu trebaš dozvoliti.

,,Ovaj period obilježavaju uporna depresivna ili polu-depresivna stanja, doživljaji ništavila, bola, samoće, uzaludnosti i očajanja. U ovom periodu nema sreće ni radosti.,,

Naravno da taj osećaj daje satana a ne Bog.
Bog daje ljubav,trpljenje,toplinu,radost,smisao,veru, razum, mudrost itd.

,,Osoba upada u turobno raspoloženje koje može potrajati mjesecima, pa čak i godinama. Izlazak iz ovakvog stanja doživljava se kao uskrsnuće ili ponovno rođenje duha i obavezno je praćen dubokim uvidima i otvaranjem novih duhovnih vidika. Svako ko je prošao kroz Krizu dobro zna da patnje nisu bile uzaludne i da je čitavo iskustvo imalo duboki smisao.,,


Kušanje može doći i proći a zatim dolazi do otkrića mnogo velikih stvari koje Bog daruje i ta radost prevazilazi sve teškoće veoma mi je poznato o stanje.

,,Sjećam se dobro da sam imao jedan jako težak period prije nekoliko godina, na kraju kojeg sam "dodirnuo dno" i shvatio da je krajnje vrijeme da nešto preduzmem: to je bila moja prva prava Kriza i ona je imala svoju svrhu:,,


Kad čovek hoda po svojoj volji svakako stiže na dno ali saznanje toga i sagledavanje svog greha je milost jer te to Duh sveti osvedočava da se pokaješ i priznaš sve grehe i učini to.Prošao sam kroz to i znam taj osećaj. Ako ne učiniš što ti rekoh ponoviće ti se ali u gorem stanju i ako tu priliku propustiš....nemoj je NIKAKO PROPUSTITI.

,,Sve je postalo nekako teško i traljavo, izgubio sam volju za bilo kakvom duhovnom praksom, izblijedile su i ambicije vezane za materijalni plan... Duhovno potonuće se preslikalo na fizički plan, sve je krenulo po zlu, iznenada sam ostao bez osobe koja mi je bila najvažnija u životu, prijatelji kao da su zaboravili na mene, čak i onih nekoliko stvari s kojima se uspješno nosim su izuzetno iscrpljujuće i odnose ogromnu količinu energije... sve ide nekako na silu.,,


Seti se iz Biblje da su pred fizički obračun stari narodi proklinjali neprijatelja kako bi dobili duhovnu pobedu a onda bi fizički ako savladali protivnika. Dakle s duhovnog se preslikava na fizičko.
Goliat je proklinjao Davida ali ta kletva nije vredela jer je David išao u me Boga Izrailjevog (jedinog istinitog Boga)i to je bezrazložna kleta koja prhne i nestane.
Na ovom podforumu napisah temu ,,Blagoslov i prokletstvo,, predlažem da pročitaš.

,,ali čovjek koji prolazi kroz Krizu treba itekako da se pomuči da uopšte stvori u sebi nešto pozitivno... Ali, bez obzira na prazninu koja je i dalje prisutna, imam određene znakove da isplivavam iz ove krize (na kraju krajeva, već sam jednom uspio u tome) i mislim da već nazirem svrhu tj. pouku koju sam iz ovog iskustva naučio.,,

Ne trebaš čoveče da se mučiš već da veruješ Bogu a On će ivesti sve na dobro gledano iz savršenog Božjeg ugla.
Poruku ti šalje Bog da Ga prihvatiš kao svoga Spasitelja.
Koliko je do mene učinih sad ti napravi korak vere ka Bogu.
Ko ne voli Boga taj ne voli ni svoje roditelje a ni sebe jer gde nema ljubavi tu nema života i gde nema svetlosti tu je tama zato prigrli istinu da te oslobodi od laži.
Bog te dlagoslovio.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Moje licno misljenje je da duhovni put pocinje onda kad nas nista materijalno ne moze ispuniti, bilo da je to ljubav, slava, uspjeh veliki ili mali. Samim tim je stvoren preduslov da se otisnemo na put trazenja nekog dubljeg smisla svega. Medjutim, raskidanje veza sa materijalnim, bez da smo stekli duhovne uvide, je veoma opasno, i moze da zavrsi u depresiji i bezvoljnosti, o kojoj govori Warrior. A njegov post svjedoci da to nije djecija igra. Ne bih nista vise rekao na ovu temu, samo da pozelim Warrioru da se izbori za svoju dusu, opasan je teren kojim ides..

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Drugar, samo nemoj biti dogmatik, to stanje koje si opisao moze biti proizvod nekih tvojih akcija od ranije,
moze biti faza preispitivanja dosadasnjeg i potreba za velikim zaokretom u zivotu,
moze biti odraz tvog vlastitog nezadovoljstva licnim uzrastanjem, a moze biti uzrokovano i opstim,
spoljasnjim uzrocima (kao sto dijelimo ekonomsko stanje, tako i duhovno ), a na kraju krajeva moze biti od svega navedenog po malo.
Najvaznije u svemu jeste da se ti sam "umijes iznutra" i natjeras sebe da razlucis koliko je sve stvar opste a koliko licne duhovne zabokrecine u kojoj zivimo.
Covjek stekne unutrasnji spokoj tek kad prestane da sili stvari i tek onda sve dodje na svoje mjesto,
Ako dominira volja onda strada poznanje, ako dominira samo intuitivno covjek se unizava,
ako se juri samo za nusproduktima duhovnog puta strada ono sto nas cini ljudima, za svaki pravi recept potrebni su pravi odnosi sastojaka.

Pade mi na pamet, u slicno stanje sam upao kada sam sebi ispirao mozak sa milijardama knjiga koje su svjedocile tudja duhovna iskustva.
Tek kad sam se potpuno smorio u udavio samog sebe, nakon sto sam spustio tonus poceo sam da vidim
da je istinska duhovnost u malim i svakodnevnim stvarima koje leteci za zvijezdama zaboravimo.
Juce sam (bez sale) se potpuno odusevio jer sam vidio nekakvu ludu bubamaru u negativu,
prekjuce sam razmisljao koliko su ljudi na ovom prostoru bili mnogo vise ljudi u vremenima krize i koliko je ta neosjetljivost prema Drugom ogledalo duhovnog mrtvila itd,
dan ranije sam se divio osmijehu i bekrajnoj cistoti i savrsenstvu osmijeha jedne bebe, a dan prije toga ljepoti rijeke
..i iskreno, u svemu tome nasao mnogo vise istinske duhovnosti nego u gomili traktata na duhovne teme.
Da ne smaram - vjeruj u ljepotu i vidjeces svjetlost odnosno uvidi dodju sami, samo sve po mjeri i sve u svoje vrijeme.

Vidiš,ja nikada nisam imao takvu vrstu krize....Duhovnu krizu...Možda zato što sebe ne smatram duhovnom osobom i ne bavim se duhovnošću....Jesam vjerujući ali na neki drugačiji način.Na jedan neobičan način
Samim tim što se ne "mučim" duhovnim unaprjeđenjem vjerovatno ni ne padam u krize te vrste...Imao sam ja svojih momenata,kada sam se otuđio od svega,nisam bio zadovoljan ničim ali to nije imalo veze sa duhovnom stranom,više sa svjetovnom.Ali kao i sve,bitna je odluka....Odluka da se krene sa radom u nekom prvacu.Počev od najbanalnijih stvari kao što je gubljenje kilograma,do stvari koje imaju određenu težinu,tipa duhovnosti...

_________________
Bubi frubi

Fascinantno je koliko ljudi, kada govore o ovakvim temama, u stvari govore o sebi, svom putu, svom iskustvu.
Valjda tako i treba.

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

Pa vjera i duhovnost je lična stvar i jedini pravi način da govoriš o tome je da govoriš iz sopstvenog iskustva i o sebi.

_________________
Bubi frubi

Ma znam, ali to je kao ona priča sa slonom u mraku. Jedan dodirnuo uho, jedan surlu, jedan rep...i svi su 100% ubijeđeni da vide drugačije...a isto.
Ne osporavam ja ništa od navedenog, samo iznosim neko svoje mišljenje.

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

Unbeliveru, ne mora covjek imati iskustva, dovoljno je samo da posmatra ljude oko sebe.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Znam.I ja se slažem sa njime

_________________
Bubi frubi

Ne kontam....Ako ovo znači onako kako sam ja to sebi rastumačio,ne slažem se sa time...Smatram da se posmatranjem drugih ništa ne može naučiti o vlastitoj duhovnosti....Ustvari,posmatranjem drugih ne možeš naučiti ništa o sebi,ni u kom' pogledu.

_________________
Bubi frubi

zoka, mislio sam na ovo:



Ne moram ja sam recimo da se bavim duhovnoscu da bih znao sta ljudi prolaze i kako razmisljaju dok prolaze te faze. Mi funkcionisemo na odredjen nacin. Dok god nasa iskustva nisu transcedentalna, nasa osjecanja i misli su od ovog svijeta i podlijezu arhetipovima psihe. Tako i ono sto sam ja napisao u svom prvom postu moze biti i rezultat ciste opservacije.
Ono sto hocu da kazem je da se covjek uvijek mora realno postavljati prema sebi, a ne ukrasavati realnost. Nakon sto sam procitao Warriorov post, bio sam siguran samo u istinitost i realnost jednog, a to je "kriza", "depresija", "gubljenje prijatelja", itd... A manje sam bio siguran u to da je to put duhovnosti, i da sve to ima visi smisao. Zato sam rekao da je to opasan teren.

Citiracu jos jednom meni najupecatljiviji dio:


Ovo je realnost, dok za duhovne plodove ne mozemo isto to da tvrdimo.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Kakva ezotericna praksa je u pitanju? Ne moras javno, mozes i pp. I koja je to vrsta ezoterije koju citas? Ovo te pitam jer je to jeko sirok pojam od religije , magije pa do neke pseudo istorije raznih falsifikata i slicno. Da vidimo kako je doslo do toga pa da utvrdimo terapiju

_________________
Ne idem više u školu, idem samo u džamiju i na igranke.

Ja na to gledam u smislu da je sve što postoji, vidljivo i nevidljivo, zapravo Jedno na najvišem nivou postojanja, to jest "SVE" u Hermetičkom smislu, pa smo i mi povezani neraskidivo i nerazlučivo sa "SVIM"... da ne ulazim sad u teoriju, samo ću da izvedem implikaciju: ne razdvajam materijalno od duhovnog, a to je posljedica upravo takvog pogleda na svijet. Naravno, promašaj je tražiti sreću i ispunjenje u isključivo materijalnim stvarima i ovozemaljskim zadovoljstvima, oko toga se svi slažemo. Ali, kad se zaroni u duhovni univerzum, ni tad se ne smije zaboraviti materijalno, to jest, treba uvijek ostati "s nogama na zemlji", jer ko visoko leti - nisko pada, odnosno strada zbog onog famoznog "božanskog paradoksa". Znači, težim toj čarobnoj ravnoteži u kojoj individua postaje "in tune with the universe" i koja je osnova za napredak na svim planovima. Međutim, ta ravnoteža je delikatna i lako se naruši pomoću raznih zamki ega (niko nije bezgrešan, a sve je to u svrhu učenja ), nakon čega neizbježno dolazi vrijeme za promjene, ma koliko one bile teške, jer napredak se mora nastaviti. Tu ima onaj dvostruki zakon: 1)promjena je neizbježna i 2)svi se opiru promjeni... Možda bi se Kriza s te strane mogla posmatrati kao posljedica opiranja lažnog ega neizbježnoj promjeni kad dođe vrijeme da zapjevamo onu staru narodnu: "I'm going through changes..."


Rekao bih da je baš ovo zadnje u pitanju (od SVE-ga po malo ), jer sve je povezano na neki način. Da ne ispadne sad da želim da prebacim krivicu za svoje probleme na neke Kosmičke Zakone na koje nemam uticaja, upravo suprotno... Stvar je u tome što jeste sve do mene, baš ja sam isključivi tvorac svojih iskustava, bila ona negativna ili pozitivna, jer jedan nivo moga bića teži da ostvari ta iskustva, a neki dugi nivo biva srećan ili pati... Kontemplacija u tom pravcu uvijek donosi neku vrstu duhovnog ispunjenja, a onda na snagu stupi "božanski paradoks" da te podsjeti na vrlo neprijatan način da i dalje prolaziš kroz "tamnu noć"

Uhhh što ne volim kad ovako hoću nešto da opišem a jednostavno mi ponestane riječi, imam osjećaj da sam samo dodatno zakomplikovao stvar Sve je to toliko jednostavno za pojmiti kad se dođe do tog nekog nivoa, ali je užasno teško za opisati i pretočiti u riječi.

_________________
conquering the darkest places

Ništa usmjereno, sve i svašta, opšti zapadni misticizam . Nemoj misliti da od prakse nastaju problemi - upravo je suprotno, kad prilegneš svojski i iskreno na praksu, rezultat toga je pozitivna promjena, novi vidici se otvaraju, a samim tim i nova neslućena rješenja za konkretne probleme dolaze i iznutra i spolja. Ono što je tema ove priče je pojava "tamne noći" s kojom se sreću svi koji su "na Stazi", a to je mračni period u kojem ti se čini da se sve urotilo protiv tebe a uz to nemaš volje ni energije da preduzmeš nešto konkretno po tom pitanju, bez obzira na to što teoretski znaš da u džepu imaš ključ za tu bravu... dobra stvar je što taj period dođe i prođe, i definitivno ima svoju svrhu. Da ne ponavljam, pisao sam na početku uvodnog posta o tome.

_________________
conquering the darkest places

Warriore, mislim da razumijem o cemu pricas. Ali ja to ne bih bas nazvala " tamna noc (strana) duse " , prije da je " tamna strana ZIVOTA ". Svaka dusa koja dodje na svijet je svijetla, cista, neiskvarena, zna svoju ulogu i svrhu, ali se tokom zivota ili iskvari (svjetovna kvarljivost) ili usavrsi do odredjenog nivoa. Mislim da kriza dolazi zbog upraznjavanja pogresnih stvari, zbog stvari koje ne hrane dusu i koji odvlace covjeka od njegove uloge u zivotu i od Puta ka Tvorcu. Mada , trnovit je put do Savrsenstva. U takvom svijetu zivimo, pa to izgleda da i ide uz to. Sve sto se lako dobije ne cijeni se onoliko koliko zaista vrijedi.
Mada mislim da je i do covjeka kako se postavi prema kriznim vremenima, koliko razumije, shvata i prihvata to sto mu se desava. Sto lakse prihvatimo da je to dio zivota i da " treba da naucimo lekcije " , lakse ce se prebroditi taj period i normalno bi bilo i nauciti nesto iz toga. Lose je samo kad neko nista ne nauci iz toga, pa nastavi opet po starom .

Mada, ne znam... mozda i grijesim, ali zasad tako mislim. Jos uvijek sam prvacic sto se tice duhovnih stvari, voljela bih da znam vise i da sam upornija da saznam vise.

Baš sam razmišljao upravo u tom pravcu: da li je ta pojava svojstvena samo "čarobnjacima" ili svi ljudi to doživljavaju kad-tad na neki način? Onda pročitam tvoj odgovor na ovoj temi, vezan baš za to. Onda odem na jedan drugi forum gdje se povela priča o tome i nađem na sljedeći odgovor (btw. to je pravi sinhronicitet ):


Rekao bih da u životu duhovnog tragaoca postoji imperativ nekog duhovnog cilja; onda naiđe period kad se taj cilj zamagli, nekako zamuti i izgubi definisanost i jasnoću, možda se tu ispriječe neki problemi "niže prirode", možda tragaoc bude zaveden nekim ovozemaljskim stvarima i udaljen od pravog cilja, tako da se u životu stvori neka klimava konstrukcija koja ne stoji na svojoj osnovi (a ta osnova bi, jelte, trebala da bude baš taj duhovni cilj) i počne da se neizbježno urušava, kako bi se ponovo oslobodio pogled i prolaz ka pravom cilju. S druge strane, depresija "običnog čovjeka" koji nije na Putu uzrokovana je nedostatkom koji je niže prirode, a ne duhovne: iako su simptomi slični, u slučaju "čarobnjaka" oni su sveobuhvatniji jer potresaju i više nivoe sopstvenog bića koje je potonji uspio da osvijetli u dotadašnjem duhovnom radu. Što više znaš - više patiš; običnom čovjeku može pomoći psihijatar, duhovnom tragaocu može pomoći samo Bog, Vječnost, SVE...

Eto, posmatram sebe i svjestan sam da već duže vrijeme nemam nekog konkretnog duhovnog cilja... kao da ne znam šta hoću. Nekoliko puta sam razgovarao s prijateljem koji je takođe na Stazi jer sam imao ideje da okupimo zainteresovane ljude i započnemo neki grupni rad. Međutim, stalno mi se postavlja pitanje: "šta raditi???", čemu bi ta grupa trebala da se posveti, a ni on ni ja nemamo odgovora na to. Mislim da je to dobar primjer te dezorjentisanosti i besciljnosti vezane za Krizu...

_________________
conquering the darkest places

Izgleda. Nekad bas izgleda da ljudi koji ne vjeruju u nista i kojima je Vjera nesto strano, da su "veseliji, sretniji, zadovoljniji, opusteniji... " jer to vise pokazuju spolja .... ali to je sve privid i kratkotrajno. Vjecni Mir, Sreca i Radost dolaze samo od Carstva Nebeskog i samo odatle. Kome se dosta daje, od njega se dosta i trazi...



A ja ne znam odakle da pocnem. U stvari, i znam...ali toliko sam zedna znanja da ne znam kud prije i sta prije.

Nikakve to veze nema sa ezoterijom nego sa sazrijevanjem duše.
Ko nije nikad imao te tamne strane? Možda neko ko živi od danas do sutra, ko se nikad nije upitao "ko sam, šta sam, zbog čega ovo i ono".
Imala sam takve etape, bez ikakve mistike, jednostavno dođeš nekad u ćorsokak i u trenu ne vidiš nikakav smisao, sve je besmisleno i osjećaj je loš, taj period je manje više težak, sve zavisi o čemu se radi, ali je ljepota nakon toga!
Svaki put nakon neke takve etape sam se osjećala duhovno izgrađenija, usavšenija.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma