vim je napisao:
zasto radjati zivo bice ako mu ne mozes obezbijediti nista)
Tom logikom bi danas na planeti zivjelo desetak-dvadeset hiljada ljudi, djece bogatuna koja bi onda otisla u tehnoloski sumrak,
jer usled teznje da svi zive lagodno ne bi bilo ni dovoljno ljudi za najosnovnije poslove (ko bi sijao, znjeo, pravio hljeb, gradio, kopao rude itd.)
Da se islo tom logikom ne bi se rodio ni ja ni moj sin, ni moj otac, ni moj djed, ni pradjed itd., jer kao dvadesetogodisnjaci nisu imali nista.
Ni ja nisam imao nista kada mi se rodio prvi sin (podstanar bez posla i bez kinte na 4 godini fakulteta), ali Bog nikog ne ostavi na cjedilu,
a porodica ne dozvoljava landranje i letargiju, pa se malo potrudis, ocajavas, kopas rukama i nogama
i nakon malo vremena to dijete moze da kaze da u materijalnom smislu ima daleko vise nego ja ikad.
Prosto opravdanja te vrste su debilna, jer se uvijek (od nastanka svijeta pa sve do druge polovine 20 vijeka)
podrazumjevalo da ako si dovoljno zreo da napravis dijete, onda si i dovoljno zreo i jak da ga i podizes.
Hvala Bogu sto moji preci nisu cekali stalno radno mjesto i stan u vlasnistvu pa da prave potomke.
(mada znam gomilu njih koji su to cekali i docekali, a sad sa trideset godina ne znaju sta ce sa sobom:
za porodicnog zivota vise nisu jer predugo zive kao momci/djevojke, a besmisao samotnog zivota ih ubija).
Sve ima svoje.