|
Savez SRBSKIH ANONIMNIH ALKOHOLIČARA
20.12.2008,
Serbski-ALKO saborni dani
“Povjerovali smo da nam Sila koja je jača od nas samih može
povratiti zdrav razum.”
U trenutku kad čitaju Korak dva, većina se A.A. početnika suočava s katkada vrlo ozbiljnom dilemom. Koliko smo ih puta čuli gdje uzvikuju: “Pogledajte što ste nam učinili! Uvjerili ste nas da smo alkoholičari i da više nismo u stanju voditi brigu o svom životu. Pošto ste nas sveli na stanje potpune nemoći, sada nam izjavljujete da nitko osim Više Sile ne može ukloniti našu opsesiju alkoholom. Neki od nas ne žele vjerovati u Boga, neki ne mogu, a ostali, koji vjeruju da Bog postoji, nemaju nikakve vjere da će On izvršiti to čudo oslobađanja od opsjednutosti alkoholom. "Da, uspjeli ste nas natjerati u škripac, u redu – ali kamo sada?”
Pogledajmo ponajprije slučaj osobe koja kaže da ne želi vjerovati - takozvanog ratobornog. On se nalazi u stanju duha, koje se može opisati kao divlje. Njegova je sva životna filozofija u kojoj se pokazuje kao slavna osoba jedna velika prijetnja. Priznanje da je alkohol njegov stalni gost ostavilo bi jako loš dojam. A sada se, još uvijek pod utjecajem toga priznanja, suočava s nečim stvarno nemogućim. Kako će i dalje gajiti misao da je čovjek koji se tako veličanstveno uzdigao iz jednostavne stanice primordijalanoga, prvobitnoga mulja predvodnik evolucije i stoga jedini Bog kojeg poznaje njegov svemir! Mora li se svega toga odreći samo da bi se spasio?
U tom trenutku će se njegov A.A. brižnik nasmijati. To je, pomislit će novodošli, znak da je prevršio mjeru. To je početak kraja. I to je uistinu tako : početak kraja njegovog starog života i početak uranjanja u novi. Njegov će brižnik vjerojatno reći : “Polako, obruč kroz koji moraš skočiti je mnogo širi nego što misliš. Na koncu sam i sam to ustanovio. Tako je i moj prijatelj koji je nekoć bio potpredsjednik Američkog ateističkog društva prošao kroz taj obruč vrlo lako s mnogo praznog prostora oko sebe.”
“Dobro” – kaže novodošli, “ Znam da mi govorite istinu. Nema nikakve dvojbe da je A.A. pun osoba koje su nekoć kao i ja vjerovali u iste stvari. No, kako se upravo sada, u ovim okolnostima bilo što može uzeti olako? To je ono što želim znati.”
“To je - složit će se brižnik - zaista vrlo dobro pitanje. Mislim da ti mogu točno reći kako da se opustiš. Nećeš morati jako raditi na tome. Poslušaj, ako hoćeš, ove tri rečenice : prvo, Anonimni Alkoholičari ne zahtijevaju da vjeruješ u bilo što. Svih Dvanaest koraka nisu ništa drugo nego sugestije, obični prijedlozi. Drugo, da bi postao i ostao trijezan, ne moraš odmah i odjednom probaviti sve što kaže Korak dva. Gledajući unatrag, mogu ustvrditi da sam i sam odredbe Koraka dva uzimao u dijelovima. Treće, ono što uistinu trebaš je istinski otvoreni duh. Ostavi se rasprava u društvu i prestani se baviti tako dubokim pitanjima poput onih o kvočki i jajetu te što je zapravo prethodilo jedno drugomu. Opet, kažem, sve što trebaš je otvoreni duh”
Brižnik nastavlja : “Uzmi, primjerice, moj slučaj. Obrazovao sam se za znanstvenika. Naravno, poštivao sam, divio se, čak i obožavao znanost. Istini za volju, valja reći da i danas to činim, osim ovog dijela koje se odnosi na obožavanje. Dan za danom moji su me nastavnici poučavali u temeljnim načelima znanstvenog istraživanja: tragati i istraživati uvijek iznova i uvijek otvorena duha. Kad sam prvi puta zavirio u A.A., moja je reakcija bila ista kao tvoja. Taj A.A. posao, pomislio sam, potpuno je neznanstven. To neću moći podnijeti. Jednostavno se nisam htio baviti takvim glupostima.”
“Tada sam se probudio. Morao sam priznati da su A.A. pokazali rezultate, čudnovate rezultate. Uvidio sam da je moj stav prema njima bio sve drugo, samo ne znanstven. Nije A.A. imao zatvoren duh, već ja. U trenutku kad sam prestao osporavati A.A., započeo sam poimati i osjećati značaj Koraka dva, koji se upravo u tome času počeo tiho i postupno uvlačiti u moj život. Ne mogu reći u kojoj sam prigodi, ili kojega dana počeo vjerovati u Silu veću od samoga sebe, no sada sam sigurno u to uvjeren. Da bih zadobio tu vjeru, morao sam se samo prestati boriti protiv nje i zdušno prakticirati ostali dio A.A. programa.”
To je, naravno, samo mnijenje jednoga čovjeka, utemeljeno na njegovom iskustvu. Moram vas brzo uvjeriti da A.A. kroči bezbrojnim putovima u svojoj potrazi za vjerom. Ako ne marite za taj put koji sam ja predložio, sigurno ćete pronaći neki drugi koji više odgovara vama, vašem načinu gledanja i slušanja. Mnogi su kao i vi započeli rješavati problem s pomoću metode supstitucije. Možete, ako želite svoju "Višu silu", stvoriti od samog A.A.-a. Ovdje se nalazi velika skupina osoba koje su riješile svoj problem s alkoholom. U tom su pogledu one na neki način sila viša od vas koji se rješenju još niste ni približili. U njih, svakako, možete imati povjerenje. Čak i takav minimum vjere dostaje. Naići ćete na mnoge članove koji su prekoračili prag upravo na taj način. Svaki od njih će Vam reći da se, kad su jednom prešli taj prag, njihova vjera proširila i produbila. Život im se nakon oslobađanja od opsesije alkoholom potpuno preobrazio i počeli su vjerovati u Višu Silu, a većina ih je počela govoriti o Bogu.”
Razmotrite nevolju onih koji su nekoć imali vjeru, ali su je izgubili. Tu će biti onih koji su odlutali u ravnodušnost, onih koji su ispunjeni samodostatnošću i koji su se, kao takvi, izdvojili, onih koji su razvili predrasude prema religiji i onih koji su postali potpuno drski jer je Bog propustio ispuniti njihove zahtjeve. Može li A.A. iskustvo svima njima reći da još uvijek mogu naći djelotvornu vjeru?
Katkada je pristup A.A. - u teži onima koji su izgubili ili odbacili vjeru, nego onima koji je nikada nisu imali. Ovi prvi smatraju da su pokušali vjerovati pa su ustanovili da vjeru ne mogu očuvati. Oni su iskušali i put vjere i put bez vjere. Kako su se oba puta pokazala gorko razočaravajućim, zaključili su da više nemaju kamo ići. Ovim su ljudima ravnodušje, hirovita samodostatnost, predrasude i prkos često tvrđi i veći teret nego neuvjerenom agnostiku* ili čak militantnom ateisti. Religija kaže da je Božja opstojnost dokaziva; agnostik kaže da se ne može dokazati ; a ateist kaže da posjeduje dokaze da Bog ne postoji. Dilema osobe koja je napustila vjeru je očigledno puna zbrke. Ona se lišava bilo kakvog uvjerenja o tom pitanju. U svom odnosu prema vjeri ne može se odrediti ni kao vjernik, ni kao agnostik ni kao ateist. Ostavlja dojam osobe koja se pred takvim problemom jednostavno ne može snaći.
Svaki član A.A. – a može osobi zabludjeloj u vjeri reći – “ Da, i mi smo se, također, od djetinjstva udaljili od vjere. Preveliko mladalačko samopouzdanje bilo je za nas previše. Bili smo, naravno, sretni što su dobar dom i prakticiranje vjere usadili određene vrijednosti. Bili smo sasvim sigurni da moramo biti pošteni, tolerantni, pravedni, da moramo biti ambiciozni i puno raditi. Bili smo uvjereni da će takva jednostavna pravila poštene igre i pristojnosti biti dostatna.”
“Kad se materijalni uspjeh utemeljen na tim uobičajenim sadržajima počeo jasno očitovati, osjetili smo da smo dobitnici u igri života. To nas je učinilo sretnima. Pa zašto bismo se onda trebali gnjaviti s teološkim apstrakcijama i vjerskim dužnostima, odnosno sa stanjem naših duša na ovome ili onome svijetu? Ovdje i sada nam je bilo sasvim dobro. Volja za dobitkom će nas voditi dalje. No, tada je alkohol započeo putovati zajedno s nama. I konačno kad su sva naša životna salda pokazivala “nulu” i kad smo uvidjeli da je dostatan još samo jedan udarac da nas zauvijek izbaci iz igre, bili smo prisiljeni potražiti svoju izgubljenu vjeru. I iznova smo je našli upravo u A.A. – u. A tako možete i vi.”
Sada pristupamo drugoj vrsti problema: intelektualno samodovoljna žena ili muškarac. Njima mnogi članovi A.A. – a mogu reći : “Da bili smo poput vas – i previše pametni za vlastito dobro. Uživali smo da nam ljudi govore da smo prerano sazreli. Zbog svoje smo izobrazbe bili ponosni i napuhani kao baloni iako smo to brižno nastojali sakriti pred drugima. Potajice smo osjećali da možemo plutati iznad ostatka svijeta samo na snazi naše pameti. Znanstveni nam je napredak govorio da ničega nema što čovjek ne bi mogao učiniti. Znanje je bilo svemoćno. Um može pobijediti prirodu. Kako smo bili pametniji
______
*Agnostik - riječ starogrčkoga podrijetla, označuje pristašu učenja da se bit stvari i objektivna realnost ne mogu spoznati.
od većine običnih ljudi (tako smo mislili), naša će nam pamet donositi plodove pobjede. Bog uma je izmjestio Boga naših otaca. No, opet je John Barleycorn imao na umu nešto drugo. Mi koji smo tako lijepo pobjeđivali, u trenu smo se preobrazili u gubitnike. Uvidjeli smo da moramo iznova razmotriti svoju situaciji ili umrijeti. U A.A. - u smo pronašli mnoge koji su nekoć razmišljali kao i mi. Oni su nam pomogli da se spustimo “na zemlju”. Svojim su nam primjerom pokazali da su poniznost i um, međusobno spojivi, pod uvjetom da poniznost postavimo na prvo mjesto. Kad smo to započeli činiti, primili smo dar vjere, vjere koja djeluje. Ta vjera postoji također i za vas.”
Neke druge osobe iz A.A. – a mogu reći : "Bili smo sasvim ogorčeni religijom i svim njezinim djelovanjem." Biblija je, govorili smo, puna gluposti; mogli smo citirati poglavlje ili stih, a nismo bili u stanju uočiti blaženstva. Mjestimice je njezina moralnost nemoguće dobra; na nekim se mjestima, pak, doima nemoguće lošom. No, baš je moralnost vjernika bilo ono što nas je doista deprimiralo. Naprosto smo uživali u hipokriziji, u vjerskoj zasljepljenosti i navali uobraženosti koje su se “lijepile” za mnoge “vjernike” čak i na dan njihove svete nedjelje. Kako smo samo voljeli izvikivati porazne činjenice da su milijuni “dobrih ljudi i vjernika” ubijali jedan drugoga u ime Boga. To je predmnijevalo da smo zamijenili pozitivno mišljenje negativističkim. Nakon što smo došli u A.A., morali smo priznati da je takva crta značila poziciju koja hrani naše jastvo, naš ego. Podrobnije razmatrajući grijehe nekih religioznih osoba, mogli smo se osjećati superiornijima u odnosu na njih. Čak što više , mogli smo izbjeći obraćanje pozornosti na neke naše vlastite propuste. Uobraženost, pojava koju smo tako lako i s prijezirom osuđivali u drugih bila je zlo koje je sada pritiskalo i nas. Ovaj je lažni oblik ugleda bio naša propast, ukoliko je vjera bila u pitanju. No, konačno, upućeni u A.A. naučili smo neke bolje stvari.
“Kao što su psihijatri često opažali, prkos je istaknuta karakteristika mnogih alkoholičara. Tako nije neobično da su mnogi od nas imali dana kad su izazivali i samoga Boga. Ponekad smo to činili, jer nam Bog u životu nije isporučio mnoge lijepe stvari koje smo zatražili poput pohlepnog djeteta koje sačinjava listu nemogućih darova za Svetoga Nikolu. Kad nas je snašla velika nesreća, pomislili smo da smo gubitnici samo zato što nas je Bog napustio. Djevojka koju smo htjeli oženiti imala je o udaji sasvim drugačije planove; molili smo Boga da promijeni svoje mišljenje, no ona to nije učinila. Molili smo da nam djeca budu zdrava, a djeca su oboljela. Molili smo za napredovanje u poslu, a do njega nikako nije dolazilo. Osoba koju smo voljeli i o kojoj smo ovisili uzeta je od nas jer je sam Bog tako htio. I tada smo se propili i zatražili Boga da zaustavi to pijanstvo. A ništa se nije dogodilo. I to je bio najokrutniji udarac od svih. “K vragu sav taj posao s vjerom!”
Kad smo se suočili s A.A. – om, otkrila se sva zabluda našega prkosa. Nikada se nismo upitali što nam znači Božja volja; umjesto toga, mi smo Njemu govorili što to treba biti. Nijedna osoba, uvidjeli smo, ne može istodobno vjerovati u Boga i prkositi Mu. Vjera znači povjerenje, a ne prkos. U A. A . – u smo doživjeli plodove te vjere; mnoge su osobe spašene od konačne alkoholičarske katastrofe. Vidjeli smo ih kako se suočavaju i kako prevladavaju svoje muke i svoja iskušenja. Vidjeli smo ih kako mirno prihvaćaju nemoguće situacije, kako od njih ne bježe niti se previše žale. To nije bila samo puka vjera; to je bila vjera koja je učinkovita u svim okolnostima. Uskoro smo zaključili da ćemo platiti svaku cijenu poniznosti bez obzira koliko visoka bila.
Sada uzmimo za primjer momka koji je pun vjere, a bazdi na alkohol. On vjeruje da je pobožan. On se obzirno pridržava svojih vjerskih obveza. On je uvjeren da vjeruje u Boga, ali dvoji da Bog vjeruje u njega. On daje svečana obećanja i sve više obećava. Poslije svakog obećanja, ne samo da sve više pije, nego se i ponaša gore nego ranije. Hrabro se pokušava boriti protiv alkohola, usrdno moleći Božju pomoć, no pomoć ne dolazi niotkuda. Pa u čemu je onda stvar?
Alkoholičar koji dobro misli i uporno se trudi predstavlja tešku zagonetku za svećenike, liječnike, prijatelje i obitelj. No, za većinu alkoholičara ne. Mnogi su od nas bili baš kao i on i stoga smo pronašli rješenje zagonetke. Odgovor nema nikakve veze s količinom vjere, nego s njenom kakvoćom. To je bila naša mrtva točka. Pretpostavljali smo da smo ponizni, a to uistinu nismo bili. Pretpostavljali smo, nadalje, da smo bili ozbiljni u svezi s prakticiranjem vjere, kad smo, pošteno rečeno, ustanovili da smo bili tek na površni. Ili, idući u drugu krajnost, gušili smo se od pretjerane fingirane osjećajnosti koju smo brkali s pravim vjerskim osjećajem. U oba smo slučaja tražili nešto, a da ništa ne damo za uzvrat. A zapravo je bila riječ o tome da nismo očistili kuću kako bi u nju mogla ući Božja milost i istjerati opsesiju. U dubljem i značajnijem smislu nikada nismo procijenili sami sebe, nikada nismo nadoknadili štetu onima koje smo oštetili i nikada ništa nismo dali drugima, a da nismo zahtijevali nešto za uzvrat. Ni naše molitve nisu bile prave. Uvijek smo govorili : “Ispuni mi moje želje”, umjesto, “Neka bude volja Tvoja”. Nikada nismo razumjeli ljubav između Boga i čovjeka. Iz toga smo razloga ostali na razini svoje samoobmane, nesposobni za prijam milosti, tako potrebne za naše ozdravljenje.
Zaista je malo alkoholičara koji shvaćaju koliko su iracionalni, koji su u stanju uvidjeti svoju iracionalnost i koji mogu podnijeti suočenje s njom. Neki su skloni za sebe reći da su “problem – alkoholičari”, ali ne mogu podnijeti ideju da su zapravo duševni bolesnici. Na tu ih zasljepljenost potiče svijet koji ne razumije razliku između zdravog pijenja i alkoholizma. “Zdravlje” se definira kao “zdravlje” duha. Nijedan alkoholičar, ako trijezno analizira svoje destruktivno ponašanje, bez obzira da li tu destrukciju oslobađa na namještaju u dnevnoj sobi ili na svojim osobnim moralnim vlaknima, ne može računati na svoje “duhovno i duševno zdravlje”.
Zbog toga je Korak dva stjecište sviju nas. Bez obzira je li riječ o agnostiku, ateistu, ili prijašnjem vjerniku, svi zajedno se možemo sastati i okupiti oko ideje toga Koraka. Istinska poniznost i otvoreni duh nas mogu dovesti do vjere, a svaki A.A. sastanak je svojevrsno osiguranje da će nam Bog obnoviti zdravlje, ako se budemo ispravno odnosili prema njemu.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
