|
- Zar niko, zaista, ne zna zasto se ovo selo, Drakulic, tako zove?
- More biti da i znamo, ali sada se odmaramo. Sveta nedjelja je danas... - odgovarali mu nehajno. Onda sam ja, tom dosljaku, ispricao ono sta sam negdje davno cuo, ali u sto nisam mnogo vjerovao. Da se, kao, neki mladic, Licanin, tek zenio, krsnom djevojkom, nevidjene ljepote. Docuje to, u tom dalekom turskom vremenu, beg, dodje mu pred kucu, medju svate. Jahao je mrkova, tamna kao mrkla pomrcina. Uz njega jos sest Turaka, do zuba naoruzanih, na konjima, vodeci osmog konja, takodje osedlana.
- C'o sam, Vlase, da ti je mlada haman lipa. Hajde, pohiti, dovedi je... Hajde, bolan, necu joj nista. Samo da je vidjam... - kazao beg mladozenji mirno, ne sjahujuci s mrkova. A stariji ljudi, sve sami ugledni domacini, cujuci za mladozenjinu mogucu nevolju, govorili begu, molili ga:
- 'Ajde, cestiti beze, sjasi. Neka sjasu i tvoji momci. Okr'je- pite se, ti i tvoji momci, ovim sto imamo, sto je Bog da'... Onda beg zaista sjahao, sjahali i njegovi momci, prisli soframa sa svekolikim icem i picem, pa beg mrgodno zapovijedio:
- Smista da ste, daleko od mojih ociju, sklonili tu prasecinu! I da ste nam namah donili novi hastal, zdjele i nozeve, sa janjecinom. Ili jarecinom. Sve neka bude na cistoj serdjadi. Neka i bukare za vino budu nove i ciste. Sve, haman, mora da bude ucinjeno dok ja pripravim ovaj cibuk! - dodao, iza silaha izvlaceci svoj dugi cibuk sa duvanom i ostalim priborom. Sve je ucinjeno brzo i po njegovoj volji, pa su Turci, oko kojih je domacin, mladozenjin otac, cijelo vrijeme objeda poskakivao, jeli i pili, bez prestanka. Jos jednom im domacin dolio vino u bukare, oni ga ispijali zadovoljno, grgucuci. Iza toga, sve jednako podrigujuci i gladeci se po nabreklim stomacima, ponovo pripalili cibuke. Svi. Beg je, lagano puckajuci mirisavi duvanski dim iz kamisa, odjednom zatvorio oci: cinilo se da spava. Vise i nije licio na onog opakog turskog silnika, vec je neodoljivo podsjecao na nekog dobrog djeda, starca, kojega su obilno pice i ice sasvim savladali. Ali... On se odjednom trgnuo, otvorio oci, pa smjeskajuci se lukavo, kazao:
- Eh, sve je ovo, domacine, lipo bilo! Nego, da vidimo poradi cega ono mi dojdosmo. Dovedider, Omere, mladozenju i mladu mu. Pa da, sucur Velikome Alahu, uzmemo put pod noge...
I ode taj Omer, i dovede mladozenju s mladom, i narod se skupi oko njih, i zgomila se, svuda uokolo. Tada on, mladozenja, nekako sramezljivo i ponizno, procijedi:
- Evo je, cestiti beze, to je ona, moja Koviljka... Moremo li sade otici?
- Mores, mores, pohiti... Samo idji. A ona ce sa mnom, samo za veceras...
Jos beg nije, prema toj prici, do kraja izustio ni ono "veceras", a mladozenja iza pojasa trze skrivenu nozinu pa, dok Turci nisu stigli okom da trepnu, prereza mu grkljan. Nastade silna vika, galama, gungula, ali mladozenja, kao krilima nosen, zamace u sumu. On je, tako se prica, bjezao glavom bez obzira, danima, sve dovde. Sakrio se, kao, u najguscoj sumi, iznad danasnjeg Gornjeg Drakulica, medju dracama. I kada su ga seljani prvi puta vidjeli, ispricao im on svoju tuznu pricu, zamolivsi ih da ga Turcima ne odaju:
- Srbin sam, braco, kao i vi sto ste. Prezime mi je Drakulic. I Bog mi je je, izgleda, odredio da kosti ostavim medju ovim vasim dracama...
- Zanimljiva prica, prazna prica! - uzviknu taj neznanac, salivsi niz grlo jos jednu casicu rakije. 'Nije to, momce, bio - nastavi on odmah - Licanin. Nikakav Licanin ni Drakulic, vec Drakula! Drakula, glavom i bradom. Jesi li cuo za Drakulu? I, spominje li se, u toj prici, da je narod u Drakulicu, iza toga, naglo poceo da umire, bez vidna razloga, sa dva, jedva vidljiva, ugriza na vratu?' - upitao je, unoseci mi se u lice.
Videci da sam sasvim zbunjen, da o tome nista ne znam, objasnio: da tu, bice, vise nema nikakve sumnje da je taj vajni mladozenja bio Drakula, glavom i bradom, licno. Ili neki njegov nasljednik, mladji vampir. Da je prvi Drakula, u davna, pradavna vremena, bio vladar u Transilvaniji, u danasnjoj Rumuniji, ime mu bilo Vlad. I bio grof, bogat covjek, naravno. Danju je, kao i svi vladari, svojom zemljom upravljao. A nocu, kada njegov narod usni, u svoje vampirske pohode kretao, svoju crnu i dugu kabanicu u krila pretvarajuci.
Tada bi, probusivsi im sa dva izduzena prednja zuba vrat, svojim usnulim zrtvama krv ispijao. Njih, eto, usmrcivao i sebe hranio. To mu, u stvari, bila jedina i najsladja hrana. Napomenuo, pri kraju, da on, Drakula, ni sam nije znao da je vampir. Niti da se njegovo zlo sjeme rasipa i raznozava, svuda. Na kraju mi rekao:
- Zapamti dobro: ovdje ce ponovo doci Drakulina djeca, neki novi drakulici. I poklati vas, sve do jednog, krvi se vase napiti. Po vama pasti, kao crne ptice, zatrti vas. Ni za grobove vase nece se znati...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
