|
RASPRAVA O SUBOTI
A. Evanđelja
Novi zavjet pruža važne informacije o teologiji subote i svetkovanju subote. Posebice Isusovo učenje i život otkrivaju osnove koje trebaju rukovoditi Njegove sljedbenike u pitanjima vezanim uz subotu. U ovom dijelu razmatramo važnije slučajeve, kad je Isus primjerom, riječju i čudom liječenja naučavao suštinu pravog svetkovanja subote. Pri ocjenjivanju Isusovih sukoba sa Židovima po pitanju subote, u kojima je čak bio optuživan za kršenje subote, moramo biti svjesni onoga što je na kocki: pitanje o važenju "usmenog zakona". Do rasprava o suboti nije došli po pitanju onoga što je zabranjivao Stari zavjet, već u vezi sa tradicijama koje su nastale tijekom razdoblja između oba zavjeta (vidi V. A. 2).
Temeljno načelo koje je Isus objavio bilo je da nije došao ukinuti Zakon i Proroke, već da ih ispuni (Mt 5,17.18). Ovo je načelo prikazano Njegovim odnosom prema suboti i drugim propisima Dekaloga, kao što je poštovanje roditelja i izbjegavanje ubojstva (rr. 21.22; 15,3-6). On je svojim stavom uzvisivao božanski Zakon, ali je zbog toga dolazio u sukob sa židovskim dodacima i tumačenjima tog Zakona. Njegove subotnje aktivnosti i poučavanje, prikazani u četirima Evanđeljima, otkrivaju ponovno usvajanje izvorne svrhe subote vraćanjem njezinog cjelovitog, dubokog duhovnog značenja.
Neki tekstovi, koji u četirima Evanđeljima spominju subotu, nisu uključeni u Kristovu raspravu sa književnicima i farizejima, dok drugi pokazuju da se radilo o polemičkoj situaciji tijekom događaja ili poslije njega.
a. Isusovo pohađanje sinagoge. Isus je subotom odlazio u sinagogu (Mk 1,21; 6,2; Lk 4,16.31; 13,10). Prema Luki 4,16 imao je "običaj" subotom ići u sinagogu. Time je pokazao pozitivno stajalište prema suboti kao vremenu "svetog zbora" (Lev 23,3).
b. Savjet vezan u subotu u Mateju 24,20. Jedna Isusova tvrdnja u Njegovoj eshatološkoj raspravi zapisanoj u Mateju 24 pokazuje istu vrst pozitivnog naglašavanja subote. Proričući vrijeme kad će rimska vojska osvojiti Jeruzalem, Isus je savjetovao svojim učenicima: "Molite da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu." (r. 20) Teškoće koje donosi zima razumljive su, ali zašto je spomenuo subotu? Ponekad se kaže da bi bijeg subotom bilo teško izvesti zbog miješanja Židova; međutim, ako su Židovi bili zaokupljeni borbom, subota bi bila prikladno vrijeme za napuštanje grada. Nije uvjerljiva ni ideja da bi "subotnji dan hoda" predstavljao prepreku, jer način svetkovanja subote prikazan u Evanđeljima podrazumijeva da su kršćani izbacili ovaj izvanbiblijski dodatak (osim toga, rabinska literatura dopuštala je bijeg da bi se spasio život). Ovaj tekst jednostavno pokazuje da su se učenici trebali moliti da ne moraju bježati subotom ne bi li tako izbjegli situaciju u kojoj bi im bilo onemogućeno normalno svetkovanje subote i a što bi umanjilo osjećaj svetosti subote.
c. Svetkovanje subote dok je Isus boravio u grobu. Luka 23,54-56 pokazuje primjer svetkovanja subote u dan koji je Isus proveo u grobu. Žene su vidjele gdje je bilo položeno Njegovo tijelo, zatim "pripremiše miomiris i pomast", a u "subotu se nisu micale prema propisu (Zakona)". Čekale su do rano "u prvi dan sedmice" da odu do groba i pomažu tijelu, ali su ga našle praznog (Lk 24,1-3). "Propis" koji su poštovali bio je očito subotnja zapovijed Dekaloga. Svetkovanjem subote u vrijeme Isusove smrti pokazale su da su slijedile Njegov primjer svetkovanja subote. Ovo također potkopava teoriju prema kojoj je Isus imao negativno stajalište prema suboti, koje je, navodno, pružilo temelj kasnijem odbacivanju subote.
d. Najranija zapisana ozdravljenja. Najraniji zapisani primjeri Isusovog liječenja subotom čini se nisu izazvali nikakvu raspravu. Marko i Luka opisuju izlječenje opsjednutoga koji je prekinuo subotno bogoslužje u sinagogi u Kafarnaumu (Mk 1,21-28; Lk 4,31-37). Kasnije, očito iste subote, Isus je izliječio Petrovu punicu od jake groznice (Mt 8,14.15; Mk 1,29-31; Lk 4,38.39). Nakon zalaska sunca uslijedilo je više drugih izlječenja (Mt 8,16; Mk 1,32-34; Lk 4,40).
a. Trganje klasja subotom. Prvi sukob oko subote što su ga zapisala trojice sinoptičara nastao je oko pitanja je li dozvoljeno da Isusovi učenici trgaju klasje subotom (Mt 12,1-8; Mk 2,23-28; Lk 6,1-5). Učenici su "trgali klasje te ga trli rukama i jeli" (Lk 6,1). Premda je Stari zavjet dopuštao onima koji prolaze kroz njivu da se posluže pšenicom i utaže glad, farizeji su prigovorili Isusu.
Prema usmenom zakonu (kasnije kodificiranom u Mišni i Talmudima), Isusove su učenike okrivili za dvije glavne vrste rada koji je subotom bio zabranjen: žetve i vršidbe (vidi V. A. 2). Isus ih je branio obraćanjem pozornosti na slučaj kad je David jeo postavljene kruhove jer je bio gladan, a spomenuo je i činjenicu da su svećenici u Hramu vršili dodatni rad subotom, a nisu zato bili krivi (Mt 12,3-5). Tako ni Njegovi učenici nisu bili krivi. Zatim je dodao: "A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!" (r. 6) i objavio da je subota bila načinjena radi čovjeka, a ne obrnuto (Mk 2,27). Sva trojica sinoptika zaključju snažnom Isusovom tvrdnjom da je "Sin Čovječji uistinu gospodar subote" (Mt 12.8; Mk 2,28; Lk 6,5; vidi Stvaranje II. C).
b. Liječenje subotom kod sinoptika. U Mateju 12,9-13; Marku 3,1-5 i Luki 6,6-10 nalazimo izvještaj o liječenju čovjeka s uzetom rukom. Propisi, kasnije kodificirani u Mišni, dopuštali su subotom liječiti bolesnu ili povrijeđenu osobu, ali samo kad je situacija bila opasna po život. Ovo je bio kroničan slučaj pa se ovaj propis očito nije odnosio na njega. Zato su književnici i farizeji, "u nakani da ga okrive", upitali Isusa: "Je li dopušteno u subotu liječiti" (Mt 12,10; Lk 6,7). Isus im je odgovorio pitanjem: "Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio?" (Mt 12,11) Neki su rabinski propisi to dozvoljavali, no osnovno pitanje je bilo bi li za ljudsko biće trebalo učiniti nešto manje (r. 12). Zatim je farizejima postavio mnogo ozbiljnije pitanje: "Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga upropastiti?" (Mk 3,4) Oni su smatrali da je ne učiniti dobro bilo isto što i učiniti zlo. Prema tome, propust da izliječi čovjeka s usahlom rukom bio bi suprotan njihovim osnovim načelima. Isus "ih srdito sve naokolo pogleda, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca" (r. 5).
Dva druga ozdravljenja koja su potakla pitanja zapisao je Luka: "Žena opsjednuta osamnaest godina od duha koji je bio začetnik bolesti" i čovjek s vodenom bolesti (Lk 13,10-17 i 14,1-6). U vezi s ovim ozdravljenjima Isus je ponovno ukazao na čovječnije postupanje sa životinjama subotom nego što su to književnici i farizeji bili spremni dopustiti za ljudska bića.
c. Liječenja subotom kod Ivana. U Evanđelju po Ivanu zapisana su samo dva Isusovo izlječenja subotom: u 5,2-9 ozdravljenje uzetog čovjeka u ribnjaku Bethezdi i u 9. poglavlju izlječenje slijepca. U prvom slučaju Isus je izliječio čovjeka i zatim mu zapovijedio: "Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!" (Iv 5,8). Čovjek je ustao i postupio onako kako mu je Isus rekao (r. 9); time je pokazao da je njegovo ozdravljenje bilo stvarno i potpuno. Ovaj je postupak izazvao sukob sa Židovima (rr. 10.16), pogotovo što je ozdravljeni čovjek prekršio zakon noseći teret subotom, što je bio jedan od trideset i devet glavnih poslova kasnije kodificiranih u Mišni. Isus je ovo ozdravljanje stavio u kontekst "moj Otac neprestano radi, zato i ja radim" (r. 17). Bog je bio stalno aktivan u održavanju svemira, kao i u djelu otkupljenja ljudskih bića. Isus je jednostavno, ali odlučno tvrdio da sudjeluje u ovoj stalnoj božanskoj otkupiteljskoj aktivnosti, potpuno sukladnoj svrsi subote. (Vidi Stvaranje, II. C.)
Da je u to bilo uključeno mnogo više od tjelesnog ozdravljenja vidljivo je iz riječi što ih je Isus uputio čovjeku kojega je kasnije našao u Hramu: "Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!" (r. 14) Ozdravljenje ovog čovjeka podrazumijevalo je duhovnu i tjelesnu dimenziju. Isto je prisutno u Isusovu izlječenju uzetoga u Kafarnaumu (Mt 9,1-7; Mk 2,1-12; Lk 5,17-25) kome je Isus oprostio grijehe, pokazujući "da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe" (Mt 9,6). Poruka je savršeno ista kao ona koju je objavio prigodom izlječenja uzetoga kod ribnjaka Bethezde. Tako su ova čuda bila proglašavanje Isusove božanske naravi i mesijanstva.
U slučaju izlječenja slijepca od rođenja, farizeji su optužili Isusa da ne svetkuje subotu (Iv 9,16). I ovom prigodom Isus nije poštovao farizejske zakone o svetkovanju subote, a ne biblijske propise. Što više, Isus je ovo čudo nazvao Božjim djelom (r. 3). Neposredno prije ovog ozdravljenja Isus je izgovorio riječi vrlo slične u značenju onima koje je izrekao kod ozdravljanja uzetoga kod Bethezde. Sada je rekao: "Dok je dan meni treba čini djela onoga Oca koji me posla." (r. 4) Ovim čudom Krist je ponovno otkrio da sudjeluje u djelovanju Boga Oca, i time je ponovno usmjerio pozornost na sebe kao Mesiju, preko kojega se svijetu daju božanska milost i blagoslovi.
Značenje Isusovih iscjeljivanja subotom
a. Razlozi za iscjeljivanja subotom. Isus je svoja čuda ozdravljanja mogao ograničiti na druge dane osim subote, ali to nije učinio. Zapravo čini se da Evanđelja posebno naglašavaju liječenja subotom koja su izazivala protivljenje Židova. Pomoću njih je Isus dao pouke o pravom svetkovanju subote. Štoviše, ovim je čudima usmjerio pozornost na svoju božansku narav, na zajedništvo s Ocem i na svoje djelo spašavanja. Sukob oko ozdravljenja subotom dao je Isusu priliku da uči važnim istinama koje su se odnosile na Njegovo spasiteljsko djelo. Osim toga, dva izlječenja subotom koja spominje Ivan, dogodila su se u Jeruzalemu u vrijeme godišnjih blagdana i time pružila Isusu priliku da objavi istine važne za spasenje ljudskih bića.
b. Ozdravljenja kao objave Isusove misije. Vrijedno je zapaziti dva ozdravljenja subotom, zapisana u Evanđelju po Ivanu, zbog rasprave koja je uslijedila i zato što su predstavljala karike u nizu događaja kojima je potvrđena Isusova misija. Kad je Isus ozdravio uzetog čovjeka kod ribnjaka Bethezde i objavio da On i Otac rade, Židovu su to shvatili kao tvrdnju izjednačavanja s Bogom i "još više nastojali da ga ubiju" (Iv 5,18). Isus je istaknuo nekoliko značajnih istina: (1) Sin čini isto što i Otac (r. 19); (2) "Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu još veća djela od ovih" (r. 20); (3) "jer kao što Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, tako i Sin vraća život" (r. 21); (4) Otac, koji ima život u sebi, dao je i Sinu "da ima život u sebi" (r. 26); (5) Otac je "sav sud dao Sinu" (r. 22); (6) "tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla"(r. 23); i (7) onaj tko čuje Kristovu riječ i dođe k Njemu "ima život vječni" (r. 24; usp. rr. 39.40).
Isus ovdje uči, kao i u poglavljima koja slijede, da je pravi život, "vječni život", dostupan ljudskim bićima i da ga mogu primiti samo po Njemu. Ovo je ustvari osnovna vijest koju je Ivan objavio na samom početku svog Evanđelja: "U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima." (Iv 1,4)
"Vječni život", što ga ima Krist kao jedini Izvor, jeste ono što je bio predmet Isusovih iscjeljivanja subotom. U Isusovoj raspravi kod ribnjaka Bethezde ovaj se izraz javlja dvaput (Iv 5,24.29), a pojavljuje se i u kasnijim poglavljima (Iv 6,27.40.47.54.68; 10,28; 17,2.3). Isus je jasno istaknuo da ovaj izobilan život (Iv 10,10) – život punine, cjelovitosti i bogatstva – zapravo počinje sada za one koji prihvate Njega i Njegovo spasenje (vidi Iv 5,24). Krist također potvrđuje da će se ovaj život produžiti u vječnost kad On uskrisi mrtve "u posljednji dan" (Iv 6,40; usp. 5,28.29; 6,39.40.54; 1 Kor 15,51-54; 1 Sol 4,16.17).
APOSTOLSKI PRIMJER
Podaci iz Djela apostolskih pokazuju da su apostoli poslije Isusova uskrsnuća nastavili svetkovati subotu. U Antiohiji u Pizidiji (u Maloj Aziji) Pavao i Barnaba su prisustvovali i sudjelovali dva tjedna zaredom u bogoslužju u sinagogi (Dj 13,14.42-44). Nekoliko godina kasnije, tijekom Pavlova drugog misioanrskog putovanja, Pavao i Sila su se u subotu pridružili skupini žena koja se okupila pored rijeke u Filipima (Dj 16,12.13).
Kad je stigao u Solun, Pavao je otišao u sinagogu "po svom običaju" (Dj 17,2), što je izraz vrlo sličan onome o Isusu u Luki 4,16. U tri subote koje je proveo u Solunu, Pavao je "raspravljao s njima na temelju Pisama, tumačeći i dokazujući kako je trebalo da Mesija trpi i uskrsne od mrtvih" (Dj 17,2.3).
Kasnije je Pavao godinu i pol dana radio u Korintu (Dj 18,1-18). Tijekom sedmice radio je u svom zvanju izrađujući šatorska krila (r. 3, DF), ali je "svake subote raspravljao u sinagogi i nastojao pridobiti Židove i Grke" (r. 4). No za vrijeme ovog dijela svog boravka u Korintu, zbog židovskog protivljenja na koje je naišao u sinagogi (rr. 6.7), propovijedao je "riječ Božju" (r. 11) u kući Ticija Justa.
Tako Djela apostolska bilježe niz slučajeva u kojima su Pavao i njegovi pratioci svetkovali subotu. S druge strane, nema izvještaja da bi ovi apostoli ikada održavali bogoslužja prvog dana sedmice. Dva teksta za koja se tvrdi da su dokaz redovnog nedjeljnog bogoslužja – Djela 20,7 i 1. Korinćanima 16,2 – u biti to nisu. Prvi zapravo govori o večernjem sastanku u posebnoj prigodi (prema biblijskom računanju u subotu uvečer), a drugi je savjet da svatko kod kuće (a ne u crkvi ili sinagogi) stavlja po strani novac koji će se kasnije prikupiti.
_________________ Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima ľivot vječni. (Jevandjelje po Jovanu 3,16)
SAJT O BIBLIJI:
http://www.biblija.cjb.cc
NESTO MALO O MENI:
http://www.mladen.iwarp.com
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Ima o tome na podforumu LJepota i zdravlje. I bas me interesuje ko je radio ta ispitivanja i njihovu vjerodostojnost 
).
