Suprotno temi koju sam nedavno postavio na ovom podforumu "Andjeli i dobro" odlucio sam da postavim i temu koja ce za cilj imati raspravu o pojmovima Antihrista, djavola i zla, kao kategorija ljudske licnosti i psihe, ali i kao teoloskih i filizofskih pojmova. Naravno, ne zelim da se ovo pretvori u neko sektasenje ili slavljenje i velicanje zlih stvari. Ovu temu sam pokrenuo iz jednog jedinog razloga - zato sto smatram da svako od nas u sebi treba da pobijedi ove licnosti (simbole) koje se, htjeli mi to priznati ili ne, nalaze u svima nama.
Antihrist - u danasnjoj jezickoj upotrebi Antihrist je alegorijski simbol za covjeka neprijateljski nastrojenog prema crkvi (Hristovoj, ne ovoj danasnjoj) i zivotu, ili simbol takve moci.
Otelotvorenje u obliku zlog pojedinacnog principa - kao Hristovog protivnika u konacnoj borbi pred Strasni sud, vodi porijeklo vec od starih dualistickih predstava. U kumranskoj sekti Esena napisane su knjige o borbi "sinova svijetlosti" protiv Belijala (hebr. Belija'al, pakost) kao vodje mracnih sila.
Kasnije su se progonitelji hriscana (npr. car Neron) ili ucitelji zabludnih nauka oznacavali kao antihristi. Irinej Lionski (2. vijek) pise kako se doci antihrist sa veliko snagom djavola, skloniti sve idole i samoga sebe proglasiti za Boga, pri cemu ce mu deset kraljeva dati vlast da progoni crkvu. Podici ce sebi presto u hramu jerusalimskom i vladace tri godine i sest mjeseci, sve dok se Gospod ne pojavi na oblacima i njega zajedno sa pristalicama njegovim na baci u ognjeni bezdan.
Mnogo je zagonetki oko njegovog imena, kao i prorocanstva u vezi sa brojem 666 u Jovanovoj Apokalipsi, predocenog izmedju ostalog i kao Evantes, Latein, Teitan.
Prema kazivanju jedne jevrejske legende, antihrist po imenu Armil nastao je tjelesnim spajanjem paganskih zlikovaca sa mramornim kipom lijepe djevice.
Od 13. vijeka naovamo, nerijetko se papstvo oznacava kao ustanova antihrista(
), i to od strane reformatora i osnivaca sekti. I u narodnim pricama o velikoj bici pred strasni sud, antihrist nerijetko nastupa kao vodja cete djavola.
Djavo - neprijatelj i spletkaros, kao vladar pakla, suprotnost je Boga na nebu (samo po ideji, ali ne i po snazi i funkciji). Njegovi atributi vjerovatno poticu prevashodno od etrurskog demona donjeg svijeta Haru: nos u obliku kljuna orlusine, siljate zivotinjske usi, zubi kao u vepra, a kao simbol smrti nosi cekic.
Tome se dodaju jos tjelesne osobine jarca: rogovi, jarece noge, jareci rep, zbog cega ova simbolicka slika podsjeca na grckog boga prirode Pana.
Rjedje u se pripisuju konjska kopita ili, kao znak rastrzanosti, jedno ljudsko stopalo i jedno konjsko kopito). Da bi se njegova krila razlikovala od krila andjela, cesto se prikazuje sa krilima slijepog misa, koji nocu leprsa kroz vazduh.
Na slikama vrzinog kola na ozloglasenim planinama, djavo otpozadi ima jos jedno lice, koje njegovi podanici moraju da poljube (poljubac srama - osculum infame).
Legendarni opis u Svetom Pismu (Knjiga proroka Isaije, 14) povezuju egzistenciju djavola sa njegovom pobunom protiv Boga i padom u donji svijet.
Kao suprotnost nebeskoj Svetoj Trojici i knez pakla se nerijetko prikazuje sa tri lica. Simbolicka bica djavola su ~esto crvena ptica, crvenkasta vjeverica, bazilisk i kukavica.
Eto, nadam se da ce oni koji budu posjetili ovu temu napisati sta za njih predstavljaju ovim simboli (jer ja smatram da je ovdje rijec o simbolima koji mogu da vladaju ljudskom psihom).
apsolutni ateista, ali sam kroz zivot (da ne nabrajam sada sve trenutke) shvatio da gore" ima necega sigurno. I otada se stalno za to interesujem. Nedavno (prije godinu dana) sam se krstio, tako da bi odgovor na tvoje pitanje najkrace glasio - Srbin sam pravoslavac!
Ti si upao u vjeru. Sta ja znam ... Niko nije apsolutan. Mozda grijeshim. Mozda bog postoji. Ali gdje je ... Dok se suprotno ne utvrdi, ne postoji. Dovoljno. A hodanje po vodi i josh neka djecija cuda necu ni da pominjem... Crvena jaja ne spadaju u ovo. To je moguce 
