banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 28 Maj 2024, 19:43

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 984 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45 ... 50  Sledeća
Autoru Poruka
PostPoslato: 20 Feb 2011, 22:41 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
Kad vidje seljaka da sadi vinograd, đavo se obradova i pomisli: “Grožđe će biti moje i opskrbljivaće čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati.”
Đavo se približi seljaku zaposlenom oko sađenja pa ga upita:
- Što to radiš?
- Pa, vidiš da sadim vinograd – odgovori mu seljak.
- Zašto? – činio se đavo nevještim.
- Zato što će plodovi loze biti korisni. Grožđu se vesele i mali i veliki, a vino će uveseljavati ljudska srca.
- Ako je to istina, hajde da sadimo zajedno – predloži đavo.
Potom đavo donese jednu ovcu, pa lava, zatim tigra, na kraju svinju i majmuna. Žrtvovao je redom te životinje tako da je njihova krv natapala zemlju i vinovu lozu, a na kraju se miješala u grožđu. Lukavi đavo vrlo dobro je znao šta radi.
Zato i danas kod ljudi koji piju vino prepoznajemo osobine žrtvovanih životinja.
Ako čovjek popije malo vina – dobar je kao ovca, popije li malo više – hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje okrutan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna.

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 21 Feb 2011, 00:42 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvog, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. …ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam obući, budi strpljiv…

Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek iznova, nemoj me prekidati… saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek iz početka, prije no što si utonuo u san.

Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljade razloga, da bi ušao u kadu.

Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom…

Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš saslušati…

Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne…

Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si načinio prve korake.

I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednog dana ćeš razumjeti. Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava.

Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.

Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratiću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 21 Feb 2011, 14:09 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
“…Postoje samo dvije stvari koje ne mogu da ti ukradu radost Sadašnjosti:
tvoje negativne misli o Prošlosti i tvoje negativne misli o Budućnosti.”
Starac je nastavio:
“Vidjećeš da najviše pomaže ako počneš da posmatraš ono što ti misliš da je Prošlost. Kasnije ćemo se pozabaviti Budućnošću” - obećao je starac.
Mladić reče:
...“Znači, svaki put kada osjetim da me nešto sprečava da uživam u Sadašnjosti i da mi dobro ide, to je trenutak kada bi trebalo da pogledam u Prošlost i naučim nešto iz nje.”
“Da”, – odgovorio je starac.
“Vrijeme za učenje”, još jednom je to potvrđivao,
“jeste svako vrijeme kada želiš da učiniš Sadašnjost boljom od Prošlosti.
Kada si uznemiren, ili imaš bilo kakva druga negativna osjećanja o Prošlosti koja se miješaju u Sadašnjosti, tada moraš da odvojiš vrijeme da pogledaš u Prošlost i naučiš nešto iz nje.”
Mladić je upitao:
“Zašto je dobar trenutak za učenje baš kada osjećam nešto negativno?”
Starac spremno odgovori:
“Jer tada možeš da iskoristiš svoja osjećanja da te nečemu nauče.”
“I kako to da uradim?” – odvrati mladić.
Starac je odgovorio:
“Najbolji način je da postaviš sebi tri pitanja i odgovoriš na njih najiskrenije što možeš:
1. Šta se zaista desilo u prošlosti?
2. Kakvu sam pouku izvukao iz toga? i
3. Šta mogu da uradim drugačije ovoga puta?”


Spenser Džonson “Poklon”


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 01:25 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 16 Feb 2011, 22:12
Postovi: 33
Zista ima lepih postova, lepo ih je citati.

_________________
Klizni plakari po meri


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 01:40 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
SREBRO


Na samrti pozva otac sina:
- Pogledaj kroz prozor sine i reci mi šta vidiš.
- Ljude, odgovori on.
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda
i upita ga opet šta vidi.
- Vidim sebe, odgovori on.
- Eto, sine! I prozor i ogledalo su
od istog stakla,
s tom razlikom što se na
staklu od ogledala
nalazi tanak sloj srebra.


I u životu je tako:

Gdje god se srebro nađe između ljudi,
tu čovjek vidi samo sebe.

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 13:37 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
OGLEDALO


Nekada davno, u malom udaljenom selu postojalo je mesto poznato kao Kuća 1000 ogledala.

Jedan, mali srećni pas čuo je za ovo mesto i odlučio da ga poseti. Kada je stigao, odskakutao je stepenicama do ulaznih vrata kuće. Pogledao je kroz vrata načuljenih ušiju, živahno mašući repom. Na njegovo čuđenje ugledao je sebe kako zuri u 1000 drugih srećnih psića koji živahno mašu repom, baš kao i on. Nasmejao se širokim osmehom i primio istog trenutka 1000 divnih, prijateljskih i toplih osmeha. Kada je napustio kuću pomislio je u sebi: „Ovo je predivno mesto. Često ću dolaziti ovde“.

U tom istom selu, drugi mali pas, koji nije bio baš srećan kao ovaj prvi, odlučio je da poseti kuću 1000 ogledala. Sporo se popeo uz stepenice i spuštene glave pogledao kroz vrata. Kada je video 1000 neprijateljskih pasa kako zure u njega, zalajao je na njih i bio je prestravljen videvši 1000 malih psića koji mu uzvraćaju zastrašujućim lavežom. Kada je otišao, posmislio je u sebi: „Ovo je užasno mesto, i nikad se više neću vratiti ovde.“


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~



PUT U NEBO


Reci nam, kako se dolazi u nebo? – upitaše mudra starca.

- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata – reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obradeuje. I tako čovjek ulazi u nebo.

- Reci nam – upitaše ponovno – kako se dolazi u pakao.

Mudri se starac nasmiješi i reče:

- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata. Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u nebo.

- Reci nam – upitaše ga – otkuda vodi najpouzdaniji put u nebo.

- Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje ljubite – reče im mudri starac – nigdje ga nećete naći.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 13:50 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
MONETA BEZ VREDNOSTI

Jedan stari sufu prodavao je sve i svasta da bi zaradio za zivot. Ostavljao je utisak priglupog coveka, jer su mu ljudi cesto placali laznim novcem, ili su mu govorili da su vec platili, iako to nije bila istina, ali on je uvek verovao ljudima na rec.
Kada mu je kucnuo sudnji cas, pogledao je ka nebu i rekao: "Gospode, toliko sam laznih para primio od ljudi, ali ih nikada nisam osudio zbog toga; ogranicio sam se na misao da ne znaju sta cine. I ja sam moneta bez vrednosti, zato, molim te, nemoj me osudjivati"
Tada je zacuo glas: "Kako je moguce osuditi nekog ko nije osudjivao druge?"

Lako je naci nekog ko dela s ljubavlju;
teze je pronaci onog ko misli s ljubavlju

Antoni de Melo – Damari


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
HRAST I TRSKA

Hrast i Trska razgovarali su o mudrosti. “Besmisleno je što si tako slaba i tanka. Pogledaj mene: krase me mudrost i snaga”, reče ponosno stoletni hrast. “Moja mudrost me je dovela do toga da shvatim da je sve u snazi. Ona mi pomaže da se svemu oduprem.”

Čuvši to, vetar odluči ispitati istinitost tih riječi. Započe duvati svom snagom prema hrastu i trsci. Hrast se odupirao svim silama, ali ni vjetar nije popuštao. Napokon hrast više nije mogao izdržati nalete vjetra i njegovo se stablo uz veliki prasak slomi.

Ali kada je vetar pokušao zahvatiti trsku i polomiti je, ona se je uvek iznova savijala i izmicala i svi udari vetra, ma koliko snažni bili, bili su uzaludni.

Tu vjetar odustade i zaključi: “Doista nije sva mudrost samo u snazi. Trska mi se svojom elastičnošću i savitljivošću mudrije odupirala nego hrast koji se je pouzdavao samo u svoju snagu!"

Uvek ste jači nego što mislite,za sve uvek postoji drugi način, u životu u korenu svakog problema nalazi se i njegovo rešenje...


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 13:51 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
Biti Prisutan SADA


Jedan časovničar popravljao je klatno na zidnom časovniku, kada ga je na njegovo veliko zaprepaštenje, čuo kako govori:

“Molim vas, ne dirajte me”, reklo je klatno. “Bilo bi to vrlo ljubazno od vas. Pomislite samo koliko puta moram da otkucavam, i danju i noću. Koliko otkucaja u minuti, pa šezdezet minuta na sat, dvadeset četiri sata na dan, trista šezdezet i pet dana godišnje. Godinu za godinom…milioni otkucaja. Ne mogu više.”

Ali časovničar mu mudro odgovori: “Ne misli na budućnost. Otkucavaj samo jedan po jedan otkucaj i uživaćeš u tome do kraja svoga života”.

Klatno je prihvatilo taj savjet i još uvijek radosno otkucava vrijeme.

***
Sadašnji trenutak nikad nije nepodnošljiv ako se živi do kraja. Teško je imati tijelo ovdje u deset ujutru, a duh u šest popodne; tijelo u Bombaju, a duh u San Francisku.

Antoni de Melo

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

LOPOV

Jedan stari arapski sudija bio je čuven po svojoj mudrosti.

Kada je jednom imućnom trgovcu dućan poharan treći put za redom,
on se uputi tom sudiji da mu se požali, jer nikako nije mogao da uhvati lopova.

Sudija smjesta naredi da se vrata dućana skinu sa šarki
i prenesu na glavni trg gdje će biti šibana sve dok ne kažu ko je lopov.

Na trgu se je okupila velika gomila svijeta da prisustvuje šibanju vrata.
Nakon pedeset šiba, sudija je priljubio uho vratima, da čuje priznanje.
Kada se uspravio, objavio je: “Vrata su priznala da čovjek koji ih je triput obio ima paučinu na turbanu.”

Čim je to rekao, jedan čovjek u gomili podiže ruku ka turbanu.

Odmah su mu pretresli kuću i pronašli pokradenu robu.

******

Dovoljna je samo jedna riječ pohvale ili kritike i naše JA se odmah pokaže.~Antoni de Melo


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 20:33 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu g..post. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

(Mladen Turković)

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 20:39 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN
Ovo je priča o planinaru, koji se želio popeti na najvišu planinu. U tu se je pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želio samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam!
Počeo se uspinjati. Vrijeme je prolazilo, spuštao se mrak. Umjesto da potraži utočište gdje bi prespavao, nastavio je s uspinjanjem, sve dok se nije posve smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Svud oko njega bila je gusta tama. Nebo i mjesec su bili prekriveni teškim crnim oblacima, nije se vidio ni prst pred okom.
Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka prije vrha poskliznu se i poče padati strahovitom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne tačke i osjećati silu teže koja ga je neumitno vukla prema dolje. U trenutku očajničkog straha, pred očima mu se počeše odigravati svi lijepi i ružni trenuci njegovog života. Zastade mu dah. Kada je već pomislio da će umrijeti, osjeti iznenada kako ga zaustavlja uže za koje je bio privezan. Njegovo je tijelo visilo u vazduhu. Sve što ga je držalo bilo je uže. U tom je trenutku povikao:
“Bože, pomozi mi!”
Odjednom se s neba začu dubok glas koji mu odgovori:
“Šta želiš da učinim?”
“Spasi me, Bože!”
“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”
“Naravno da vjerujem!”
“Onda prereži uže za koje si privezan.”
“Molim!“
“PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN.”
Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju ipak odlučio, da će se ipak držati za uže svim svojim snagama.

Spasioci pričaju, kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je tijelo visilo na užetu, za koje se grčevito držao… SAMO TRI METRA OD ZEMLJE.

A vi? Koliko ste vezani za svoje uže?
Da li biste ga prerezali?

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 23 Feb 2011, 20:40 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
STRANAC

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.

Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.

Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.

Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.

Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.

Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.

Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.

Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.

Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.

Kako se zvao stranac?

Mi smo ga prosto zvali – TV.

U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.

Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.

A njihovo drugo dijete – Facebook.

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 24 Feb 2011, 15:07 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
PROKLETSTVO 99



Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je, kao i svaki sluga tužnog kralja, bio veoma veseo. Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući i pjevušeći vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno i srećno.



Jednog dana kralj je poslao po njega.



„Slugo“, rekao mu je. „U čemu je tajna?“

„Koja tajna, Veličanstvo?“

„Koja je tajna tvoga veselja?“

„Nema nikakve tajne, Veličanstvo.“

„Ne laži mi, slugo. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži.“

„Ne lažem Vam, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu.“

„Zašto si uvijek veseo i srećan? Ha? Zašto?“

„Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da Vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio srećan?“

„Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će ti glavu“, rekao je kralj. „Niko ne može biti srećan zbog razloga koje si mi iznio.“

„Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih Vam ugodio, ali ništa Vam ne krijem.“

„Odlazi! Odlazi prije no što pozovem krvnika!“



Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio kao lud. Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj sluga tako srećan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjećui hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.



„Zašto je taj čovjek srećan?“

„E, Veličanstvo, on je izvan kruga.“

„Izvan kruga?“

„Tako je.“

„I tako je srećan?“

„Ne gospodine. Zato nije nesrećan.“

„Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesrećan si.“

„Tako je.“

„A on nije.“

„Tako je.“

„Kako je izašao?“

„Nije ni ušao.“

„Kakav je to krug?“

„Krug od devedeset devet.“

„Stvarno ništa ne razumijem.“

„Razumjećeš me ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice.“

„Kako?“

„Dopuštajući svom slugi da uđe u krug.“

„Da, prisilimo ga da uđe.“

„Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga prisiliti da uđe u krug.“

„Onda ga moramo prevariti.“

„Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući.“

„Ali neće shvatiti da to znači postati nesrećna osoba?“

„Hoće, shvatiće.“

„Onda neće ući.“

„Neće se moći oduprijeti.“

„Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?“

„Tako je, Veličanstvo. Spreman si izgubiti sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?“

„Jesam.“

„Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan više, nijedan manje.“

„Što još? Da za svaki slučaj povedem stražare?“

„Samo kožnatu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo.“

„Do večeras.“



Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru.



U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo: Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao.



Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovo se sakrio. Kad je sluga izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalni zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na prsa, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne gleda i vratio se u kuću.



Izvana se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirile kroz prozor kako bi posmatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće. Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nisu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikada nije dodirnuo ni jedan, sad je imao čitavo brdo.



Sluga ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stubove. Tako je igrajući se počeo praviti hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe, četiri, pet, šest… Za to je vrijeme zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset… Dok nije napravio zadnju hrpu… Imala je devet novčića.



Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i na kraju u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu kraj drugih i uvjerio se da je niža. „Pokraden sam!“ povikao je. „Pokraden sam! Prokletnici!“

Ponovo je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja… Ali nije našao ono što je tražio. Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo devedeset devet.



Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj, ali devedeset devet nije.



Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Slugino lice više nije bilo isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali zubi. Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga niko u kući nije vidio, sakrio vreću među drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo računati.



Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić? Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće trebati raditi. Sa sto zlatnika čovjek može prestati raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti.

Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnog novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da zbavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom u palati u pet poslije podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca. Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena!



Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati… Postalo je vruće. Što će im toliko zimske odjeće? Čemu imati više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribaviće svoj stoti zlatnik.



Kralj i mudrac vratili su se u palaču. Sluga je ušao u krug od devedeset devet.



Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednog jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i loše raspoložen.

„Što ti je?“ upitao ga je pristojno kralj.

„Nije mi ništa, nije mi ništa.“

„Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao.“

„Radim svoj posao, zar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem Vaš komičar i lakrdijaš?“



Nedugo nakon toga kralj je otpustio slugu. Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.



Horhe Bukaj


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 25 Feb 2011, 13:22 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
LAŽNA SIGURNOST





Luk 17:33 Koji pođe da sačuva dušu svoju, izgubiće je; a koji je izgubi, oživljeće je.

Još 6:1 A Jerihon se zatvori, i čuvaše se od sinova Izrailjevih; niko ne izlažaše, niti ko ulažaše.

Još 6:2 A Gospod reče Isusu: evo, dajem ti u ruke Jerihon i cara njegova i junake njegove.

Još 6:3 Zato obidite oko grada svi vojnici, idući oko grada jedanput na dan; tako učini šest dana.

Još 6:4 A sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom; a sedmoga dana obidite oko grada sedam puta, i sveštenici neka trube u trube.

Još 6:5 Pa kad otežući zatrube u rogove ovnujske, čim čujete glas od trube, neka poviče sav narod iza glasa; i zidovi će gradski popadati na svojem mjestu, a narod neka ulazi, svaki naprema se.




Čovek u svojoj prirodi ima potrebu da se zaštiti

U počeku kada je Bog stvorio čoveka, čovek je bio Njegov lik i Njegov odraz, NJEGOV SIN. Kao takav on je imao svu vlast i autoritet na zemlji i bio je nedodirljiv. U njemu je živeo deo večnog Očevog Logosa i čovek je imao silu izgovorene Reči i besmrtni život. Njegovo telo nije starilo i on je bio stvoren u lepoti mladosti koja nikada nije trebala da nestane. No Lucifer se pobrinuo da pokvari čovekovu poziciju na zemlji i prevarom u Edenu, koja je došla preko ženskog dela čoveka, Lucifer je prevladao, i silom svoje mudrosti, koja leži u njegovom lukavstvu preuzeo je kontrolu nad zemljom, i odvojio čoveka od sveg njegovog nasledstva, od sve njegove sile, od sveg njegovog autoriteta, i od njegovog OCA-BOGA. To je donelo u čoveka jednu veliku nesigurnost i potrebu da se učini nešto za sebe i svoje novo stanje u kom se iznenada našao. Potreba da se učini nešto za sebe proizvela je SMOKVINO LIŠĆE, što će zauvek postati simbol njegove NEMOĆI!

Nakon što je čovek predstavio Bogu SVOJ NAPOR u Edenskom vrtu, u obliku Smokvinog Lišća (što je odraz njegove nemoći), Bog odbacuje čovekovu ponudu i donosi ODLUKU da IZBAVI čoveka, ali ne na njegov način već na SVOJ način. Bog je izabrao da će to biti SMRT NEVINOG ŽIVOTA, i zato ubija dve ovce ili dva ovna, ili ovna i ovcu i PROLIVA KRV, što će biti Božiji put, kao odgovor na čovekovu NEMOĆ. Međutim, sotona, takođe ima svog hibridnog čoveka na zemlji, svog sina Kajina: 1Jov 3:12 Ne kao što Kain bješe od nečastivoga i zakla brata svojega. I za koji ga uzrok zakla? Jer djela njegova bijahu zla, a brata mu pravedna.

Jov 8:41-45: Vi činite djela oca svojega. Tada mu rekoše: mi nijesmo rođeni od bluda: jednoga oca imamo Boga. A Isus im reče: kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene; jer ja od Boga iziđoh i dođoh; jer ne dođoh sam od sebe, nego me on posla. Zašto ne razumijete govora mojega? Jer ne možete riječi mojijeh da slušate. Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži. A meni ne vjerujete, jer ja istinu govorim.



Kajin Sotonin sin

Kajin je tip čoveka koji neće da prihvati činjenicu da je nemoćan, i počinje sa napornim radom, pronalascima, obrazovanjem, zidanjem gradova sa visokoim zidinama, pronalazi oružije za odbranu, način kako da zaobiđe Božiju kletvu, “da će sa znoja svoga lica jesti svoj hleb i da je plata za greh SMRT”, počinje sa religijom koja će odobravati njegov NOVI PUT koji nije put NEMOĆI i potpunog pouzdanja u Boga, već PUT preuzimanja stvari u svoje ruke. To je Kajinova loza i njegovo seme.

Pos 4:17 I pozna Kajin ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Enoha. I sazida grad i prozva ga po imenu sina svojega Enoh.

Iako je i Adam i njegovo potomstvo bilo ISTO tako nemoćno baš kao i Kajinovo, oni ipak ne uzimaju stvari u svoje ruke, i ne počinju sa veštačkim religijama (iako su probali u Edenu-smokvino lišće), oni prihvataju PUT koji je odredio Bog, i ne zidaju gradove, i ne osnivaju svoje denominacije, neprave neku religiju, već se uzdaju u Božiji plan koji im je bio predstavljen u Edenu. (U Poruci)





U Edenu put je bio VERA i KRV


Nakon što je Bog prvom čoveku otkrio ODLUKU Svoje volje da ga spasi na Svoj način, Adam dobija svoje potomstvo koje se takođe rađa u palom grešnom stanju. Adamov potomak je bio Avelj, i on nije izabrao SVOJ PUT već Božiji put koji je On još u Edenu objvio kao ODLUKU Svoje volje. Avelj je bio takođe bespomoćan, i pitao se ZAŠTO SMO MI BESPOMOĆNI KADA SMO BOŽIJA DECA, i ZAŠTO SE JA I KAJIN TOLIKO RAZLIKUJEMO? Tako da je Avelj, VEROM-OTKRIVENJEM od Boga (To ti nisu otkrili telo i krv već Otac Moj koji je na Nebesima), spoznao da oni NISU JELI JABUKE u Edenu, već da je to bila KRV. I tako on uzima nevino JAGNJE (tip Hrista), i odnosi ga na oltar, gde će ponuditi NEVIN ŽIVOT u zamenu za svoj, i KRV je bila ZNAK da je život bio položen. Avelj, nije osnovao teološku školu i seminar da to prenese na svoju decu; kao što je Kajin odmah počeo da zida svoje gradove i Vavilonske Kule. Jer Enoh, Aveljov potomak je bio uzet takođe VEROM-OTKRIVENJEM, kaže Pismo!





Kajinovo potomstvo napušta put krvi i umiranja

Iako je Bog objavio svoju ODLUKU, da NEVIN ŽIVOT mora biti položen da bi grešnik bio opravdan i da bude kod Boga prihvaćen; Kajinovo potomstvo predpotopnog vremena, svoju NESIGURNOST i KAZNU pod kojom su bili, pokušavaju rešiti ili ublažiti mudrošću koju primaju od svog oca. Pošto je Kajin po Pismu bio od zloga, a Isus je rekao da je otac svetskih i religiozno mudrih ljudi bio đavo, onda vidimo odakle dolazi ta mudrost. Prosto neverovatna stvar, i veoma teška da bi se javno izjavila, i još teža stvar da se u to poveruje, je činjenica da đavo pokušava OLAKŠATI ljudima KAZNU, i ponuditi im svoj put i način kako oni mogu bolje i lakše živeti na zemlji i to bez Boga, ili makar religiju koja će im dati PRIVIDNU SIGURNOST da je sve u redu. Od tada pa nadalje, PRIVIDNA SIGURNOST ĆE BITI NAJVEĆA OBMANA kojoj će ljudi robovati.





Put Prividne Sigurnosti

U čemu leži snaga prividne-lažne sigurnosti? Snaga koja vezuje ljude za tu PRIVIDNU SIGURNOS je MUDROST koju sotona daje ljudima, kako da se izbore sa svojim teškim životom koji je pod osudom greha i smrti. Tako da MUDROST postaje glavni alat sa kojim će sotona delovati među ljudima. Tako da on počinje umesto VERE U OBEĆANJE koje je dao Bog, i KRVI koja je bila znak da Bog nekom prašta grehe; sotona počinje kroz MUDROST ljudima otkrivati BOLJI PUT, koji on naziva PUT SIGURNOSTI i ZAŠTITE OD ZLA. Na tom PUTU MUDROST počinje da ulepšava nesnosno tešku poziciju u kojoj se našao čovek. Pa Kajinovi potomci (Ne Adamovi!) počinju da prave muzičke instrumente. Postanak 4:21: A bratu njegovom beše ime Juval; od njega se narodiše gudači i svirači.





Put MUDROSTI

Ti instrumenti će im služiti kao razonoda i zabava, ka sredstvo kroz koje će izražavati svoju bol i svoj jad, ili sredstvo kroz koje će udariti brigu na veselje; ili sredstvo proslavljanja u RELIGIJI koja će imitirati Božiju veru (Kao što je Kajin umesto Jagnjeta prineo zemaljske rodove, gde nije bilo krvi). MUDROST takođe počinje da obrazuje svoju decu i da ih čini PAMETNIMA. Tako da deca MUDROSTI postaju veliki i silni ljudi na zemlji. U Postanku 6.-ta glava, kaže se: Kada se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše. Videći sinovi Božji kćeri čovečije kao su lepe uzimaše ih za žene koje hteše.

A beše tada divova na zemlji; a i posle, kada se sinovi Božiji sastajahu sa kćerima čovečijim, pa im one rađahu sinove; to bejahu silni ljudi od starine na glasu.

I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudcko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle...





Kako su stigli do lažne sigurnosti?

Vekovima kasnije, nakon što je Bog oterao Kajina i Svog Prisustva, vidimo da ljudi dolaze do jednog stanja “Da su im misli srca bile SAMO ZLE!” Kako su dospeli do toga? Mudrost koja je došla od sotone, vodila ih je PUTEM LAŽNE SIGURNOSTI. U prvom koraku, Kajin njegov sin, napravio je GRAD i nazvao ga Enoh po imenu svog sina. Bez sumnje, taj grad je bio napravljen tako da bi se u njemu Kajinovo potomstvo osećalo SIGURNO od prokletstva kojim je Bog udario zemlju, jer su mnoge opasnosti bile na zemlji. Tako da Kajin gradi prvi mali Jerihon predpotopnog sveta.

Vidimo da je Kajin u tom gradu ima za NIJANSU drugačiju religiju od one koju je Avelj primio VEROM-OTKRIVENJEM od Boga, pa na Kajinovom oltaru NIJE BILO KRVI, a tako ni u tom prvom gradu. Ono čime je bio ispunjen taj grad su bili hramovi u kojima su bili oltari na kojima nije bilo krvi! Jev 9:22 Bez prolivanja Krvi nema oproštenja greha. Vidite zašto nije tamo bilo krvi?





Mudrost napreduje u tom gradu


Sledeći korak koju čini MUDROST u tom gradu je da život stanovnicima grada ne sme biti DOSADAN. Mudrost pokušava da osmisli život ljudima u tom gradu, i ONI POČINJU DA TRAGAJU ZA SMISLOM ŽIVOTA. Tako da nastaju muzičari, pesnici i instrumenti u tom gradu. U gradu počinju da se pišu divne pesme, poezija, muzika; i život bez ŽIVOGA BOGA počinje da ima nekog smisla, pogotovu jer su živeli skoro 1000 godina.

Da bi to sve bilo moguće, SOTONA-MUDROST počinje da obrazuje svoju decu, pa u tom gradu nastaju prve škole gde se oni uče raznim stvarima, ali su zanati i vađenja ruda iz zemlje imali PRIORITET, jer su im bile potrebne razni materijali da bi zadovoljili apetite MUDROSTI-sotone za pravljenjem prelepih hramova i prelepih oltara, i prelepih građevina u kojima će se praktikovati religija bez krvi. Morali su nalaziti materijale kojima će to napraviti. Pos 4:22: A i Sela rodi Tovela, koji beše vešt kovati svašta od bakra i gvožđa;





Šta su oni kovali i šta pevali u tom gradu MUDROSTI?


Jeremija 10:14-15: Svaki čovek posta BEZUMAN OD ZNANJA (MUDROSTI), svaki se zlatar osramoti likom rezanim, jer su LAŽ LIVENI LIKOVI NJEGOVI, i nema duha u njima.

4.-ta Mojsijeva 33:51-52: Kaži sinovima Izraelovim i reci im: Kada pređete preko Jordana u zemlju Hanansku, oterajte od sebe sve koji žive u onoj zemlji, i potrite sve slike njihove rezane i, sve slike njihove livene potrite, i sve visine njihove oborite.

Isaija 44:9-15: Koji grade rezane likove, svi su ništa, i mile stvari njihove ne pomažu ništa, i one su im svedoci da ne vide i ne razumeju, da bi se posramili. Ko gradi boga i lije lik, nije ninakakvu korist. Gle, svi će se drugovi njegovi posramiti, i umetnici više od drugih lhudi; neka se skupe svi i stanu, biće ih strah i posramiće se svi. Kovač klještima radi na živom ugljevlju, i kuje čekićem i radi snagom svoje ruke, gladuje te iznemogne, i ne pije vode, te sustane.





Bog o kovanju i rezanju likova


Drvodelja rasteže vrpcu i beleži crvenilom, teše i zaokružuje, i načinja kao lik čovečiji, kao lepa čoveka, da stoji u kući.

Seče sebi kedre, i uzima česvinu i hrast, ili što je najčvršće među drvećem šumskim; sadi jasen, i od dažda raste.

I biva čoveku za oganj, i uzima ga te se greje; upali ga te peče hleb; i još gradi od njega boga i klanja mu se; gradi od njega lik rezan, i pada na kolena pred njim.

Polovinu loži na oganj,uz polovinu jede meso ispekavši pečenje, i biva sit, i greje se i govori: ah, ogrejah se, videh oganj.

A od ostatka gradi boga, rezan lik svoj, pada pred njim na kolena, , i klanja se, i moli mu se i govori: izbavi me, jer si ti bog moj.

Ne znaju niti razumeju, jer su im oči zaslepljene da ne vide, i srca, da ne razumeju. Eto šta su kovali! Postavlja se pitanje ŠTA i KO ih je zaslepeo i ko je to učinio da oni ne razumeju!





Mudrost ih je načinila slepim i glupim!

Da, MUDROST ih je učinila, glupima, nerazumnima, i slepima! Ono u šta su se oni uzdali da će ih ZAŠTITITI i SAČUVATI to ih je baš gurnulo u propast. 2.-ga Korinćanima 4:4: Kojima BOG OVOG SVETA (sotona) oslepi razume nevernika, da im ne zasvetli svetlo evanđelja (ISTINA) slave Hristove, koji je obličje Boga, koji se ne vidi.

Tako da Apostol Pavle još govori: Rimljanima 1:21-22: Jer kada poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga (dakle proslavljali su nešto drugo) nego zaludeše u svojim mislima, i potamne nerazumno srce njihovo. Kada se građahu MUDRI, poludeše.

Dakle, iz gore navedenih stihova, veoma se jasno vidi da MUDROST koju su ljudi primili u Edenu preko Eve, pa posle preko Kajina, je NEZNANJE, TAMA, LUDOST, i rezultat te mudrosti je ostati bez spoznaje Boga.





A što se tiče te mudrosti među Božijim narodom?


Ni Božija deca, nisu bila imuna na uticaj te Mudrosti! Kako je ta MUDROST nastupila prema Božijoj deci? Pa prvi primer je naravno Eva. Mudrost u obliku zmije je prišla Evi i OBJASNILA JOJ, da to što je Bog rekao ustvari NE ZNAČI BAŠ TO. Tako da je zmija (oličenje zemaljske mudrosti) rekla Evi: “Ne, nećete vi umreti, jer zna Bog...” Od tada pa nadalje, baš to će biti najjače oružije Mudrosti koju sotona koristi protiv Božije dece.

Sledeći put kada u Pismu MUDROST sreće Božiju decu je u vreme Nojevo. Pošto su se ljudi tada namnožili na zemlji, bio je neminovan sve češći i češći kontakt između Adamovog semena, i Kajinovog semena. Pa Pismo kaže: “Videći Sinovi Božiji kćeri čovečije kako su LEPE, uzimaše ih za žene kako su hteli...” To ne znači da Božije kćeri nisu bile lepe, ali OVO ŠTO SU BOŽIJI SINOVI VIDELI BILA JE DRUGAČIJA LEPOTA. Ta lepota je došla iz MUDROSTI. Ta lepota je došla iz DODATNOG ULEPŠAVANJA ŽENE, tako da su kćeri čovečije postale seksualno privlačnije od kćeri Božijih. A onda je Mudrost stupila na scenu i rekla: “Ahh, pa sigurno Bogu neće smetati da uzmete lepše žene nego što vi imate tamo. Sigurno to neće izaći na zlo!” ALI JESTE!





Ponovo Eden na zemlji

Težnju čoveka da se vrati u Edenski Vrt, sotona kroz svoju MUDROST pokušava ispuniti bez Boga. I konačno imamo vreme Abrahama i Lota postoji jedan grad po imenu Sodoma, Pismo kaže: Gen 13:10 Tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu Jordansku, kako cijelu natapaše rijeka, bješe kao vrt Gospodnji, kao zemlja Misirska, sve do Zogora, prije nego Gospod zatr Sodom i Gomor. Sodoma je bila lepa ka Edenski Vrt kaže Mojsije, kao Egipat na vrhuncu moći pre uništenja.

Tako da je Mudrost rekla: “Pošto su Adam i Eva bezbrižno i to goli uživali na jednom predivnom mestu u Edenskom vrtu, ja ću vam pokazati viziju tog lepog mesta, pa kada načinite jedno takvo mesto, moćićete i vi uživati kao i oni u njemu.” Tako ljudi ispunjeni Mudrošću ponovo grade “Kajinov grad” lep kao “Edenski Vrt”, i Sodoma postaje mesto uživanja i golotinje kao i Božiji Eden, ali ne uživanja u Božijoj tvorevini, u Božijoj porodici i Božijoj Prisutnosti; već u grehu golotinje grešnog tela, te Sodoma postaje zbog toga sinonim seksualne izopačenosti.





Lot poluduhovan čovek

Lot kao POLUDUHOVAN ČOVEK, kada se razdvajao od Abrahama, zbog NESLOGE; pogledao je na Sodomu i njenu lepotu i bio povučen u tom pravcu. Njegova žena, POLUDUHOVNA ŽENA-CRKVA, u vreme uništenja Sodome pod Božijim sudom, okrenula se u pravcu prema kojem ju je vuklo srce, i pala pod osudu. Lota i njegovu ženu su Anđeli skoro na silu izveli da ne bi poginuli u Božijem sudu jer su do zadnjeg trenutka bili pod uticajem MUDROSTI toga grada, iako je Lot u njemu mučio dušu zbog bezakonja u Sodomi, ali MUDROST koja je u značajnoj meri uticala na njega, oslepila ga je i rekla je: “Ah, sigurno Bogu neće smetati da se smestiš na jedno tako lepo mesto, osim toga i bolje ćeš zarađivati i bolje i lakše živeti. A pošto je tvoj stric Abraham prorok a i ti veruješ u istog Boga VERUJEŠ U PORUKU, sigurno ti boravak u Sodomi neće nauditi, budući da veruješ i da si pravednik!” ALI NAUDILO MU JE. Zbog te MUDROSTI, izgubio je sve, i svoju ženu, i jedva izvukao živu glavu. Izreke 6:27-27: Hoće li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale? Hoće li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne opeče?





Jerihon Grad lažne sigurnosti


Još jedno mesto koje je MUDROST sazidala bio je grad Jerihon. Bez sumnje, Jerihon je bio jedan od najmoćnijih gradova tog vremena, i po uzoru na PRVI KAJINOV grad bio izuzetno dobro zaštićen, da bi ljudi u njemu imali što veći osećaj sigurnosti. Nema sumnje da su u njega hrlili ljudi sa mnogih strana i želeli su se nastaniti u njega u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Neki čovek bi smatrao to velikom privilegijom stanovati u Jerihonu. No osećaj LAŽNE SIGURNOSTI donosi jednu OPUŠTENOST, pa su ljudi u Jerihonu postajali sve OHOLIJI i OHOLIJI i sve MUDRIJI i MUDRIJI. Tako da su podigli visoke zidine oko Jerihona, i to USRED OBEĆANE ZEMLJE. U sred zemlje, koju je Bog obećao Abrahamovom semenu, nalazio se grad opasan ogromnim zidovima a unutar tih zidova razvijala se MUDROST koja je gradila hramove i oltare gde nije bilo KRVI na oltaru, i gde se nije slavio JEHOVA. Grad je bio pun muzike, zabave, škola, biblioteka, sporta, dikoteka, kafana, hotela, hramova i oltara, sve što god im je MUDROST mogla pribaviti da bi osmislila njihove živote.





Žena koja se nije pouzdala u lažnu sigurnost

No u Jerihonu bila je jedna žena po imenu Rhaba-Rava, koja je pokušala sve u životu da bi osmislila svoj život i stekla neku vrstu sigurnosti. Ona je mislila da će to postići u nekom muškarcu, pa je iz razočaranja u razočaranje stigla do pozicije bludnice. Ali u njenom srcu, ona je znala da je to SVE JEDNA LAŽ i JEDNA FARSA i da to što oni imaju, i što ona ima JE NIŠTA. Kada je čula da Bog sudi narodima Hananskim preko Izraela, ONA JE DOBILA OTKRIVENJE i VERU da je taj Bog ono što njoj treba. Tako da je ona primila Božije glasnike-angelose kaže Pismo, i ispovedala veru u to što je čula. Ona je spustila uhode niz zidine, i u prozor stavila CRVENO UŽE KAO ZNAK, da je BILA VOLJNA UMRETI ZA REČ BOŽIJU i da je primila Reč sa verom preko glasnika. To CRVENO UŽE JE BILO SIMBOL KRVI, što znači da će KRV biti uvek tamo gde je vera u Reč. To crveno uže je bilo simbol ZAVETA sa Bogom. Ona je bila pod KRVI čak ako i nije prinela žrtvu zbog vere.





Kada su se rušili zidovi Jerihona

Božiji sud je došao da iskuša MUDROST koja je bila protiv vere. Ta mudrost je bila uzidana u te zidove. Nema sumnje da su ti zidovi mogli izdržati mnoga iskušenja, inače ne bi pružali LAŽNU SIGURNOST, ali kada je došlo vreme iskušavanja Rečju, kada je Bog ispitao valjanost te građevine, zidovi Jerihona su bili bukvalno spaljeni i istopljeni.

Nema sumnje da su se iza tih zidova krili veliki znameniti i učeni ljudi, velike vojskovođe, naučnici i pronalazači. Mnogi sveštenici, vidovnjaci i proroci. Mnogi hramovi i oltari, što je sve ispunjavalo ljude iza tih zidina. Ali kada je iskušavanje sa Reči došlo, NIŠTA NIJE MOGLO PODNETI TEST REČI, osim JEDNE ŽENE, koja je UMRLA za svu Jerihonsku mudrost; umrla za svu Jerihonsku religiju; umrla za sve Jerihonske muškarce; umrla za svu Jerihonsku modu; umrla svom Jerihonskom moralu: I PRIMILA BOŽIJE GLASNIKE U VERI koji su joj doneli REČ BOŽIJU.





Naši Jerihonski zidovi


Rahaba je umrla svoj lažnoj sigurnosti koju su joj nudili Jerihonski zidovi. No ona je samo tip ili senka Neveste na kraju vremna, koja prima glasnika u vreme kada je njen život sav opasan LAŽNOM SIGURNOŠĆU. I glasnik joj donosi Reč koja joj kaže da ovi današnji Jerihonski zidovi neće opstati kada Reč bude iskušavala valjanost ovog doba. Ona je voljna da UMRE VEROM, i ostavi svu Jerihonsku mudrost i religiju, svu LAŽNU SIGURNOST i krene preko Poruke glasnika prema njenom Isusu Navinu. Za Nju sigurnost koju pruža novac, i sigurnost koju pruža crkva, i sigurnost koju pruža dobro ime, i sigurnost koju pružaju materijalna dobra, i SVE OSTALE Jerihonske sigurnosti, SU MRTVE! Ona više ne nalazi nikakvo zadovoljstvo u MUDROSTI ovog zlog religioznog doba i ONA kao i Rahaba IMA ZNAK SMRTI, KRV je u Njenom životu. A KRV govori da je ona UMRLA sa njenim JAGNJETOM, i crvena boja-KRV svedoči o njenom otkupljenju. Ona je mrtva za sve osim za Reč, i mudrost ovog sveta za nju više nema nikakvu važnost.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Feb 2011, 00:22 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
PRIVIĐENJE

Ispred mene je koračao mladić i ja sam ga slijedio sve dok nismo stigli do polja. I ja ga upitah: “Gdje smo to, mladiću?”
On je odgovorio: “Nalazimo se na poljima nedoumice, čuvaj se”
“Pa vratimo se onda nazad, jer pustoš ovih polja me plaši i ovi oblaci i ogorjelo drveće mi rastužuje duh.
A on je rekao: “Sačekaj malo, nedoumica je početak saznanja.”
Zatim sam ugledao nimfu kako nam se približava poput priviđenja, i povikao “Ko je ovo?”
“Melpomena to je, kći Jupitera, i boginja tragedije” odgovorio je.
“I šta tragedija hoće od mene dok si ti još uvijek samnom, veseli mladiću?”
Odgovorio mi je rekavši: “Došla je da ti pokaže svijet i njegove tuge, jer onaj ko nije vidio tuge ne može da vidi ni radosti.”
Potom je nimfa stavila ruku preko mojih očiju, zagrlila me i povela do vrha visoke planine. I vidjeh zemlju, i sve na njoj, poput stranice knjige, i tajne njenih stanovnika pojaviše se pred mojim očima. Vidjeh anđele sreće kako se bore protiv đavola patnje, a između njih čovjeka, koga njegova zbunjenost čas ispinjava nadom, čas očajom. Spazih ljubav i mržnju kako se poigravaju ljudskim srcem. Ljubav je činila da čovjek zaboravi svoju krivicu i opijala ga vinom pokornosti,
a razvezivala bi mu jezik za hvale i besjedenja. Mržnja mu je raspirivala strasti, činila ga slijepim za istinu i zatvarala mu uši da ne čuje pravedno govoranje. Vidjeh ljude kako pozivaju mudrost da ih spasi, i Mudrost kako ih ljutito odbija jer se nisu obazirali na nju kada ih je ulicama, ispred gomile, dozivala. Vidjeh vjerske poglavare kako se nadmeću ko će više podići pogled ka nebu, dok su im srca sahranjena u grobovima požude. Vidjeh mladiće kako riječima iskazuju svoju ljubav i kako se nadaju da će se tako približiti ostvarenju svojih drskih ciljeva, njihova božanskost je daleka, a njihova nježnost uspavana.
Takođe sam vidio advokate kako prodaju svoj izopačen govor na trgu srama i obmane, i ljekare kako se podsmijevaju lakovjernosti prostih ljudi.
Vidjeh bijedne siromahe kako siju i moćne bogataše kako ubiru plodove i jedu, i ugnjetavanje koje tamo postoji, a ljudi ga zovu Zakonom.
Vidjeh ženu poput leute u rukama onog ko ne umije na njoj da svira i koji je nezadovoljan zvukom koji ona proizvodi.
I istinsku slobodu kako usamljenu hoda ulicama, i traži utočiste u domovima ljudi, a oni su je odbacili. Zatim vidjeh sebičnost gdje hoda u ogromnoj povorci a masa ju je pozdravljala kao slobodu.
Videh ljude kako se kriju iza strpljenja kao paravan za kukavičluk i nazivanje strljenja ljenjivošću, a nježnost strahom. Kad vidjeh sve ovo povikah: “Zar je ovo zaista čovjek?”
I ona je odgovorila tihim povrijeđenim glasom:
“Ovo je staza duha, popločana kamenjem i trnovima. Ovo je čovjekova sjenka. Ovo je noć, a jutro će tek doći.”
Zatim je spustila ruke na moje oči, a kada ih je podigla spazih sebe i mladića kako polako koračamo. A ispred nas je trčala nada.

Halil Džubran

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Feb 2011, 11:04 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
ČOVJEK SA CIGLOM

Bio jednom jedan čovjek koji je hodao svijetom s ciglom u ruci. Odlučio je da će svakoga ko mu bude smetao do te mjere da pobjesni, udariti ciglom. Metoda je djelovala pomalo rogobatno, ali se činilo da je djelotvorna, ha?

Jednog je dana sreo vrlo uobraženog prijatelja, koji mu se obraćao na ružan način. Dosljedan svojoj odluci, čovjek je zgrabio ciglu i bacio je na njega. Ne sjećam se li ga je pogodio ili nije. Ali kad je morao otići po ciglu, bilo mu je nezgodno. Odlučio je poboljšati ‘metodu samoočuvanja ciglom’, kako ju je zvao. Zavezao je ciglu na metar dugačko uže i izašao na ulicu. To mu je omogućivalo da cigla nikada ne ode predaleko, ali ubrzo je otkrio da i nova metoda ima svoje nedostatke: s jedne strane, osoba kojoj je upućen njegov napad morala je biti na udaljenosti manjoj od metra, a s druge strane, nakon što bi bacio ciglu, bilo mu je jednako teško namatati uže, koje bi se često zavezalo ili zapetljalo.

Onda je čovjek izmislio ‘metodu cigla III’. Protagonistica je i dalje bila ista cigla, ali ta je metoda umjesto užeta imala oprugu. Sada ciglu može baciti koliko god puta poželi i vraćaće se sama, pomislio je čovjek. Čim je izašao na ulicu i doživio prvi napad, bacio je ciglu. Pogriješio je i nije pogodio cilj jer se, kad se opruga rastegnula, cigla vratila i udarila ga direktno u glavu. Ponovno je pokušao, ali cigla ga je opet udarila jer je loše procijenio udaljenost. Treći put zato što je ciglu bacio u pogrešno vrijeme. Četvrti je put bio poseban slučaj jer se, nakon što je odlučio baciti ciglu na žrtvu, istovremeno htio zaštititi od njezinog napada i cigla ga je ponovno udarila u glavu. Kvrga koja mu je narasla bila je ogromna.

Nikada se nije doznalo zašto nikad nikoga nije pogodio ciglom: je li to bilo zbog dobijenih udaraca ili zbog neke deformacije duha. Sve je udarce uvijek primio on.

Taj se mehanizam zove retrofleksija: u osnovi se sastoji u tome da druge zaštitimo od svoga napada. Svaki put kad ga preduzmemo, naša se napadačka i neprijateljska energija zaustavlja prije nego što stigne do drugoga s pomoću prepreke koju sami postavimo. Ta prepreka ne upije udarac nego ga samo odbije. I sva ta ljutnja, to neraspoloženje, to neprijateljsko držanje vrate nam se preko vidljivih oblika autoagresivnog ponašanja (samoozljeđivanja, prežderavanja, drogiranja, nepotrebnih opasnosti) ili drugi put preko prikrivenih emocija ili osjećaja (depresija, osjećaj krivice, somatizacija). Vjerovatno se neko utopijsko, ‘prosvijetljeno’, bistro i čvrsto ljudsko biće nikada ne naljuti. Bilo bi nam veoma korisno da se nikada ne naljutimo, a ipak, čim osjetimo bijes, srdžbu ili ljutnju, možemo ih se riješiti samo tako da ih izbacimo iz sebe i pretočimo u neko djelo. U suprotnom samo bismo se, prije ili poslije, naljutili na sebe same.

Horhe Bukaj

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Feb 2011, 11:09 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
Zaljubiti se znaci voleti podudarnost, voleti znaci zaljubiti se u ralicitost

Zaljubiti se znači – voljeti podudarnosti, voljeti znači – zaljubiti se u različitosti; zaljubljenost nije osjećaj koji dijelimo jer još ne postoji neko s kim bismo ga dijelili. Ljubav je, naprotiv, promišljen i skupocjen proizvod; ljudi traže partnera kao rješenje svojih problema. Misle da će ih blizak odnos izliječiti od tjeskobe, dosade, nedostatka smisla. Kakva užasna greška! Oženio si se pogrešnom osobom? Nisi. Nema pogrešne osobe, pogrešna je možda tvoja predstava o braku i savršenom partneru. Bol koju nismo mogli izraziti u djetinjstvu nosimo poput naprtnjače.Neriješenu ljutnju iz prošlosti oblikujemo s partnerom u sadašnjosti. Hodanje s nekim i brak nadražuju stare rane, pa nam se čini da ih stvara naš partner. Kad postanemo par, nesvjesno sklopimo sporazum u kojem se nadam da si ti otac koji me neće napustiti, a ti očekuješ da ja budem majka koja će te bezuslovno prihvatiti. Kad se to ne dogodi – a ne dogodi se jer je nemoguće da neko drugi izliječi naše rane – počinjemo sebe kriviti. Nastupa praznina. Kad dvoje osjeti tu prazninu koju ne mogu popuniti jedno drugom, odluče imati dijete.

Horhe Bukaj

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Feb 2011, 20:30 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
LAV


Neki je pustinjak u starodrevnoj priči stalno ponavljao da ima pune ruke posla, ...ljudi su se čudili njegovim riječima, jer ga nikada nisu vidjeli da nešto posebno radi. Govorio je:

- Imam dva sokola koja trebam ukrotiti, - moram paziti na dva kobca, - hraniti dva zeca, - čuvati jednu zmiju, - timariti konje i magarca i još uz sve to ...vezivati lava! A gdje ti je zvjerinjak - pitali su ga? Mi ne vidimo ni jedne životinje, a ti nam govoriš o tolikima!?

Tada im je pojasnio ovako:

- Dva sokola su dva naša oka; za svačim lete i za svašta se prilijepe i teško ih je obuzdati!

- Dva grabežljiva kobca su naše ruke; sve bi uzele i sve zadržale za sebe i njih je teško nadzirati!

- Dva zeca su naše noge, koje vječno nekamo idu i lako se umore!

- Zmija je naš jezik koji zna biti oštriji od bilo koga mača.

- Konji i magarac su pak naše tijelo, koje treba krotiti... ono tegli, nose, posrće... pada

- I konačno lav! To je naše srce - naša moć i snaga, a prepuno je želja... i njega je najteže krotiti!

I složili su se slušatelji da zaista ima posla preko glave! A KAKO MI STOJIMO SA SVOJIM ZVERINJAKOM?


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 27 Feb 2011, 10:51 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
“TO JE DOBRO”


Nekada davno živio jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog prijatelja, prijatelja sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže:“To je dobro.“
Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je prethodnno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu, ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu žalost, metak mu je otkinuo palac na lijevoj ruci. Prijatelj mirno gledajući šta se dešava i vjeran svojoj navici reče:“To je dobro!“ Na to pobješnjeli kralj urliknu:“Neee!!! To NIJE dobro. To NIJE dobro.“ I naredio da se njegov prijatelj baci u najdublju tamnicu.

Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. No igrom slučaja, uhvatiše ga ljudožderi, svezaše ga i odnesoše u svoje selo. Skupiše drva, zapališe vatru i prinesoše kolac. I kada dovukoše kralja do vatre, vidješe da mu fali palac. I kako su bili mnogo sujevjerni i nisu jeli nikada čovjeka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu.

Kada je došao sebi, poslije susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli nad sudbinom i sjeti se svoga prijatelja, koji je već cijelu godinu trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka pusti na slobodu: „Bio si u pravu. – reče mu- Zaista je bilo dobro što mi je metak otkinuo palac.“
I nakon što mu ispriča za svoju dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći:“Osjećam se užasno zbog toga što sam ti napravio, bacajući te u tamnicu.“
„Ne!“ – odgovori prijatelj – „To je dobro!“
„Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!
„Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi.“ – bio je odgovor.

***

Sve je dobro!

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 27 Feb 2011, 16:45 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
ZAMAGLJENO OGLEDALO




Prije tri hiljade godina, jedan čovjek sasvim sličan meni i vama, živio je u blizini grada okruženog planinama. Taj čovjek je proučavao medicinu i želio je da stekne znanja svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je učio. U svome srcu osjećao je da tu nešto nedostaje.



Jednog dana, dok je spavao u jednoj pećini, sanjao je da vidi sopstveno usnulo tijelo. Izašao je iz pećine u noć mladog mjeseca. Nebo biješe vedro i on ugleda milione zvijezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvijek izmijenilo njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osjećao svoje tijelo, i čuo svoj glas kako govori:



„Ja sam stvoren od svjetlosti; stvoren sam od zvijezda.”



On ponovo pogleda zvijezde i shvati da zvijezde ne stvaraju svjetlost, već da, zapravo, zvijezde nastaju od svjetlosti.



„Sve je sačinjeno od svjetlosti”, reče on , „a ono između nije samo prazan prostor.”



I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svjetlost vijesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja. Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svjetlosti, on nije isto što i zvijezde.



„Ja sam međuprostor između zvijezda”, mislio je.



I tako je zvijezde nazvao tonal a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje Život ili Namjera. Bez Života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.



Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svjetlost koja opaža svjetlost. Takođe je uvidio da je materija ogledalo - sve što odražava svjetlost i stvara slike od te svjetlosti jeste ogledalo - i da je svijet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo.



„Naše istinsko biće je čista ljubav, čista svjetlost”, reče on.



Ovo mu je saznanje promijenilo život. Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu, i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu - u svakom



ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života. U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu biješe spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe riječi kojima bi to objasnio.



Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumjeli. Videli su da se on izmijenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih očiju i glasa. Primijetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi. Mogao je sve odlično da razumije, ali njega niko nije razumio. Vjerovali su da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmješi i reče:



„To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svjetlosti. Mi smo Bog.”



Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli. Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome jemogao da vidi sebe.



„Svako od nas je ogledalo”, reče on.



Vidio je sebe u svima, ali oni u njemu nisu vidjeli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svjetlosnih slika - Sna ljudskih bića.



Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je da zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvijek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:



„Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja.”


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 28 Feb 2011, 04:01 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI

Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo.
“Jesi li već vidio taj hram?”, upita ona.
“Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjede u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da viđa: plavo nebo i okean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
“Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji čukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar.
“Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo, i dalje uspijevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”
Dječak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio da čuje bio je šum talasa i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; nije mogao da vjeruje da bi onako lijepa žena mogla da govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj kaže da nije vidio ostrvo, al’ da je čuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je ubijeđen da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gdje se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmijeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli da bulji u more, jer se plaši da ne izgubi u igrama.”
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspijevao da čuje stara zvona sa hrama, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum talasa, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palinovom lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspijevao da pomete – ali zvona sa potopljenog hrama nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njime, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igraš sa svojim drugarima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:”možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona polomila, i zauvijek zamukla.”
Te večeri, riješio je da se vrati kući. Prišao je okeanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao je slobodno da se smiješi pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žagor svojih drugova u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svoga djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo straćio vrijeme, jer je naučio da posmatra i poštuje Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih drugara u igri, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonulog hrama, na veliku dječakovu radost.
Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svoga djetinjstva. Nije više namjeravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, riješio je da se malo prošeta, da bi slušao hujanje vjetra i pjesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječije poglede. Jer djeca umiju da posmatraju svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, želi najprije da vidi kako neko dijete na nju gleda.”
“Šta je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se.
“To je onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori do kraja za nešto u šta vjeruje i – najzad – da čuje zvona koja bruje sa dna mora.

Koeljo

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 984 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45 ... 50  Sledeća

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs