banjalukaforum.com

„Vasiona čuva reči duže no ljudi knjige. Šta god, sine, kažeš ljudima, ili životinjama, ili ognju, ili cveću, znaj da je čula Vasiona, da je čula i unela u svoj nezaborav. Vazduh je „večiti“ kalendar Vasione; šta god glas upiše u vazduhu, Vasiona čita i ceni. Neka ti je, sine, svaki glas koji pustiš na jezik, lep i harmoničan, da se ne bi stideo, kad ga čuješ ponovo u prisustvu anđela i arhanđela...“

Vladika Nikolaj

U jednoj alegoriji sjevernoamerickih Indijanaca Stvoritelj je okupio sve zivotinje i rekao im:" Zelio bih da jedna stvar ljudima ostane skrivena sve dok za nju ne budu spremni.
Spoznaja da sami stvaraju vlastitu zbilju."

"Daj je meni.Odnijet cu je do Mjeseca",
rece orao.

"Ne, jednoga ce dana onamo poci i pronaci je"
"A da je spustis na dno oceana"?,
upita losos.

"Ne.I ondje bi je nasli".

"Zakopat cu je u prostranoj ravnici",
rece bizon.

"Ubrzo bi poceli kopati i nasli bi je".

"Stavi je unutar njih", rece mudra baka krtica.

"Izvrsno", uzvrati Stvoritelj."To je posljednje mjesto gdje bi je posli traziti"

Bez milosti odozgo nema ljubavi


"Naučivši se ljubavi od Gospodina, duša žali sav svemir, svako stvorenje Božje, i moli se da se svi ljudi pokaju i prime blagodat Duha Svetoga. Ali, ako duša izgubi milost, ljubav odlazi, jer je bez milosti nemoguće voljeti neprijatelje. Tada iz srca izlaze zle misli, kao što je Gospodin rekao (Mt 15,19, Mk 7,21-22)."

(Sv. Silvan s gore Atosa, moderni pravoslavni starac)

_________________
Soulmate

PREMALO JE SRECNIH LJUDI

Godinama sam slusao nesrecne ljude,
slomljene i odbacene, iskorijenjene i
smrvljene pod kotacima,
...bolesne, stare i usamljene.
Slusao sam ljude koji su imali sve
sto su god pozeljeli
i mogli si kupiti sto god su zamislili,
a opet su smrtno nesretni govorili:
"Sve mi to vise nista ne pruza. Sit sam svega".

Ja sam tek mali nestasko sa sitnom sjemenkom u ruci koju zelim poloziti u tvoje srce, kao sto seljak vjeruje u sjeme sto ga sije u dobru zemlju.
Dodje kisa, dodje sunce. Dodje i nevrijeme i oluja.
Sjeme nikad nece vidjeti klasa.
Ali ja vjerujem u Nevidljivoga koji iz jedne sjemenke stvara hiljadu zrna.

Usrecivati ljude
san je srecnih ljudi.


Phil Bosmans

"БЛАГОДАРНОСТ према Богу је велика врлина. Ако сте примили мало од Бога а благодарили сте за то, Он ће то умножити, као што је умножио пет хлебова."

"КОНТРОЛИСАЊЕ СРЦА И МИСЛИ. Добре мисли су семе за добра дела. Бог види наше мисли. Знајући људске мисли Господ Исус је рекао: "Зашто помишљате зло у срцима својим" (Мат. IX, 4), "Јер из срца излазе зле мисли, прељубе и свако зло" (Мат. XV, 19). Потребно је стално вежбање у добрим мислима и жељама. (Владика Николај, Вера светих)"

"Gospod nam zapoveda da volimo svoje neprijatelje ne zbog njih nego zbog nas samih.Dokle god zadrzavamo u sebi misao o uvredi koju su nam naneli neprijatrelji,rodjaci,bliznji-nemamo mira pokoja.Treba da se oslobodimo toga .Znaci treba oprostiti od srca,sve."(starac Tadej)"

"Има покајања. Нема неопростивог греха. Нема греха који ће порушити милост Господњу ако се човек искрено покаје."

"Пост је потребан за смирење тела, јер кад се тело смири смириће се и душа. Пост је припрема за смирено срце."

Jedna stara Sufi-priča

Jedan slijepac lutao je besciljno šumom. Iznenada posrnu nad nečim što je ležalo na zemlji. Pipajući po zemlji, slijepac otkri, da je to nešto bio čovjek koji je tamo čučao. Taj čovjek je bio hrom, i nije mogao hodati.

Tu obojica započeše razgovor žaleći se jedan drugom na svoje sudbine.
...
“Tumaram ovom šumom otkad znam za sebe i nikako ne mogu da nađem izlaz, jer sam slijep.” – reče slijepi.

Hromi se je isto žalio:”Ležim ovdje na zemlji otkad znam za sebe i ne mogu naći izlaz iz šume, jer ne mogu da ustanem.”

I u toj njihovoj priči, hromi iznenada povika:”Shvatio sam!!! Popni me na svoja leđa, a ja ću ti govoriti u kom pravcu da ideš. I tako ćemo zajedno izaći iz šume.”

***

Prema priči starog pripovjedača, slijep čovjek simbolizuje Racionalnost, a hromi Intuiciju.
A i to da izlaz iz mračne šume možemo pronaći samo ako nam uspije da spojimo ove dvije stvari.

“Pokušajte da u životu od svog neprijatelja napravite prijatelja i vidjećete kako od neprijateljstva do prijateljstva nema ni koraka. Od dvojice zakrvljenih suparnika, nijedan ne nosi svoju mržnju drukčije nego nešto tegobno, i gorko, i neprirodno, i koje ga smanjuje u njegovim sopstvenim očima. Treba ponekad ukloniti samo jednu malu predrasudu ili pretpostavku, pa da istog časa padne zid koji je izgledao do neba visok između dva čovjeka, čak i onda kada je povod za mržnju obojici izgledao prirodan i neizbježan. To je stoga što se ljudi najmanje sukobe zbog protivnih uvjerenja, a najviše zbog loših nerava.” – Jovan Dučić

Čovjek je posmatrao jednu staricu kako hoda pred svojom kućom očiju prikovanih za tlo, u očiglednoj potrazi za nečim. On joj se približio i upitao je može li joj kako pomoći. Puna zahvalnosti mu je objasnila da je izgubila iglu za šivenje i da je traži. Pošto su oboje pretraživali to područje više od pola sata, čovjek ...je napokon upita: ''Bako, pokušajte da se prisjetite đe ste izgubili iglu''. ''O, znam ja to dobro'', odgovorila je. ''Pala mi je na pod u kući''. ''Zašto onda, za Boga miloga, tražimo ispred kuće?'' upitao je čovjek, iznenađen. ''Zato što je unutra premračno'', odgovorila je nevino.

Ljudi uvijek traže zadovoljstvo vani, nikad u sebi.


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


U jednoj porodici rodila se dva dječaka. Jedan je bio sasvim zadovoljan životom koji su mu roditelji omogućili, ali drugi nije mogao s tim da se pomiri, htio je nešto mnogo više i otišao je u svijet da nauči kako da hoda po vatri i vodi.
Ovaj nezadovoljni je poslije dosta lutanja i traganja naišao na majstora pomenutih ...vještina i taj učitelj je prihvatio da podučava mladića. Učenje je, međutim, potrajalo, a za sve to vrijeme hodač po vatri i vodi nije odlazio svome domu. Svi su već mislili da je propao trčeći za svojim snom.
Jednog dana dva brata su se našla na obali iste rijeke u isto vrijeme, ali kako su prošle mnoge godine od kako se nijesu viđeli, nijesu se međusobno prepoznali. Obojica su šćela da pređu na drugu obalu.
Preko rijeke je vozio čamac na koji je čekalo nekoliko ljudi. Kada je čamac konačno stigao, nije mogao da prihvati sve koji su želujeli na drugu obalu. Za brata koji je vodio uobičajen građanski život, sticajem okolnosti našlo se mjesto u čamcu, a ovaj drugi je morao da čeka sledeću turu. Nije mu se ta mogućnost dopadala, pa kako za njega rijeka nije bila prava prepreka, on je krenuo pored čamca, hodajući po vodi.
Svi ljudi i u čamcu i na obali, koji su to gledali, bili su, razumljivo, zadivljeni posmatrajući nesvakidašnju vještinu. 'Čudo!' , sašaptavali su se. Kad su svi stigli na drugu obalu, čovjek koji nije prepoznao svog brata u hodaču po vodi, izašavši iz čamca priđe čudaku i užagrenih očiju od ushićenja i upita:
- Gospodine, koliko ti je vremena bilo potrebno da naučiš da hodaš po vodi?
- Dvadeset godina - odgovori ovaj sav ponosan.
- Oh! – ugasi se sjaj u očima onog što je pitao. – A ja sam čamdžiji dao jednu rupiju. Vježbao si dvadeset godina i uštedio jednu rupiju?!

_________________
conquering the darkest places

Jedan čovjek je došao u posjetu Sri Ramakrišni.
- Imam jedno pitanje za tebe, Svamiđi.
- Kaži.
- Svakog dana meditiram tri sata. Dva sata molim i dva sata činim nesebična djela. Jedan sat utrošim na hranjenje životinja i redovno postim, ali još uvijek nijesam imao spoznaju Boga. Zašto ne mogu da vidim Boga? To je moje pitanje.
Ramakrišna ...reče da će kasnije dati odgovor. Prvo, reče, moraju otići u šetnju. I njih dvojica pođoše da šetaju obalom Gange. Nakon izvjesnog vremena Ramakrišna reče svom pratiocu da uđu u vodu da se okupaju. Ušli su u rijeku do pupka.
- Znaš li da plivaš? - pitao je Ramakrišna čovjeka.
- Pomalo - odgovori čovjek.
- Zagnjuri se! - reče jogi. - Samo sjedi na dno.
Pa, nije bilo duboko, zahtjev je djelovao bezazleno i čovjek sjede na dno, a Ramakrišna ga uhvati za vrat i reče:
- Udahni duboko.
Čovjek je udahnuo, a Ramakrišna mu potopi i glavu u vodu, držeći ga čvrsto. Nakon pola minuta ovaj čovjek je poželio da izroni, ali mu je Ramakrišna i dalje držao potopljenu glavu. Onda čovjek stade da se otima, ali Svamiđi je bio snažan i nije popuštao stisak. Proteklo je još pola minuta, bilo je krajnje vrijeme i čovjek se otimao svim silama. Ramakrišna nije popuštao, držao mu je glavu i dalje pod vodom. U poslednji tren, prije nego što bi se čovjek udavio, Ramakrišna ga izvuče za kosu. Ovaj je pljuvao vodu, teško disao i jedva jedvice došao k sebi. Kad je konačno došao do daha i panika prošla, Ramakrišna ga potapša po leđima.
- Žao mi je što si patio.
- Šta misliš pod tim da ti je žao?! - planu strašnom ljutnjom čovjek. -Skoro si me udavio! Ti si sasvim lud...
- Ne, ne. Zašto odmah misliš najgore? Zašto si odmah bijesan? Odakle ti pomisao da bih ja mogao da ti nanesem bol, a tražio si od mene pomoć? Desetak minuta prije ovog događaja molio si me: "Svamiđi, učiniću sve samo da vidim Boga!" Đe je sad tvoja bakti? Đe je poniznost? I sad ja postavljam tebi pitanje: šta si mislio dok sam te držao pod vodom? Da li si mislio na Boga? Ili na novac? Ili na ženu? Na đecu? Na meditaciju?
- Ništa nijesam mislio, osim na to kako da izađem iz vode i udahnem vazduh - priznade čovjek koji se malo po malo sasvim smirio i počeo da nazire kuda ga ovaj očigledni satsang može odvesti.
Tada Ramakrišna reče čovjeku:
- To je odgovor na tvoje pitanje. Vapi za Bogom onako kako si vapio za vazduhom dok si bio pod vodom. I tada će ti Bog doći istog časa. Dok mu se moliš sa sebičnim željama, da ti život u maji učini udobnijim, zašto bi te slušao?

NEPAMETNA LJUBAV!


Jedna arapska princeza zaljubila se u svog roba i izrazila želju da se uda za njega. Koliko god da se je njen otac suprotstavljao i šta god da radio da je odvrati, ništa nije vrijedilo. Na kraju se je pojavio jedan mudrac koji mu je rekao: “Na pogrešnom ste putu. Ako joj zabranite da se uda i da ga viđa, samo će se još više zaljubiti.”

“Pa šta da radim?” – upitao je kalif.

Mudrac je predložio rješenje. Kalif je bio skeptičan, ali je ipak na kraju riješio da pokuša. Pozvao je princezu i rekao joj: “Hoću da stavim na probu tvoju ljubav prema tom mladiću. Bićeš zaključana trideset dana i noći u istoj ćeliji zajedno sa njim. Ako i poslije toga budeš željela da se udaš za njega, dobićeš moj pristanak.”

Princeza je, van sebe od radosti, zagrlila oca i radosno prihvatila probu.

Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro. Zatim je počela da osjeća dosadu. Nakon jedne sedmice osjetila je potrebu za društvom, dok su riječi i postupci roba sve više počeli da je razdražuju. Nakon deset dana bacila se na vrata ćelije, lupajući rukama i vičući da joj otvore. Kada su je najzad pustili, bacila se ocu oko vrata, plačući, zahvalna što ju je oslobodio čovjeka koga je sada mrzila.

***

Za pravi odnos i pravu ljubav ponekad je potrebna distanca.

Antoni de Melo

_________________
Soulmate

PODIJELJENA LJUBAV

Jesi li ikada hranio golubove? Kakav je osjećaj kada sjedneš na klupu, izvadiš hranu iz kese, a 30-40 golubova odmah doleti? I svaki se gura da sleti na tebe. I svuda su po tebi, po glavi, po ramenima, po rukama, po leđima…i svuda po klupi oko tebe. A kada baciš hranu na zemlju, oni pohrle ka njoj. Ali ne svi. Tek tada spaziš tri goluba kako stoje još uvijek na tvojoj ruci. Oni su tu da ih miluješ. Ta tri goluba ne žele da ih hraniš, nego da ih maziš. I započinju da guguču, da se vrte i plešu po tvojoj ruci. I onda te jedan od njih pogleda sa nekim najposebnijim golubijim pogledom. Pa ljubomorno, razmahujući krilima, otjera ona druga dva. To je trenutak vanzemaljske ljubavi. Taj golub ti se potpuno predao, zaboravljajući na sve ostalo.
A kada hrana svrši, svi golubovi su opet svuda po tebi. I više i ne znaš šta svaki od njih hoće. No, kada riješiš da kreneš, bijele panatalone su ti išarane malim crnim stopama…kao pečati nezaboravne golubije ljubavi.

Jesi li ikada hranio galebove? Kakav je osjećaj, kada si gore negdje na devetom spratu, ali ti se čini kao da je sto deveti sprat, jer oko tebe sve je samo plavo nebo. I čim otvoriš prozor, galebovi nagrnu. I ti si tamo gore sam sa njima. Pa im bacaš komadiće hljeba, a oni ih hvataju u zraku. A ako neki i ispuste na zemlju, nikada ne slijeću da ga pokupe. Galebovi vole nebo!

Jesi li ikada hranio vjeverice? Kakav je osjećaj kada šetaš po parku, a one te gledaju vragolasto sa obližnjih stabala? A kada čučneš, one sve hrle ka tebi, skaču ti u krilo i hvataju te za ruku. A ti namjerno držiš šaku zatvorenom. No one znaju, da tamo kriješ hranu i svojim šapicama otvaraju ti prst po prst…prst po prst…sve dok na kraju ne izvade ono što su tražili. Može li čovjek uopšte i da opiše koliko se ljepote krije tada u njihovim očima?!

Jesi li ikada hranio mačke lutalice? Kakav je osjećaj kada do tebe dođe jedna koja umire od gladi? A ti izvadiš u neku zdjelu najukusniju hranu koju imaš i postaviš je pred nju. Kakvo iznenađenje, ona je i ne pogleda! Već prvo ide ka tebi da se umiljava. I hoće da je miluješ dugo, dugo. Tek kada se nasiti milovanja, ona se sjeti hrane…i odlazi da jede. I ako želiš da nahraniš mačku, treba da sjediš stalno pored nje. Može li iko da objasni koliko mnogo ljubavi ima samo u jednoj mački?

Jesi li ikada hranio psa lutalicu koji govori očima, pozdravlja te repom i provjerava šta nosiš u kesama? Ali ljubav…ta njegova ljubav je neobjašnjiva. A još kada ih je deset? I svaki se gura da je što bliže tebi, da ti spusti glavu na dlan? Kako se osjećaš kada vidiš tu posvećenost i žeđ za milovanjem?

Jesi li ikada hranio prasiće cuclama? A oni meki kao svila. I dok sjediš pored njih, svi skaču po tebi i guraju posvuda svoje vlažne njuškice. Pa se sklupčaju uz tebe i svaki te gleda sa tako dobrim i pametnim očima.

Jesi li ikada hranio tele, jare, jagnje ili lane? Jesi li hranio bačene tek rođene mačiće? A piliće ispale iz kvočkinog gnijezda? Možda si imao ježa, koji leđima okrenut spava na kauču, a ti ga češkaš mo mekanom trbuhu? Ili plavooku vranu, koja te ne ispušta iz vida i prati te svuda po parkovskim alejama? Kuče, koje hrče na jastuku do tebe? Ili pet mačića u ormaru, zajedno sa dvije mačke, gdje se ne zna koje je čije, ali ti se ipak jednako brineš za sve njih? Možda malog guštera koji ti hoda po zavjesama ili skakavce u saksijama cvijeća? Jesi li nosio golim rukama žabu iz bašte da je kosilica ne bi presjekla? Jesi li ikada imao kornjaču? Ili kitnjaste papagaje, koje izneseš na balkon, otvoriš vrata kaveza i pustiš ih da odlete? Ali nedugo zatim, nakon kratkog leta oni se opet vrate nazad u kavez. Zašto? Zar to nije ljubav?

Jesi li ikada uhvatio lastu u zamku? A onda čuo najljepšu pjesmu kada je pustiš na slobodu? Jesi li ikada slijepog miša nosio veterinaru? I davao novac samo da spasiš neku životinju? A raduješ li se mišu koji te gleda iz ugla kuhinje?

Jesi li pokušavao da uslikaš sokola koji leti visoko na nebu? A on kada vidi objektiv, spusti se vrlo nisko do tebe, kao da želi da ti pomogne u fotografisanju? Možeš li da primijetiš kada srna kori svoje mladunče? Jesi li spasavao punoglavce kada im lokva presuši?

Jesi li samo znao za te životinje ili ste postali i prijatelji kada si im pomogao i brinuo se o njima?

A jesi li ikada hranio gladne ljude? Jesi li nekada pokušao da nahraniš potpunog stranca? Ili da mu pružiš utočište? Jesi li pokušao da makar jednom obučeš odrpanog čovjeka, da se pobrineš o bolesnom, da vratiš osmijeh na lice tužnom? Ili da pomogneš djeci, omladini, odraslima?

Jesi li bar jednom pokušao da podijeliš ono što imaš sa nekim nepoznatim? Jesi li? Ako nisi, uvijek možeš da pokušaš. Što prije – to bolje.
Osjećaj je nevjerovatan.
To se zove PODIJELJENA LJUBAV.

Drunvalo Melhizedek

_________________
Soulmate

Tri strasti, jednostavne, ali iznimno snažne, vladale su mojim životom: želja za ljubavi, potraga za znanjem i neprobojno žaljenje za patnje čovječanstva. Ove su me strasti, kao velika krila, vodile ovamo i onamo, ćudnim putem, preko dubokog oceana boli, dosežući sam rub očaja.
Želio sam ljubav, kao prvo, jer donosi ekstazu — ekstazu t...oliko moćnu da bih često žrtvovao cijeli svoj život za tih par sati užitka. Tražio sam ju, uostalom, jer oslobađa od samoće - te strašne samoće u kojoj nečija drhteća svijest gleda s ruba svijeta prema hladnom, beživotnom ponoru. Želio sam ju, na koncu, jer sam u savezu ljubavi vidio, u mističnoj minijaturi, viziju raja koju su svetci i pjesnici zamišljali. To sam želio i, iako se možda čini predobro za ljudski život, to sam, napokon, i pronašao.
S jednakom sam strašću potraživao znanje. Želio sam razumjeti srca ljudi. Želio sam znati zašto zvijedze sjaje. I želio sam shvatiti pitagorejsku vještinu prema kojoj broj ima kontrolu iznad tijeka. Dio ovoga, ali ne previše, sam i uspio.
Ljubav i znanje, koliko su mogle, nosile su me prema nebesima. No žaljenje me uvijek vratilo natrag na zemlju. Jeke bolnih uzvika odbijaju se u mom srcu. Gladna djeca, mučenici, bespomoćni starci koje njihova vlastita djeca mrze i cijeli svijet samoće, siromaštva i boli prave svinjariju od onoga što bi ljudski život trebao biti. Ja želim iskorijeniti zlo, ali ne mogu, te i ja sam patim.
Ovo je bio moj život. Smatram da je vrijedan življenja i rado bih ga ponovo proživio kad bi mi se pružila prilika.

-B.RUSSELL

PROKLETSTVO 99

Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je, kao i svaki sluga tužnog kralja, bio veoma veseo. Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući i pjevušeći vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno i srećno.

Jednog dana kralj je poslao po njega.

„Slugo“, rekao mu je. „U čemu je tajna?“
„Koja tajna, Veličanstvo?“
„Koja je tajna tvoga veselja?“
„Nema nikakve tajne, Veličanstvo.“
„Ne laži mi, slugo. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži.“
„Ne lažem Vam, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu.“
„Zašto si uvijek veseo i srećan? Ha? Zašto?“
„Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da Vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio srećan?“
„Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će ti glavu“, rekao je kralj. „Niko ne može biti srećan zbog razloga koje si mi iznio.“
„Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih Vam ugodio, ali ništa Vam ne krijem.“
„Odlazi! Odlazi prije no što pozovem krvnika!“

Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio kao lud. Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj sluga tako srećan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjećui hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.

„Zašto je taj čovjek srećan?“
„E, Veličanstvo, on je izvan kruga.“
„Izvan kruga?“
„Tako je.“
„I tako je srećan?“
„Ne gospodine. Zato nije nesrećan.“
„Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesrećan si.“
„Tako je.“
„A on nije.“
„Tako je.“
„Kako je izašao?“
„Nije ni ušao.“
„Kakav je to krug?“
„Krug od devedeset devet.“
„Stvarno ništa ne razumijem.“
„Razumjećeš me ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice.“
„Kako?“
„Dopuštajući svom slugi da uđe u krug.“
„Da, prisilimo ga da uđe.“
„Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga prisiliti da uđe u krug.“
„Onda ga moramo prevariti.“
„Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući.“
„Ali neće shvatiti da to znači postati nesrećna osoba?“
„Hoće, shvatiće.“
„Onda neće ući.“
„Neće se moći oduprijeti.“
„Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?“
„Tako je, Veličanstvo. Spreman si izgubiti sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?“
„Jesam.“
„Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan više, nijedan manje.“
„Što još? Da za svaki slučaj povedem stražare?“
„Samo kožnatu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo.“
„Do večeras.“

Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru.

U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo: Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao.

Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovo se sakrio. Kad je sluga izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalni zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na prsa, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne gleda i vratio se u kuću.

Izvana se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirile kroz prozor kako bi posmatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće. Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nisu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikada nije dodirnuo ni jedan, sad je imao čitavo brdo.

Sluga ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stubove. Tako je igrajući se počeo praviti hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe, četiri, pet, šest… Za to je vrijeme zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset… Dok nije napravio zadnju hrpu… Imala je devet novčića.

Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i na kraju u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu kraj drugih i uvjerio se da je niža. „Pokraden sam!“ povikao je. „Pokraden sam! Prokletnici!“
Ponovo je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja… Ali nije našao ono što je tražio. Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo devedeset devet.

Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj, ali devedeset devet nije.

Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Slugino lice više nije bilo isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali zubi. Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga niko u kući nije vidio, sakrio vreću među drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo računati.

Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić? Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće trebati raditi. Sa sto zlatnika čovjek može prestati raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti.
Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnog novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da zbavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom u palati u pet poslije podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca. Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena!

Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati… Postalo je vruće. Što će im toliko zimske odjeće? Čemu imati više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribaviće svoj stoti zlatnik.

Kralj i mudrac vratili su se u palaču. Sluga je ušao u krug od devedeset devet.

Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednog jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i loše raspoložen.
„Što ti je?“ upitao ga je pristojno kralj.
„Nije mi ništa, nije mi ništa.“
„Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao.“
„Radim svoj posao, zar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem Vaš komičar i lakrdijaš?“

Nedugo nakon toga kralj je otpustio slugu. Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.

Horhe Bukaj

_________________
Soulmate

Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.

"Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?" r...eče Bog.

"Ako imaš vremena" rekoh.

Bog se nasmiješi.
"Moje je vrijeme vječnost.
Što si me kanio pitati?"

"Što te najviše iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure da odrastu,
a potom bi željeli ponovo biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli."

Bog me primi za ruku
Ostadosmo na trenutak u tišini.

Tada upitah:
"Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?"

Osmjehujući se, Bog odgovori:

"Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro usporedjivati s drugima...
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to neznaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjet je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati."


Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.

Mislim na tebe

Neale Donald Walsch

_________________
Soulmate