banjalukaforum.com

Ova ja odlicna

_________________
Знају ли вам дједови да сте израсли у љубитеље нациста?

Lijepa pričica...

Svaki zivot, koliko god bio dugotrajan i slozen, sastoji se od samo jendog jedinog trenutka - trenutka u kojem covjek otkriva jednom i zauvijek, svoj istinski identitet.

J.L.Borges

Ne odlaži!



Kada bismo ustanovili da nam je preostalo još samo pet minuta da kažemo sve što treba, svaki telefon bio bi zauzet ljudima koji zovu druge ljude da bi im kazali da ih vole. (Christopher Morley)



Grupi odraslih ljudi koje podučavam nedavno sam zadao nešto “neoprostivo” - domaći zadatak! Trebalo bi da u narednoj nedelji, odu nekome koga vole i da im to kažu. To je trebalo da bude neko kome nikada nisu rekli te reči ili bar ne već neko vreme.

Nije se činilo da je to težak zadatak dok nisam shvatio da je većina muškaraca iz grupe starija od trideset i pet godina i odgajana u vreme kada se smatralo da izražavanje osećanja nije “muževno”. Pokazivanje osećanja ili plakanje (Bože sačuvaj!) - jednostavno nije postojalo. Tako da je ovo, za neke od njih, bio vrlo preteći zadatak.

Na početku sledećeg časa, upitao sam želi li neko da ispriča šta mu se dogodilo kada su nekome rekli da ga vole. Očekivao sam da će se javiti neka žena, što je već postalo uobičajeno, ali ovoga se puta za reč javio jedan muškarac. Izgledao je prilično zbunjeno.

Ustao je (svih njegovih 190 centimetara!) i ispričao: “Dennise, poprilično sam se ljutio na tebe kada si nam prošle nedelje zadao ovaj zadatak. Smatrao sam da ne postoji niko kome bih mogao reći te reči, a osim toga: ko si ti da mi zadaješ da učinim nešto tako lično? No, vozeći se kući, moja savest je počela drugačije da mi govori. Kazala mi je da tačno znam kome treba da kažem ‘volim te’. Naime, pre pet godina gadno sam se posvađao s ocem, a nikada posle nismo rešili tu situaciju. Izbegavali smo međusobne susrete, izuzev kada je to bilo nemoguće - na Božić ili prilikom nekih drugih porodičnih okupljanja. No, čak bismo i tada jedva prozborili. I tako sam, prošlog utorka, samoga sebe uverio da ću reći ocu da ga volim.

Čudno je to, ali samo donošenje odluke bilo je za mene veliko olakšanje. Došavši kući, požurio sam da kažem ženi svoju odluku. Bila je već spavala, ali sam je svejedno probudio. Nakon što sam joj sve ispričao, ne samo da je ustala, nego je iskočila iz kreveta i zagrlila me. Bilo joj je to prvi put kako me je videla da plačem. Ostali smo budni još dugo u noć, pijuckajući kafu i razgovarajući. Bilo je prekrasno!

Sledećeg jutra sam se probudio vedar i čio, iako od uzbuđenja i nisam mnogo spavao. U kancelariji sam za dva sata uradio više posla, nego što inače uradim za ceo dan.

U devet sam nazvao oca da bih proverio mogu li svratiti nakon radnog vremena. Kada je podigao slušalicu, jednostavno sam kazao: ‘Tata, mogu li svratiti do tebe večeras posle posla? Moram ti nešto reći.’ Odgovorio je namrgođenim glasom: ‘Šta je sad opet?’ Uverio sam ga da sve to neće dugo trajati, pa je konačno pristao.

U sedamnaest sati i trideset minuta pritisnuo sam zvonce na ulaznim vratima kuće mojih roditelja, nadajući se da će ih otvoriti otac. Bojao sam se da ću se, ukoliko vrata otvori mama, uplašiti i sve kazati njoj umjesto ocu. No, sreća je bila na mojoj strani - vrata je otvorio tata.

Nisam gubio vreme - ušao sam u kuću i rekao: ‘Tata, došao sam samo da ti kažem da te volim.’

Držanje i izraz lica odjednom se promenio, a njegove bore kao da su nestale. Počeo je da plače. Zagrlio me je i rekao: ‘I ja tebe volim, sine, ali ti to nikada pre nisam mogao reći.’

Bio je tako divan trenutak da nisam želeo da prestane. Majka je suznih očiju stala pored nas. Samo sam joj mahnuvši poslao poljubac. Tata i ja smo se još neko vreme grlili, a zatim sam otišao. Ne sećam se kada sam se poslednji put osećao tako dobro.

No, to, zapravo, i nije ono što sam želeo da naglasim. Dva dana nakon moje posete, moj je otac, koji je imao srčanih problema (ali ja to nisam znao), doživeo srčani udar i završio u bolnici. Za sada nije pri svesti i ne znam hoće li se oporaviti.

Moja poruka svima koji ste prisutni bi glasila: Ne odlažite to što znate da treba učiniti. Šta bi se dogodilo da sam odlagao da odem kod oca? Možda više nikada za to neće biti prilike! Odvojite vreme da učinite ono što treba. Bilo bi najbolje da to učinite odmah!”



Dennis E. Manner

Не култура
Не прогрес
Не интернационала
Не индустрија
Не наука
...Не вештина
Не држава
Него човека изнад свега
А Бог изнад човека. (SV. Vladika Nikolaj)

Tako je to, kaže gazda Pavle sam sebi: sve te uči i nagoni da radiš i štediš i brineš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum. I ti slušaš i oprezno ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš nego radiš i štediš i brineš, i vijek ti u tome prođe. A onda, odjednom, izopači se cijela ta igra; nastupe vremena kad svijet stane da se ruga razumu, a vlast zamijeni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sticali gube, a dangube i siledžije stiču.

Ivo Andric

Priznati strucnjak iz podrucija ljudskih potencijala drzao je predavanje. Nakon uvodnog dijela, on u...ze limun u ruke i upita: "Ako ovaj limun stisnem iz sve snage , sta ce izaci iz njega ? "
Jedna djevojka iz prvog reda dobaci: " Glupog li pitanja! Ako stisnete limun, iz limuna ce izaci sok od limuna. " Predavac rece: "Tacno! Iz limuna ce izaci limunov sok, jer je samo to unutra." Tako je i sa ljudima: Kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas ogovaraju, kad nas neko uvrijedi, kad nam nanesu bol...iz nas izadje bijes, mrznja, prezir, strah, ljutnja, zloba... Rekli bi smo da je to izaslo iz nas zato sto nam je neko rekao ovo ili ucinio ono... ALI ISTINA JE, da iz nas moze izaci samo ono sto imamo u sebi.
Upamtite, ako vas nesto optereti, iz vas ce uvijek izaci samo ono sto je vec u vama.
Iz limuna nikad nece izaci sok od jabuke. Isto tako, iz vas nikad nece izaci ono sto vec nije u vama...!

MI SMO ONO ŠTO RADIMO

Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, umora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekad radovalo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano;
apetit im je pretjeran ili ga uopšte nemaju.
Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi.
... Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.

Slušam šta mi pričaju. Svaka je priča, svakako drugačija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih porodica podjednako su obeshrabreni.
Trenutni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intimnosti. Dani su im se pretvorili u rutinu:
nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.

Evo što im kažem:
Dobra je vijest da uspješno možemo liječiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati srećni. Sreća nije tek odsutnost očajanja.
Sreća je pozitivno stanje kada su nam životi ispunjeni smislom i zadovoljstvom.

Rijetko je kad dovoljan sam lijek.
Ljudi trebaju pogledati svoj način života i nešto promijeniti.
Uvijek govorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspoloženja.
Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo.
Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pažnju na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom možemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima.

»Na kraju krajeva, više se priča nego govori«.
Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima.
Koliko puta imamo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje poklanjamo pažnje riječima?
Najveći dio tuge u životu posljedica je zanemarivanja stvarne činjenice:
ponašanje u prošlosti najpouzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.

Gordon Livingston

SUDBINA SE BIRA**

Padao je snijeg (zimi je to jedna jako normalna pojava!). Vrijeme je bilo tiho i spokojno…nije bilo vjetra, a bijele paperjaste pahuljice lagano su lebdjele u svom čudnovatom plesu, postepeno se približavajući ka zemlji.

Dvije pahuljice, leteći jedna pored druge, riješiše da započnu razgovor. Od straha d...a se ne izgube iz vida, uhvatiše se za ruke i jedna od njih veselo progovori:

- “Kako je lijepo letjeti i uživati u letu!”

- “Mi ne letimo, mi prosto padamo.” – tužnim glasom odgovori druga.

- “Uskoro ćemo se sresti sa zemljom i pretvoriti se u bijeli paperjasti pokrivač!” – nastavi veselim tonom prva.

- “Ne! Mi letimo u susret smrti, a na zemlji će nas samo gaziti.” – prigovori druga.

- “Postaćemo potočić i krenuti ka moru. Živjećemo vječno!” – uzvrati radosno prva pahuljica.

- “Ne, već ćemo se istopiti i iščeznuti zauvijek.” – zaključi druga.

Tu dvije pahuljice završiše svoj razgovor i odvojiše svoje ruke.
…i svaka od njih poleti baš ka onoj sudbini koju je sama sebi izabrala.

Kornelija Visarionova

Propovedati ne treba od uma, nego od srca. Samo ono što je od srca dotiče se drugog srca. Nikada ne napadati, nikada se ne protiviti nikome. Ako propovednik mora da odvrati ljude od nekog zla, neka to čini u krotosti, smirenju i velikom strahu božijem.

Otac Tadej

COVJEKOVA MOLITVA

Obraćam se Tebi ovom molitvom bez kraja i cilja, ne što sam uvjeren da je ti čuješ, nego što znam – i to je jedino što znam pouzdano – da je ja izgovaram.
Ja idem obasjanim putem, zdrav sam, miran i osjećam kao slast i raskoš vrijeme koje prolazi – drugi leže sad u bijedi, u bolovima, pod torturom nepomičnih sati.
Ja imam krov nad glavom i prostrt sto na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi.
A ako u prostorima koje mi naseljavamo našim slutnjama zaista nema nikog da je primi i ako si i Ti samo jedna potreba i dio mog osjećanja, onda neka ostane ova moja zahvalnost kao jedini stvaran znak da sam ja živio i da si Ti morao postojati.

Ivo Andrić

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zašto ljudi viču, kada su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje!" - je odgovorio jedan među njima - "zato vičemo."

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - zapitao je učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i polagano?"

Učenici su davali još neke druge odgovore, ali ni jedan nije zadovoljio učitelja.

Konačno je objasnio:

"Kada su dvije osobe posvađane, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedan na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati da bi se čuli, jer je udaljenost među njima velika."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi, kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedan na drugoga već si nježno govore. Zašto? Njihova srca su si veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala."

Učitelj je nastavio:

"Što se dogodi, kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole."

Potom je nastavio:

"Kada se svađate nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje; ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta nazad."


Autor: P. Nadino Conte

_________________
Soulmate

Čovjek i anđeo

"Čovjek jednom upita svojeg bezmjerno strpljiva anđela:
- Reci mi kako da odrastem?

- Ima samo jedan način - odgovori mu anđeo. - Da umreš sebi.

- Htio bih - reče čovjek - ali nikada ne uspijevam dovoljno.

- A što je dovoljno? - obodri ga anđeo. - Čovjek si i valja da ideš hrabro. Nemoj nikada uvečer zastati da prebrojiš koliko si stekao, a koliko izgubio. Reci jednostavno - hvala, sutra ćemo nastaviti rasti od tamo gdje smo stali, od tamo gdje smo pali. Tako će sutrašnjem danu svanuti čim te ugleda. I svi prethodni dani bit će poput cvjetova posađenih uz tvoj put."



Snaga povjerenja

U neki grad došao poznati akrobat koji je s lakoćom hodao po žici. Na velikom trgu, između krovova dviju zgrada, postavio je žicu i počeo izvoditi svoju točku. Bez straha je prelazio s jedne na drugu stranu. Ljudi su se okupljali diveći se njegovoj hrabrosti i umijeću. Posebno je bio bučan jedan dječak koji je snažno pljeskao. Onda je akrobat uzeo tačke, i vozeći ih pred sobom, prešao na drugu stranu. Dječak je bio oduševljen.

Tada se akrobat zaustavio, pogledao je dječaka i rekao mu: "Jesi li siguran da ja mogu još jednom prijeći s tačkama na drugu stranu?" Siguran sam! "Vjeruješ li da to mogu učiniti?" ponovno je upitao. "Imam u Vas povjerenja", uzvratio je dječak.

Onda mu akrobat reče: "Kad imaš povjerenja u mene, onda molim te, dođi ovamo i sjedni u moje tačke da te prevezem na drugu stranu." Dječak je zanijemio, i polako se udaljio s trga postiđen.



Božja stopala

Jedan je bogoplonik dugo molio Boga da mu se pokaže. Najveća mu je želja bila da od Boga ishodi obećanje kako ga nikad neće napustiti. Bog mu se naposljetku pokaže i objavi mu:

„Obećajem ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i zlu jednako biti sa tobom.”

Poklonik je bio sretan. Osjećao je Boga oko sebe, uz sebe. Hodajući po pijesku obale znao se osvrtati da utvrdi ide li Bog uistinu za njim. I zbilja, još jedan par nogu slijedio je njegove. Sretan je i presretan bio taj čovjek i duboko zahvalan Bogu.

Ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov život. Svakojake ga nevolje snađoše. Koračajući po pijesku vremena i osvrćući se, poklonik , duboko razočaran i zaprepašten, ustanovi da ga Božje stope više ne slijede. Vidio je samo jedan par stopala.

„Kako to da si me napustio sada kada mi je najpotrebnije?” - jecao je čovjek, kršeći ruke od očajanja. - „Kako si mogao prekršiti zadano obećanje?”

Pa, ipak, nastavio je sa hodom.

I onda, jednog dana, opet se susreo sa Bogom, licem u lice.

„Zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?" - izlanu taj čovjek. “Zašto nisi održao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?"

Bog se nasmješ i reče mu: „Kad si onomad primijetio samo jedan par stopala, znaj da su te stope pripadale Meni, a ne tebi. Jer tijekom toga tegotnog vremena, Ja sam te nosio u naručju!”

_________________
Soulmate

LJUDSKO LICE

(upravo mi se dešava.. ne kroz pogled u lice.. riječi otkrivaju lice)



Na kraju zida samostanske blagovaonice Svete Marije od Milosti u Milanu, nalazi se glasovita slika Posljednje večere Leonarda da Vincija.



foto: Petar Nodilo



Pripovijeda se, kada je umjetnik tražio odgovarajuće muškarce čiji bi obrazi poslužili kao preslika Isusa i apostola, najprije je našao jednog mladog muškarca koji mu je poslužio kao model za Kristovo lice. A onda redom i za apostole. Kako je pronašao koje lice, koje je davalo upravo onaj izričaj koji je htio, prenio bi ga na zid, na fresku. Slikajući tako dugo vremena konačno je došao i do zadnjeg lika - Jude. Dugo je tražio po cijelome gradu, zalazeći u razne zakutke i razbojnička skloništa, čovjeka iz čijeg bi lica očevidno govorila izdaja i rasulo.



Poslije više mjeseci traganja našao je veliki slikar u jednoj zloglasnoj milanskoj krčmi model kakav je želio. U tijeku slikarskih radova, privodeći fresku kraju, Leonardo je otkrio da je muškarac, čiji je obraz sličio Judinu licu, isti onaj čovjek koji mu je prije bio poslužio kao model za Isusovo lice.



Pipovijest iz starih vremena.

----------x---------

I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. I Jahve reče Kajinu: "Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti." Kajin pak reče svome bratu Abelu: "Hajdemo van!" I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. ...

... Napokon Mojsije siđe sa Sinajskog brda. Silazeći s brda, nosio je u rukama ploče Svjedočanstva. Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Jahvom, izbija svjetlost. (Iz Starog Zavjeta)

----------x----------

Mladić iz priče je uspio kroz samo nekoliko godina na licu doživjeti tako drastičnu promjenu.

"Ako pravo radiš, vedrinom odsjevaš." Mislim da se je svatko u životu o ovo osvjedočio. Čovjek istinske molitve uvijek zrači nekom vedrinom. Ima vrlo uzornih i moralnih ljudi koji su uvijek namrgođeni i neugodni, skloni osuđivati druge. I Mojsije je moralan, silazeći s brda nosi ploče Svjedočanstva (10 zapovijedi), ali nije namrgođen, izbija mu iz lica svjetlost, ali ne zato što drži zapovijedi u rukama nego zbog razgovora s Jahvom. Da bi čovjek zračio ovom vedrinom potrebne su dvije stvari: moralan život i ne prekinuta veza s najnutarnjijim temeljem našega bića - Jahvom. Bez ove dvije stvari, mislim, nema vedrine, barem ja nisam sreo takva čovjeka.

Promatrajte lica ljudi oko sebe, onih na ulici, na televiziji: puder, šminka, face lifting, 'metroseksualci', lažni osmjesi, nelagoda. Zar nije neobična ta silna potreba uljepšavanja? Možda bi bilo istinitije nazvati to potrebom skrivanja!? Što je to što želimo pokriti puderom, osmjehom - i kad nam se ne smije? Vedrinu ne možeš glumiti, ne možeš prevariti ljude, još manje samoga sebe, zar ne? P.N.

_________________
Soulmate

STABLO I CVIJET

U zoru je u podnožju stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
Ti si, sigurno, veliki cvijet – reče mu.
Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo – odgovori stablo.
Kakva je razlika između stabla i cvijeta? – upita cvijet.
Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina – reče stablo.
I to je sve ? –
Ne – odgovori stablo. – Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
To je sve? – ponovno upita cvijet.
Vas se može ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
Zar smo mi cvjetovi na putu?
Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.
Što se dogodi kada netko pogazi cvijet?
To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
Onda si ti – reče mu cvijet – izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.

Stjepan Lice

#

Ono što nam je potrebno,
da bismo bili slobodni,
jest Ljubav,
koja ima snagu
da s radošću nosi breme svijeta

Tagore

_________________
Soulmate

Najbolji vid je onaj koji prodire u suštinu; najboiji sluh je onaj koji čuje opomenu i okoristi se njome; najzdravije srce (razum) je ono koje je čisto od sumnje i dvoumijenja.

(TUHFUL AKUUL, S. 225)

Nisam vidio da i jedan tlačitelj više liči tlačenom kao što je to slučaj sa zavidnikom.

(BIHARUL ENVAR, DIO 78, S. 111)

_________________
Soulmate