POLIGINIJA(POLIGAMIJA)
Činjenica da islam dopušta muškarcu da ima više od jedne žene (poliginija, premda je riječ "poligamija" riječ koja se najčešće koristi da bi se opisala praksa imanja više od jedne žene, pravilniji je termin "poliginija") uzrokom je učestale poruge i krive predodžbe od strane onih koji su plitkoumni, predrasudama ispunjeni i neprijateljski nastrojeni prema islamu. Oni su zaveli mnoge objavljujući i promovirajući izvrnute čnjenice i braneći praksu koja nema uporišta u istinskom učenju Kur'ana i Sunneta.
Kako smo vidjeli u prvom poglavlju, prije pojave islama žene su bile tretirane kao pokretna imovina i predmeti koji služe udovoljavanju muškaraca. Djevojke, žene i hudovice bile su na milosti hirovite muške prirode. U predislamskoj Arabiji, muškarac je mogao uzeti žena koliko je htio i tretirati ih po vlastitoj volji. U modernom svijetu, ova praksa se nastavlja pod krinkom učestalih razvoda, ljubavnih afera, ljubavnica i prostitucije. Žene se ostavljaju da se same brinu za sebe i svoju djecu, dok razvod postaje tako uobičajen da sada postoje grupe kao što su "Ponovo same", koje se staraju za osobe koje su se razvele po drugi (odnosno naredni) put.
Islam nije ukinuo poliginiju priznajući da u nekim slučajevima poliginija biva neophodnom, čak i poželjnom u odnosu na alternativna rješenja. Međutim, on ju je strogo ograničio, na maksimum od četiri žene u svakom vremenu; postoje također strogo utvrđeni uslovi koje muškarac mora ostvariti ako želi uzeti drugu ženu. Početna namjera ovoga zakona bila je unijeti reda među Arabljane i susjedna društva, koji su bili naviknuti na neograničen broj žena, te inaugurirati sistem koji bi se brinuo o potrebama žena, smatranim dobrima i pokretnom imovinom koja se stiče bez obzira na njihova vlastita ljudska osjećanja. Također, poliginija je težila riješiti problem postojanja velikog broja hudovica i siročadi ostavljenih da se sami o sebi brinu.
«A ako se bojite da prema sirotim ženama nećete pravedni biti, tada se ženite i onim, vama dozvoljenim, ženama koje vam se lijepe čine, uzmite po dvije, po tri, po četiri! A ako se bojite da nećete pravedni biti, onda samo jednom, ili onima koje posjeduje vaša desnica! Tako ćete se najlakše pristrasnosti sačuvati.» (En-Nisa', 3)
Svaki muškarac koji želi uzeti drugu ženu također mora ispuniti bitan uvjet korektnog ophođenja prema svim svojim ženama. Gore citirani ajet uključuje zapovijed da se žene tretiraju jednako i svako ko to nije u stanju treba se ženiti samo sa jednom ženom. Jednak tretman uključuje sve socijalne, ekonomske i fizičke potrebe. Ljudima je veoma teško da budu potpuno pravedni, što je činjenica koju Kur'an potvrđuje:
«Vi nikako nećete moći prema ženama svojim pravedno postupati, makar vi to i od srca željeli. I nemojte prema nekima sasvim naginjati, pa onda neku u beznađu ostavljati...» (En-Nisa', 129)
Šejhu-l-islam Pakistana, Allama Usmani, sugerira da bi muškarac, pošto je nemoguća jednakost u svim aspektima nečijeg odnosa prema ženama, trebao biti pravičan onoliko koliko je to ljudski moguće. Ne bi trebao ispoljavati pretjeranu naklonost prema jednoj a odsustvo naklonosti prema drugoj, te ostavljati je kao da mu je zabranjena. Takav pristup očitovao bi okrutnost u muževljevom ophođenju.
Poslanik, s.a.v.s., insistira na pravičnom postupanju prema drugim ženama kada kaže: "Muškarac koji oženi više od jedne žene, a onda se ne odnosi prema njima pravično, bit će proživljen a polovina njegovih moći uzete."
Vrijedi napomenuti kako neki muslimanski "modernisti" dovode u vezu gornja dva ajeta i izvode zaključak po kojem islam zapravo dopušta samo jednu ženu, pošto se u suri En-Nisa', 129. ajet navodi da nije moguće dvije žene tretirati jednako te stoga muškarci koji ožene više od jedne žene dolaze u nemoguć položaj i djeluju suprotno islamskom učenju. Ono što modernisti neće da priznaju jeste činjenica da je gore riječ o jednakom tretmanu samo u granicama ljudskih mogućnosti. Muškarac može biti više naklonjen jednoj ženi od druge, ali nije mu dopušteno da tu činjenicu obznani i on mora osigurati, u svakoj prilici, adekvatnu brigu prema ženi prema kojoj osjeća "manju naklonost". Poslanik, s.a.v.s., svojim ashabima nikada nije zabranio da uzmu drugu, odnosno još jednu ženu. U slučaju ljudi koji su imali više od četiri žene kada su prigrlili islam, poput Ghaylana ibn Umayyaha, al-Thagafija, njih je Poslanik, s.a.v.s., zamolio da zadrže četiri žene a ostale puste. Pokušavajući udovoljiti nemuslimanima, na temelju problematičnih inteipretacija, "modernisti" rade u korist islamskih neprijatelja. Poliginija u islamu je ograničena i može se upražnjavati samo kada se ispune određeni strogi uvjeti. Ona je takoder izuzetak, radije nego pravilo u muslimanskim društvima širom svijeta.
U popisu Svjetske zdravstvene organizacije vidi se da manje od 5% muškaraca upražnjava poliginiju. Ovo je u suprotnosti sa drugim grupama u zemljama kao što su Indija, gdje 15,25% muškaraca iz plemenskih vjerskih grupa upražnjava poliginiju; 7,97% budista, 6,72% džaina i 5,8% hindusa imaju pluralne brakove. Procenat poliginijskih brakova u Indiji najniži je među muslimanima, 5,7%.
Ove brojke ukazuju na nivo krivog predstavljanja i stereotipiziranja koje vrše zapadni mediji. Nisu samo zapadnjaci prožeti ovim bolesnim viđenjem, već i neki muslimani također stavljaju pod znak pitanja učenje svoje vlastite religije. Jako je važno da učenjaci obrazuju narod i da mu pruže tačne informacije, s ciljem pobijanja pogrešne slike o islamu i muslimanima koju daju zapadni mediji, te da mu omoguće potpunije razumijevanje svoje vlastite vjere.
Veoma je tužno vidjeti "moderniste" kako propagiraju monogamiju i traže da se promijeni učenje Kur'ana časnoga sugerirajući kako je upražnjavanje poliginije bilo predviđeno jedino za slučaj rata i tome slično. Ovi ljudi istupaju sa tako patetičnim izgovorima u bezuspješnom nastojanju da zadovolje neprijatelje islama. Tema poliginije ne može se smatrati završenom bez izvjesne rasprave o Poslanikovoj praksi i historijskom kontekstu u kojem su živjeli on i njegove supruge. Ovoj temi je posvećena velika pažnja na Zapadu i mnoge muslimane ovo pitanje zbunjuje. Riječ je o predmetu koji vrijedi čitave jedne knjige. Ovdje će spomenuta tema biti ukratko predočena. Treba napomenuti da su u Arabiji, tokom VII stoljeća, preljuba, silovanje i razvrat bile normalne stvari. Muškarci su mogli imati žena koliko su željeli, bez obaveze da se brinu o njima i njihovim potrebama. U takvoj okolini, Poslanik, s.a.v.s., je ostao krepostan svo vrijeme. Kad je imao 25 godina, oženio je Hatidžu, r.a., udovicu kojoj je bilo 40 i koja je 15 godina bila od njega starija. Njihov brak bio je sretan i harmoničan, i takav je ostao sve do Hatidžine smrti 25 godina kasnije. U to vrijeme Poslanik, s.a.v.s., imao je 50 godina i nosio je veliku odgovornost poslanstva. Poslanikova druga žena bila je Sevda, r.a. Ona i njen suprug bili su među prvima koji su primili islam. Kurejšije (stanovnici Mekke) stavili su ih na teške muke pa ih je Poslanik, s.a.v.s., uputio da migriraju u Abisiniju (Etiopiju). Tamo je njen muž umro i Sevda je mnogo propatila kao hudovica u stranoj zemlji. Poslanik, s.a.v.s., je znao da je odgovoran za stanje svojih sljedbenika, pa je Sevdi predložio brak. Njoj je taj brak donio olakšanje, respekt i poziciju, a Poslaniku, s.a.v.s., osigurao, društvo i pomoć u podizanju djece iz braka sa Hatidžom. Kad se udala za Poslanika, s.a.v.s., Sevdi je bilo oko 55 godina. Da bi stvorio krvne veze i iskazao svoju ljubav i respekt prema svojim najbližim ashabima koji su žrtvovali ovaj svijet za dobrobit islama, dvije svoje kćeri Poslanik, s.a.v.s., je vjenčao sa Alijom, r.a., i Osmanom, r.a.; također je prihvatio brak sa Aišom, r.a., i Hafsom r.a., kćerkama Ebu Bekra, r.a., i Omera r.a. Njegov brak sa ovim dvjema plemenitim ženama nije samo učvrstio njegove bliske veze sa ashabima; ove će žene kasnije pružiti dubok uvid u Poslanikov život. One su omogućile prijenos preko polovice hadisa koji danas čine temelje islamskog vladanja. Zna se da je sama Aiša, r.a., prenijela preko dvije hiljade hadisa. Zejneba je bila rođakinja Poslanika, s.a.v.s. Prethodno je bila udata za Zejda, r.a., oslobođenog roba i Poslanikovog usvojenog sina. Ovaj brak je uredio Poslanik, s.a.v.s., ali supružnici nikada nisu bili sretni u njemu i postalo je očevidno da njih dvoje nisu jedno za drugo. Na Poslanikovo insistiranje, ostali su zajedno nekoliko godina, ali na kraju Zejd to više nije mogao trpjeti i odlučio je Zejnebu osloboditi bračnog ugovora. Činjenica da se bivši rob razveo od žene iz uglednog plemena Kurejš postala je predmetom raznog ogovaranja među paganima i slabijim pripadnicima muslimanske zajednice. Prirodno, Zejneba se zatvorila u svoju kuću i palo je na Poslanika, s.a.v.s., da je izbavi iz njene nevolje. Oženio ju je a njoj je u to doba bilo oko 38 godina. Ovaj događaj postigao je dva cilja. Jedan je bio pokazati da islam ne pravi razlike među klasama, rasama i statusima, - Kur'an uči da je u Allahovim očima najplemenitija osoba ona koja je najviše pobožna. Drugi cilj je bio ukazati da se usvojeni sinovi ne trebaju smatrati krvnim srodnicima, kako je ranije bio običaj u Arabiji.
«... a ni posinke vaše nije učinio vašim sinovima! To su samo riječi vaše iz usta vaših, a Allah istinu govori i Pravoj stazi On vodi!» (El-Ahzab, 4)
Da bi se ujedinila arapska plemena pod zastavom islama, smatralo se neophodnim imati krvnu vezu s njima, koja bi se mogla ostvariti putem braka. Stoga su neki Poslanikovi brakovi bili ugovoreni da bi se uspostavile međuplemenske veze i poduprlo jedinstvo. Poslanikov brak sa Džuvejrijom, r.a., vodio je ka njenom plemenu Benu Mustalik, koje bijaše medu najžešćim neprijateljima islama te oslobađanju svih njegovih muslimanskih zatvorenika. Kasnije je cijelo pleme prešlo na islam. Mejmuna, r.a., je bila iz plemena Nedžd, koje je usmrtilo emisare poslate od strane Poslanika, s.a.v.s. Nakon njegovog braka sa Mejmunom, međutim, njihov pristup se promijenio i Nedžd je postao naklonjen islamu.
Ukupno, Poslanik, s.a.v.s., je imao jedanaest žena od kojih su dvije - Hatidža i Zejneba - umrle za njegovog života. Nakon što je objavljen ajet koji ograničava broj žena na četiri, on nije više sklapao brakova, ali se devet preostalih žena smatralo "majkama vjernika" i, pošto nikome ne bi bilo dopušteno da ih oženi u slučaju njegova razvoda sa njima, svojom samilošću zadržao je sve svoje žene.
Sa izuzetkom Aiše, sve njegove žene bile su udovice ili raspuštenice.Svi njegovi brakovi bili su iz političkih razloga ili su sklapani kako bi se dao primjer samilosti, kao u slučajevima Zejnebe i Sevde. Njegov poliginijski bračni život se sav dešavao u prilično poznom razdoblju njegova života, od njegove 55 godine. Kad se ima u vidu činjenica da je na njemu bila odgovornost prenošenja poruke islama cijelome čovječanstvu, ovi brakovi pokazuju stepen njegove samilosne i brižne naravi. Imao je veliku političku moć i mogao je imati sve svjetske ugode i tjelesna zadovoljstva, da ih je htio. Međutim, on je izabrao oženiti udovice i starije žene - što je siguran pokazatelj njegove moralne čistote i želje da se njegovim sljedbenicima pruži najbolji primjer.
_________________ U ime Allaha Milostivog Samilosnog! Reci:Allah je jedan,Allah je utočište svemu, nit je rođen nit je rodio, i niko mu ravan nije. (Kur'an 112:1-4)
|