Hristov je napisao:
Macro, prema prici 11 apostola je umrlo mucenickom smrcu. O tome se moze polemisati, neko moze vjerovati u to, neko ne mora... Medjutim manje vise je istorijski potvrdjeno da su prvi apostolski oci, Clemens, Ignatije i jos jedan (znaci direktni ucenici apostola) umrli mucenickom smrcu. Ne vjerujem da bi umrli za nesto u sta nisu 100% sigurni... Uzmi progone hriscana, uvijek su im nudili prvo da prokunu Hrista kao uslov oslobodjenja, ipak oni to nisu cinili, zato danas citamo da su ih bacali lavovima, spaljivali na lomacama, razapinjali, itd... Ne vjerujem da bi radije prihvatili smrt nego da se odreknu Hrista zbog neke bajke. A u to vrijeme najvecih progona hriscana cak nije ni bilo N. Zavjeta nego samo poslanice apostola, njihovo licno svjedocanstvo, i sila Bozija.
Kako vjerovati u Bibliju? I ja sam se to pitao dok sam bio ateista, da ti ne pricam kakvo sam misljenje imao o S.Zavjetu. A vidis, ja sam krenuo da citam upravo S. Zavjet, otvorenog uma i rekao sam: "Boze, ako postojis i ako je ovo tvoja rijec, daj mi da je razumijem", nisam stigao ni do N. Zavjeta a vec sam se preobratio. Mislim da je ono sto stoji u Pismu nesto sto trazi povjerenje, barem na pocetku, ili barem iskrenost, otvoren um, inace je, a to i samo Pismo kaze, Pismo kamen spoticanja.
Evo ja cu ti pokusati odgovoriti na ono prvo.
Pojava hriscanstva se mozda najvise odlikuje postojanjem zivota nakon smrti. I to je u to vrijeme bilo vaznije i od samog zivota. Govorilo se da je ovozemaljski zivot samo priprema za onozemaljski i da je ovozemaljski zivot baziran na ljubavi prema sebi koji ide cak do prezrenja boga dok je onozemaljski svet baziran na ljubavi prema bogu. I sam Isus kaze "Moje carstvo nije s ovoga svijeta". Dakle tada je za hriscane bilo gore ne otici u raj nego umrijeti na ovom svijetu. I to objasnjava njihovu odlucnost i privrzenost hriscanstvu i bogu.