vim je napisao:
Evo dokaza iz biblije da je subota nepromijenjena u nedjelju. Naime, u Isaiji 66 glavi se govori o vjecnosti koja ce doci nakon ovog svijeta i kako ce tada biti i pise da ce subota biti sedmi dan sto znaci da nije promijenjena u nedjelju.
Evo stiha:
Isaija 66 glava
22. Јер као што ће нова небеса и нова земља, што ћу ја начинити, стајати преда мном, вели Господ, тако ће стајати сјеме ваше и име ваше.
23. И од младине до младине, и од
суботе до суботе долазиће свако тијело да се поклони преда мном, вели Господ.
Link do stiha
Tekst kaže da će ljud svetkovati OD jedne subote DO naredne. NE kaže da će ljudi svetkovati subotu i sledeću subotu. Ako razumente jevrejsku i/ili srpsku gramatiku, razumećete da se to odnosi na neprekidno bogosluženje subotom, nedeljom, ponedeljkom, utorkom, sredom, četvrtkom i petkom i ponovo sledeće subote... od jedne tačke u vremenu sve do sledeće. Ovaj stih govori o neprekidnom bogosluženju, ne samo subotnjem bogosluženju. A zašto je sedmica uzeta kao jedinica neprekidnog bogosluženja? Tu knjigu napisao je prorok Isaija, svetkovatelj subote, i namenio je svetkovateljima subote - svom narodu, Jevrejima. Sasvim je
prirodno da upotrebi simboliku koju će oni razumeti. Ali je neiskreno tumačiti taj tekst kao da tvrdi da će subota biti svetkovana u Carstvu Božijem, jer to uopšte NIJE ono o čemu tekst govori. Vratite se i pročitajte sami.
Molimo vas pročitajte posebno stih Isaija 66:23 iznad - kaže: "od subote do subote".
Ako, na primer, kažemo sledeće, kako ćete protumačiti? "Serija se daje svakog petka i od petka do petka nestrpljivo je očekujem."
Da li ćete reći da čekam samo petkom? Ili mislite da čekam ČITAVO vreme od jednog petka do sledećeg? Osnovno poznavanje jezika govori nam da ne čekam samo petkom, već čekam neprekidno - od petka do sledećeg petka.
Ali zašto onda Adventisti menjaju osnovno značenje ove fraze kada se dođe do ovog stiha? Zašto "od subote do subote" moraju da tumače kao "subotom i sledeće subote" ovde, nasuprot tome što u tekstu piše nešto sasvim drugačije?
Takođe, tekst pominje i "od mladine (mladog meseca) do mladine".
Ako tekst dokazuje da Hrišćani treba da svetkuju subotu, onda svakako isti tekst takođe dokazuje da Hrišćani treba da svetkuju mladine (mlad mesec - starozavetni jevrejski praznik). Postojale su tri grupe praznika u Starom Zavetu - godišnji praznici (Pasha, Dan Pomirenja itd) i mesečni praznici - svetkovanje mladog meseca svakog prvog dana lunarnog meseca, a takođe postojali su i sedmični praznici - sedmična subota.
Dakle, ako je Pasha bila jedan od godišnjih praznika koji su ukinuti u Kološanima 2:14-17, onda bi Isaija 66:23 moralo da dokazuje da mi još uvek moramo svetkovati druge dve vrste praznika - sedmične subote i mesečne mladine.
Da li Adventisti svetkuju mladine svakog meseca? Ne! Odakle onda razlika između mladina i subote u ovom stihu, kada tekst tvrdi da ćemo ih držati oba
Kada pogledamo pažljivije, Isaija 66 nigde zapravo ne tvrdi da ćemo mi svetkovati subotu, držati subotu. Tekst jednostavno koristi subotu kao polaznu tačku u vremenu da izrazi da će naše proslavljanje Boga biti NEPREKIDNO.... kao što nam poslanica Jevrejima govori o novoj suboti koja zamenjuje staru sedmičnu subotu - DANAS, ako glas njegov čujete, nemojte da budu tvrdokorna srca vaša. Mi živimo DANAS, mi bogoslužimo DANAS - neprekidno, ne sedmično.
Jedini razlog zbog čega Isaija koristi izraz "subota" je taj što piše Jevrejima koji su držali subotu i kojima je taj sedmični dan bio važan. To je vremenski trenutak koji oni lako mogu da razumeju. Ali gramatika nas čuva od pogrešnog tumačenja teksta kao proroštva da će se subota svetkovati u budućnosti.
Idući dalje, dokazujemo da se to ne odnosi bukvalno na hrišćansko okruženje: stih 21 pominje sveštenike i Levite... pokažite nam gde imamo starozavetno sveštenstvo i Levite u bilo kom hrišćanskom okruženju - katoličkom, protestantskom, pravoslavnom, ili čak adventističkom ... nema ih. Pomenuto levitsko sveštenstvo više ne postoji - tekst je napisan uz pomoć starozavetnih simbola. Suštinski je važno da prihvatimo taj simbolizam kao lično okruženje autora i njegovih čitalaca, a ne može se (kao levitsko sveštenstvo) izvući doslovno iz konteksta i smestiti u naše okruženje.