Oficir s ruzom je napisao:
Meša Selmović nas je podavno opisao ovako.....
"Kakvi su ljudi BOSANCI???
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od
Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide
šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih
malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da
često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti
lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti
prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko
njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve
isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole
da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često
donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i
dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi
te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i
nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi,
surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i
sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i
kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim."
"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
Eto u 2-3 pasusa mislim da nas je Meša pročito ko bukvar...
A što se tice Suda, pa eto po onoj staroj " Zna Bog za ćelu svog"...nadati se necemu, jer prije ili kasnije svi ocelave.
"mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti
uvijek netko oko nas dodje pa nam prijeti"
I ko su mučenici, jeste li utvrdili?