|
Prosječni čitalac jevanđelja, pod snažnim utiskom njihove dostojanstvene, stroge i revnosne atmosfere, okupiran muzikom njihovog moralnog i poetskog izražaja, obično ne primjećuje u naraciji skrivene pukotine u obliku svakojakih nedosljednosti, nepodudarnosti i svjedočanstva koja se međusobno ne slažu. Među njima ima marginalnih sitnih grešaka, ali dešavaju se ipak i takve koje meritorično dodiruju doiktrimalna i historijska pitanja.
U toku ovog našeg serijala više puta je skretana pažnja na takve suprotnosti u relacijama jevanđelista. Taj spisak nije uopšte još iscrpljen, zato ćemo ga i dalje morati dopunjavati. Tako nam primjer posebne pisarske rasijanosti i nedosljednosti daje Jovan jevanđelista. Jednom, naime, tvrdi da je Isus lično krstio svoje vjernike (3, 22), a malo kasnije je konstatovao, na čuđenje čitalaca koji misle svojom glavom, da on nikako nije krstio, radili su to samo njegovi učenici (4, 1). Uostalom, to bi se moglo ocijeniti kao sitna greška da nije činjenice da se ovdje radi o tako važnom doktrinarnom pitanju kao što je krštenje u hrišćanskim crkvama.
To se odnosi, takođe, i na relaciju koja je još važnija. Jer, Matej (3, 13-16), Marko (1, 9) i Jovan (1, 31-32) kažu da je Jovan Krstitelj krstio na Jordanu Isusa. Čitamo čak u četvrtom jevanđelju da nije on samo obavio krštenje, nego kao jedan jedini čovjek među prisutnima znao je da je na Isusa sišao Duh sveti u obliku golubice. Međutim, čitajući Luku saznajemo da Jovan Krstitelj nije mogao da ga krsti, niti da vidi Duha Svetoga gdje silazi s neba zato što je tada, kada je Isus pristupio tom obredu, Jovan već bio zatvoren po naređenju Heroda Amtipe. Iz teksta ne proizilazi ko je pak obavio taj obred: "Za krštavanje svega naroda bi kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: 'Ti si sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!", (3, 21-22). Kako slijedi iz ovoga stiha, Duha Svetoga ovaj put su vidjeli svi prisutni pri obredu.
U nepodudarnostima koje su se ispoljile u pojedinim verzijama o Jovanu Krstitelju osjeća se neka zagonetka, neka intrigantna nedorečenost. Upoznajmo se, dakle, makar i veoma skraćeno s istorijskim okolnostima koje su stvorile osnovu za ove priče.
Jovan, kojega su autori Novoga zavjeta i Josif Flavije zvali "Krstitelj", većinu svojih zrelih godina proveo je u pustinji hraneći se skakavcima i šumskim medom. U petnaestoj godini vladanja Tiberija, tj. 28. godine n. e. napustio je svoju pustinjsku ćeliju i počeo je javno nastupati kao prorok. Obučen u grubu tkaninu od devine dlake, opasan kožnim remenom, propovijedao je gromkim glasom punim zanosa, brzi dolazak Božijeg kraljevstva i pozivao je narod na pokoru. Onima koji se krste pranjem u vodi Jordana, obećavao je opraštanje grijeha i ulazak u buduće Bozi je kraljevstvo na zemlji.
Nije valjda potrebno ovdje ponavljati detalje nevjerovatne i tmurne u svojoj egzotičnoj ljepoti njegove daljnje sudbine koju su saglasno ispričali Matej i Marko. Tetrarh Herod Antipa zatvorio je Jovana u graničnoj tvrđavi Maheront, kad ga je on optužio za to da je počinio rodoskrvnuće jer je zaveo Herodijadu, ženu svoga brata i vjenčao se s njom. Tamo se odigrala mračna, ali nekako čudno fascinantna drama, više puta umjetnički iskorištena u muzici, slikarstvu i literaturi: Herodova gozba, ples Salome, osveta Herodijade, odsječena glava Jovanova nošena na pladnju u gozbenu salu...
Moramo ovdje dodati da Herodijadina kćerka, koja je svojim plesom toliko oduševila Antipu, nema u jevanđeljima imena. Vanjevanđeoski izvori nas informišu da je njeno ime bilo Saloma. Ne bismo, takođe, znali ni za mjesto Jovanovog smaknuća da nas nije Josif Flavije informisao da je to bila granična tvrđava Maheront.
Spomenuti jevrejski istoričar, čija se istinoljubivost u mnogim slučajevima potvrdila, drugačije objašnjava razlog opisane drame. Prema njemu, Herod Antipa jednostavno se plašio sve veće popularnosti pustinjaka, koji je pripovijedanjem punim ljutog gnjeva postizao sve širi glas da je barem prorok, ukoliko nije Mesija. Ovo znamo, između ostalog, od Luke, koji piše: "kako se svi u srcu pitahu o Jovanu da nije on Mesija" (3, 15).
Brojne mase egzaltiranog naroda koje su mu dolazile uzneimiravale su i ništa dobro nisu nagovještavale. Svakog je trenutka moglo doći do onih uličnih nereda koji su završavali oružanom intervencijom rimske vojske i strahovitim pokoljem stanovništva. Jovanov mesijanizam bio je isto tako opasan i za uobičajen poredak, koliko i mesijanizam ranijih samozvanih proroka i narodnih vođa. Raspoloženje ugnjetavanog, ugroženog u svojoj egzistenciji jevrejskog društva, koje je čekalo spasitelja, bilo je tako da je Herod Antipa imao sve razloge da se boji Jovanovog pojavljivanja i zato je odlučio da ga likvidira. Ovo, naravno, uopšte ne isključuje da se, oštro izgrđen od drskog, po svom shvaćanju, probisvijeta s pustinje, vodio u odnosu prema njemu takođe i osjećajem lične osvete.
Ovdje ipak treba naglasiti da Flavije vjerovatno ništa nije znao za ovaj romantično-sumorni scenario koji u jevanđelju predstavlja tlo egzekucije, jer nije ni riječi napisao o moralnoj osudi Antipe, o mržnji Herodijade i o Salomi, koja je tobože svojim plesom zaslužila Jovanovu glavu. Ovo ćutanje daje za pravo da se bude skeptičan i da se ova anegdota uvrsti u kategoriju literarne fikcije, što neće smetati da se divimo poletu i fantaziji nepoznatog autora koji ju je izmislio.
(nastavlja se...)
_________________ Gdje se krije naš Radovan: http://tinyurl.com/29rf9j
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
