Procitao sam sve odgovore na postavljeno pitanje. Mislim da je humano pomagati ljudima u nevolji, a posebno ako se covjek nalazi u takvom stanju, da razmislja i na ono najgore.
Savjeti su mahom usmjereni u jednom pravcu, to jest da potrazi savjet strucnog lica. Taj prijedlog je na mjestu, ali i medju strucnim licima ima puno onoh koji se ne unose u sustinu problema, pa i taj kontak nije uvijek najsigurniji.
Ja mislim, da toga momga treba pokusati uvesti u veselo drustvo, drustvo koje nicim ne opterecuje, koje zivot gleda onakvim kakav on stvarno jeste. Tu se trebaju svi angazovati a ne samo onaj koji ga dovodi u to drustvo, ali tako da to on ne primijeti. Tako danas tako sutra i on ce spoznati da zivot nije onakakv kakav ga on zamislja.
Evo jos jednan prijedlog, proizasao iz licnog iskustva. Dok sam bio student imao sam kolegu koji nikada nije pao na ispitu. Na poslednjoj godini susreli smo se sa jako teskim ispitom, koji se slusa 4 semesta i polaze u jednom dijelu.Svake godine obicno smo dolazili u avgustu i citav mjesec se ispitivali ,tako je bilo i ovom prilikom, da bi onda isli na ispit. On je zakljucio da ispit nije dovoljno spremio i da ce ponovo pasti, jer je za razliku od mene pokusavao i ju junu. Odlucio je da ide kuci. Gledao sam u njegovo lice i primijetio kako kapljica znoja ide sa cela, pa izmedju obrva i onda se razli preko nosa prema ocnim dupljama. Uzeo je svoju trobu, pozdravio se i otisao.
Imao je lijepu djevojku koju je jako puno volio, ali ona to nije znala. Po dolasku kuci napisao mi je pismo, da ne vidi izlaz, da se mora ubiti, jer gubi potporu koju je ima kao dijete paloga borca, a rotitelji ga zbog siromastva ne mogu izdrzavati.Pored toga on je smatrao da ga ljudi i drukcije gledaju zbog tog ne polozenog ispita itd.
Savjetovao sam mu da ode kod psihijatra. Poslusao je i otisao. Cim je usao u ordinaciju, prsihijatar je kazao otprilike ovako" ... ma hajde momce sta si se toliko zabrinuo, pa ima djevojaka, ako nece jedna nacicemo drugu,itd" On je objasnio razloge dolaska,a psihijatar mu je dao lijekove, koje je on po dolasku kuci, bacio daleko kroz prozor. Znaci nije bilo ne samo nekog dubljeg-sveobuhvatnog razgovora niti serije razgovora , nego tabletomanija kao sto to psihijatri obicno rade.
Ja sam onda odlucio da pisem njegovoj djevojci najmanje jednom sedmicno, a nekada i dva puta, sugerisuci joj sta da mu prica, kako da se ponasa prema njemu, jer sam znao koliko on nju voli. Tako mu je ona po mojim savjetima pricala kako ce izgledati njihov zajednicki zivot, kako ce odgajati djecu, kako ce uredjivati stan, putovati po svijetu itd.Tako smo razmjenjivali pisma najmanje jednom sedmicno,pa sam ja znao kako se on ponasa.
Na kraju je prihvatio knjigu, spremio ispit, ali pri odlasku na ispit, napisao je oprostajno pismo, meni, sefu katedre, mentoru za diplomski rad, u kome je napisao da ce se ubiti ako ne polozi, obrazlozio razloge itd, uz napomenu da ce da ubiti i profesora. Meni je pismo poslao, a sva ostala je stavio u dzep, zadio pistolj za pojas i otisao na ispit.
Ja sam njegovo pismo dobio poslije podne onaj dan kada je on prije podne polagao ispit. Na svu srecu ispit je polozio, kasnije se stabilizirao, ozenio, ima dvoje djece, zivi jedan sasvim normalan zivot koji se moze ocijeniti kao zivot imucnijih ljudi.
|
